Čarobni svijet ateizma III: problem kontingentnosti i teistički odgovor

Sadržaj trećega dijela, kako sam ga isprva zamislio pišući „Čarobni svijet ateizma II: Bog“, morao sam razdvojiti u dva nastavka. U ovom se tekstu stoga ne nalazi sve što sam u prethodnom najavio, unatoč tome što je besramno predug. Kao i do sada, pokušavao sam glavni tekst učiniti donekle razumljivim i bistrom čitatelju koji se sa samim sadržajem prethodno nije susretao, a tehničke detalje i filozofijske finese zadržati u podrubnicama.

U prvom nastavku niza Čarobni svijet ateizma ukratko sam opisao pojam Boga i pokušao pokazati zašto nam znanost sama, niti pod vrlo idealiziranim pretpostavkama, načelno ne može dati odgovor na pitanje postoji li Bog. U drugom nastavku detaljnije sam eksplicirao pojam Boga i time, nadam se, pojasnio o čemu zapravo govorimo kada u filozofiji govorimo o argumentima za ili protiv Božje opstojnosti. Oba su ta teksta uvodnoga karaktera i mislim da je u njima vrlo malo toga što bi trebalo smatrati pretjerano spornim. Ovim tekstom započinjem središnji dio našega istraživanja. Tekst se sastoji od dva glavna dijela. U prvom dijelu, slijedeći nacrt dan u prvom nastavku, u nekoliko formulacija artikuliram filozofijski problem koji bismo mogli nazvati ‘problem kontingentnosti’. Pojednostavljeno, radi se o pitanju postoji li i, ako postoji, što je objašnjenje opstojnosti kontingentnoga svijeta. U drugom dijelu ukratko izlažem teistički odgovor i u osnovnim crtama opisujem četiri glavna koraka jedne standardne klase argumenata za Božju opstojnost, tzv. leibnizovskih kozmologijskih argumenata. Nije mi cilj izravno braniti ovu ili onu inačicu leibnizovskoga kozmologijskoga argumenta, ali opis glavnih koraka u argumentu omogućit će mi u idućem nastavku, na temelju mogućih odgovora na argument, klasificirati ateističke teorije u četiri široke kategorije. Naravno, kao i bilo što drugo, ateističke teorije mogu se klasificirati na mnoštvo različitih načina, no taksonomija koju ću rabiti jasno iznosi na vidjelo osnovnu metafizičku strukturu svijeta na koju se obvezuju pojedine kategorije ateističkih teorija i time dio intelektualne cijene koju bi racionalna osoba morala platiti za odbacivanje teizma.

Problem kontingentnosti

Za početak, prisjetimo se načina na koji smo postavili konceptualnu scenu i formulirali problem u prvom tekstu ovoga niza. Pretpostavimo da u rukama imamo ono što smo nazvali znanstvenom teorijom svega (ZTS), tj. da raspolažemo potpunim istinitim znanstvenim opisom stvarnosti. Neovisno o detaljima teorije, ZTS postulira određenu klasu entiteta, njihovih svojstava i relacija među njima koji su unutar ZTS-a eksplanacijski primitivni, u smislu da se unutar ZTS-a opstojnost tih entiteta, njihovo posjedovanje tih svojstava i stajanje u tim relacijama ne mogu objasniti pozivanjem na neke druge entitete, svojstva i relacije. Nazovimo te primitivne entitete, svojstva i relacije jednostavno ‘fundamentalni entiteti’, a odnose između fundamentalnih entiteta (dakle, određene meta-relacije) opisane aksiomima ZTS-a nazovimo ‘fundamentalni zakoni’. Svaki entitet, svojstvo ili relacija i svaki prirodni zakon opisani bilo kojom istinitom znanstvenom teorijom svedivi su (na neki način) na te fundamentalne entitete i zakone, tj. objašnjivi u terminima opstojnosti fundamentalnih entiteta i njihovih međuodnosa. Općenito, za svaku istinitu propoziciju proizvoljne znanstvene teorije postoji odgovarajuća istinita propozicija koja ne referira na išta osim entitetā, svojstava i relacija postuliranih ZTS-om.[1] Neki od fundamentalnih entiteta možda su (nužno opstojeći) logički i matematički entiteti poput skupova i funkcija, a neki od fundamentalnih zakona su (nužni) logički odnosi između fundamentalnih entiteta. No samim time što je ZTS fizikalna teorija, neki od fundamentalnih entiteta tek su kontingentni fizikalni entiteti i neki od fundamentalnih zakona tek su kontingentni fizikalni zakoni. Time su neke propozicije ZTS-a – npr. propozicije koje tvrde opstojnost kontingentnih fundamentalnih entiteta i propozicije koje opisuju kontingentne fundamentalne zakone – tek kontingentno istinite propozicije. Pitanje je sada imaju li kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni neki daljnji razlog ili objašnjenje (uzročno ili kakvo drugačije) svoje opstojnosti, tj. postoji li razlog ili objašnjenje zašto su upravo ti kontingentni entiteti i zakoni fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni, radije nego neki drugi mogući entiteti i zakoni – ili, uostalom, radije nego ništa uopće. Postoji li objašnjenje zašto su istinite upravo one kontingentne propozicije koje konstituiraju ZTS, a ne radije neke druge kontingentne propozicije? Ako postoji, koje bi to objašnjenje moglo biti?[2]

Ničega pretjerano originalnoga nema u gore postavljenim pitanjima. Ona su tek jedna moguća inačica prastaroga pitanja zašto uopće išta postoji i zašto postoji upravo to što postoji. Utoliko, primijetite, iako sam problem konceptualizirao u terminima ZTS-a i pitao imaju li fundamentalni fizikalni entiteti i zakoni objašnjenje i kako bi to objašnjenje moglo izgledati, ništa presudno zapravo ne ovisi o tome hoćemo li ikada imati i je li uopće moguća ZTS kao potpuni istiniti znanstveni opis stvarnosti.

Za ilustraciju pogledajmo nekoliko alternativnih scenarija. Na primjer, netko bi možda tvrdio da niti jedna fizikalna teorija – u uskom smislu u kojem kao nužan uvjet fizikalnih teorija uzimamo mogućnost opisa teorije u nekom formalnom „matematičkom“ jeziku – pa tako onda niti ZTS, načelno ne bi mogla ponuditi, u bilo kojem relevantnom smislu, zadovoljavajuće potpun ili cjelovit opis fizičke stvarnosti. Argument bi mogao biti otprilike sljedeći. Unatoč poznatoj mitologizirajućoj metafori o matematici kao jeziku kojim je pisana knjiga prirode, matematički jezik nije jezik fizike zato što nam omogućuje osobito sublimne metafizičke uvide u narav stvarnosti, već stoga što je matematički jezik vrlo jednostavan, s jednostavnim i precizno definiranim sintaktičkim pravilima i što je time vrlo lako mehanički izvoditi sintaktičke transformacije unutar toga jezika – drugim riječima, izvoditi logičke posljedice tvrdnji formuliranih u tom jeziku. Fizikalna teorija, kao matematički model (nekoga odsječka) stvarnosti, reprezentira stvarnost unutar vrlo jednostavnoga simboličkoga sustava. Lakoća sintaktičke transformacije unutar toga simboličkoga sustava posao empirijske provjere i falsifikacije fizikalnih teorija, tj. provjeru primjerenosti teorijskih modela, čini lakšim nego bi to bio kada bi fizikalne teorije bile formulirane unutar sintaktički složenih neformalnih jezika. To je, naravno, dobra stvar. S druge strane, formalni matematički jezik, koliko god sofisticiran bio, ima, u usporedbi s neformalnim jezicima, pa tako i tehničkim jezikom filozofije, relativno skromnu ekspresivnu snagu i uvijek će postojati određeni „kvalitativni“ vidovi fizičke stvarnosti koji se ne mogu adekvatno izraziti unutar formalnoga jezika. Matematički modeli stvarnosti jesu korisni i važno su oruđe u pothvatu razumijevanja svijeta oko nas, no pozadinska pitagorovska pretpostavka da matematički model (i njegova neformalna interpretacija) može iscrpiti sve spoznajno relevantne karakteristike fizičkoga svijeta, nužno će one aspekte stvarnosti koji se ne mogu na zadovoljavajući način reprezentirati unutar formalnoga jezika tretirati kao svojevrsni metafizički višak sumnjivoga ontološkoga statusa i, u najboljem slučaju, odložiti ga u teorijski kontejner s natpisom ‘um’, ‘duh’, ‘subjektivno iskustvo’ ili već nekako slično. (Dobar su možda primjer tzv. sekundarna svojstva i qualia iz rasprava u filozofiji uma.) No, ne robujemo li pitagorovskim predrasudama, nema razloga te kvalitativne vidove stvarnosti smatrati u ikojem smislu metafizički nepoćudnima i mogli bismo ustrajati da bi zadovoljavajuće potpun opis stvarnosti morao njih puno ozbiljnije uzeti u obzir. Teorijski okvir zadovoljavajuće potpunoga opisa fizičkoga svijeta stoga će prije morati biti nešto poput old school prirodne filozofije, ne tek fizika kakvom je danas znamo.

Sklon sam misliti da „ima nešto“ u toj primjedbi. No, kako bilo, iako sam ZTS opisao doista imajući na umu matematičke modele u suvrjemenoj fizici kao paradigme znanstvene teorije, ništa se bitno u našem postavljanju problema ne bi promijenilo niti ako bi se pokazalo da bi „prava“ znanstvena teorija svega morala biti prirodno-filozofijska teorija, a ne fizikalna teorija formulirana u nekom formalnom jeziku. Dok god se među eksplanacijski primitivnim entitetima naše teorije svega nalaze kontingentni entiteti i dok se među opisima fundamentalnih odnosa između tih entiteta nalaze kontingentno istinite propozicije – neovisno hoćemo li te entitete i odnose nazivati fizikalnim entitetima i zakonima – naše se pitanje posve jednako odnosi i na njih: imaju li ti kontingentni fundamentalni entiteti i odnosi neko daljnje objašnjenje?

No, možda bi me tko htio podsjetiti na pododređenost (underdetermination) teorije dokaznom građom (evidence) i kazati da je načelno moguće da nas na „kraju znanosti“ ne čeka jedna fizikalna (ili prirodno-filozofijska) teorija, već više različitih, uzajamno protuslovnih ili nesumjerljivih, plauzibilnih kandidata za ZTS, od kojih bi svaka bila podjednako eksplanacijski uspješna, podjednako elegantna i ekonomična i između kojih ne bismo imali načina odrediti koja je, ako ijedna od njih, ona istinita znanstvena teorija svega. Ništa se bitno niti u toj situaciji ne bi promijenilo. Naime, što smo kazali o ZTS-u, vrijedi neovisno o konkretnim detaljima teorije – neovisno o vrstama entitetā i zakonā postuliranih teorijom – i stoga, neovisno o tome koja bi od konkurentskih teorija bila istinita i neovisno o tome bismo li to mogli kako utvrditi ili ne, ostaje pitanje imaju li eksplanacijski primarni kontingentni entiteti istinite ZTS, ma koja god ona bila, kakvo daljnje objašnjenje ili razlog zašto su upravo ti entiteti, radije nego neki drugi mogući entiteti, fundamentalni konstituenti stvarnosti. Drugim riječima, čak i ako ne bismo mogli znati koja je od ponuđenih teorija istinita, znamo da – ako je načelo dostatnoga razloga istinito – koja god bila, njeni kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni imaju razlog ili objašnjenje.

Također, ništa se presudno ne mijenja niti ako biste kazali da je konačna ZTS nemoguća jer bi za svaku danu fizikalnu (ili prirodno-filozofijsku) teoriju, uvijek postojala „dublja“ teorija na koju bismo mogli svesti – tj. u terminima koje bismo mogli objasniti – prethodnu teoriju. Umjesto jedne fundamentalne teorije imali bismo tako beskonačni regres sve „fundamentalnijih“ teorija (ili možda pak cirkularan niz teorija). No i u tom slučaju, dok god svaki član toga niza postulira neku klasu kontingentnih entiteta i zakona, pitanje objašnjenja ostaje – iako bi, istina, pitanje moralo biti postavljeno na nešto složeniji način time što bismo u tom slučaju pitali za objašnjenje cijeloga (beskonačnoga) niza kontingentnih entiteta i zakona. Niti beskonačan niti cirkularan niz međusobno objašnjavajućih teorija nisu samoobjašnjavajući. Ova zadnja opaska za sada će ostati tajanstvena: problemu cirkularnih objašnjenja i, posebno, problemu beskonačnoga regresa objašnjenjā morat ću, bit će uskoro jasno, posvetiti puno više rečenica.

Naravno, mogući su i drugi scenariji, no jednak ili sličan odgovor vrijedio bi i za njih. Naše se pitanje svodi, jednostavno, na pitanje postoji li uopće i, ako postoji, što je „ultimativno objašnjenje“ kontingentnoga svijeta, a to pitanje ostaje smislenim neovisno o posebnim kontingentnim karakteristikama svijeta i neovisno o budućem stanju naših najboljih znanstvenih teorija o tom svijetu. Stoga je vrlo lako problem formulirati i bez referiranja na ZTS i njene eksplanacijski primitivne entitete. Takve formulacije imaju svojih prednosti – očito već time što su općenitije i ne pretpostavljaju mogućnost ZTS-a. Ima li svemir, shvaćen npr. kao aglomerat ili mereološka suma svih kontingentnih entiteta, objašnjenje svoje opstojnosti? Ima li propozicija koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija objašnjenje svoje istinitosti? Postoji li objašnjenje zašto je upravo ovaj mogući svijet aktualan svijet? Sva su ta pitanja varijacije na istu temu i redovito ću se njima u tekstu koristiti. Rekavši to, prednost formuliranja problema u terminima fundamentalnih entiteta i zakona ZTS-a ta je što nas podsjeća da naš problem nije problem koji nam znanost može riješiti: niti u idealnom, najoptimističnijem scenariju, u kojem bismo u rukama imali potpun istinit znanstveni opis stvarnosti, niti pitanje ultimativnoga objašnjenja postaje besmislenim niti nam znanost daje odgovor na nj. Kako mi se ponekad čini da je gotovo nemoguće to dovoljno naglasiti, u tekstu ću često davati prednost upravo toj formulaciji. Dakle, još jednom, imaju li kontingentni fundamentalni entiteti i zakoni ZTS-a kakvo daljnje objašnjenje i koje to objašnjenje jest?

Teistički odgovor

Radi jednostavnosti, nadalje ću zanemariti pitanje objašnjenja kontingentnih fundamentalnih zakona i pažnju usmjeriti samo na pitanje objašnjenja opstojnosti kontingentnih fundamentalnih entiteta: imaju li kontingentni fundamentalni entiteti (KF entiteti) objašnjenje svoje opstojnosti?[3] Teistički je odgovor da KF entiteti imaju objašnjenje svoje opstojnosti i da (ultimativno) objašnjenje opstojnosti tih entiteta referira na Božje kauzalno djelovanje, tj. Božje stvaranje.[4] Uz nekoliko plauzibilnih pretpostavaka, poput one da objašnjenje opstojnosti kontingentnih entiteta mora biti kauzalno objašnjenje, taj je odgovor logički obvezujući za teista: obveza slijedi iz same definicije teizma i pojma Boga kao onoga entiteta o kojem bilo kauzalno bilo ontološki ovisi sve ostalo što postoji. S druge strane, i argumenti za tvrdnju da KF entiteti imaju objašnjenje svoje opstojnosti i argumenti za tvrdnju da to objašnjenje leži u Božjem kauzalnom djelovanju mogu biti vrlo različiti. Tipičan razlog zašto teisti smatraju da KF entiteti imaju objašnjenje jest taj što smatraju da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti – drugim riječima, to što prihvaćaju neku inačicu načela dostatnoga razloga ili već nekoga srodnoga metafizičkoga principa. No također, razlog bi mogao biti taj što prihvaćaju neki argument za Božju opstojnost koji je neovisan o razmatranjima o kontingentnosti, načelu dostatnoga razloga i sl. – neku vrstu argumenta iz dizajna, na primjer, ili možda neku inačicu ontologijskoga argumenta – a iz Božje opstojnosti per definitionem slijedi i to da KF entiteti imaju objašnjenje i to da je ultimativno objašnjenje egzistencije KF entitetā Božje stvaranje. Neovisno o tim drugim argumentima za Božju egzistenciju, razlog zašto teisti smatraju da objašnjenje opstojnosti KF entitetā leži u Bogu i njegovom kauzalnom djelovanju mogao bi biti taj što smatraju da je Božje stvaranje najbolje objašnjenje opstojnosti KF entitetā ili možda pak taj što smatraju da iz načela dostatnoga razloga – ili nekoga srodnoga metafizičkoga načela koje implicira postojanje objašnjenja opstojnosti KF entitetā – nužno slijedi (uz neke dodatne plauzibilne pretpostavke) da Božje stvaranje jest to objašnjenje. Konkretni argumenti da je Božje stvaranje objašnjenje KF entitetā mogu kombinirati oba ta pristupa. U svakom slučaju, teisti tipično smatraju da se iz kontingentnosti svijeta – u našoj formulaciji, iz opstojnosti KF entitetā – može zaključiti na Božju opstojnost.[5] Argumente koji to pokušavaju pokazati nazovimo argumentima iz kontingentnosti.

U ovom odsječku u osnovnim ću crtama opisati strukturu jedne vrste argumenata iz kontingentnosti, naime onih koji se obično nazivaju ‘leibnizovski kozmologijski argumenti’ (LK argumenti). Definirajuća odlika LK argumenata primjena je načela dostatnoga razloga (ili nekoga sličnoga načela) na neki „veliki“ kontingentni entitet, npr. svemir, ili „veliku“ kontingentnu činjenicu, tj. činjenicu koja opisuje određeno globalno kontingentno ustrojstvo svijeta, čime se pokušava dokazati opstojnost metafizički nužnoga prvoga uzroka kao objašnjenja toga entiteta ili činjenice. Naravno, da bi LK argument bio doista argument za Božju opstojnost, argument mora pokušati pokazati da prvi uzrok posjeduje dovoljno ključnih Božjih atributa da bismo ga opravdano smatrali Bogom. Svaki LK argument može se podijeliti u četiri osnovna teorijska koraka. U ovom nizu tekstova nije mi cilj izravno braniti neku određenu inačicu LK argumenta i stoga ću ta četiri koraka samo ukratko opisati.[6] Bit će to ujedno prilika dodatno pojasniti nekoliko važnih metafizičkih pojmova koji se u raspravi o Božjoj opstojnosti redovito javljaju i koje sam sâm već više puta u ovoj seriji rabio. Prema načinu odgovora na LK argumente, tj. prema koraku argumenta koji odbacuju, u idućem ću nastavku klasificirati ateističke teorije u četiri kategorije. Ta će nam klasifikacija omogućiti jasno vidjeti glavne metafizičke implikacije pojedinih klasa ateističkih teorija – implikacije za koje ću u narednim tekstovima tvrditi da su racionalno neprihvatljive i da su stoga neprihvatljive i teorije koje njih imaju za posljedicu.

