Što će mi filozofija kad imam Isusa Krista?

Rafael: Atenska škola, 1509-1511. Izvor: Wikimedia Commons

Prije nekih 2400 godina Aristotel je u svojem Nagovoru na filozofiju napisao: „Trebamo se, dakle, baviti filozofijom, ili se oprostiti od života i otići odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.“[1] Suočen s neminovnošću smrti Sokrat svečano proglašava: „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja.“ Filozofija – kao što sama etimologija riječi naznačuje – ljubav je prema mudrosti. Filozof je, kao što Platon u svojoj Gozbi piše, poput Erosa koji – dugujući to svom podrijetlu – nikad nije ni bogat ni siromašan, pa između mudrosti i neznanja stoji u sredini. Tako i filozof niti je mudar jer mudar je samo bog, a nije ni neznalica jer tko ne misli da mu išta nedostaje, taj i ne teži za onime što mu ne manjka.[2] Filozof se pita o ‘zašto’ stvari, o razlogu njihova postojanja, o uzrocima i počelima stvari ovoga svijeta, u konačnici i samoga kozmosa. Osim zašto-pitanja, filozofi se pitaju i što-pitanja, odnosno zanima ih narav neke stvari, nastoje otkriti općenito u pojedinačnom, žele definirati, odrediti granice neke stvari.

No nisu Grci (i kasnije Rimljani) ostali isključivo na nekoj spekulativnoj razini. Naime, filozofija je bila i određeni način života: Sokrat je tako živio dijalogizirajući s ljudima, nastojeći im pomoći odbaciti prividno te doći do istinskog znanja. Filozofija je za Epikteta u prvom redu primjena principa na konkretni život, primjerice, „Ne laži“. Drugotno se bavi dokazivanjem, primjerice, zašto ne treba lagati. Treće je potvrđivanje i analiziranje gore navedenog. Pitaju se tako: kako to da je ovo dokaz; što je to uopće dokaz, što je logička posljedica, što proturječje, što istina, a što laž? Treće je nužno proučavati zbog drugog, a drugo zbog prvog koje je najnužnije i na kojem trebamo zastati – smatra taj slavni stoik.[3] Filozofija je nadalje trebala pomoći čovjeku otkriti istinsku sreću koja je u sebi uvijek uključivala stjecanje određenih vrlina (razboritost, pravednost, hrabrost, umjerenost, itd.). Filozofija nije k tomu bila od pomoći samo za života: upravo zahvaljujući filozofiji Sokrat nije pokazivao strah pred smrću jer se čitav život pripremao na susret s njom i ona mu je dala dobre razloge za vjerovati da postoji život nakon smrti. U svakom slučaju, filozofiranje se smatralo jednom od uzvišenijih ako ne i najuzvišenijom ljudskom aktivnošću.

No makar se složili s time da je filozofija bila potrebna Grcima, pa i Rimljanima, kako bi iz mračne pećine uspjeli izići na danje svjetlo gdje mogu promatrati Sunce,[4] zašto bi bila potrebna kršćanima? Za razliku od tih pogana nama se objavila istinska, nadnaravna mudrost i imamo sigurnost o mnogim pitanjima, koju oni nisu nikad imali niti su mogli imati: postojanje Trojedinoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – koji stvorio svijet ni iz čega, a u punini vremena Sin je postao čovjekom radi nas i radi našega spasenja. Sin Božji, Isus Krist, hodio je svijetom čineći dobro; naviještao je Radosnu vijest i pozivao na obraćenje. „Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“ (1 Kor 15,3b-4). I nije nam potreban nikakav drugi put jer je sâm Isus za sebe rekao da je on put, istina i život te da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6). K tomu nam je dao evanđeoski zakon, u čijem je središtu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu na način kako je to sâm Isus Krist činio. To je Bog kojem se mogu obratiti i moliti. Kršćanin bi se stoga mogao pitati: što će mi filozofija kad imam Isusa Krista? Ili drukčije rečeno: što Bog filozofâ ima s Bogom objave?

