Predani smo akademskoj raznolikosti i inkluzivnosti – rekoše američki filozofi. Osim, dakako, kad se radi o kršćanskom spolnom moralu. U tom slučaju smo predani ušutkavanju, progonu i vrijeđanju bigota koji imaju takve mrske ideje.
Drama koja je zadnjih tjedana zapalila filozofski dio interneta je ova: Richard Swinburne, možda najugledniji živući kršćanski analitički filozof (Swinburne je pravoslavac) na sastanku Društva kršćanskih filozofa održao je predavanje (u cijelosti dostupno ovdje) u kojem brani tradicionalni kršćanski nauk o pobačaju, kontracepciji, bludništvu i homoseksualnosti.
Nakon (neizbježnih) izraza zgražanja liberalnog spektra društva nad Swinburneovim predavanjem, predsjedništvo Društva kršćanskih filozofa odlučilo je na vrlo javan način da je i ono zgroženo. Premda je to isto društvo bilo ono koje ga je pozvalo da održi predavanje. I premda su Swinburneovi stavovi o tom pitanju vrlo poznati.
Zbog toga su neki komentatori pomislili da se radi o promišljenom napadu na vrlo uglednog i istaknutog filozofa kako bi se njegovim mlađim, manje uglednim i manje istaknutim istomišljenicima poslala poruka o tome što je dopuštena doktrina, a što anatema za filozofsku akademiju. “Samo probajte poučavati kršćanski spolni moral… Ako je Swinburne meta, vi ćete to biti a fortiori“.
Na filozofskom blogu Rightly Considered (topla preporuka za bookmark) opširno je izvještavano o čitavoj “swinburneovskoj kontroverzi” (preporučujem otvoreno pismo jednog gay filozofa koji brani Swinburnea). Zbog kroničarenja reakcija na Swinburneovo predavanje autori su se bloga na koncu morali i sami braniti od optužbi i pravnih prijetnji (!)
O toj temi progovorio je i Edward Feser: Michael Rea duguje ispriku Richardu Swinburneu, a Christina van Dyke mu duguje svoju ostavku. Rod Dreher sasvim dobro sažima kontroverzu tragikomičnim naslovom: “Začepi, bigotu!” argumentiraše filozofi. Joseph Shaw, bivši doktorant prof. Swinburnea, također se oglasio o navodnom “intelektualnom životu” i “raznolikosti” koji se tako visoko cijene, ali koji su u velikom dijelu akademskog polja samo kodne riječi za “nedodirljivost određenih skupina, stavova i životnih stilova”. Stotinjak profesora u otvorenom pismu izrazilo je podršku Swinburneu.
Prijeđimo sad iz filozofije u teologiju, ostajući međutim u jednako (ili još više) kontroverznim vodama. Amoris laetitia. Opet.
Christian Burgger na Catholic World Report nudi jedan od dosad najboljih sažetaka problema u 8. poglavlju Papine postsinodske pobudnice . Ako ništa drugo od predloženog ne pročitate, pogledajte barem taj tekst.
Jessica M. Murdoch piše o doktrinarnom autoritetu i Franjinoj spornoj pobudnici na First Things i predlaže (contra kardinala Schönborna): AL nije obvezujući dokument redovitog učiteljstva, nije univerzalan u nakani, nema doktrinaran značaj i nije autentična interpretacija pologa vjere. Dan Hitchens pak odgovara nekim braniteljima kasperitizma.
“Jedinstvo vjere zahtjeva jedinstvo vjerovanja, a jedinstvo vjerovanja zahtjeva jasnoću” – kaže Phil Lawler s Catholic Culture, osjećajući miris (horribile dictu) shizme u zraku. Maggie Gallagher na National Review objašnjava zašto ostaje katolkinja: “Gospodine, kome bismo išli?”
Mark Drew za Catholic Herald piše o teškoćama u harmonizaciji AL i prethodnoga nauka te o magisterijalnom statusu postsinodske pobudnice. Prema o. Raymondu de Souzi, Amoris laetitia je dokument kojem je suđen zaborav. Kako god bilo, o. Gerald E. Murray na The Catholic Thing ističe da ni Crkva (ni papa) sa svim svojim autoritetom nema moć redefinirati brak.
Matthew Schmitz se u New York Times pita “Je li papa Franjo podbacio?”, dok Carl E. Olson razmatra tvrdnju da je aktualni Papa “izgradio svoju popularnost na štetu Crkve koju vodi“.
Ovdje možete potpisati deklaraciju vjernosti nepromjenjivom nauku Crkve o braku i njezinoj neprekinutoj disciplini. Potpišite ju. Bit ćete u dobrom društvu. Toj inicijativi unatoč, kasperitizam je nedavno uveden i u Rimsku biskupiju.