(1) Načelo dostatnoga razloga

Prvi korak LK argumenta artikulacija je i obrana određene inačice načela dostatnoga razloga (NDR) ili nekoga srodnoga metafizičkoga načela, poput npr. načela kauzalnosti (NK). NDR se obično formulira bilo u terminima opstojnosti kontingentnih entiteta (NDR-E) bilo, općenitije, u terminima istinitosti kontingentnih propozicija (NDR-P). NDR-E u svom osnovnom obliku kaže da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti; NDR-P da svaka kontingentno istinita propozicija ima objašnjenje svoje istinitosti.[7] Osnovna intuicija u pozadini NDR-a jest da kontingentni entiteti – stvari poput atomā i planina, ljudskih bića i gradova, osjetā i predodžbi – nisu „naprosto tu“ bez ikakva daljnja razloga niti ne „iskaču u bitak“ bez ikakva uzroka, da činjenice da ti entiteti imaju svojstva koja imaju i stoje u relacijama u kojima stoje nisu neobjašnjivo naprosto dane, da se događaji ne odvijaju bezrazložno nasumično. Na argumentima da je NDR, barem u svojim slabijim inačicama, istinito metafizičko načelo zadržat ćemo se malo detaljnije u kasnijim nastavcima niza, kada ćemo se pitati koje su metafizičke posljedice odbacivanja toga načela. Za sada samo primijetite da NDR prima facie djeluje vrlo plauzibilnim principom. Uzrok opstojnosti ove čestice radioaktivni je raspad toga atoma, raspad toga atoma ima objašnjenje u tim-i-tim prirodnim zakonima, Dinara je viša od Moslavačke gore zbog tih-i-tih geoloških procesa, muškarci imaju bradu zato što se evolucijska povijest ljudske vrste odigrala tako-i-tako… NDR nam kaže da u slučaju svakoga kontingentnoga entiteta, i možda svake kontingentne činjenice, trebamo očekivati nešto slično.

NDR-E se obično smatra slabijom tvrdnjom nego NDR-P utoliko što dopušta da neke kontingentno istinite propozicije ne moraju imati objašnjenje: prema njem, dovoljno je da one istinite propozicije koje tvrde opstojnost kontingentnih entiteta imaju objašnjenje svoje istinitosti. Tako, želite li tvrditi da postoje kontingentno istinite propozicije za koje nema objašnjenja zašto su istinite – na primjer, propozicije koje opisuju stohastičke događaje poput radioaktivnoga raspada – ta je tvrdnja, pod uvjetom da događaje ne ubrajate u entitete, kompatibilna s NDR-E, ali ne i s NDR-P.[8] Iz toga bi razloga one inačice LK argumenta koje se pozivaju na NDR-E bile teorijski ekonomičnije – tj. manje bi toga morale pretpostaviti – od onih koje se pozivaju na NDR-P.

S druge strane, valja pripaziti da formulacija NDR-E-a ne bude preslaba za LK argument: načelo mora biti formulirano tako da se odnosi ne samo na ono što postoji u ontologijski jakom smislu (nazovimo te entitete ‘objekti’) već također i na njihove aglomerate i konfiguracije. Netko bi, recimo, mogao tvrditi da su jedine fizičke stvari koje u jakom („punom“ ili „pravom“) smislu postoje upravo KF entiteti (možda, ovisno već o tome kako bi izgledala naša ZTS, određene elementarne čestice, strune, polja i sl.), a da ono što nazivamo npr. ‘kamen’, ‘orangutan’ i ‘svemir’ nisu pravi objekti, tj. ne postoje u jakom smislu, već su samo određene konfiguracije KF entitetā. Kako se u LK argumentima koji rabe NDR-E opstojnost metafizički nužnoga prvoga uzroka dokazuje primjenom toga načela na neki „veliki“ kontingentni entitet ili konfiguraciju – tipično na sam svemir ili svijet, shvaćen npr. kao aglomerat ili mereološku sumu svih kontingentnih entiteta ili, recimo, kao konfiguraciju sastavljenu od svih KF entiteta – možda bi tko pomislio da može blokirati LK argument time što bi upozorio da svemir ne postoji kao zaseban objekt i da zato NDR-E ne možemo legitimno primijeniti na nj. NDR-E bi stoga moralo biti tako formulirano da bilo eksplicitno zahtijeva bilo implicira da aglomerati i konfiguracije objekata također imaju objašnjenje svoje opstojnosti. To, mislim, nije veliki problem: prihvati li se NDR koji se odnosi na objekte, NDR koji se odnosi na aglomerate i konfiguracije objekata jednostavno slijedi i jedan takav argument iznijet ću u završnim nastavcima niza. Obično se stoga NDR-E jednostavno izravno formulira u terminima opstojnosti kontingentnih entiteta, pri čemu se ‘entitet’, kako je uobičajeno, razumije u ontologijski slabom smislu, uključujući ne samo objekte već i njihove aglomerate i konfiguracije, a možda i sve „stvari“ za koje se u bilo kojem smislu može kazati da postoje.[9] Paralelan bi se problem mogao možda konstruirati i za NDR-P, npr. ako bi se tvrdilo da se NDR-P odnosi samo na „elementarne“ kontingentno istinite propozicije (možda one izražene samo pomoću primitivnih konstanti u jeziku ZTS-a, bez logičkih operatora). Međutim, kao i u slučaju NDR-E-a, dopusti li se NDR-P za elementarne propozicije, nije jasno što bi moglo učiniti neistinitim NDR-P za konjunkcije kontingentno istinitih propozicija – što bi bio analogon aglomeratu kontingentno postojećih entiteta – a to bi, kako mi se čini, bilo dovoljno za LK argument.

Puno je tu još finih i manje finih teorijskih nijansi i pozadinskih razmatranja koje treba uzeti u obzir u odabiru između NDR-E-a i NDR-P-a i njihovoj preciznoj formulaciji, ali rečeno će dostajati za neki opći dojam.[10] I NDR-E i NDR-P imaju svojih prednosti i odluka koju točno formulaciju odabrati mogla bi na kraju ovisiti jednostavno o tome kojoj vrsti stvarī ili kojoj činjenici pokušavamo naći objašnjenje. Kako sam problem kontingentnosti najdetaljnije opisao u terminima opstojnosti KF entitetā, nadalje ću uglavnom preferirati NDR-E.

Alternativno, u LK argumentu bismo, umjesto NDR-a, mogli rabiti neku inačicu kauzalnoga načela. KN također može biti formulirano na različite načine, tipično u terminima entitetā (KN-E) ili u terminima događajā (KN-D). U osnovnom obliku KN-E kaže da za svaki kontingentni entitet postoji djelatni uzrok opstojnosti toga entiteta; KN-D da za svaki kontingentni događaj postoji djelatni uzrok toga događaja. Računalo na kojem pišem nije se bez ikakva uzroka materijaliziralo na mojem stolu, netko ili nešto je uzrokovalo egzistenciju toga računala, dovelo do toga da to računalo postoji; objavljivanje teksta koji čitate nije nekakav neuzrokovan spontan događaj, nešto je dovelo do toga da se taj događaj odvije. Za mnogo toga što smo kazali o NDR-u postoje paralele u slučaju KN-a, ali detalje ćemo izostaviti. Važno je primijetiti sljedeće. Kazati što je uzrok opstojnosti nekoga entiteta znači dati kauzalno objašnjenje opstojnosti toga entiteta – utoliko se NDR-E, ne specificirajući o kakvoj se vrsti objašnjenja mora raditi, može smatrati generalizacijom principa KN-E. S druge strane, čini se plauzibilnim tvrditi da opstojnost kontingentnoga entiteta uvijek ima kauzalno objašnjenje – i utoliko se čini plauzibilnim da se NDR-E jednostavno svodi na KN-E. Formulacija principa NDR-E koju ću dati nešto niže stoga se također može smatrati jednom mogućom formulacijom KN-E-a.

Većina onih koji prihvaćaju NDR ili KN smatraju ta načela nužno istinitima, tj. istinitima u svakom mogućem svijetu: ne samo da svaki kontingentno postojeći entitet ima objašnjenje svoje egzistencije, već uopće ne bi niti mogao postojati kontingentni entitet koji ne bi imao objašnjenje. No, ovisno već o konkretnoj inačici LK argumenta i o tome koliko se toga argumentom pokušava dokazati, moglo bi biti sasvim dovoljno tvrditi da su NDR ili KN istiniti u aktualnom svijetu. Također, u nekim bi se verzijama LK argumenta mogla rabiti nešto slabija načela od NDR-a ili KN-a – ili, bolje, slabije inačice tih načela od onih koje smo gore opisali – npr. načelo da (nužno) svaki kontingentni entitet koji uopće može imati objašnjenje doista ima objašnjenje svoje opstojnosti. To bi načelo, samo po sebi, dopustilo ne samo da mogu postojati kontingentno istinite propozicije koje nemaju objašnjenje svoje istinitosti već također i to da neki kontingentni entiteti nemaju objašnjenje svoje opstojnosti. Samom ekonomičnošću, takvi bi LK argumenti, ako su uspješni, bili teorijski privlačni, ali te finese ćemo – pogađate već – nadalje uglavnom ignorirati.

Za kraj ovoga kratkoga opisa prvoga koraka LK argumenta, možda ste se upitali zašto NDR i srodna načela koja sam spomenuo govore samo o kontingentnim entitetima, propozicijama, događajima i sl.? Zar nužni entiteti nemaju objašnjenje svoje opstojnosti? Nemaju li nužno istinite propozicije također objašnjenje svoje istinitosti? Nema li objašnjenja zašto postoji skup prirodnih brojeva i zašto je dva plus dva četiri?

Dva su glavna razloga zašto sam NDR formulirao samo kao načela o kontingentno postojećim entitetima i kontingentno istinitim propozicijama. Prvi razlog je ono što sam već u nekoliko navrata gore nazvao teorijskom ekonomičnošću, a što se također ponekad naziva teorijskom štedljivošću, parsimoničnošću, Occamovom britvom itd. Osnovna ideja je sljedeća: ako su slabije pretpostavke dovoljne, nema potrebe pretpostavljati jače. Ako za istu tvrdnju imamo na raspolaganju dva argumenta, od kojih prvi polazi od slabijih a drugi od jačih pretpostavaka – tj. prvi manje toga nego drugi pretpostavlja kao istinito – onda, nema li neke druge relevantne razlike, prednost valja dati prvomu argumentu. Kako je za uspješan LK argument dovoljno uzeti, na primjer, da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti, možemo, koliko je do samoga argumenta, pitanje imaju li i nužni entiteti objašnjenje svoje opstojnosti slobodno ostaviti otvorenim.

Drugi razlog je što nužno opstojeći entiteti (odnosno nužno istinite propozicije) doista ne moraju imati objašnjenje svoje opstojnosti (odnosno istinitosti), barem ne u onom smislu u kojem nam se čini da bi ga morali imati kontingentni entiteti (propozicije). Kontingentni entiteti su, po definiciji, oni entiteti koji postoje u nekim, ali ne u svim mogućim svjetovima.[11] Ako neki kontingentni entitet x aktualno postoji, tj. postoji u aktualnom svijetu, ima smisla pitati za objašnjenje zašto je aktualiziran baš jedan od mogućih svjetova u kojima x postoji, radije nego neki od mogućih svjetova u kojima x ne postoji. Na sličan smo način postavili pitanje razmišljajući o KF entitetima: zašto je mogući svijet s upravo tim-i-tim kontingentnim fundamentalnim entitetima aktualan svijet, radije nego mogući svijet s nekim drugačijim kontingentnim fundamentalnim entitetima ili pak mogući svijet u kojem uopće ne postoje kontingentni entiteti? Slične zagonetke nema u slučaju nužnih bića. Nužni entiteti su, po definiciji, oni entiteti koji postoje u svakom mogućem svijetu i stoga, koji god mogući svijet bio aktualan svijet, nužni entiteti postoje u tom aktualnom svijetu. Nužni entiteti ne mogu u njem ne postojati. Objašnjenje opstojnosti nužnih entiteta svodi se, dakle, na pokazivanje njihove nužnosti: ako ste pokazali da neki entitet jest nužan, tj. da postoji u svakom mogućem svijetu, ujedno ste time objasnili i zašto on aktualno postoji. Slično vrijedi, dakako, i za nužno istinite propozicije. Kako matematički entiteti – barem prema uobičajenom shvaćanju – ako postoje, postoje nužno, a matematičke propozicije, ako su istinite, nužno su istinite, da biste objasnili zašto postoji skup prirodnih brojeva, dovoljno je dokazati da postoji skup prirodnih brojeva, a da biste objasnili zašto je istina da su dva i dva četiri, dovoljno je pokazati da je istina da su dva i dva četiri.[12] Analogno rečenomu za NDR, lako je vidjeti, vrijedi i za KN.

Uzevši u obzir sve gore rečeno, NDR-E možemo poopćeno formulirati na sljedeći način: za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima uzročno objašnjenje svoje opstojnosti. Podsjećam da kao entitete računamo i aglomerate i konfiguracije objekata. To je još uvijek privremena formulacija, važnu nadopunu dodat ćemo nakon (2).

(2) Beskonačni regres

Drugi je korak LK argumenta pokazati da niti cirkularni niti regresivni beskonačni nizovi objašnjenjā, takvi da se u svakom članu niza opstojnost kontingentnih entiteta (ili istinitost kontingentnih propozicija) objašnjava pomoću drugih kontingentnih entiteta (ili kontingentnih propozicija), nisu eksplanacijski potpuni. Uspjehu LK argumenta preduvjet je da takvi nizovi objašnjenjā ne mogu objasniti sami sebe, tj. da ne mogu ukloniti potrebu za nekim daljnjim objašnjenjem toga cijeloga niza objašnjenjā – a time niti za daljnjim objašnjenjem onih entiteta (propozicija) koje niz pokušava objasniti. U protivnom, LK argumenti ne bi mogli dokazati ono što pokušavaju: primjenom NDR-a i sličnih metafizičkih principa na odabrani kontingentni entitet ili propoziciju ne bi se moglo zaključiti na opstojnost metafizički prvoga uzroka. Naime, u tom bismo slučaju bez problema mogli prihvatiti NDR-E, recimo, složiti se da kontingentni entiteti moraju imati objašnjenje zašto postoje i, štoviše, da mora postojati nekakvo objašnjenje opstojnosti samoga svemira – nebitno hoćemo li svemir shvatiti kao zaseban objekt, kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta, kao konfiguraciju KF entitetā ili kako drugačije – ali svejedno tvrditi da to objašnjenje ne mora referirati na išta izvan samoga svemira i da je stoga neopravdano uvoditi u priču Boga ili općenito nekakav metafizički prvi uzrok.

Rečeno traži pojašnjenje. Recimo da se pitamo što je objašnjenje neke proizvoljne „cjeline“ koju tvori bilo konačan bilo beskonačan broj „dijelova“. I ‘cjelina’ i ‘dio’ shvatimo tu u vrlo širokom značenju, tako da se ti izrazi mogu primijeniti i na skupove propozicija i na sljedove događajā i na konfiguracije objekata i sl. Na primjer, možemo pitati za objašnjenje istinitosti određenoga skupa propozicija, ili objašnjenje zašto se odvio neki niz događaja, ili objašnjenje egzistencije te-i-te konfiguracije objekata. Konkretno, mogli bismo se pitati zašto skupina autora koju čine Rochejaquelein, Hrvoje, Luka i Fred piše za blog Konzervativac. Ili bismo se mogli pitati kako je nastala kolekcija tekstova objavljenih na Konzervativcu. Na prvi pogled, plauzibilnim se čini kazati da, ako nam je dano objašnjenje svakoga pojedinoga dijela neke cjeline, ujedno nam je time dano i objašnjenje same te cjeline. Imamo li objašnjenje zašto Rochejaquelein piše na Konzervativcu, objašnjenje zašto Hrvoje piše, objašnjenje zašto Luka i Fred pišu, samim tim imamo i objašnjenje zašto piše ta skupina autora. Imamo li objašnjenje nastanka svakoga pojedinoga teksta na blogu, očito imamo objašnjenje nastanka i za cijelu kolekciju tih tekstova. A čini se i da bi jednako vrijedilo čak i ako bi i autora i tekstova na blogu bilo beskonačan broj. Tvrdnju da imamo objašnjenje neke cjeline ako imamo objašnjenje svakoga dijela te cjeline nazovimo ovdje ‘Humeovo načelo’.[13]

Kakve to veze ima s uspješnošću LK argumenta? Recimo da smo prihvatili NDR-E i da se pitamo ima li svemir objašnjenje svoje opstojnosti. Pogledajmo skicu jednoga mogućega odgovora. Pretpostavimo da je vrijeme gusto, tj. neka između bilo koja dva vrjemenska trenutka t i t‘, ma koliko blizu bila jedan drugome, postoji neki trenutak t” koji se nalazi između njih. Pretpostavimo također da ne postoji prvi trenutak u kojem je svemir počeo postojati, tj. neka je svemir bilo beskonačno star bilo takav da ne postoji u nekom početnom trenutku t0, ali postoji u svakom trenutku nakon t0 sve do sadašnjega trenutka. Drugim riječima, ako je t* sadašnji trenutak, neka svemir postoji bilo u intervalu (t-∞, t*] bilo u intervalu (t0, t*]. Konačno, neka je S(t) stanje svemira u trenutku t i pretpostavimo da se S(t) može kauzalno objasniti pozivanjem na stanje svemira u bilo kojem ranijem trenutku t‘, ako takav raniji trenutak postoji. (Ideja je da su stanja svemira učinci ranijih stanja svemira i uzroci budućih stanja svemira.) Sada dolazi glavni dio: ako su gornji uvjeti zadovoljeni, onda, kako ne postoji prvi, najraniji trenutak u kojem je svemir počeo postojati, za svaki trenutak t u kojem svemir postoji, ima neki raniji trenutak t‘ u kojem svemir postoji i stoga svako stanje svemira S(t) ima objašnjenje u nekom ranijem stanju S(t‘). No svemir možemo gledati kao cjelinu sastavljenu od svih S(t), tj. od svih njegovih vrjemenskih isječaka. Dakle, ako je vrijeme gusto, ako ne postoji prvi trenutak postojanja svemira i ako su stanja svemira kauzalni učinci prethodnih stanja svemira, onda za svaki „dio“ svemira postoji objašnjenje zašto taj dio postoji – objašnjenje isključivo u terminima drugih dijelova svemira – i time bi, prema Humeovom načelu, ujedno bilo objašnjeno zašto postoji i svemir sam! Ništa više nije ostalo za objasniti, nikakva uloga nije preostala za nešto poput prvoga uzroka.