1. „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne filozofâ i učenjaka…“

Već sv. Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima iznosi na vidjelo napetost koja postoji između mudrosti svijeta i ludosti križa. Pavao piše:

Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1,17-31)

Na drugom mjestu sv. Pavao upozorava: „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem (grč. τῆς φιλοσοφίας, tj. filozofijom) i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’, a ne na Krista“ (Gal 2,8). Stoljeće i pol kasnije ranokršćanski pisac Tertulijan će slijediti Pavlov radikalizam, zabacujući filozofiju, a vjeru utemeljuje na paradoksu. On piše: „Sin božji je raspet – ne stidimo se toga jer je to sramota; Sin božji je umro – vjerujemo u to jer je to besmisleno; a sahranjen uskrsnuo je – to je istinito jer je nemoguće“ (De Carne Christi V,4). To što je rekao najčešće se svodi na dictum „Credo, quia absurdum – vjerujem jer je apsurdno/besmisleno“. Tertulijan će također u jednom od svojih djela napisati:

Što ima Atena s Jeruzalemom, što Akademija s crkvom, što heretici s kršćanima? Naše učenje potječe iz hrama Salomona, koji je učio da Gospodina treba tražiti u jednostavnosti svoga srca. Ako im (tj. protivnicima kršćanstva) se sviđa, neka uspostave stoičko i platonsko i dijalektičko kršćanstvo. Međutim, mi poslije Krista Isusa ne trebamo radoznalih djela ni istraživanje poslije evanđelja. Kad vjerujemo, ništa ne želimo iznad vjerovanja. Jer to je prvo što vjerujemo: nema ničega iznad vjerovanja, što bismo trebali vjerovati. (De praescriptione haereticorum, c. 7)[5]

Slijedeći sv. Pavla i Tertulijana možemo se upitati: nije li nastojanje oko sinteze kršćanske objave i grčke filozofske misli koje se poslije zbilo, zapravo udaljavanje od izvorne kršćanske misli koja poslije Krista Isusa ne potrebuje radoznalih djela, ni istraživanja poslije evanđelja? Zar je objavi potrebna filozofija? I opet nam se nameće pitanje: što li Bog objave i Bog filozofâ imaju zajedničko? Da, Bog filozofâ je počelo (grč. ἀρχή, arhe) svijeta i svega što se zbiva te svrha kojoj sve teži; da, Bog filozofâ je um (grč. νοῦς, nous) koji je izvor sklada, ljepote i smislenosti prirode. No taj Bog nije bio shvaćen kao stvoritelj svijet, kao onaj koji je stvorio svijet ni iz čega (ex nihilo), a niti je taj Bog shvaćen kao osoba, niti kao slobodan, to nije Bog kojem se molimo i klanjamo; to nije Trojedini Bog koji se objavio čovjeku kao Otac, Sin i Duh Sveti; to nije utjelovljeni Sin, „slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja“ (Kol 1,15), u kojem je „sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu“ (Kol 1,16-17), u kojem je Bog nastanio „svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“ (Kol 1,19-20). Mi zazivamo živoga Boga, Boga Abrahamova, Boga Izakova, Boga Jakovljeva koji „u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,2), a ne dalekoga, hladnoga i nezainteresiranog Boga! Upravo će čežnju za takvim Bogom tisućljeće i pol nakon Tertulijana opisati Blaise Pascal:

Ponedjeljak, 23. studenoga, na dan svetog Klementa, pape i
mučenika, i drugih martirologija,
Uoči svetog Krševana, mučenika i drugih,
Od oko 10 i pol sati navečer do oko ponoći i pol,
Vatra.
»Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev«,
a ne filozofâ i učenjaka.
Izvjesnost. Izvjesnost. Osjećaj. Radost. Mir.
Bog Isusa Krista.
Svome Bogu i vašem Bogu.
Tvoj Bog moj je Bog.
Zaborav svijeta i svega osim Boga.
On se nalazi samo putovima naučavanima u Evanđelju.
Veličina ljudske duše.
»Oče pravedni, svijet te nije upoznao, a ja sam te upoznao.«
Radost, radost, radost, suze radosnice.
Odvojio sam se od njega:
Napustili su mene izvor vode žive.
»Bože moj zar ćete me ostaviti?«
Neka da budem od njega vječno odvojen.
»A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga pravog Boga, i onoga
koga si poslao, Isusa Krista.«
Isus Krist.
Isus Krist.
Odvojio sam se od njega; izbjegavao sam ga, odrekao, razapeo.
Neka ne budem od njega nikada odvojen.
On se čuva samo putovima naučavanim u Evanđelju:
Potpuno i slatko odricanje.
Potpuno podavanje Isusu Kristu i mojem ravnatelju.
Vječno u radosti za jedan dan kušnje na zemlji,
Riječi tvojih neću zaboraviti. Amen.[6]

Boga živih, Boga Abrahamova, Boga Izakova, Boga Jakovljeva, a ne filozofâ i učenjaka!

2. Susret dvaju logosâ

Slijedi li iz dosad napisanog da Bog filozofâ i Bog objave nemaju ništa zajedničkoga? Nije li kršćanstvo koje se dalo zaraziti grčkom filozofskom misli zapravo izdalo izvorno kršćanstvo i izmijenilo Kristovu poruku? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, vraćamo se sv. Pavlu. Vidjeli smo kako kudi mudrost svijeta, a u Djelima apostolskim otkrivamo drugu stranu medalje. Na Areopagu su ga okružili Atenjani kako bi saznali kakav to nov nauk naučava. Pavao im odgovara:

Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.” “Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: “Njegov smo čak i rod!” “Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.” “I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih. (Dj 17,22-31)

Ako nam se ranije činilo da Pavao piše protiv filozofije i argumentiranja, ovdje otkrivamo kako se koristi argumentiranjem i filozofijom. I ne samo na ovom mjestu. Na početku ovoga poglavlja saznajemo kako je Apostol stigao u Solun,

„gdje bijaše sinagoga židovska. Po običaju uđe Pavao onamo. Tri je subote s njima raspravljao na temelju Pisama. Tumačio je i izlagao: “Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem” (Dj 17,2-4; usp. 18,4; 19,8).

No nije li Pavao ranije odbacivao mudrost svijeta da bi prigrlio ludost križa? Nije li upozorio na filozofiju i isprazno zavaravanje što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’, a ne na Krista? Je li pred nama protuslovlje?

Prvo ćemo analizirati citat iz Poslanice Kološanima koja govori da treba odbaciti filozofiju.[7] No gramatička analiza ukazuje na to da ‘isprazno zavaravanje’ i ‘mudrovanje/filozofiranje’ idu zajedno, odnosno isprazna i neprijateljska filozofija je predmet rasprave, a ne filozofija kao takva. Naime, Pavao upozorava mjesnu crkvu da ne temelje i oblikuju svoja doktrinarna uvjerenja na filozofskom sustavu koji je protivan pravovjerju. Drugim riječima, Pavao upozorava kršćane da ne prihvate herezu, a ne da se okane bavljenjem filozofijom.

Nadalje, u Prvoj poslanici Korinćanima smo vidjeli Pavlovo argumentiranje protiv mudrosti ovoga svijeta te kako podsjeća svoje čitatelje da ga je Krist poslao „navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede“.[8] Ne smijemo zaboraviti na kontekst: ako je ovo doista osuda argumentiranja i filozofije, onda to proturječi onome što smo vidjeli u Djelima apostolskim kao i njegovom argumentiranju za uskrsnuće u Prvoj poslanici Korinćanima, 15. poglavlje:

No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. (1 Kor 15,12-19)