Odgovor poput gore opisanoga, ako bi bio dobar, blokirao bi LK argument pokazavši da možemo prihvatiti NDR-E (a jednako vrijedi i za NDR-P i KN, dovoljno je stvar malo drugačije parafrazirati), a ujedno ne prihvatiti da postoji metafizički prvi uzrok. Branitelj LK argumenta morao bi zato pokazati što s tim odgovorom nije u redu. Očito, problem nije u eksplicitno navedenim pretpostavkama na početku gornjega odlomka, čak i ako su one neistinite. Kao prvo, jednostavno je konstruirati sličan odgovor na LK argument, a koji ne bi počivao na tim pretpostavkama.[14] Kao drugo, bilo koji argument iz kontingentnosti vrijedan imena morao bi biti neovisan o takvim pitanjima kao što su kakva je narav vrjemena, postoji li početni trenutak egzistencije svemira i jesu li stanja svemira kauzalno determinirana njegovim prethodnim stanjima. Sporno u gornjem odgovoru upravo je Humeovo načelo i drugi se korak LK argumenta svodi na odbacivanje toga principa.

No, što nije u redu s Humeovim načelom? Vrlo općenito, Humeovo je načelo istinito samo u slučajevima u kojima barem neka objašnjenja dijelova cjeline koju pokušavamo objasniti referiraju (na relevantan način) na nešto izvan same cjeline. Niti cirkularni nizovi objašnjenjā niti beskonačni regresi objašnjenjā taj uvjet ne zadovoljavaju. Pojašnjenje i argumente vidjet ćemo u jednom od narednih tekstova ove serije, za sada samo pogledajmo dva primjera. Recimo da vam kao odgovor na pitanje zašto spomenuta skupina autora piše na Konzervativcu kažem da Rochejaquelein piše na Konzervativcu jer ga je nagovorio Hrvoje, Hrvoje da piše zato jer ga je nagovorio Luka, Luka pak zato što ga je nagovorio Fred, a Fred zbog toga što ga je na to nagovorio Rochejaquelein. Dao sam vam objašnjenje za svakoga pojedinoga člana skupine, ali jesam li doista objasnio zašto Rochejaquelein, Hrvoje, Luka i Fred pišu na ovom blogu? Ne mislim da biste rekli da jesam. Ili, recimo da me pitate za uzrok postojanja ljudske vrste, a ja vam odgovorim da objašnjenje zašto postoji ovaj naraštaj leži u reproduktivnim aktivnostima njihovih roditelja, da je to što postoje ili su postojali njihovi roditelji objašnjeno pak reproduktivnim aktivnostima roditelja njihovih roditelja, i tako ad infinitum. Čak i kada bi bila istina da ljudska vrsta postoji oduvijek, bih li time zadovoljavajuće objasnio zašto postoji ljudska vrsta? Možda se svaki naraštaj može objasniti pozivanjem na prethodni, ali i dalje bi vam se činilo da nam to objašnjenje svakoga pojedinoga naraštaja ne bi bez ostatka objasnilo zašto uopće postoje ljudska bića. Konačno, iako smo svaki naraštaj objasnili prethodnim, postoji mogući svijet u kojem ljudi ne postoje, zar ne? Zašto ovo nije taj svijet? U oba ta primjera, niz objašnjenja ne referira na ništa izvan cjeline koju pokušava objasniti. Zadovoljavajuće objašnjenje kontingentnih entiteta i propozicija, vidjet ćemo, to mora.

Uzevši rečeno u obzir, možemo sada završiti opis drugoga koraka LK argumenta nadopunom formulacije naše radne inačice NDR-a. Kada u ovom i narednim tekstovima niza spomenem NDR-E, nadalje, osim ako ne napomenem drugačije, imam na umu sljedeće načelo: za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku. Preciznija formulacija morala bi uključiti nešto više definicijske pedantnosti, logičkih tehnikalija i mrvicu mereologije, ali za sada je ovo dovoljno.

(3) Prvi uzrok

Treći korak LK argumenta dokazivanje je opstojnosti metafizički prvoga uzroka primjenom neke inačice NDR-a ili kakvoga srodnoga principa na neki, prikladno odabran, kontingentno postojeći entitet ili kontingentno istinitu propoziciju. Primjere mogućih principa i „velikih“ kontingentnih entiteta i propozicija već sam nekoliko puta u ovom tekstu dao. Na primjer, u jednoj se inačici LK argumenta NDR-P primjenjuje na tzv. veliku konjunktivnu kontingentnu činjenicu, tj. na propoziciju koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Odaberemo li radije NDR-E, tipično ćemo ga primijeniti na svemir sam. Još jednom, svemir pritom možemo shvatiti kao zaseban objekt, tj. kao entitet sa svim metafizičkim pravima koja imaju i drugi entiteti s valjanom ontologijskom putovnicom (možda elektroni, računala, ljudi i sl.) ili kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta ili pak kao svojevrsnu konfiguraciju KF entitetā ili već na neki sličan način.[15]

No, što zapravo imamo na umu kada govorimo o prvom uzroku? Što točno treći korak LK argumenta dokazuje? Opišimo stvar u terminima uzrokā entitetā i događajā, općenitiji opis u terminima objašnjenjā propozicija bio bi malo složeniji. Kada se u kontekstu naravne teologije govori o prvom uzroku, ne misli se tek na kronološki prvi entitet u, recimo, nekom kauzalnom lancu entitetā niti prvi događaj u nekom slijedu događajā. Kako bih upozorio na to da pod ‘prvi uzrok’ ne mislim na nešto što bi bilo tek temporalno prvotno, redovito sam u ovoj seriji rabio izraz ‘metafizički prvi uzrok’. (Mada, jasno, prvi uzrok može kronološki prethoditi onomu čega je uzrok i, štoviše, tipično to jest slučaj.) Da bismo neki x nazvali prvim uzrokom, nužan je uvjet da je x svojevrsna nearbitrarna „zaustavna točka“ kauzalnoga lanca kontingentnih entiteta ili događaja: prvi bi uzrok morao (u nekom smislu) uzrokovati svaki entitet ili događaj u kauzalnom lancu, tj. biti „ultimativni“ uzrok opstojnosti svakoga kontingentnoga entiteta ili događaja, dok bi – ovo je sada važno – njegova opstojnost morala biti ili nekako „samoobjašnjiva“ ili pak ne bi smjelo uopće imati smisla pitati za daljnji uzrok njegove opstojnosti. Drugim riječima, što nazivamo prvim uzrokom, morala bi biti takva stvar da načelno uopće ne može imati neki daljnji uzrok. Veliki prasak, na primjer, možda je temporalno prvi događaj, ali nije, u gore opisanom smislu, prvi uzrok. Naime, Veliki prasak je kontingentni događaj koji nije samoobjašnjavajući (što god to točno značilo) i za koji ima smisla pitati što je uzrok toga događaja pa stoga, čak i ako daljnji uzrok de facto ne postoji, ako je Veliki prasak nekakav spontan neuzrokovan događaj, on po definiciji ne bi bio ono što smo nazvali prvim uzrokom – u tome bismo slučaju jednostavno kazali da prvi uzrok ne postoji. Isto, naravno, vrijedi i za bilo koji kontingentni entitet ili događaj. Prvi uzrok, dakle, mora biti metafizički nužan entitet ili događaj,[16] tj. postojati u svakom mogućem svijetu: što postoji u svakom mogućem svijetu, vidjeli smo u (1), ne traži objašnjenje (kauzalno ili kakvo drugačije) zašto aktualno postoji.[17]

S prikladnim NDR-om u rukama, korak (3) je relativno lagan: ako smo pokazali da je nešto poput NDR-E istinito, opstojnost metafizički prvoga uzroka vrlo jednostavno slijedi, iako pojedini detalji, ovisno već o konkretnom argumentu, mogu biti ponešto zamršeni. Pogledajmo za ilustraciju kako bi mogao izgledati jedan mogući dokaz opstojnosti prvoga uzroka. Uzmimo, radi jednostavnosti, entitet koji je mereološka suma svih kontingentnih entiteta koji postoje u bilo kojem vrjemenskom trenutku, kao i svih kontingentnih entiteta koji postoje atemporalno. (Možda atemporalni kontingentni entiteti ne postoje, ali ako postoje, želimo ih uključiti.) Nazovimo taj entitet ‘svijet’.[18] Svijet, kako smo ga definirali, možda nije objekt, ali kao mereološka suma entiteta jest entitet. Kako je svijet, po definiciji, sastavljen samo od kontingentnih entiteta, svijet ne postoji nužno. Stoga, prema NDR-E, svijet ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku, tj. uzroku koji postoji izvan samoga svijeta. Drugim riječima – uz nekoliko pozadinskih pretpostavki koje ne ću eksplicirati – postoji neki entitet koji nije dio svijeta, a čije je kauzalno djelovanje razlog zašto postoji svijet. Taj entitet, primijetite, mora postojati nužno, tj. nekontingentno. Naime, kako smo svijet definirali kao mereološku sumu svih kontingentnih entiteta, kada bi uzrok svijeta postojao kontingentno, on sam bi bio dio svijeta, a to protuslovi zahtjevu u NDR-E da uzrok kontingentnoga entiteta mora biti vanjski uzrok. Dakle, da sažmemo, ako je NDR-E istinito, postoji nužno opstojeći transcendentni entitet čije je kauzalno djelovanje objašnjenje zašto postoji svijet. Drugim riječima, postoji metafizički prvi uzrok svijeta.

(4) Bog

U trećem koraku, LK argument dokazuje opstojnost metafizički prvoga uzroka. Da bi LK argument bio uspješan argument za Božju opstojnost, u četvrtom se koraku mora dodatno pokazati da prvi uzrok posjeduje svojstva koja opravdavaju identificiranje prvoga uzroka kao Boga. Samim dokazom opstojnosti prvoga uzroka, npr. dokazom poput onoga u (3), ujedno imamo dokaz da je prvi uzrok metafizički nužan, transcendentan (u smislu da je „izvan“ kontingentnoga svijeta) i da o njemu kauzalno ovise svi kontingentni entiteti. Imamo li neovisne razloge vjerovati da ne postoje apstraktni entiteti, kauzalna ovisnost kontingentnih entiteta o prvom uzroku značila bi, čini se, da je sve što nije prvi uzrok učinak kauzalnoga djelovanja prvoga uzroka. Iako smo u prethodnom nastavku vidjeli da nije jednostavno specificirati nužne i dovoljne uvjete koje prvi uzrok mora zadovoljiti da bi dokaz opstojnosti prvoga uzroka bio ujedno dokaz Božje opstojnosti, četvrti korak LK argumenta morao bi pokazati još barem to da je prvi uzrok nužno jedan, da je isti u svakom mogućem svijetu (tj. da u različitim mogućim svjetovima nemamo različite entitete za prve uzroke), kao i to da je prvi uzrok osoba. Poželjno bi bilo također pokazati da prvi uzrok posjeduje atribute poput svemoći, sveznanja, moralne savršenosti i sl. Za neka od navedenih svojstava relativno je lako pokazati, uz određene plauzibilne pretpostavke, da pripadaju prvom uzroku; za neke su argumenti zamršeniji i možda manje uvjerljivi. Neka slijede pojmovnom analizom i uz pomoć formalnih oruđa; do nekih se dolazi indukcijom i zaključivanjem na najbolje objašnjenje; za neka pak imamo nekoliko različitih neovisnih argumenata. U detalje ovdje ne ću ulaziti – ponavljam, nije mi cilj braniti neki određeni argument za Božju opstojnost. Kako će se ukazati potreba, u idućim ću se tekstovima vratiti na pitanje jesmo li, i u kojoj mjeri, opravdani prvi uzrok iz (3) smatrati Bogom. Tada ću detaljnije prikazati neke od argumenata da prvi uzrok posjeduje ključne Božje atribute – prvenstveno argumente da je prvi uzrok osoba.

Privedimo kraju ovaj predugi tekst. Ako su sva četiri koraka LK argumenta opravdana, LK argument je uspješan argument za Božju opstojnost. Ako ste ateist i mislite da nije istina da Bog postoji, znači to da barem jedan od navedenih koraka morate odbaciti. Preciznije ću stvar opisati u idućem nastavku, u kojem ću na temelju odgovora na LK argument ponuditi jednu moguću klasifikaciju ateističkih teorija. Argumentirat ću zatim da niti jedna ateistička alternativa nije racionalno obranjiva.

 

[1] U idealnom slučaju, svaka bi istinita propozicija bilo koje znanstvene teorije bila logička posljedica aksiomā ZTS-a. Kako ZTS, u uobičajenom tehničkom značenju izraza ‘teorija’, možemo shvatiti kao skup aksioma ZTS-a zatvoren logičkim operacijama, tj. kao skup aksioma ZTS-a i svih njihovih logičkih posljedica, u tom bi slučaju svaka istinita propozicija bilo koje znanstvene teorije bila ujedno član ZTS-a i svaka bi istinita znanstvena teorija (opet, shvaćena kao skup propozicija zatvoren logičkim operacijama) bila podskup ZTS-a. Ako bismo htjeli biti malo precizniji i oprezniji – te stoga radije govorili o rečenicama nego o propozicijama i, u skladu s tim, shvatili logičke operacije kao sintaktičke operacije unutar danoga jezika – odnos između ZTS-a (koju sada shvaćamo kao skup rečenica zatvoren određenim sintaktičkim operacijama) i drugih istinitih znanstvenih teorija u idealnom bi slučaju bio takav da su zadovoljena sljedeća dva uvjeta: (i) svaka istinita rečenica proizvoljne znanstvene teorije morala bi se moći izraziti unutar jezika u kojem je formulirana ZTS, na taj način da se svaki izraz koji se javlja u rečenici može definirati kao notacijska pokrata nekoga izraza u jeziku ZTS-a; (ii) svaka se istinita rečenica proizvoljne znanstvene teorije, izražena u jeziku ZTS-a, može izvesti iz aksiomā ZTS-a primjenom sintaktičkih operacija koje definiraju ZTS. Odnos između ZTS-a i drugih istinitih znanstvenih teorija u tom idealnom slučaju bio bi, dakle, analogan odnosu između neke standardne teorije skupova (ili koje druge utemeljujuće matematičke teorije) i ostalih područja klasične matematike: svaki se teorem klasične matematike može prevesti u odgovarajući teorem teorije skupova, tj. svaka se matematička tvrdnja može shvatiti kao tvrdnja o skupovima – ili čak kao tvrdnja o praznom skupu, koji je u nekim formulacijama teorije skupova jedini primitivan entitet (uz određena logička svojstva i relacije te relaciju članstva u skupu). Čak i ako se ne bi zahtijevalo da su uvjeti (i) i (ii) zadovoljivi u konačnom broju koraka, očito se radi o vrlo jakim uvjetima i vjerojatno bismo bili zadovoljni i ako bi odnos između ZTS-a i posebnih znanstvenih teorija bio analogan npr. odnosu između (atomske) fizike i kemije: iako ne možemo (barem još uvijek) reducirati kemiju na fiziku (u smislu da su zadovoljeni uvjeti poput (i) i (ii)), smatramo da su entiteti, svojstva i relacije kojima se bavi kemija ontološki ovisni o entitetima, svojstvima i relacijama koje proučava fizika i da razlog ili objašnjenje zašto su prvi takvi kavi jesu leži upravo u tom što su potonji takvi kakvi jesu. Kako pitanje u kojem bi točno logičkom odnosu ZTS i druge istinite znanstvene teorije morale stajati nije za naš pothvat od presudne važnosti, taj odnos ne ću pokušati detaljnije precizirati.

[2] Alternativno, ovisno već o metafizičkom ukusu, fundamentalnim zakonima možemo smatrati propozicije (ili pak rečenice) koje opisuju pravilnosti međuodnosā fundamentalnih entiteta radije nego ono što te propozicije opisuju. (Vidi podrubnicu [5] u „O Bogu, bogovima i teoriji svega“.) Izraz ‘kontingentna propozicija’ odnosi se, naravno, na propozicije koje opisuju kontingentna stanja stvarī. Propozicije same nisu kontingentne: ako propozicije postoje, one su apstraktni entiteti i time, barem prema uobičajenom razumijevanju apstraktnih entiteta, postoje metafizički nužno, tj. u svakom mogućem svijetu, iako u različitim mogućim svjetovima mogu imati različite istinitosne vrijednosti. Svojstva i relacije možda su također metafizički nužni apstraktni entiteti, ali instancirana svojstva i relacije možemo nazivati kontingentnima ako je instancijacija tih svojstava i relacija kontingentna činjenica, npr. u slučaju da su instancirana nekim kontingentnim fizikalnim entitetima.

[3] Kako je u oba slučaja osnovna struktura argumenata vrlo slična, relativno je lako, uz prikladnu preinaku nekoliko tehničkih detalja, rekonstruirati analogne argumente za kontingentne fundamentalne zakone. Ktomu, možda ograničavanje na pitanje objašnjenja opstojnosti fundamentalnih entiteta niti nije stvarno ograničenje. U podrubnici [5] prvoga teksta ove serije napomenuo sam da sam sklon misliti da su fizikalni zakoni svedivi na kauzalne moći entitetā kojima ti fizikalni zakoni „upravljaju“. Značilo bi to da, ako su dane te-i-te vrste fizikalnih entiteta, nužno slijedi da su fizikalni zakoni upravo ti-i-ti: ne postoji mogući svijet s upravo tim vrstama fizikalnih entiteta, a koji bi imao drugačije fizikalne zakone. To pak znači da su kondicionalne propozicije koje opisuju fizikalne zakone – preciznije, univerzalne propozicije izražene rečenicama oblika ‘Za svaki x, y, … vrijedi da, ako x pripada vrsti stvarī P, y vrsti stvarī Q, … , onda x, y, … stoje u relaciji R‘ – suprotno od onoga što sam kazao u prošlom odsječku, nužno istinite propozicije (u mogućem svijetu u kojem ne postoji ništa što pripada vrstama P, Q …, propozicija je istinita na prazan način), iako je jasan smisao u kojem bismo ih i dalje mogli nazivati kontingentnima. Iz toga pak slijedi da, ako nam je dano objašnjenje opstojnosti tih-i-tih vrsta stvarī, ujedno nam je dano objašnjenje zašto su fizikalni zakoni upravo ti koji jesu.

[4] ‘Božje stvaranje’ ovdje, kao i drugdje, rabim u širokom smislu, tako da uključuje i creatio ex nihilo i conservatio, tj. i inicijalno stvaranje svijeta i održavanje stvorenoga svijeta u postojanju, „očuvanje bitka“. Podsjećam također da se Božje stvaranje ne mora shvatiti u temporalnom smislu. S druge strane, kako se čini plauzibilnim smatrati da opstojnost kontingentnih entiteta poput elektronā s jedne strane i nužnih entiteta poput brojeva s druge ne ovisi o Bogu na posve isti način, korisno je pažljivo razlikovati između kauzalne ovisnosti i ontološke ovisnosti o Bogu. Izraz ‘Božje stvaranje’ rabim, kako je uobičajeno, samo u kauzalnom smislu. Primijetite da sam u prvom tekstu niza, kako tamo još nisam uveo distinkciju između kauzalne i ontološke ovisnosti (rabio sam izraz ‘ontološka ovisnost’, ali odnosio se na obje relacije), o Božjem stvaranju govorio u najširem smislu, tako da uključi sve načine na koje opstojnost neke stvari može ovisiti o Bogu.

[5] Tipično, ali ne i nužno: iz toga što teist mora Božje stvaranje smatrati ultimativnim objašnjenjem opstojnosti KF entitetā (kao i, uostalom, bilo kojih kontingentnih entiteta) ne slijedi da mora smatrati da se iz opstojnosti KF entitetā može zaključiti na Božju opstojnost. Poneki teist možda ne će držati uvjerljivim niti jedan argument iz kontingentnosti.

[6] Alexander R. Pruss u „The Leibnizian Cosmological Argument“, u Craig W. L. i J. P. Moreland (2009) (ur.) The Blackwell Companion to Natural Theology (Wiley-Blackwell), 24-100, opisuje četiri problema koja mora riješiti uspješan kozmologijski argument: Glendower, Regress, Taxicab i Gap problem. Četiri koraka koja opisujem otprilike odgovaraju odgovorima na ta četiri problema. Pruss, A. R. (2006) The Principle of Sufficient Reason: A Reassessment (Cambridge: Cambridge University Press) jedno je od najvažnijih djela ikada napisanih o načelu dostatnoga razloga, a sam Pruss jedan od najznačajnijih branitelja leibnizovskoga argumenta. Njegova glavna inačica argumenta rabi umjereno jaku verziju načela, prema kojoj svaka kontingentna činjenica, tj. svaka kontingentno istinita propozicija, ima objašnjenje, dok ću sam uglavnom davati prednost nešto slabijoj verziji prema kojoj svaki kontingentni entitet ima objašnjenje.

[7] Pitanje što su točno objašnjenja i fina pozadinska razmatranja koja tu ulaze u igru moramo zanemariti. Relaciju objašnjenja možemo shvatiti jednostavno kao određenu relaciju između propozicija – tj. relaciju između eksplananduma (propozicije koja se objašnjava) i eksplanansa (propozicije koja objašnjava eksplanandum) – a koja je donekle srodna relaciji logičkoga povlačenja ili implikacije i, posebno, relaciji epistemičkoga opravdanja. ‘Objašnjenje’ ponegdje u tekstu rabim za eksplanans, ponegdje za samu relaciju objašnjenja, no iz konteksta bi uvijek trebalo biti jasno o kojem značenju je riječ. Također, iako ćemo u tekstu relaciju objašnjenja „poluslužbeno“ uzeti kao relaciju među propozicijama, često ću skraćeno pisati (i pisao sam) npr. o objašnjenju opstojnosti entiteta, objašnjenju događaja i sl. radije nego o objašnjenju propozicije koja tvrdi opstojnost toga entiteta i propozicije koja opisuje taj događaj. Relacija objašnjenja razlikuje se od relacije implikacije time, između ostaloga, što ne zahtijevamo da je eksplanandum istinit u svakom mogućem svijetu u kojem je istinit eksplanans – drugim riječima, propozicija p ne mora logički povlačiti propoziciju q da bismo p računali kao objašnjenje ili razlog za q. Ili, parafrazirano, istinitost eksplanansa ne mora biti dovoljan uvjet za istinitost eksplananduma. To se čini sasvim razumnim: većina naših objašnjenja, uključujući većinu znanstvenih objašnjenja, nisu takva da logički povlače ono što objašnjavaju. Međutim, izgledalo bi onda da je već samo ime ‘načelo dostatnoga razloga’ (ili ‘načelo dovoljnoga razloga’, kako se često naziva) pomalo nespretno odabrano i možda bi bolji naziv bio jednostavno ‘načelo objašnjenja’ ili ‘načelo razloga’. (No, istini za volju, neki filozofi – Leibniz, na primjer, kojemu dugujemo ime principa – prihvaćaju vrlo jaku verziju NDR-a, prema kojoj eksplanandum doista mora nužno slijediti iz eksplanansa.)

[8] Mislim da bi glavni razlog zašto bi tko tvrdio da stohastički indeterministički događaji poput radioaktivnoga raspada nemaju objašnjenje mogao biti taj što se pretpostavljaju vrlo jaki uvjeti koje objašnjenje mora zadovoljiti, tj. uvjet da eksplanans implicira eksplanandum (vidi podrubnicu [7]). No taj uvjet izgleda prejakim: čini mi se jasnim da događaji poput radioaktivnoga raspada i sličnih kvantnih događaja imaju kauzalno objašnjenje u terminima prirodnih zakona i nekoga prethodnoga stanja stvarī – nedeterminističko objašnjenje, naravno, ali i dalje objašnjenje. Uostalom, uvjet logičkoga povlačenja eksplananduma ne zadovoljavaju ni mnoga druga znanstvena objašnjenja koja bismo smatrali posve neproblematičnima. Kako god bilo, to pitanje ćemo za sada ostaviti po strani.

[9] Doduše, ako smo skloni smatrati da npr. nedeterministički kvantni događaji (ili, uostalom, bilo koji događaji) ne moraju imati objašnjenje, događaje ne bismo trebali računati kao stvari na koje se NDR-E odnosi.

[10] Jedna se stvar čini posebno važnom, ali uključiti je u glavni tekst nepotrebno bi zakompliciralo ono što bi trebao biti samo kratak pregled osnovne strukture LK argumenata. Naime, kako je relaciju objašnjenja najjednostavnije shvatiti kao određenu relaciju između propozicija (vidi podrubnicu [7]), prirodnim se čini NDR formulirati u terminima propozicija (tj. kao NDR-P) i primijeniti ga u LK argumentu na neku kontingentno istinitu propoziciju, npr. na propoziciju koja je konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Međutim, poneko bi propozicije, kao apstraktne entitete, mogao smatrati metafizički problematičnima i bilo bi, u svakom slučaju, teorijski privlačnije ako se u formulaciji NDR-a i u samom LK argumentu ne bismo morali obvezati na njihovo postojanje. Nisam siguran postoji li doista u nekom objektivnom smislu ono što nazivamo apstraktnim entitetima (skupovi, svojstva, propozicije i sl.), no govor o apstraktnim entitetima nije problematičan dok god mislimo da je načelno moguća neka (ma koliko složena) parafraza koja bi izbjegla referiranje na njih ili općenito neka interpretacija govora o apstraktnim entitetima koja bi sačuvala istinitost rečenoga, a ne bi ujedno zahtijevala da apstraktne entitete shvatimo kao „stvarno“ ili „istinski“ postojeće, kao „prave“ entitete. Mislim stoga da je i u objašnjenju toga što su objašnjenja i u LK argumentima koji se pozivaju na NDR-E moguće apstraktne entitete zadržati izvan naše ontologije, ali to mi se čini težim u LK argumentima koji rabe NDR-P, posebno ako se NDR-P primjenjuje na takvu metafizičku zvjerku kao što je beskonačna konjunkcija svih kontingentno istinitih propozicija. Punokrvna egzistencija apstraktnih entiteta mogla bi biti problem za ontologijski naturalizam ili materijalizam, no također se time otvara problem kako točno shvatiti odnos između Božjega stvaranja i, kako se čini, metafizički nužnih (i time atemporalnih ili barem temporalno vječnih) apstraktnih entiteta. Moguća teistička pozicija bio bi božanski konceptualizam, tj. stajalište da su ono što nazivamo apstraktnim entitetima (bilo platonovske ideje bilo matematički objekti bilo propozicije) zapravo nešto poput „pojmova“ i „mislī“ u Božjem umu i utoliko bi ti entiteti, ako ne kauzalno, bili barem ontološki ovisni o Bogu. Iako mi to izgleda kao prihvatljivo rješenje, razumijem da bi poneki teist mogao biti naklonjeniji nekoj nominalističkoj poziciji prema kojoj to što nazivamo apstraktnim entitetima, strogo gledano, uopće ne postoji. Dakako, ne moraju svi apstraktni entiteti proći s jednakom presudom na ontologijskom sudištu: lako bi moglo biti da su matematički objekti Božji pojmovi, a da propozicije ne postoje.

[11] Izraz ‘kontingentni entitet’ može imati uže („aktualističko“) i šire („posibilističko“) značenje. U užem smislu, kontingentni entiteti su oni koji postoje u aktualnom svijetu, ali ne u svim mogućim svjetovima; u širem smislu, kontingentni entiteti su oni koji postoje u barem jednom mogućem svijetu, ali ne i u svim mogućim svjetovima. Slično vrijedi i za sam izraz ‘entitet’: u užem smislu, entitet je bilo što što aktualno postoji, no možemo govoriti i o entitetu u širem smislu kao o onom što postoji u barem jednom mogućem svijetu. Kada govorim o kontingentnim entitetima, i entitetima općenito, uglavnom imam na umu uže značenje. U suprotnom, to ili izričito napomenem ili bi moralo biti jasno iz konteksta. Stvar se dodatno komplicira kada uzmemo u razmatranje i vrijeme i pitamo se treba li prošle i buduće entitete smatrati postojećima.

[12] Naravno, ne znači to da svako pitanje tu staje. (Nužna) opstojnost matematičkih entiteta i (nužna) istinitost matematičkih propozicija ovise o (nužnoj) istinitosti matematičkih aksioma i ako ste dokazali da neka propozicija p logički slijedi iz aksiomā, dokazali ste time da, ako su aksiomi nužno istiniti, nužno je istinito i p. No time ostajemo i dalje s pitanjem jesu li aksiomi u pitanju doista nužno istiniti i kako to uopće možemo znati.

[13] Prema Davidu Humeu (1711. – 1766.), koji slično načelo stavlja u usta Cleanthesa u Part IX svojih Dialogues Concerning Natural Religion.

[14] Drugi primjer, iako pomalo ekscentričan, sugerirao sam u prvom odsječku teksta. Radi jednostavnosti, shvatimo svemir kao aglomerat svih fizikalnih entiteta. Svaki fizikalni entitet od kojega se svemir sastoji može se, pretpostavimo, reducirati na KF entitete naše ZTS. Tada, imamo li objašnjenje opstojnosti KF entitetā, imamo objašnjenje opstojnosti svakoga fizikalnoga entiteta i time, po Humeovom načelu, objašnjenje opstojnosti cijeloga svemira. Međutim, pretpostavimo sada da, počevši sa ZTS, imamo beskonačni regres sve „fundamentalnijih“ znanstvenih teorija, T1, T2, T3, …, takav da se svi entiteti postulirani nekom teorijom mogu (u nekom smislu) svesti na entitete postulirane idućom teorijom u nizu, tj. da se opstojnost svih entiteta postuliranih nekom teorijom Tn može objasniti pomoću entiteta postuliranih teorijom Tn+1. U slučaju takva scenarija i pod pretpostavkom da je Humeovo načelo istinito, opstojnost svih fizikalnih entiteta, pa onda i svemira, bila bi objašnjena beskonačnim regresom teorija i njima postuliranih entiteta. Lako je opisati sličan scenarij i u slučaju cirkularnosti teorija.

[15] Nema veze ako mislite da izraz ‘svemir’ ne znači isto što i npr. ‘mereološka suma svih kontingentnih entiteta’, dok god oba izraza referiraju na istu „stvar“, naime na sveukupnost prostorno-vrjemenske stvarnosti ili cjelinu fizičkoga svijeta (ili koji god već opis preferirate). Istini za volju, sam ne mislim da oba ta izraza imaju istu referenciju: anđeli, kao ujedno kontingentna i duhovna bića, jesu dio mereološke sume svih kontingentnih entiteta, ali nisu dio fizičkoga svijeta. Tu razliku možemo, ako želimo, uzeti u obzir i malo precizirati naše formulacije, ali ovdje ću radije te komplikacije zanemariti. Rabite li pak izraz ‘svemir’ tako da označava samo određene kauzalno odvojene prostorno-vrjemenske regije unutar multiverzuma, ali ne i multiverzum sam, imajte na umu da, gdje god u tekstu rabim izraz ‘svemir’, pod tim izrazom mislim na cijeli multiverzum, pod pretpostavkom da nešto poput multiverzuma doista postoji.

[16] Možda bi bilo pomalo neobično govoriti o događaju kao prvom uzroku. Ako bismo, slijedeći neki lanac objašnjenjā događajā, zaključili da postoji, recimo to tako, metafizički prvi događaj, prvim uzrokom bismo vjerojatno nazvali ne sam događaj, već onaj objekt ili supstanciju koja bi prouzročila, proizvela taj događaj, dovela do toga da se taj događaj odvije. Tako, na primjer, ne govorimo o Božjem stvaranju već o Bogu kao prvom uzroku.

[17] Zato je „Da? A što je onda uzrok Božje opstojnosti?“ promašen odgovor na kozmologijski argument. Kozmologijski argumenti ne pretpostavljaju da svaki entitet (ili događaj ili propozicija i sl.) ima uzrok (ili, općenito, objašnjenje), kako glasi popularan straw man. Povijest te tvrdokorne karikature kozmologijskoga argumenta seže, izgleda, preko B. Russella i J. S. Milla unazad barem do D. Humea, a ne čini se, na žalost, da će nestati u skoroj budućnosti. Warburton, N. (1999) Filozofija: osnove (Zagreb: KruZak), na primjer, knjiga koja je već godinama na jednom hrvatskom fakultetu obvezna literatura na uvodnom kolegiju iz filozofije, u poglavlju o Bogu nudi istu površnu ili zlonamjernu misreprezentaciju argumenta.

[18] Ako ne postoje atemporalni kontingentni entiteti niti takve stvari poput anđela, svijet, kako sam ga definirao, svodi se na mereološku sumu svih kontingentnih entiteta koji postoje u nekoj prostornovrjemenskoj točki, što se, ako prihvatimo četverodimenzionalnu ontologiju, čini legitimnom definicijom svemira. Ne morate se složiti s mojim odabirom imena ‘svijet’, ali entitet za koji sam odabrao to ime čini se sasvim legitimnim entitetom. Kako bilo, izvod je zamišljen samo kao ilustracija, ne kao strogi dokaz.

 

Rochejaquelein

 

Corrigenda, 26. 1. 2017.

Argument u trećem odlomku u (2) ne ovisi o gustoći vrjemena i ta se pretpostavka može zanemariti.

Teist nije obvezan Božje stvaranje smatrati ultimativnim objašnjenjem svih kontingentnih entiteta, kako stoji u podrubnici [5]. Moguće je, iako neuobičajeno, odbaciti NDR i Božju opstojnost smatrati sirovom (brute) kontingentnom činjenicom.

U četvrtoj rečenici podrubnice [14] ‘po Humeovom zakonu’ zamijenjeno je s ‘po Humeovom načelu’.

 

Čarobni svijet ateizma:

Prvi dio: O Bogu, bogovima i teoriji svega
Drugi dio: Bog
Treći dio: Problem kontingentnosti i teistički odgovor

Prilog: Svemir „iz ničega“ i kozmologijski argumenti

53 komentara Dodajte vaš
  1. Recimo da si bio temeljit. 🙂 Međutim, sugerirao bi odmah na početku da izmijeniš tekst na način da “bog” pišeš sa malim “b” barem dok ne ispuniš obećanje da ćeš objasniti zašto bi prvi uzrok trebali smatrati Bogom. Uglavnom, tekst je probavljiviji utoliko što ne izaziva alergijsku reakciju dokazivanjem boga pobijanjem ateizma. 😛

    Naravno, primjedbi imam.

    Tvoja tvrdnja (1) “za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima uzročno objašnjenje svoje opstojnosti” nisam siguran da se može uzeti istinitom. Štoviše, postoje mjerljivi fizikalni efekti (Kazimirov) koji ukazuju na to da čestice mogu nastati iz ničega, bez ikakvog vidljivog uzroka. Mehanizam njihovog nastanka nam je (nategnuto) razumljiv tj. imamo (djelomični) odgovor na pitanje “Kako?”, ali to ne znači da imamo odgovor na pitanje “Zašto?” što je nužno da bi mogli tvrditi da imamo objašnjenje (tvoj primjer “objašnjenje svakoga pojedinoga naraštaja ne bi bez ostatka objasnilo zašto uopće postoje ljudska bića” je slične naravi). Štoviše, postoje znanstvenici (Krauss) koji tvrde da je čitav univerzum primjer jedne takve kvantne fluktuacije koja nije uzrokovana ničim i ne zahtijeva prvi uzrok kako ga ti shvaćaš. U najmanju ruku tvrdim da je takvo objašnjenje stvaranja plauzibilno, a ako jest, onda tvoja tvrdnja (1) nije nužno istinita.