Pavao na ovom mjestu želi ukazati Korinćanima kamo vodi nijekanje uskrsnuća mrtvih – do nijekanja Kristova uskrsnuća, te stožerne točke kršćanstva. Njihova vjera tako postaje uzaludna i besmislena. Riječ je o tzv. reductio ad absurdum, odnosno metodi dokazivanja u logici kojom se želi dokazati istinitost neke tvrdnje pokazujući apsurdnost njene negacije, argumentirajući da se tvrdnja mora prihvatiti jer bi njena negacija bila neodrživa. K tomu, Pavlovo navodno odbacivanje filozofije i argumentiranja se protivi drugim mjestima iz Novog zavjeta (npr. 1 Pet 3,15), a također i načinu kako su postupali starozavjetni proroci, o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

Radije, gore navedeni odlomak protiv mudrosti svijeta treba promatrati kao osudu lažnog, uznositog razuma, a ne razuma kao takvog. Neumjereni ponos (grč. ὕβρις, hubris) je u središtu pažnje, a ne um (grč. νοῦς, nous). Moguće je da je ovdje riječ i o osudi grčkih retoričara koji su uznosili time što su posjedovali „uvjerljive riječi mudrosti“. Uvjeravali bi publiku u ovo ili ono – sve za pravu cijenu. Svoje uvjeravanje nisu temeljili na racionalnim razmatranjima, već na ukrašenom govoru. Sokrat je 450 godina ranije ironično primijetio: „Ne znam, Atenjani, kako su se vas dojmile riječi koje ste čuli od mojih tužitelja; što se pak mene tiče, ja sam gotovo zaboravio sebe samog: tako su uvjerljivo govorili.“[9] No Sokrat će upozoriti da bez obzira koliko njihove riječi bile ugodne uhu i ukrašene, one nisu istinite, one ne odgovaraju stvarnosti. Kao što je i Sokrat sebe suprotstavljao retoričarima koji su nastojali ljepotom riječi zadiviti svoje slušatelje, a manje im je bilo stalo do istine, tako i Pavao sebe suprotstavlja retoričarima. K tomu je moguće da Pavao na ovom mjestu argumentira kako sadržaj evanđelja ne može biti izveden samo zahvaljujući razumu iz nekog skupa prvih počela, da evanđelje spasenja nikad nije moglo biti pronađeno od strane filozofije, već ga je trebao objaviti biblijski Bog koji djeluje u povijesti. Prema tome, ovdje bi moglo biti riječi o neprikladnosti samog razuma da iz apstraktnih počela dođe do evanđelja spasenja, a ne o nemogućnosti da argumentira za istinu.

Prema tome, sveti Pavao ne samo da je dobro poznavao grčku filozofiju, ne samo da je raspravljao sa svojim sugovornicima i nudio razloge za svoja stajališta, već je – kao što nam Dj 17,22-31 svjedoče – smatrao da se logos grčke filozofije i Logos objave negdje moraju susresti. I nije sam u tom uvjerenju: Septuaginta (lat.: sedamdesetorica) – grčki prijevod Starog zavjeta priređen u Aleksandriji (Egipat) od III. do I. st. pr. Kr., za Židove koji više nisu govorili hebrejski – nudi nam opravdanje za mogućnost tog susreta. Treće poglavlje Knjiga izlaska nam govori o tome kako Bog poziva Mojsija da izvede njegov narod, Izraelove sinove, iz Egipta (usp. 3,9). Nakon što je Bog Mojsija uvjerio da će biti s njime na toj misiji, Mojsijeve brige nisu potpuno nestale:

Mojsije reče Bogu: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?” “Ja sam koji jesam” (grč. ἐγώ εἰμι ὁ ὤν = ego eimi ho on), reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.” Dalje je Bog Mojsiju rekao: “Kaži Izraelcima ovako: ‘Gospodin, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.” (Izl 3,13-15)

Étienne Gilson, jedan od najpoznatijih tomističkih filozofâ 20. stoljeća, piše u svom Uvodu u kršćansku filozofiju:

[I]sta riječ koja garantira Božju opstojnost i koja nam kazuje da je ime koje Njemu najviše odgovara Qui est [Koji Jesam], otkriva pored toga ljudima savršenu jednostavnost božanske biti. Zaista, Bog nije rekao: “Ja sam ovo ili ono”, nego jednostavno “Ja jesam”. Ja sam što? Ja sam Ja jesam. … Tako … Bog otkriva svoje ime istovremeno sa svojom opstojnošću, i budući da u istoj riječi, on otkriva, na neki način, svoju bit, Bog time kaže, ako pratimo tumačenja koja o tome daje sv. Toma, ili da je božanska bit jednostavna, ili da je Božja bit njegov bitak: Dei… essentia est suum esse.[10]

Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Bog živih, ne mrtvih, Bog koji je dao svom narodu Toru, objavljuje se kao onaj koji jest, kao subzistentni bitak, kao Bog filozofâ. Bog Izraelov jest Bog filozofâ. Plodnost susreta grčko-helenističke i židovske misli svjedoče Knjiga Sirahova i Knjiga mudrosti kao i misao Filona Aleksandrijskog, koji je nastojao dijalogizirati s grčkom filozofskom mišlju. Osim što se služio alegorijskim tumačenjem Biblije, Filon je ukazivao na to kako je Tora anticipirala nauk grčkih filozofâ. Smatrao je kako i filozofija i objava imaju isti izvor, a to je Bog Izraelov. No središnju ulogu u njegovom razmišljanju je odigrao njegov nauk o logosu. Logos je za njega posredujuća snaga Boga koji transcendira svijeta, ali i stvoriteljski iskon svijeta, odnosno onaj koji u sebi obuhvaća praslike bića. Iz ovoga se može naslutiti utjecaj na kršćansku teološko-filozofsku misao kasnijih stoljeća.[11] Tako već u Novom zavjetu nailazimo na još eksplicitniju vezu. Sv. Ivan na početku svog Evanđelja piše:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (…) I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (Iv 1,1-5.14)

Ta Riječ nije tek neka posredujuća snaga Boga koja transcendira svijet i k tomu stvoriteljski iskon svijeta, već ta Riječ jest Bog, nestvorena i istobitna s Ocem, koja se – u punini vremenâ – utjelovila i nastanila među nama. Taj utjelovljeni logos – Isus Krist – tvrdio je za sebe da je put, istina i život te da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6). Logos objave uključuje u sebi logos grčke filozofije, ali ga neizmjerno nadilazi i nadvisuje.

I dok je jedna struja mudrosti svijeta suprotstavljala ludost križa, druga struja unutar kršćanstva je prepoznala kako je Bog čovjeku dao i um i razum te da mu oni mogu poslužiti da bolje razumije samog Boga, a posljedično i same sebe kao i svijet ljudi te ostalih stvorenja. Tako će već sv. Klement Rimski i sv. Justin Mučenik, a kasnije još u većoj mjeri sv. Klement Aleksandrijski i Origen koristiti filozofiju kako bi produbili svoju vjeru. Upravo će filozofsko pojmovlje pomoći pojašnjavanju temeljne kršćanske vjerske istine (o Trojstvu, kristološke formulacije prvih ekumenskih sabora, itd.) kako bi čovjek koliko-toliko pokušao razumjeti Onoga koji je iznad svakog razumijevanja. Sve to svjedoči kako je težnja kršćanskih teologa u korištenju filozofije bila da se time približe Bogu. No filozofijom se mogu okoristiti i obični vjernici. U Katekizmu Katoličke Crkve (ubuduće KKC) stoji:

Vjera traži razumijevanje“: tko stvarno vjeruje traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je ono objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju. Milost vjere otvara „oči srca“ (Ef 1,18), za živo shvaćanje sadržaja Objave, to znači cjeline Božjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje međusobno i s Kristom, središtem objavljenog Misterija. No, „da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima“. Tako, po riječi sv. Augustina: „Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem. (KKC 158)

Pogrešno je nadalje misliti da između vjere i razuma postoji proturječje:

„Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom.“ „Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu. (KKC 159)

Imamo biblijsko, povijesno i teološko opravdanje zašto se baviti filozofijom. Jasno, riječ je samo o kratkom pregledu i ne može obuhvatiti cjelokupno razmišljanje na tu temu, ali vjerujem da nije protivno kršćanstvu baviti se filozofijom. No i dalje bi netko mogao reći: „U redu, prihvaćam da nije protivno kršćanstvu baviti se filozofijom, ali zašto bih se ja trebao baviti filozofijom? Meni osobno ne treba…“ Upravo je za takve sljedeće poglavlje.

3. Koje li koristi od filozofije za kršćanina?[12]

U ovom dijelu bih želio nabrojati barem pet razloga zašto bi se kršćanin trebao baviti filozofijom:

1. Filozofija nam pomaže u apologetici, odnosno u zadaći razumske obrane kršćanskog teizma u svjetlu argumenata protiv te davanja pozitivnih razloga za kršćanski teizam. Bavljenje apologetikom ima temelja u Svetom pismu:

[U]vijek budite spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. (1 Pet 3,15b-16)

Ove riječi ne ostavljaju dojam pukog savjeta, već zapovijedi. No ako mislimo da je korištenje argumenata u opravdanju vjere bilo pridržano isključivo Novom zavjetu i kršćanstvu, bili bismo u krivu. Starozavjetni proroci su koristili argumente iz naravi svijeta kako bi opravdali svoju vjeru. Primjerice, izrugivali bi poganske idole zbog njihove krhkosti i sitnosti: svijet je prevelik da bi ga stvorilo nešto tako maleno poput poganskog idola (usp. Iz 44-45). Riječ je o argumentu koji pretpostavlja filozofsko stajalište o naravi uzročnosti; nijedan uzrok (u ovom slučaju poganski idol) ne može proizvesti učinak veći od sebe sama (odnosno svemir). Autor Knjige mudrosti kudi nemogućnost pogana da nadiđu shvaćanje kako su predmeti i pojave ovoga svijeta bogovi, a ne mogu iz svijeta oko sebe, iz njegove ljepote i uređenosti, zaključiti na njihova autora:

Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju oganj ili vjetar ili hitri zrak, zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska. Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom, uzeli smatrati bogovima, morali su spoznati koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote. Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga, morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor, jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći; živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote. Pa ipak, oprostiti im ne treba: jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga! (13,1-9)

Sv. Pavao će tu kritiku ponoviti u svojoj Poslanici Rimljanima kad piše:

„Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike“ (1,19-20)

Knjiga mudrosti i sveti Pavao smatraju da je moguće spoznati da Bog postoji na temelju njegovih učinaka. I dok Akvinac smatra da se može doći do nekih istina o Bogu razumski neovisno o objavi (npr. postojanje osobnog Boga, neki Božji atributi, itd.), ipak je tvrdio da do tih istina dolaze samo malobrojni, nakon dugo vremena i s primjesom brojnih grešaka (Summa Theologiae, I,1,1). No da bi čovjek „ušao u neki odnos prisnog prijateljstva s Bogom, Bog se htio čovjeku objaviti i dati mu milost da tu Objavu u vjeri prihvati“ (KKC 35).

Nadalje, starozavjetni proroci su se pozivali na opća načela moralnog argumentiranja i obrazloženja u kritici nemoralnosti poganskih naroda kao i naroda izraelskog (Amos 1-2). U takvim se argumentima koristi naravni moralni zakon kao i opća filozofska načela moralnog argumentiranja. Ovdje bih još jednom prizvao sv. Pavla koji nije smatrao da se Boga može spoznati samo iz materijalnog svijeta oko nas, već da se po savjesti može spoznati moralni zakon. On u 2. poglavlju Poslanice Rimljanima piše:

Uistinu koji bez Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti; i koji pod Zakonom sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni. Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego – izvršitelji će Zakona biti opravdani. Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima. (2,12-16)