    Tvoja tvrdnja (2) “za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku” za mene gubi smisao u samoj definiciji pojma “vanjskog uzroka”. Da bi to objasnio, uzmimo u obzir i tvoju tvrdnju “postoji neki entitet koji nije dio svijeta, a čije je kauzalno djelovanje razlog zašto postoji svijet” ili općenito tvoje spominjanje “atemporalnog postojanja”. Naime, što bi to bilo atemporalno postojanje? Smatram da je za postojanje potreban temporalni, a ne samo kauzalni aspekt kako izgleda ti smatraš. “Atemporalno postojanje” je za mene svojevrsni logički paradoks, iste vrste kao okrugli kvadrat. Naime, prema meni poznatim definicijama postojanja (van metafizike i matematike) postojanje je usko svezano sa vremenom, bez kojega nije ni moguće. Što me dovodi do “vanjskog” uzroka… Ako prihvatimo da su prostor i vrijeme koji čine naš Svemir nedjeljivi (Einstein, Minkowski) i prihvatimo da je naš Svemir imao početak u Velikom Prasku (vaš kolega Lemaitre), onda možemo tvrditi da izvan našeg svemira nema ni prostora ni vremena, a samim tim ni “postojanja”, ni “vanjskog”, jer ti pojmovi nemaju fizikalni smisao. Shodno tome ne može biti ni uzroka koji bi postojao van entiteta kojeg nazivamo Svemir.

    1. Samo ukratko razjašnjenje onoga što je autor mislio a što se implicira u tekstu bez izričitog spominjanja (ako sam pogriješio neka me se ispravi slobodno). Dakle, prva primjedba da propozicija “za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima uzročno objašnjenje svoje opstojnosti” nije istinita ne stoji s čisto metafizičkog gledišta. To što Krauss i neki znanstvenici tvrde da je svemir nastao iz ničega nije ontološka pozicija već prirodoznanstvena fizikalna, to njihovo “ništa” nije ništa shvaćeno filozofski, već je to kao što si i sam spomenuo nekakva kvantna fluktuacija odnosno koliko znam nekakvo kvantno nulto podpolje ili vakuum u kojem se nasumice pojavljuju i nestaju čestice i valovi. To je “nešto” a ne “ništa”. Druga primjedba vezana uz vanjski uzrok i atemporalno postojanje isto ne stoji filozofski gledano, jer u filozofiji argument je temeljen na bitku tj. postojanju kao bivanju i jestvosti a ne prostorvremenskom jer prostor i vrijeme su predikati tj. predikatni uzroci koji proizvode determinirane načine bivanja a ne i samo bivanje kao takvo, odnosno uzrokuju da je neka stvar ili biće ovakvo ili onako (bit) a ne da jest (bitak), a osim toga ako su prostor i vrijeme stvoreni tj. nisu postojali prije Big Banga onda njihov uzrok, kao i svega što postoji, mora im prethoditi, drugim riječima van je prostora i vremena. Naravno, kantovski gledano, naš um to ne može pojmiti jer su mu prostor i vrijeme jedne od temeljnih kategorija. To bi bila klasična filozofska pozicija aristotelovskog tomizma tj. filozofije Tome Akvinskog, za koju mislim da je djelomična inspiracija autora teksta.

      1. Ne postoji metafizičko ništa. Postoji samo fizičko ništa. A Kraus je pretpostavljam daleko kvalificiraniji u određivanju fizičkog nego bilo koji teolog. Što se tiče “atemporalnog postojanja” i moje tvrdnje da je to besmislica, ne može se samo odmahnuti rukom i reći da eto filozofi tako ne misle. Filozofi mogu izmisliti i željezno drvo ako baš žele, zato što je to drvo metafizičko, a ne i fizičko, stvarno. Međutim, čak da su postojanje i temeljili na bitku i jestvosti do trenutka znanstvene spoznaje da je prostor neodvojiv od vremena i da je jedno i drugo (prostorvrijeme) nastalo u trenutku Velikog praska, od tog trenutka su se morali korigirati ili kad već imaju toliku maštu, izmisliti novu riječ koja bi označavala postojanje izvan vremena i prostora.

      2. @Anonimno. Svakako, hvala na ispravci. Prazan skup jeste podskup svakog skupa, a ne element svakog skupa.

    2. ” Naime, prema meni poznatim definicijama postojanja (van metafizike i matematike) postojanje je usko svezano sa vremenom, bez kojega nije ni moguće. “-postojanje se ne može definisati, osim analitički. Naime, postojanje jeste biće, a iznad bića ne postoji nikakav opštiji rod, da bi se mogla napraviti nekakva definicija.

    3. “Ako prihvatimo da su prostor i vrijeme koji čine naš Svemir nedjeljivi (Einstein, Minkowski) i prihvatimo da je naš Svemir imao početak u Velikom Prasku (vaš kolega Lemaitre), onda možemo tvrditi da izvan našeg svemira nema ni prostora ni vremena, a samim tim ni “postojanja”, ni “vanjskog”, jer ti pojmovi nemaju fizikalni smisao. ”

      non sequitur-ne sledi. Ako uzmemo da je sve ovo tačno, to i dalje ne isključuje (u principu) postojanje drugih svemira.

      1. @Ivan, kamen postoji, a nije biće. Nešto može postojti samo u svemiru, a ne izvan njega. To uključuje i druge svemire i postojanje izvan drugih svemira tj. ne može se postojati između svemira.

  2. “Ne postoji metafizičko ništa” – pa da, slažem se, ništa ne postoji, to mu i je definicija, bitak je, nebitak nije. Po klasičnim Aristotelovim postavkama.
    “Postoji samo fizičko ništa” – e to ti je već dvostruka kontradikcija, ne može nešto fizičko biti ništa ni obrnuto, maloprije smo ustvrdili da ništa nije, a sad se odnosiš spram njemu kao nečem pozitivnom.
    “A Kraus je pretpostavljam daleko kvalificiraniji u određivanju fizičkog nego bilo koji teolog” – argument iz autoriteta, Krauss je ,uostalom, svakakve besmislice izrekao u svojim popularnoznanstvenim djelima. Ako te baš zanima, pročitaj David Albertovu i George Ellisovu kritiku njegove knjige “A Universe from Nothing: Why There Is Something Rather than Nothing”. Btw, govorim o filozofiji, ne o teologiji.
    “Filozofi mogu izmisliti i željezno drvo ako baš žele” – isto kao što i Krauss može izmisliti fizičko ništa koje postoji, ontološki status im je jednak praktički.
    “Što se tiče “atemporalnog postojanja i moje tvrdnje da je to besmislica, ne može se samo odmahnuti rukom i reći da eto filozofi tako ne misle” – promašio si bit mog argumenta odnosno nisi ga uopće adresirao po pitanju kauzalnog niza vezano za Big Bang i prostorvrijeme. Iako, slažem se da je termin atemporalno postojanje nezgodno sročen.
    “Međutim, čak da su postojanje i temeljili na bitku i jestvosti do trenutka znanstvene spoznaje da je prostor neodvojiv od vremena” – pa filozofi se ne bave fizičkim nego metafizičkim pitanjima, međuostalim i metafizičkim implikacijama znanstvenih teorija, uspostavljaš lažnu dihotomiju između znanosti i filozofije.
    P.S. Ne zagovaram nijedan zaključak u tekstu, po pitanju postojanja ili nepostojanja Boga. Samo pokušavam reći da u pogledu metafizičkih problema ne može se samo odmahnuti rukom i reći da eto znanstvenici tako ne misle.

  3. Dragi Imbehind i bb99, hvala vam na čitanju i komentarima. Dosadan sam to ponavljati, ali sam imam vrlo malo vrjemena za raspravu u komentarima pa oprostite što se nisam ranije uključio. Kako mi se čini da ste s raspravom o razlici između “metafizičkoga ništa” i “fizičkoga ništa” pomalo odlutali na krivi trag, red bi ipak bio konačno nešto napisati.

    U uvodnom komentaru Imbehind piše: “[P]ostoje mjerljivi fizikalni efekti (Kazimirov) koji ukazuju na to da čestice mogu nastati iz ničega, bez ikakvog vidljivog uzroka. […] Štoviše, postoje znanstvenici (Krauss) koji tvrde da je čitav univerzum primjer jedne takve kvantne fluktuacije koja nije uzrokovana ničim i ne zahtijeva prvi uzrok kako ga ti shvaćaš.”

    Problem je s tim komentarom i Kraussovom tvrdnjom jednostavno to što su kvantni vakuum i kvantne fluktuacije ipak nešto, a ne ništa. Mislim, možete kvantni vakuum nazvati ‘ništa’ ili ‘fizičko ništa’, kao što ih možete nazvati pudingom, Eritrejom ili trlababalanom, ali to ne mijenja činjenicu da čestice ne nastaju ni iz čega, već nastaju iz kvantnoga vakuuma. Kozmolog Luke Barnes u svojoj je analizi jedne debate između Kraussa i W. L. Craiga lijepo sažeo stvar:

    First and foremost, I’m getting really rather sick of cosmologists talking about universes being created out of nothing. Krauss repeatedly talked about universes coming out of nothing, particles coming out of nothing, different types of nothing, nothing being unstable. This is nonsense. […]

    What Krauss is really talking about is the quantum vacuum. The quantum vacuum is a type of something. It has properties. It has energy, it fluctuates, it can cause the expansion of the universe to accelerate, it obeys the (highly non-trivial) equations of quantum field theory. We can describe it. We can calculate, predict and falsify its properties. The quantum vacuum is not nothing.

    This suggests a very simple test for those who wish to talk about nothing: if what you are talking about has properties, then it is not nothing. It is pure equivocation to refer to the quantum vacuum as nothing when a philosopher starts asking the question “why is there something rather than nothing?”. She is not asking “why are there particles rather than just a quantum vacuum?”. She is asking “why does anything exist at all?”. As Stephen Hawking once asked, why does the universe go to all the bother of existing?

    Da Krauss neopravdano koristi izraz ‘nothing’ govoreći o kvantnom vakuumu ili da barem čini pogrješku dvoznačnosti tvrdeći da je svemir nastao “from nothing” i pretvarajući se da time odgovara na pitanje zašto uopće išta postoji, konsenzus je među filozofima (teistima i ateistima), kao i među bistrijim znanstvenicima. David Albert, fizičar i filozof znanosti, u svojoj je oštroj kritici Kraussove A Universe from Nothing također dobro opisao bit problema s Kraussovom tvrdnjom:

    Relativistic-quantum-field-theoretical vacuum states — no less than giraffes or refrigerators or solar systems — are particular arrangements of elementary physical stuff. The true relativistic-quantum-field-theoretical equivalent to there not being any physical stuff at all isn’t this or that particular arrangement of the fields — what it is (obviously, and ineluctably, and on the contrary) is the simple absence of the fields! The fact that some arrangements of fields happen to correspond to the existence of particles and some don’t is not a whit more mysterious than the fact that some of the possible arrangements of my fingers happen to correspond to the existence of a fist and some don’t. And the fact that particles can pop in and out of existence, over time, as those fields rearrange themselves, is not a whit more mysterious than the fact that fists can pop in and out of existence, over time, as my fingers rearrange themselves. And none of these poppings — if you look at them aright — amount to anything even remotely in the neighborhood of a creation from nothing.

    Sličnu dijagnozu daje i Ed Feser u jednom od svojih osvrta na Kraussa:

    And the problem with it, as everybody on the planet knows except for Krauss himself and the very hackiest of his fellow New Atheist hacks, is that empty space governed by quantum mechanics (or any other laws of physics, or even just the laws of physics by themselves) is not nothing, and not even an “example” of nothing (whatever an “example of nothing” means), but something. And it remains something rather than nothing even if it is a “good first approximation” to nothing (which is what Krauss presumably meant by “good first example”). When people ask how something could arise from nothing, they don’t mean “How could something arise from almost nothing?” They mean “How could something arise from nothing?” That is to say, from the absence of anything whatsoever — including the absence of space (empty or otherwise), laws of physics, or anything else. And Krauss has absolutely nothing to say about that, despite it’s being, you know, the question he was asked, and the question he pretended to be answering in his book.

    Usko povezano s Kraussovim nerazumijevanjem (ili, možda, namjerno pogrješnom uporabom) izraza ‘nothing’, njegovo je nerazumijevanje (ili zlouporaba) riječi ‘something’. Čini se da je razlog (ili loše opravdanje) zašto Krauss pogrješno koristi ‘ništa’ upravo to što pogrješno rabi ‘nešto’. U komentaru na kratak Kraussov video na Big Think, Feser piše:

    Krauss asserts:

    [N]othing is a physical concept because it’s the absence of something, and something is a physical concept.

    The trouble with this, of course, is that “something” is not a physical concept. “Something” is what Scholastic philosophers call a transcendental, a notion that applies to every kind of being whatsoever, whether physical or non-physical — to tables and chairs, rocks and trees, animals and people, substances and accidents, numbers, universals, and other abstract objects, souls, angels, and God. Of course, Krauss doesn’t believe in some of these things, but that’s not to the point. Whether or not numbers, universals, souls, angels or God actually exist, none of them would be physical if they existed. But each would still be a “something” if it existed. So the concept of “something” is broader than the concept “physical,” and would remain so even if it turned out that the only things that actually exist are physical.

    No atheist philosopher would disagree with me about that much, because it’s really just an obvious conceptual point. But since Krauss and his fans have an extremely tenuous grasp of philosophy — or, indeed, of the obvious — I suppose it is worth adding that even if it were a matter of controversy whether “something” is a physical concept, Krauss’s “argument” here would simply have begged the question against one side of that controversy, rather than refuted it. For obviously, Krauss’s critics would not agree that “something is a physical concept.” Hence, confidently to assert this as a premise intended to convince someone who doesn’t already agree with him is just to commit a textbook fallacy of circular reasoning.

    Sve u svemu, nazvati kvantni vakuum ‘ništa’ i zatim tvrditi da je svemir spontano nastao “iz ničega” otprilike je kao nazvati kvantni vakuum ‘Lady Gaga’ i tvrditi potom da nam kvantna fizika govori da je moguće da je Lady Gaga stvorila svijet. U stvari, u tom biste slučaju manje pogriješili: kvantni vakuum i Lady Gaga imaju barem neka zajednička svojstva (već i to da i kvantni vakuum i Lady Gaga uopće imaju svojstva) i tom su smislu međusobno ontološki puno srodniji nego što je ijedno od njih s “ništa”.

    Ako vas zanima, Feserov prikaz Kraussove knjige možete naći na First Things, a Craigov komentar na Reasonable Faith. Feser i Craig su teisti, no, kako sam rekao, u kritici Kraussove zlouporabe riječi ‘nothing’ i teisti i ateisti filozofi gotovo se univerzalno slažu. Možete, na primjer, pogledati što kažu Massimo Pigliucci i Brian Leiter. Ne samo filozofi, naravno. Kraussovu masivnu pogrješku ili loš retorički trik nije mogao progutati čak niti Jerry Coyne, a to samo po sebi govori puno. 🙂

    Dakle, da zaključim, mogućnost spontanoga nastanka čestica u kvantnom vakuumu nije protuprimjer NDR-u. Naprotiv, u tom slučaju očito postoji (uzročno) objašnjenje nastanka čestica — objašnjenje u terminima kvantnoga vakuuma i odgovarajućih fizikalnih zakona. To objašnjenje možda nije determinističko, no eksplicitno sam kazao da NDR ne zahtijeva da objašnjenja moraju biti deterministička.

    Toliko za sada. Kasnije možda odgovorim i na druge Imbehindove primjedbe.

  4. @bb99 @Rochejaquelein Problem ove rasprave je djelomično i u terminologiji. Sve da sam i filozof koji o ovome razmišlja svaki dan, problem bi i dalje postojao (npr. “atemporalno postojanje”). Ali, pokušajmo ponovo. Metafizika je grana filozofije i kao takva u potpunosti je apstrakcija ljudskog uma ili na hrvatski maštarija. Ako se slažete s time, onda je nužno složiti se s time da je svako postojanje moguće jedino izvan domene apstraktnog i metafizičkog. Broj 42 je maštarija i ne postoji u realnom svijetu isto kao što ne postoji i krug. Da li Bog postoji i izvan domene apstraktnog tj. metafizičkog je upitno, ali ako postoji onda se nužno nalazi u domeni fizičkog tj. realnog opažajnog svijeta i s njime je u interakciji. Ako smatrate da Bog postoji na način da nije dio fizičkog tj. realnog opažajnog svijeta i s njime nije u interakciji onda bi takav Bog izgubio svaki smisao budući da se ne bi mogla utvrditi razlika između takvog i u potpunosti izmišljenog Boga.

    Ito tako, pojmovi “beskonačnost”, pa i “savršenost” ili “apsolutnost” postoje kao apstraktni koncept u metafizici ili matematici, ali ne postoje u realnosti. Slično je i sa pojmom “ništa”. Metafizičko “ništa” se nalazi u domeni apstraktnog i ne postoji u pravom smislu te riječi sve dok mu ne dodijelimo značenje u realnom svijetu. Upravo to je ono što je Krauss pokušao. Definirao je fizičko “ništa” kao odsutnost prostora i vremena, odsutnost čestica materije, radijacije, energije, polja i sila, prirodnih zakona. Ako mislite da postoji preciznija definicija fizičkog “ništa”, volio bi je čuti.

    Možda mislite da je takva definicija nesavršena, ali skrećem vam pažnju da je gubitak savršenosti imanentan translaciji apstraktnih ideja iz svijeta metafizike u realnost, baš kao što se događa sa krugom. Ako uopće i postoji, mislim da je istom principu podvrgnut i Bog sam. I to je jednostavno nužno, ako želimo smatrati da Bog postoji. Misliti suprotno je potiskivati i samo postojanje Boga u ništavilo apstraktnog.

    @Rochejaquelein, Krauss ne radi krivu ekvivokaciju između “ništa” i “kvantnog vakuuma” nego je predložio kvantni vakuum kao mehanizam kojim se iz “ničega” (kojeg je dobro fizikalno definirao) stvori “nešto”. Ne samo to, nego je ustvrdio da je sasvim moguće da je i to “nešto” zapravo “ništa” u neto iznosu. Sve u svemu njegovi argumenti su u najgorem slučaju jednako uvjerljivi kao i oni teološki. Reći da je “ništa” nestabilno i da iz ničega u bezvremenskoj vječnosti nužno slijedi spontano stvaranje, kao što to Krauss tvrdi, nije po ničemu inferiorno tvrdnji da je za “nešto” potreban prvi uzrok tj. bog/Bog. Osobno, smatram da je superiorno, budući da ne pokušava objasniti jednu stvar postulirajući drugu, još manje objašnjivu, koja očito nije u domeni fizičkog jer da jest, onda bi i sama zahtijevala objašnjenje…

    …što me dovodi do odgovora @bb99-u oko navodne lažne dihotomije između znanosti i filozofije. Ona jest lažna, ali nije lažna dihotomija između fizike i metafizike.

    1. Ima li kvantni vakuum svojstva? Ima. Onda kvantni vakuum jednostavno nije ništa: kvantni vakuum je nešto, biće, entitet. Štoviše, kontingentan entitet — kvantni vakuum ne postoji u svakom mogućem svijetu. Scenarij u kojem svemir ovakav kakav jest nastaje fluktuacijama u kvantnom vakuumu tada je i sam jedan od scenarija pokriven gornjim razmatranjima o kontingentnosti, ZTS-u i NDR-u. Kraj priče.

      1. Krauss bi ti vjerojatno odgovorio da u jedinom svijetu kojeg poznajemo i za kojeg smatramo da je realan kvantni vakuum postoji i da kojim slučajem ne postoji ne bi postojali ni Univerzum kakvim ga poznajemo kao ni filozofi da raspravljaju o ostalim metafizičkim mogućnostima. Također bi dodao da Univerzum nije briga za ono što ti misliš da bi trebalo biti.

        Niti Krauss niti ja ne tvrdimo da je kvantni vakuum “ništa”. Tvrditi to je isto kao i tvrditi da je Bog ljubav. Bog je jedno, ljubav je drugo. Ništa je jedno, a kvantni vakum je drugo. Odsustvo bilo čega je jedno, a mehanizam kojim se iz ničega stvara nešto je drugo. Drugim riječima, kvantna fluktuacija nije entitet odnosno “nešto”, nego mehanizam ili pojava usljed koje nastaje to “nešto”. Taj mehanizam odnosno pojavu u potpunosti ne razumijemo, ali ne razumijemo ni hipotetskog Boga pa neki od nas vjeruju da je baš on uzrok svega, a ne kvantna fluktuacija.

        Nitko ti ne brani ustvrditi ni da je Bog kvantna fluktuacija, nemam ništa protiv. Protiv sam da se jedna neobjašnjena stvar poput kvantne fluktuacije zamjenjuje (ili objašnjava) drugom, neobjašnjivom, stvari kao što je Bog. A pogotovo sam protiv da se ta kvantna fluktuacija, pardon Bog, antropomorfizira pa joj se imputiraju karakteristike morala, dobrote, ljubavi, intencije i slično.

        Međutim, nisi odgovorio na pitanje da li je bog/Bog fizikalna pojava ili nije tj. da li postoji van domene apstraktnog i metafizičkog…

    2. “Metafizika je grana filozofije i kao takva u potpunosti je apstrakcija ljudskog uma ili na hrvatski maštarija. ”
      Nije. Savremena analitička metafizika obuhvata i mereologiju i kosmologiju, kao i načine postojanja (modalnosti).
      “Ako se slažete s time”
      Ne slažemo se, barem ne ja.
      “onda je nužno složiti se s time da je svako postojanje moguće jedino izvan domene apstraktnog i metafizičkog.” Sve i da se složimo sa gornjim, apstrakcija ljudskog uma ne mora biti maštarija.
      Postoje razne vrste definicija apstraktnih entiteta, skoro sve imaju probleme, a dok se ne dogovorimo oko toga šta su to apstrakcije, ne možemo ni skakati na ovakve zaključke (na stranu što ni postojanje ne može da se definiše, iz razloga koji su navedeni u jednom od prethodnih komentara.

    3. “Broj 42 je maštarija i ne postoji u realnom svijetu isto kao što ne postoji i krug. ” Nije. Broj 42 je kardinalni broj. To znači da je dvostruka apstrakcija kolekcije nekih konkretnih elemenata, odnosno, prema najboljoj do sada definiciji apstraktnih entiteta-nepotpun opis nekog/nekih entiteta ili nepotpun opis konkretnog entiteta je ujedno potpun opis njegovog apstraktnog parnjaka. Dakle, apstraktni entitet je nepotpuno opisan konkretni entitet. Ova definicija je najbolja (iako i ona ima probleme) prosto zato što izbegava pitanja da li su apstraktni entiteti nezavisno postojeće stvari (platonizam), ili stvari koje su zavisno postojeće, to jest zavise od ljudskog uma (konceptualizam) ili samo od sposobnosti govora (nominalizam). Ukratko, kardinalni broj 42 jeste dvostruka apstrakcija ili nekompletni opis neke kolekcije elemenata kojima se izdvoji (apstrahuje) kvalitet (recimo da su u pitanju političari) i poredak (recimo da je nebitno kojim ih redom brojimo). Ono što nam ostaje jeste 42 (ili neki drugi broj). Kada ovi entiteti (to jest brojevi) ne bi postojali u realnom svetu, ne bi bio u stanju ni da kažeš koliko ti je godina.

      1. Nečije godine definitivno nisu nezavisno postojeće stvari. Kad na Zemlji ne bi postojali ljudi, ništa se ne bi mjerilo godinama, a uz izostanak i drugih inteligentnih bića, ništa se ne bi ni mjerilo niti bi postojali brojevi. Ergo, zaključujem da su brojevi apstrakcija ljudskog uma bez kojega i ne postoje.

    4. “Da li Bog postoji i izvan domene apstraktnog tj. metafizičkog je upitno, ali ako postoji onda se nužno nalazi u domeni fizičkog tj. realnog opažajnog svijeta i s njime je u interakciji.”- Ne. Ovo bi važilo ako i samo ako bi mogao da dokažeš da se celokupna stvarnost iscrpljuje na konkretnu i apstraktnu, to jest da pokažeš da je skup svih apstraktnih entiteta komplementaran skupu svih konkretnih entiteta. Ali ti ovo nisi dokazao. Tako da je ovo zaključivanje samo petitio principii.

      “Ito tako, pojmovi “beskonačnost”, pa i “savršenost” ili “apsolutnost” postoje kao apstraktni koncept u metafizici ili matematici, ali ne postoje u realnosti. ” Opet petitio principii. Moraš dokazati da apstraktni entiteti nisu deo realnosti…

      “nego je predložio kvantni vakuum kao mehanizam kojim se iz “ničega” (kojeg je dobro fizikalno definirao) stvori “nešto”. “- Nije ga dobro fizikalno definisao, jer negativne definicije nisu dobre definicije.

      “Reći da je “ništa” nestabilno i da iz ničega u bezvremenskoj vječnosti nužno slijedi spontano stvaranje, kao što to Krauss tvrdi, nije po ničemu inferiorno tvrdnji da je za “nešto” potreban prvi uzrok tj. bog/Bog. ” Ne. Ništa je stabilno, jer nema ničega što bi bio nestabilno.

      1. @ivan, stvarnost se iscrpljuje vać na konkretnosti. Apstraktnost nije njen dio. Prema definiciji. Isto vrijedi i za pojmove “beskonačnost” i slično.

        Možda ga nije dobro filozofski definirao, ali fizikalno jest. Prostor u kojem nema materije, zračenja i polja je prilično dobra definicija ničega. To što filozofi imaju problema definirati ništa govori više o njima nego o fizičarima.

        Kraus je zaključio da ništa nije stabilno kao plod opažanja, a ne interne apstrakcije. Da je stabilno, ne bi iz njega nešto nastalo. A što se tiče toga da u ničemu “nema ničega”, ni to nije u potpunosti točno budući da Krauss, temeljem eksperimentalnih rezultata, ali i kvantne teorije tvrdi suprotno.

  5. Očit i time uglavnom nepotreban odgovor na drugi Imbehindov prigovor u prvom komentaru.

    Imbehind: “Tvoja tvrdnja (2) ‘za svaki entitet x, ili x postoji nužno ili x ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku’ za mene gubi smisao u samoj definiciji pojma ‘vanjskog uzroka’.”

    Da? OK, pogledajmo dvije moguće definicije.

    D1: A je u jakom smislu vanjski uzrok B-a ako i samo ako (i) A uzrokuje B i (ii) ne postoji C koji je mereološki dio A-a i ujedno mereološki dio B-a (drugim riječima, A i B nemaju zajedničkih mereoloških dijelova).

    D2: A je u slabom smislu vanjski uzrok B-a ako i samo ako (i) A uzrokuje B i (ii) postoji C koji je mereološki dio A-a ali nije ujedno mereološki dio B-a.

    Obje su definicije neproblematične i LK argumenti mogu rabiti bilo koju od njih (ili već nešto analogno njima). Implicitno sam pretpostavljao prvu, s drugom se stvar malo komplicira. (D2 je naizgled općenitija i stoga bi moglo izgledati da formulacija argumenta pomoću nje ima određenih teorijskih prednosti. Međutim, može se pokazati da tvrdnja da svaki kontingentni entitet ima objašnjenje svoje opstojnosti u vanjskom uzroku u slabom smislu povlači da ima objašnjenje svoje opstojnosti u vanjskom uzroku u jakom smislu pa je jednostavnije odmah uzeti pojam vanjskoga uzroka u tom jakom smislu.) Lijepo sam gore napisao da bi precizna definicija morala “uključiti nešto više definicijske pedantnosti, logičkih tehnikalija i mrvicu mereologije”, ali sam također napisao da mi cilj samo skicirati osnovnu strukturu LK argumenata kao osnovu za klasifikaciju onoga što sam nazvao ateističkim teorijama, a ne braniti sam LK argument.

    Imbehind: “Naime, što bi to bilo atemporalno postojanje? Smatram da je za postojanje potreban temporalni, a ne samo kauzalni aspekt kako izgleda ti smatraš. “Atemporalno postojanje” je za mene svojevrsni logički paradoks, iste vrste kao okrugli kvadrat.”

    To što je za tebe nešto “svojevrsni logički paradoks” ne znači puno: valjalo bi to nekako i dokazati, zar ne? No, dok se lako može pokazati da iz tvrdnje da postoji okrugli kvadrat slijedi protuslovlje, pojam atemporalne opstojnosti čini se posve neproblematičnim, čak i ako de facto niti jedna stvar ne postoji atemporalno. (Kao što nema ništa protuslovno u pojmu jetija, čak i ako nijedan jeti ne postoji.) Tako, na primjer, većina filozofa matematike (i vjerojatno većina djelatnih matematičara) smatra da postoje apstraktni matematički entiteti — očito, ne obješeni pored slika na zidovima niti u kutijama za alate u garaži, već upravo atemporalno. Sklon sam misliti da su u krivu, ali već sama činjenica dominacije matematičkoga platonizma snažno sugerira da ti zadatak dokazati da je izraz ‘atemporalna opstojnost’ ipak nekako kontradiktoran ne će biti baš jednostavan. Za LK argument dovoljno je da nema protuslovlja u pojmu atemporalne opstojnosti, argument ničime ne pretpostavlja da bilo koja stvar doista atemporalno postoji — naprotiv, argument dokazuje da postoji barem jedna takva stvar, naime prvi uzrok.

    Imbehind: “[P]rema meni poznatim definicijama postojanja (van metafizike i matematike) postojanje je usko svezano sa vremenom, bez kojega nije ni moguće.”

    Kao prvo, “postojanje je usko povezano s vremenom” u slučaju fizikalnih entiteta poput maćuhica i protu-tenkovskih projektila. To nam ništa ne govori o tome postoje li ili ne nefizikalni entiteti poput skupova, svojstava, propozicija, noumena, transcendentalnoga ega ili prvoga uzroka. Primijetio si da se ovdje bavimo metafizikom, a ne botanikom ili balistikom?

    Kao drugo, ako smatraš da te teorija skupova, na primjer, obvezuje na prihvaćanje opstojnosti skupova kao apstraktnih entiteta, onda i bilo koja fizikalna teorija, pretpostavljajući teoriju skupova, također implicitno pretpostavlja da postoje apstraktni entiteti. Ako je teorija skupova, kako se čini, neophodna u fizici (i općenito u znanstvenim teorijama koje rabe neki pristojan komad matematike), znanost sama obvezuje na to da postoje atemporalni entiteti — naime, skupovi.

    Kao treće, ako vrijeme (i prostor) ne tvore fundamentalnu infrastrukturu svemira, već su sami rezultat nekih “dubljih” fizikalnih zakona i “fundamentalnijih” fizikalnih entiteta, onda čak i neki fizikalni entiteti postoje atemporalno. Naime, ako vrijeme tek nastaje kao rezultat određenih relacija među tim-i-tim fizikalnim entitetima, onda ti fizikalni entiteti ne postoje u vremenu, već postoje “izvan” njega — dakle, atemporalno.

    Kao četvrto, svemir sam, tj. cjelokupnost prostora i vrjemena, postoji atemporalno, zar ne? Posebno je to očito prihvatiš li tzv. B-teoriju vrjemena — kako, čini mi se, prihvaća većina fizičara i filozofa znanosti. Ne pretpostavljaš li postojanje nekakva hiper- ili meta-prostorvjemena, kako i sam kažeš, nema prostora niti vrjemena izvan svemira i stoga za cjelokupni prostorno-vrjemenski blok nema smisla pitati niti gdje se nalazi niti kada je. Drugim riječima, svemir sam nije u vremenu niti u prostoru — dakle, per definitionem, postoji atemporalno.

    Sve u svemu, čak i ako doista ne postoje atemporalni entiteti, ne postoji niti najmanji razlog vjerovati da je sam pojam atemporalne opstojnosti imalo logički sumnjiv.

    1. Lijepo je vidjeti kako mi skrećeš pažnju na to da logičke paradokse valja nekako i dokazati, a ne samo spomenuti. Još bi mi ljepše bilo vidjeti da se i sam držiš iste vlastite preporuke. Naime, većinu tvrdnji koje koristiš u argumentaciji prvo bi trebalo dokazati pa onda koristiti. Ovaj prigovor nije nužno upućen isključivo tebi, nego svim teistima i općenito filozofima koji u argumentaciji nužno koriste određene pretpostavke koje ni oni sami, ali ni bilo tko drugi još uvijek nije dokazao.

      1) Nitko nije dokazao da postoji “vani” u odnosu na naš univerzum. Ako se ne može dokazati da “vani” postoji, ne može se ni pretpostavljati vanjski uzrok. Tvoje definicije vanjskog uzroka su točne, ali od kada je to riječ “definicija” istoznačnica riječi “dokaz”?

      2) Tvrditi da sam ja taj koji moram dokazati da je atemporalno postojanje logički paradoks je klasična zamjena teza i greška u logici (dokazivanje nepostojanja). Naime, nisam ja taj koji tvrdi da atemporalno postojanje postoji (da tako kažem), već to tvrdiš ti. Iz tog razloga na tebi je teret dokaza takve jedne tvrdnje. Ja samo upućujem na nelogičnost u samoj definiciji pojma. Ako definiramo “atemporalno postojanje” kao postojanje van prostora i vremena ili postojanje izvan našeg univerzuma (što je defakto ista stvar), onda je naprosto nužno da osoba koja tvrdi da ta definicija ima smisla to i dokaže i eventualno rastumači kakvo je to postojanje nigdje u trajanju od 0 sekundi.

      3) Tvdnja kako “većina filozofa matematike smatra da postoje apstraktni matematički entiteti” ne dokazuje niti opovrgava ama baš ništa (još jedna logička greška, ovaj put ad populum) kao što ne dokazuje niti opovrgava ništa ni “činjenica dominacije matematičkoga platonizma”. Samo me navodi da te zamolim da mi i te tvrdnje dokažeš ako misliš da iza njih nešto konkretno stoji. Inače, mišljenja sam da apstraktni matematički entiteti u stvarnosti postoje upravo jednako toliko koliko i Bog, pa ako bi mi dokazao kako apstraktni matematički entiteti postoje, defakto bi mi dokazao i mogućnost postojanja Boga. No, ako sam dobro shvatio, misliš da su platonisti u krivu tj. smatraš da su matematičke apstrakcije upravo to – apstrakcije, a ne stvarni entiteti.

      4) Implikaciju kako nefizikalni enititeti postoje također moraš dokazati, a nikako staviti na mene teret dokaza eventualne tvrdnje jer bi to značilo da ponovno tražiš da dokažem nepostojanje nečega što logički nije moguće izvesti.

      5) Tvrdnju kako fizikalne teorije koje pretpostavljaju teoriju skupova impliciraju postojanje apstraktnih entiteta također bi trebao dokazati. Odnosno, trebao bi kad bi tvrdnja imala smisla. Naime, fizikalna teorija je i sama apstrakcija jer teorija nije realnost nego subjektivna percepcija realnosti, u pravilu aproksimativnog tipa, onakva kakvu je percipiraju fizičari koji fizikalne teorije postuliraju. Mjeru objektivnosti neke fizikalne teorije daju eksperimentalni podaci, ali sama teorija je plod ljudskog uma i kao takva je osuđena na apstraktnu egzistenciju, baš kao i matematički entiteti na kojima fiziklane teorije počivaju.

      6) Istina je da ne znamo što vrijeme točno jest. Ja ne znam. Ti ne znaš. Bilo koja osoba u povijesti, bilo da je bila znanstvenik ili čak papa, naprosto ne zna. Tvrditi drugačije je naprosto neozbiljno. Ako ti imaš određena saznanja o vremenu koja su meni promakla, volio bi ih čuti. Naime, tvrdnje kako je vrijeme sačinjeno od ili uzrokovano nekim dubljim fizikalnim entitetima trebao bi dokazati. Također bi trebao dokazati da B-teorija vremena nije “samo teorija” iako je potpuno jasno da B-teorija uopće nije znanstvena teorija po ni jednom kriteriju već spada u domenu metafizike, odnosno B-teorija je “samo teorija” u najkolokvijalnijem mogućem smislu.