Vidjeli smo već ranije da se Apostol Pavao koristio argumentima kako bi naviještao Krista nevjernicima, a ta je praksa bila u skladu sa Starim zavjetom. Filozofija ne samo da nam pomaže formulirati argumente za Božje postojanje, već nam pomaže pojasniti što su subzistentne forme, odnosno ne-materijalne odijeljene forme koje mogu egzistirati i djelovati odijeljene od materije (anđeli i ljudska duša) te ponuditi argumente u prilog njihova postojanja.[13]

Trebamo napomenuti da što se prigovora na račun kršćanstva tiče, oni uvijek uključuju korištenje filozofije. Kada je Sigmund Freud argumentirao protiv religije na temelju da je naša ideja Boga puka iluzija, utemeljena i uzrokovana našim strahovima i potrebom očinske figure, njegov je napad, makar ukorijenjen u psihologiji, svejedno uključivao korištenje filozofije. U pozadini je bilo filozofsko pitanje: u kojem je odnosu izvor našeg vjerovanja s opravdanjem za to vjerovanje?

2. Filozofija pomaže u zadaći polemike, tj. kritici i opovrgavanju alternativnih pogleda na svijet. Primjerice, u području umjetne inteligencije i kognitivne psihologije postoji sklonost promatrati čovjeka fizikalistički, odnosno kao isključivo kompleksan fizički sustav. Kršćanski gledano to je neprihvatljivo stajalište jer kršćanski pogled na čovjek jest da je on duša i tijelo – odnosno riječ je o nekoj vrsti dualizma. Vjernik će tako razviti kritiku čisto fizikalističkog pogleda na čovjeka, a ova zadaća uključuje bavljenjem pitanjima iz filozofije uma.

3. Bavljenje filozofijom je jedno od (središnjih) očitovanja slike Božje u nama (usp. Post 1,26-27): naime, jedan od aspekata te slike je baviti se apstraktnim argumentiranjem i obrazlaganjem što naročito uključuje etička, vjerska i filozofska pitanja. U Evanđelju po Marku Isus odgovara pismoznancu, ponavljajući riječi Ponovljenog zakona, da je prva i najveća zapovijed:

„Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ (Mk 12,29b-30)

Ako se filozofija, poput religije, usredotočuje na konačna pitanja o nama samima i svijetu, onda filozofska refleksija o Božjoj posebnoj i općoj objavi može biti dio iskazivanja ljubavi prema Bogu ili kao što u Katekizmu stoji: „tko stvarno vjeruje traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je ono objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju“ (KKC 158).

4. Filozofija služi kao pomoćnica teologiji na više načina: daje jasnoću teološkim konceptima. Filozofi tako mogu pomoći razjasniti razne Božje atribute te pokazati da među njima nema kontradikcije; mogu pokazati isto tako da nauk o Trojstvu i utjelovljenju nisu protuslovni; mogu pojasniti Božji odnos prema svijetu; mogu rasvijetliti narav ljudske slobode, itd. Također, filozofija može pomoći rasvijetliti neka pitanja koja se ne spominju eksplicitno u Svetom pismu i Predaji (aktivna/pasivna eutanazija, kloniranje i druga pitanja).

5. Filozofija može pomoći intelektualnom i duhovnom rastu osobe. Ne samo da nam može pomoći u formuliranju i rješavanju problema, vaganju evidencije i eliminiranju nevažnih faktora, njegovanju sposobnosti da uočimo važne distinkcije umjesto da ih zamaglimo, itd., već nam pomaže u stjecanju određenih vrlina i vrijednosti, poput težnje za istinom, iskrenošću s podacima, otvorenosti za kritiku, samoispitivanju. Konačno, filozofija može pomoći osobi, a i zajednici u oblikovanju koherentnog, adekvatnog kršćanskog svjetonazora koje je u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ne možemo biti polovični, nezreli kršćani koji vjeruju jedno u crkvi, a drugo u zastupničkoj klupi, laboratoriju ili uredu jer će to dovesti do podvojenosti pojedinca kod kojeg je Krist samo u nekim dijelovima života, a u drugima nije.