      Kao što vidiš poviše, i sam puno toga neutemeljeno pretpostavljaš i iznosiš tvrdnje koje nisu dokazane. Također, bio bi zahvalan kad bi prestao tražiti od mene da dokažem nepostojanje nečega jer bi trebao znati da je takvo nešto nemoguće. Koji je cilj takve retorike ne znam, ali sigurno ne može biti indikacija racionalog intelekta, ukoliko ti je takva kvalifikacija uopće bitna. Naime, ti si vjernik. Nemam ništa protiv toga. Ja mogu prihvatiti da ti u nešto vjeruješ bez ikakvih dokaza, ali ne možeš očekivati ni od mene ni od ljudi koji ovo čitaju da tvoje vjerovanje uzmu za dokaz bilo čega, što ti implicitno radiš svo vrijeme. Kako bi bilo da se odlučiš što želiš biti, vjernik ili racionalna osoba? Ti kao da želiš na silu dokazati ili barem prikazati plauzibilnim postojanje metafizičkih istina koje spominješ (bog, atemporalno postojanje, prvi uzrok, objektivni moral) kako bi imao racionalno opravdanje svome vjerovanju u iste.

      1. Jao, Imbehinde crni, kako samo uspijevaš u tako malo riječi toliko puno i toliko jako fulati… Uštedio bi vrijeme i sebi i meni kada bi se, prije nego kreneš odgovarati, barem potrudio pažljivije pročitati i razumijeti donekle ono što u tekstu i komentarima doista piše. Elementarno poznavanje logike također ne bi škodilo. Nemam volje ispravljati svaku tvoju pogrješku, no pokušat ću barem osnovno još jednom pojasniti. Možda nekome tko će to čitati bude od koristi.

        Imbehind: „Lijepo je vidjeti kako mi skrećeš pažnju na to da logičke paradokse valja nekako i dokazati, a ne samo spomenuti. Još bi mi ljepše bilo vidjeti da se i sam držiš iste vlastite preporuke. Naime, većinu tvrdnji koje koristiš u argumentaciji prvo bi trebalo dokazati pa onda koristiti.“

        Dobro, što to u tekstu zapravo argumentiram, znaš li uopće reći? Kako sam eksplicitno napisao tri puta (!) u samom tekstu i ktome još jednom u komentaru, nije mi namjera bila braniti, već samo opisati LK argument kao osnovu za klasifikaciju teorija koje su nekonzistentne s tvrdnjom da postoji Bog. Ono što mi je za tu svrhu potrebno jest pojasniti osnovne pojmove, poput npr. načela dostatnoga razloga i prvoga uzroka, te samo pokazati da ako su četiri opisana koraka argumenta uspješna, onda slijedi da postoji Bog. A to pokazao jesam! U „(3) Prvi uzrok“ imaš dokaz (zapravo, skicu dokaza, jer detalji mogu varirati ovisno o inačici LK argumenta, ali dokaz je toliko elementaran da detalje nije teško nadopuniti) da ako je prikladna inačica NDR-a istinita i ako postoji odgovarajuća „velika“ kontingentna činjenica ili entitet, onda postoji prvi uzrok. Gdje, molim te, u samom tom izvodu vidiš pogrješku? Nađeš li ju, to bi doista bio relevantan prigovor. Dalje, tvrdnja da ako doista postoji prvi uzrok i ako prvi uzrok ima odgovarajuća svojstva, onda postoji Bog, trivijalno slijedi iz analize pojma Boga iz prvoga i drugoga dijela Čarobnoga svijeta. Dakle, sve što sam o LK argumentu do sada tvrdio jest da ako su opisani koraci LK argumenta uspješni – tj. ako je pokazana istinitost prikladne inačice NDR-a, eksplanacijska nepotpunost cirkularnih i regresivnih nizova objašnjenja, postojanje odgovarajuće velike kontingentne činjenice ili entiteta, kao i to da metafizički prvi uzrok posjeduje ta-i-ta svojstva – onda LK argument dokazuje da postoji Bog. To „ako-onda“ jesam pokušao pokazati (na razumno zadovoljavajući način, mislim), a nisam tek neargumentirano tvrdio.

        No, to niti nisi nijekao, ništa što si napisao to ne spori. Tvoj je prigovor, koliko se da zaključiti iz tvojih komentara, da nisam dokazao da su premise LK argumenta istinite — prije svega, da nisam dokazao da je NDR-E istinito. Da, i? Kako rekoh, to (još uvijek) nisam niti tvrdio, već sam eksplicitno kazao da ćemo se argumentima za NDR-E baviti u kasnijim nastavcima. Međutim, ako je sve što tekstom tvrdim „ako p, onda q“, primjedba da nisam dokazao p sasvim je irelevantna. Ako tvrdim da su ulice mokre ako kiša pada, onda je jednostavno promašeno prigovarati da nisam pokazao da kiša doista pada. Tvrdim li, na primjer, „ako postoji parni prosti broj veći od sedam, taj je broj veći od šest“, ta je tvrdnja istinita iako, naravno, ne postoji parni prosti broj veći od sedam. To je fakat elementarna logika. (Dobro, možda je poznavanje elementarne logike previše za očekivati od nekoga tko logičku notaciju koju se uči još u srednjoj školi smatra „nekakvim hijeroglifima“, tko upućivanje na definicije u strukovnim rječnicima tijekom rasprave o značenju riječi drži logičkom pogrješkom pozivanja na autoritet, a u tvrdnji da raširenost prihvaćanja određene tvrdnje u relevantnoj znanstvenoj zajednici sugerira logičku konzistentnost te tvrdnje vidi logičku pogrješku ad populum.) Naravno, u narednim nastavcima vidjet ćemo obranu i ta četiri koraka. Ne izravnu, jer sam LK argument nije tema ovoga niza, već pokazujući da odbacivanje bilo kojega od njih – tj. nijekanje ključnih tvrdnji koje se u tim koracima pokušavaju dokazati – logički obvezuje na prihvaćanje kontradiktornih ili metafizički apsurdnih tvrdnji. No o tome kad za to dođe vrijeme. Za sada su tvoji komentari uglavnom jednostavno govorili mimo teksta.

        U komentarima je jedna stvar ipak bila na mjestu. Naime, pitao si za pojašnjenje značenja izraza ‘vanjski uzrok’. To sam ti pojašnjenje dao, tj. dao sam dvije definicije koje bi zagovornik LK argumenta mogao rabiti u detaljnijoj eksplikaciji i obrani argumenta. To jest bio razuman zahtjev ako je tekstu već bio cilj opisati LK argument i pojasniti ključne termine. S tim definicijama si se složio, tako da, hajde, malo po malo ipak napredujemo. 🙂

        Sad, vratimo se malo na pitanje atemporalne opstojnosti.

        Imbehind: „Nitko nije dokazao da postoji ‘vani’ u odnosu na naš univerzum. Ako se ne može dokazati da ‘vani’ postoji, ne može se ni pretpostavljati vanjski uzrok. (…) Tvrditi da sam ja taj koji moram dokazati da je atemporalno postojanje logički paradoks je klasična zamjena teza i greška u logici (dokazivanje nepostojanja). Naime, nisam ja taj koji tvrdi da atemporalno postojanje postoji (da tako kažem), već to tvrdiš ti. Iz tog razloga na tebi je teret dokaza takve jedne tvrdnje. Ja samo upućujem na nelogičnost u samoj definiciji pojma.“

        Po običaju, zbunjen si i ne razumiješ argument. Još jednom, kako ja nisam tvrdio da „atemporalno postojanje postoji“, nisam niti bio dužan to dokazivati. No OK, to je ovdje nebitno. Uzmimo nekoga tko bi doista branio, a ne samo opisivao LK argument. Primijeti najprije da argument zapravo uopće ne pretpostavlja da išta postoji atemporalno niti da išta postoji „izvan“ svemira. Niti u definiciji vanjskog uzroka niti u formulaciji NDR-a niti u opisu mereološke sume svih kontingentnih entiteta nigdje ne ćeš pronaći pretpostavku da postoje atemporalni entiteti. Naravno, argument ne pretpostavlja niti da oni ne postoje. Postoje li skupovi ili ne, na primjer, postoje li propozicije, postoji li Bog – premise argumenta same o tome šute. Preciznije, i NDR-E i tvrdnja da postoji entitet koji je mereološka suma svih kontingentnih entiteta, uzete pojedinačno, konzistentne su s tvrdnjom da ništa ne postoji atemporalno ili “izvan” svemira. (Čini se da te zbunjuje riječ ‘vanjski’ u izrazu ‘vanjski uzrok’, ali kako se vidi iz definicija, ‘vanjski’ ne znači da je uzrok „’vani’ u odnosu na naš univerzum“, već samo da uzrok opstojnosti kontingentnog entiteta e nije istovjetan s e niti je njegov pravi dio. Drugim riječima, NDR-E tvrdi da entitet ne može biti sam svoj uzrok.) Međutim, iz premisa LK argumenta, uzetih zajedno, logički slijedi da postoji metafizički prvi uzrok i da je prvi uzrok nekontingentan, tj. nužno opstojeći, i stoga, uz nekoliko dodatnih očitih i plauzibilnih pretpostavaka, atemporalan. Dakle, LK argument ne pretpostavlja, već upravo dokazuje da postoji barem jedan entitet koji opstoji atemporalno, naime metafizički prvi uzrok. LK argument je pritom konzistentan s tvrdnjom da drugih atemporalnih entiteta uopće nema, tj. da je prvi uzrok, što god to bilo, jedina takva stvar. Prihvatiš li premise – koje, ponavljam, same ne govore ništa o tome postoje li ili ne atemporalni entiteti – i ako konkluzija doista slijedi iz premisa, logički si obvezan prihvatiti i konkluziju da postoji prvi uzrok, sviđalo li ti se to ili ne i bez obzira na to čini li ti se pojam atemporalne opstojnosti nekako „nelogičnim“. Ne prihvaćaš li pak konkluziju, iz ovog ili onog razloga, prisiljen si odbaciti barem jednu premisu. (Načelno, mogao bi prihvatiti premise kao istinite i odbaciti barem jedno inferencijsko pravilo rabljeno u argumentu, ali to se ne čini obećavajućom strategijom.) Razuman način za to učiniti je ponuditi neki argument zašto misliš da ta-ta-premisa nije istinita. Također je razumno ponuditi neki neovisan argument da je konkluzija neistinita — na primjer, argumentirajući da je pojam atemporalne opstojnosti protuslovan — i da stoga barem jedna premisa mora biti neistinita, iako možda nisi siguran koja.

        Važno je pa ću ponoviti još jednom: LK argument ne pretpostavlja opstojnost atemporalnih entiteta, iako pretpostavlja konzistentnost pojma atemporalne opstojnosti – kao, uostalom, i konzistentnost pojma uzroka, entiteta i bilo kojeg drugog pojma rabljenog u formulaciji argumenta. Naveo sam u komentaru nekoliko dobrih razloga za vjerovati da je pojam atemporalne opstojnosti logički neproblematičan. No stvar sam mogao puno jednostavnije riješiti. Sama konzistentnost matematike (ili barem nekog njenog relevantnog dijela poput teorije skupova) dokaz je konzistentnosti pojma atemporalne opstojnosti! Uzmi bilo koji matematički teorem koji tvrdi opstojnost nekog matematičkog objekta, npr. skupa realnih brojeva ili bijekcije sa skupa racionalnih u skup prirodnih brojeva. Ako su matematičke tvrdnje doslovno istinite i ako „hijeroglife“ ‘∃x‘ čitamo, kako je uobičajeno i kako se čini prirodnim, kao „postoji x takav da…“ i ako ono ‘postoji’ shvatimo u najnormalnijem značenju te riječi, onda doista postoje takvi apstraktni atemporalni entiteti kao što su skupovi i funkcije. Međutim, čak i ako matematičke tvrdnje nisu doslovno istinite i matematički entiteti zapravo ne postoje, ako je matematika konzistentna, onda su pojmovi skupa, funkcije i sl. također konzistentni. Slijedi izravno i da je pojam atemporalne egzistencije također konzistentan, čak i ako doista ne postoji ništa što postoji atemporalno.

        Još za kraj samo malo o filozofiji.

        Imbehind: „Ovaj prigovor nije nužno upućen isključivo tebi, nego svim teistima i općenito filozofima koji u argumentaciji nužno koriste određene pretpostavke koje ni oni sami, ali ni bilo tko drugi još uvijek nije dokazao.“

        Kao i znanstvenici, hoćeš reći? Svako zaključivanje polazi od pretpostavaka. Čak i u matematici i logici polaziš od nekih početnih pretpostavaka, bilo u obliku eksplicitnih tvrdnji, tj. aksioma, bilo u obliku određenih deduktivnih pravila. Pogledaj, na primjer, što će djelatni znanstvenik, čak i u hard znanosti poput fizike, sve pretpostaviti kao dano, bez i najmanjeg pokušaja dokazivanja i najčešće bez ikakve svijesti o tome: postojanje „vanjskoga svijeta“, tj. svijeta „izvan“ vlastitih osjetilnih podataka i mentalnih stanja; prostor i vrijeme kao objektivne karakteristike svijeta, a ne tek (Kantovski) kao forme našega iskustva; mogućnost znanja ili barem epistemičkoga opravdanja; pouzdanost inferencijskih pravila logike i matematike; primjerenost matematike za opis empirijskoga svijeta; epistemičku opravdanost induktivnoga zaključivanja (contra Hume); epistemičku legitimnost testimonijskoga opravdanja itd. Čak i ako je svjestan tih metafizičkih i epistemičkih pretpostavaka koje unosi u svoje istraživanje i interpretaciju svojih rezultata, najčešće ne će biti u stanju dati ikakvo uvjerljivo opravdanje zašto smatra da su te pretpostavke istinite, kamoli „dokaz“ njihove istinitosti. U najboljem slučaju, nema li ujedno interesa za samu filozofiju znanosti, kazat će da mu jednostavno izgledaju očitima ili da mu se, eto, čini da šljakaju i da nema nekih posebnih razloga sumnjati u njih. U gorem slučaju, ponudit će grubo cirkularno opravdanje. Ono što filozofe razlikuje od znanstvenika – odnosno, što posao filozofa razlikuje od posla znanstvenika – to je što su filozofi spremni puno manje toga uzeti zdravo za gotovo i tipično očekuju puno bolje opravdanje za takve filozofijske pretpostavke, čak i ako ne misle da se mogu strogo dokazati (u smislu da se mogu izvesti iz nekih fundamentalnijih ili očitijih pretpostavaka). Dio je obuke znanstvenika uzeti postojanje vanjskoga svijeta zdravo za gotovo; dio je obuke filozofa prepoznati to kao metafizičku pretpostavku koja traži analizu i kakvo-takvo opravdanje. Stoga je konsenzus puno rjeđa stvar u filozofiji nego u znanosti: dio je našega posla podrivati konsenzus analizirajući i problematizirajući ono što bismo u svakodnevnom životu i u znanostima smatrali samorazumljivim. Ignoriraš li filozofiju, ne znači da nemaš filozofijskih predrasuda, već samo da svoje predrasude niti razumiješ niti imaš ikakva opravdanja za njih niti vidiš na što te logički obvezuju. Krauss, Dawkins, Coyne, Imbehind… neki su od primjera. (Naravno, rečeno ne vrijedi za sve koji se smatraju filozofima niti za svako područje ili tradiciju u filozofiji.)

        Filozofi su stoga obično oprezniji u svojoj argumentaciji i svojem formuliranju vlastitih tvrdnji. Uzmi kao primjer moj opis problema kontingentnosti i LK argumenta i koliko zapravo svjesno malo taj opis pretpostavlja. LK argument sam opisao na taj način da je kompatibilan s bilo kojom mogućom fizikalnom teorijom. Štoviše, uopće nisam pretpostavio niti da postoji nešto poput objektivnoga vanjskoga svijeta: ne samo da je s argumentom kompatibilan scenarij prema kojem bi fundamentalni kontingentni entiteti bili nešto poput kvantnoga vakuuma i kvantnih fluktuacija, već čak i scenarij u kojem bi jedini (kontingentni) entiteti koji uopće postoje bili ja („subjekt“ ili „duh“) i moja mentalna stanja. Također, kako sam već napisao, i pretpostavka da postoje matematički objekti, propozicije, svojstva i sl., kao i pretpostavka da ne postoje, konzistentna je s argumentom. Nisam pretpostavljao niti da je matematički jezik prikladno sredstvo za potpun istinit opis fizičkoga svijeta: scenarij u kojem bi jezik fizike izgledao prilično drugačije nego što je to danas također je uzet u obzir. Logička sredstva rabljena u izvodu tvrdnje o postojanju prvoga uzroka u (3) također su minimalna. Itd, itd… Sam NDR (posebno NDR-E) također je vrlo slaba pretpostavka, ujedno i s jačom empirijskom potkrijepom od bilo kojega fizikalnoga zakona i implicitno uvijek pretpostavljena u samoj znanstvenoj praksi i intuitivno očitija od, na primjer, tvrdnje da postoji vanjski svijet ili tvrdnje da drugi ljudi također imaju mentalna stanja ili pak tvrdnje da svijet nije nastao prije pet minuta. No, sad se već udaljavam od teme. Sve u svoje vrijeme…

      2. “2) Tvrditi da sam ja taj koji moram dokazati da je atemporalno postojanje logički paradoks je klasična zamjena teza i greška u logici (dokazivanje nepostojanja). ” -dokazivanje nepostojanja nije logička greška već samo fizički neizvodljiva procedura, ukoliko tvrdnja o nepostojanju ne sadrži neke prostorne i/ili vremenske restrikcije. Ukoliko sadrži pomenute restrikcije, sve je u savršenom redu. Tvrdnju “Ne postoji pivo u mom zamrzivaču” lako dokazujem tako što otvorim zamrzivač i pogledam ima li piva tamo. Ako nema, dokazao sam tvrdnju. Primer za tvrdnju nepostojanja bez restrikcija: “Ne postoje jednorozi”. Ako pokušam da dokažem ovu tvrdnju neću počiniti ni logičku, ni metafizičku grešku, već ću se samo suočiti sa fizički nemogućom procedurom, jer ću morati da pretražim sve regione univerzuma i/ili multiverzuma u potrazi za jednorozima.