Zaključak

Započeli smo razmišljanjem da je mimo i prije Božje samoobjave filozofija imala neku vrijednost, ali onda smo postavili sljedeće pitanje: što će mi filozofija kad imam Isusa Krista, odnosno što Bog filozofâ i učenjaka ima s Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim, Bogom Jakovljevim? Gradeći na Pavlovu radikalizmu, vidjeli smo kako Tertulijan odbacuje filozofiju i utemeljuje svoju teologiju na paradoksu. Ipak, ustanovili smo kako sâm Pavao proturječi odbacivanju filozofije koristeći se filozofijom i argumentima u naviještanju evanđelja poganima (usp. Dj 17,2-4.17-31; 18,4; 19,8). Sâm Pavao upozorava da ne budemo djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću (usp. 1 Kor 14,20), a k tomu nas je pozvao da budemo njegovi nasljedovatelji kao što je i on Kristov (usp. 1 Kor 11,1). Nadalje, smjestili smo u kontekst Pavlove problematične odlomke (1 Kor 1,17-31 i Gal 2,8) te smo ustanovili da nije riječ o kritici filozofije kao takve. Sve to nas je navelo da zaključimo kako sâm Apostol vjeruje da se logos filozofije i Logos objave negdje moraju susresti, što svjedoče i druga mjesta kako u Starom (usp. Izl 3,13-15, LXX; Knjiga mudrosti), tako i u Novom zavjetu (usp. Iv 1,1-18). Konačno, u trećem dijelu smo nabrojili razloge zašto se kršćanin treba baviti filozofijom: apologetika, polemika, izraz Božje slike u nama, pomoćnica teologiji te pomoć u intelektualnom i duhovnom rastu osobe.

Luka Ilić

[1] Aristotel, Nagovor na filozofiju, B 110.

[2] Usp. Platon, Gozba, 203b-204b.

[3] Usp. Epiktet, Priručnik (Enchiridion), 52,1.

[4] Usp. Platon, Država, VII, 514a-517b.

[5] Mato Špekuljak, „Kratak pregled europske humanističke misli“, Udruga za ruski jezik i kulturu, http://www.ruskijezik.info/humanitas/index.php?view=article&catid=6:humanizam&id=2:kratak-pregled-europske-humanistike-misli&format=pdf (7. siječnja 2017).

[6] Marija Tudor, „Bog filozofâ – Bog Abrahama, Izaka i Jakova u Mislima Blaisea Pascala“, Nova prisutnost, vol. V (2007) 2, 203-204.

[7] Usp. J.P. Moreland – William Lane Craig, Philosophical Foundations for a Christian Worldview (Downers Grove: InterVarsity Press. 2003), 18.

[8] Ibid., 18-19.

[9] Platon, Obrana Sokratova, 17a.

[10] „Bog kaže: ja jesam? (ulomak iz Étienne Gilson, Uvod u kršćansku filozofiju)“, Nagovor na filozofiju, 8. listopada 2006, https://protreptikos.wordpress.com/2006/10/08/bog-kaze-ja-jesam-ulomak-iz-etienne-gilson-uvod-u-krscansku-filozofiju/ (8. siječnja 2017).

[11] Emerich Coreth, Gott im philosophischen Denken (Stuttgart: Kohlhammer, 2001), 58-59.

[12] Ovdje slijedim s nekim izmjenama i dodacima ono što su J.P. Moreland i William Lane Craig napisali u svojoj knjizi Philosophical Foundations for a Christian Worldview, 14-19.

[13] Jasnoće radi kod subzistentnih formi postoji razlika između ljudske duše i anđela. Naime duša je određena da bude ujedinjena s ljudskim tijelom (čija je forma), dok anđeo kao nematerijalna forma nije određen da bude ujedinjen s nekim tijelom.

Odgovori