        ” Ja samo upućujem na nelogičnost u samoj definiciji pojma. Ako definiramo “atemporalno postojanje…”
        Ovde nema nikakve nelogičnosti u samoj definiciji pojma. Nelogičnost bi bila ukoliko bi rekli “nepostojeće postojanje”. “… kao postojanje van prostora i vremena ili postojanje izvan našeg univerzuma (što je defakto ista stvar)”-nije defakto ista stvar, jer kao što rekosmo, izvan našeg univerzuma mogu postojati drugi.
        “onda je naprosto nužno da osoba koja tvrdi da ta definicija ima smisla to i dokaže”- jedine definicije koje nemaju smisla su kontradikcije na primer “nepostojeće postojanje jeste postojanje koje ne postoji” ili “oženjeni neženja jeste neženja koji je oženjen”. Sve druge definicije imaju smisla, iako mogu biti loše (preširoke, preuske, negativne, ostenzivne i slično…)

        “(još jedna logička greška, ovaj put ad populum) ” Ad populum nije logička greška.
        “Kako bi bilo da se odlučiš što želiš biti, vjernik ili racionalna osoba? ”
        Ne mora da bira između ovih alternativa jer se one ne isključuju.

    2. Kako bi bilo da nastavimo raspravu o “atemporalnom postojanju cjelokupnosti prostora i vremena” bez iznošenja nedokazivih pretpostavki, barem onih oko kojih se ne možemo složiti?

      Prvo bi, da dolijem odmah ulje na vatru, ustvrdio da znanost poznaje i priznaje entitete koji su uvjetno rečeno atemporalni. Sve elementarne čestice koje koje nemaju masu i putuju brzinom svjetlosti su takve. Primjerice za foton, uslijed vremenske dilatacije povezane sa kretanjem brzinom svjetlosti, vrijeme doslovno stoji. Atemporalnost je uvjetna budući da iako vrijeme kao koncept za foton ne postoji, protok vremena postoji za promatrača koji ne putuje brzinom svjetlosti.

      Drugo, ne postoji razlog da se vrijeme i prostor smatraju fizikalnim enitetima, pogotovo takvima koje bi mogli razlagati na fundamentalinije entitete kako bi mogli utvrditi da takvi fundamentalniji entiteti postoje atemporalno. Ako bi ti bio spreman tvrditi suprotno, bilo bi nužno da to obrazložiš nečim drugim osim vlastitom potrebom dokazivanja atemporalnog postojanja. Čak kad bi nešto takvo mogao dokazati, to ne bi značilo da je atemporalno postojanje moguće već samo da postojanje nemoguće, budući da je postojanje kako ga mi ljudi shvaćamo konceptualno povezano sa vremenom. Nitko još nije ni pokušao ponuditi nekakvu fizikalnu definiciju tih pojmova tako da je jedino što nam preostaje to da prostor i vrijeme smatramo konceptualnim okvirom unutar kojeg je moguće percipirati svemir i donijeti nekakve zaključke o istom. B-teorija vremena također ne nudi odgovor na pitanje što je vrijeme, samo špekulira o svojstvima istog i dovodi u pitanje objektivnu realnost progresije istog, a pogotovo ne dovodi u pitanje nužnost vremena u konceptu postojanja.

      Treće, da li se možemo složiti oko definicije svemira? Ja smatram da je svemir naprosto naziv za cjelokupnost prostora i vremena baš kao i ti. Naravno, tu bi obavezno pridodao sumu svih sadržanih fundamentalnih čestica i/ili polja koje tvore i čijom interakcijom nastaje energija i materija unutar tog prostorvremena odnosno svemira. Nije nužno niti tvrdim da znamo konačnu definiciju fundamentalnih fizikalnih entiteta koji zajedno tvore svemir. Dovoljno je da se složimo da konačan (ili beskonačan) broj takvih fundamentalnih fizikalnih entiteta postoji i da njihova ukupna suma tvori svemir. Ako nemamo razloga tvrditi da postoje atemporalni fundamentalni fizikalni entiteti koji su djelovi takvog svemira i ako posljedično prihvatimo da je svaki entitet unutar onoga što zovemo svemir temporalan, kako bi onda suma odnosno cjelokupnost tih temporalnih entiteta, drugim riječima svemir, bio atemporalan? Naime, ako se složimo da “nema prostora i vremena izvan svemira” i da “nema smisla pitati gdje se nalazi niti kada je” da bi mogli doći do zaključka da svemir postoji atemporalno moramo pretpostaviti da je svemir nešto više od sume svojih temporalnih djelova, što je ne pretpostavljam.

      I četvrto, na kraju, za ljubitelje skupova – Pretpostavimo postojanje skupa koji sadržava sve – i prostor i vrijeme i fiziku i metafiziku i moral i ljubav i zvijezde i planete i ljude i životinje i boga i matematiku i općenito sve što može postojati. Da li možemo potvrditi postojanje tog skupa? Da li za postojanje takvog skupa postoji vanjski uzrok? Da li postoji nešto izvan tog skupa?

      1. Znam biti grub, oprosti, ali zbilja ti dobronamjerno savjetujem da se vježbaš pažljivije čitati i preciznije pisati. S druge strane, priznajem da si u ovome komentaru nabasao na dobar prigovor zbog kojega moram malo preformulirati NDR-E. 🙂

        Imbehind: „Pretpostavimo postojanje skupa koji sadržava sve – i prostor i vrijeme i fiziku i metafiziku i moral i ljubav i zvijezde i planete i ljude i životinje i boga i matematiku i općenito sve što može postojati. Da li možemo potvrditi postojanje tog skupa? Da li za postojanje takvog skupa postoji vanjski uzrok? Da li postoji nešto izvan tog skupa?“

        1. Nema takva skupa. Ne postoji univerzalni skup, barem ne u „normalnim“ teorijama skupova.
        2. Skupovi su apstraktni entiteti. Postoje li apstraktni entiteti, oni (barem prema mainstream shvaćanju) postoje nužno i stoga nemaju uzrok.
        3. Veliko slovo u izrazu ‘Bog’ nije iz poštovanja, već čini važnu terminološku razliku: Bog nije isto što i bog. (Vidi 1. dio niza.)

        Primijeti da sam u tekstu govorio o mereološkoj sumi svih kontingentnih entiteta, ne o skupu svih kontingentnih entiteta. Skup je apstraktni entitet, čak i ako su njegovi elementi konkretni entiteti; mereološka suma kontingentnih entiteta i sama je konkretni kontingentni entitet. Na primjer, skup čiji su jedini elementi Imbehind i Imbehindova desna ruka je dvočlani skup koji je sam različit entitet od Imbehinda. Mereološka suma Imbehinda i njegove desne ruke je Imbehind sam.

        Pretpostavimo sada da postoji mereološka suma svega što postoji, tj. ujedno svih kontingentnih entiteta i svih nužnih entiteta (uključujući Boga). Nazovimo je ‘S‘. S je entitet koji sam nije niti “čisto” kontingentan entitet (naime, sadrži nužne dijelove) niti je pak nužan (jer sadrži kontingentne). U formulaciji NDR-E-a nisam uzeo u obzir mogućnost takvih mješovitih entiteta. Srećom, lako je to ispraviti, a da se ništa bitno ne mijenja u opisu LK argumenta. NDR-E, uzmemo li u obzir mogućnost agregata kontingentnih i nužnih entiteta, glasio bi ovako: za svaki entitet x, ili x sadrži nužne dijelove ili x ima objašnjenje svoje opstojnosti u nekom vanjskom uzroku. S tom formulacijom NDR-E-a u rukama, vidimo da za sam S ne bismo mogli zaključiti da ima vanjski uzrok. Međutim, svaki kontingentni dio S-a ima, prema NDR-E-u, vanjski uzrok. Tako onda ima i onaj dio S-a — nazovimo ga ‘K‘ — koji bi bio mereološka suma svih kontingentnih entiteta. Ostatak S-a, tj. S–K, nazovimo ‘N‘. Uzrok K-a bio bi izvan samoga K, ali ne bi slijedilo da je izvan S-a. Štoviše, kako je sve što postoji, prema pretpostavci, dio S-a, slijedilo bi da je uzrok K-a u N-u. Prevedeno, postoji nužan transcendentan uzrok kontingentnoga svijeta.

        Imamo ovime, dakle, zgodnu alternativnu formulaciju LK argumenta. Preferiram ipak onu koju sam dao u glavnom tekstu: postojanje mereološke sume svih kontingentnih entiteta manja je (i neproblematična) pretpostavka. Nisam siguran postoji li mereološka suma svih entiteta.

        Ipak, hvala. Rekoh, zgodan argumentić. 🙂

  6. Čuj njega… “nabasao sam”. Kako to da ti nisi nabasao prije mene? 🙂 You’re welcome, vidiš da ima smisla… 😀

    1. Nego, prvo, jesi li siguran da u isti skup smiješ staviti moju ruku i mene koji sam skup svojih djelova koji već sadrži tu istu ruku? Drugim riječima, da li je {A, {A, B, C}} dozvoljeno?

      Drugo, molio bi da mi ponovno odgovoriš na donje pitanje jer si krivo pretpostavio da sam mislio na univerzalni skup. Nisam. Pretpostavio sam skup svih stvari koje postoje, a nisam uključio one koje ne postoje, dakle puuuuno više toga je van navedenog skupa, nego što je u njemu.

      Uglavnom, zanima me odgovor na pitanje da li za postojanje gore opisanog skupa postoji vanjski uzrok?

  7. “Nego, prvo, jesi li siguran da u isti skup smiješ staviti moju ruku i mene koji sam skup svojih djelova koji već sadrži tu istu ruku? Drugim riječima, da li je {A, {A, B, C}} dozvoljeno?”-dozvoljeno je.

    “Drugo, molio bi da mi ponovno odgovoriš na donje pitanje jer si krivo pretpostavio da sam mislio na univerzalni skup. Nisam. Pretpostavio sam skup svih stvari koje postoje, a nisam uključio one koje ne postoje,…”- nije krivo pretpostavio. Skup svih stvari koje ne postoje jeste prazan skup. Prazan skup jeste elemenat svih skupova, pa tako i skupa svih postojećih stvari. Dakle, u pitanju je univerzalan skup. Ali takav skup ne postoji, jer bi po definiciji morao da u sebe uključi i svoj partitivni skup, ali s obzirom na to da partitivni skup bilo kog skupa ima veći broj elemenata od skupa čiji je partitivni skup, to bi automatski povlačilo da univerzalni skup ima broj elemenata m i n, gde je m<n, što je kontradikcija.

    1. Mala ispravka – prazan skup nije element svakog skupa nego njegov podskup.

      “Skup svih stvari koje ne postoje jeste prazan skup.”

      Teško. Zapravo je upravo suprotno – “skup” stvari koje ne postoje ne postoji. Ili je barem vrlo diskutabilno da li postoji, u zavisnosti od definiciji pojma postojanja.

      1. Da, tačno je, prazan skup je podskup svakog skupa, tj. element svakog partitivnog skupa. Ali on može da bude i “element”. U aksiomatskim sistemima teorije skupova, elementi skupova su drugi skupovi. Tj, aksiomatska izgradnja skupova počinje tako što se krene od praznog skupa kao “elementa”. Ne postoje u aksiomatskim sistemima primitivni elementi tzv “urlementi”, već su svi elemeti skupova drugi skupovi.
        Mada ova tvoja primedba ima smisla, jer je poslužila da se pojasne stvari. Tako da zahvaljujem.

      2. “Teško. Zapravo je upravo suprotno – “skup” stvari koje ne postoje ne postoji. Ili je barem vrlo diskutabilno da li postoji, u zavisnosti od definiciji pojma postojanja.”-sa ovim se ne slažem- Logika je prosta. Prazan skup je skup koji nema elemente (ne ulazim u to da li su “urelementi” ili drugi skupovi, to zavisi od toga da li polazimo sa stanovišta naivne ili neke aksiomatske teorije). Po analitičkoj (jedinoj mogućoj definiciji koja je dovoljno precizna, iz razloga koji su već navedeni) nepostojanje ne postoji. Dakle, nepostojeće stvari ne postoje. A pošto se ovde traži skup nepostojećih stvari, onda je to prazan skup. Obrati pažnju-postojanje skupova je jedno, a postojanje urlemenata nešto drugo. Ukoliko urelemti ne postoje, njihov skup je prazan skup-jer nema elemente. Isto važi i za aksiomatske teorije. Ukoliko ne sadrži druge skupove kao “elemente”, tj.članove, onda je to prazan skup.

  8. Još jedno pojašnjenje- Prazan skup je podskup svakog skupa, iz čega sledi da je on elemenat svakog partitivnog skupa. Pošto je svaki skup nepravi podskup samoga sebe, onda je i prazan skup nepravi podskup samoga sebe. Što znači da i prazan skup ima svoj partitivni skup, koji ima jedan član (prazan skup). Tako da prazan skup nema članova, ali njegov partitivni skup ima jedan.

  9. @imbehind “Kad na Zemlji ne bi postojali ljudi, ništa se ne bi mjerilo godinama, a uz izostanak i drugih inteligentnih bića, ništa se ne bi ni mjerilo niti bi postojali brojevi. Ergo, zaključujem da su brojevi apstrakcija ljudskog uma bez kojega i ne postoje.” Bravo. Sad samo tu logiku primeni na onaj Krausov nazovi “dokaz”. Kad u prostoru ne bi postojalo ništa u smislu bilo kakvog konkretnog fizikalnog entiteta, onda ne bi postojao ni sam taj prostor. Nema apsolutnog prostora niti apsolutno praznog prostora. Prostorvreme ti zavisi od tela, to ti kaže Ajnštajn. A njemu verujem više nego Krausu. Fizičko ništa je ništa, ne može se kvantizovati niti “komešati”. Ako pak u njemu postoji bar nešto , onda to nije ništa.

  10. @imbehind “Možda ga nije dobro filozofski definirao, ali fizikalno jest. Prostor u kojem nema materije, zračenja i polja je prilično dobra definicija ničega. ” – o ovome ti pričam. Jeste prilično dobra definicija ničega. A ništa ne postoji. Pa tako ni prostor. Da bi postojao prostor (to jest, prostorvreme) mora postojati bar jedna stvar (zapravo dve, ali da ne ulazim u sitna creva). Ne vidim kako to brojevi ne mogu da postoje bez ljudi, a ništa može…prema tome zaključujem da je prostor u kome nema materije, zračenja i polja samo konceot Krausovog uma…

  11. @imbehind ” pejor. idejna tvorevina koja se ne temelji na stvarnosti, ono što »lebdi u oblacima«” – citat je sa linka koji si okačio. Možda ne znaš latinski, ali ono pejor. od pejorativan služi da se označi izvedeno pogrdno značenje. To ne može biti definicija, osim za intelektualno nepoštene ljude. Isto tako, u žargonu postoje sledeće definicije hemije i fizike
    hemija-droga
    fizika-fizički rad, seks
    Ali ih ja nikada ne bi ovako definisao. Uzmi Džunijenov Uvod u savremenu metafiziku, pa pređi na Luisov “o mnoštvu svetova”-oba su na engleskom. I nemoj da se plašiš, oba su ateisti, ali i vrlo plodni metafizičari.

  12. @imbehind “Kraus je zaključio da ništa nije stabilno kao plod opažanja, a ne interne apstrakcije. Da je stabilno, ne bi iz njega nešto nastalo. ” Običan cirkulus vitiosus. Iliti “poročni krug”.
    Krausov zaključak:
    1) Nešto je nastalo iz ništa
    2)Ništa nije stabilno
    3)Da je stabilno ne bi iz njega nešto nastalo
    Dakle, on je 1) i 2) koje treba da dokaže, dokazao pomoću 3) koje takođe treba da dokaže.

  13. @imbehind “To što filozofi imaju problema definirati ništa govori više o njima nego o fizičarima.” Malo sutra. To što Kraus spekuliše govori dosta o njemu, ništa o filozofima i fizičarima.

  14. @imbehind “kamen postoji, a nije biće.” Nisi razumeo. Biće=postojanje. Ako kamen postoji, onda je biće. Ali nije svako biće kamen. To jest, svaki kamen je biće, a obrnuto nije slučaj. Za biće, odnosno postojanje, nemamo ni jednu adekvatnu definiciju, osim analitičke, iz razloga koji sam naveo.

    “Nešto može postojti samo u svemiru, a ne izvan njega. To uključuje i druge svemire i postojanje izvan drugih svemira tj. ne može se postojati između svemira.” Dokaz tvrdnjom nije dokaz.

  15. Ne pada mi na pamet čitati metafiziku. Zašto bi to radio dok postoji fizika? Što se tiče Kraussa, mislim da nisi shvatio to o čemu on govori. To mi je jasno kad ga uspoređuješ sa Ajnštajnom i komentiraš kako više “vjeruješ” Ajnštajnu. Nažalost, tvoja vjera je upregnuta u kriva kola i doslovno i u prenesenom značenju. Naime, niti je Ajnštajn imao bolje poimanje fizike nego što ga ima Krauss danas, 50 godina kasnije (poznata nevoljkost Ajnštajna da prihvati kvantnu mehaniku), niti je prikladno u znanstvenom kontekstu koristiti riječ “vjerovanje”. To što vjeruješ ti, ja, Krauss ili Einstein je nebitno. Bitni su samo eksperimenti.

    A ako želiš razglabati o “ničemu”, drage volje ću ti izići u susret ako si voljan razgovarati o fizičkom ničemu. Naime, metafizičko ništa je za mene novi level intelektualne masturbacije na koji se ne želim spuštati. Ako te ipak zadovoljava fizičko ništa, kako izgleda nisi zadovoljan Kraussovom definicijom, predlažem da prije nastavka rasprave izneseš svoju definiciju fizičkog ništa, da znam na što misliš.

  16. Samo jedan hint i referenca na Rochejaqueleinovu kritiku fizičkog “ničega” kojeg spominjem, a o kojem je Krauss napisao knjigu… Dakle, Krauss ni sam ne kaže da je kvantni vakum = ništa. On kaže, a ja prihvaćam njegovo rezoniranje, da koliko možemo razaznati “ništa” kako ga shvaćaju filozofi uopće ne postoji. Najbliže ničemu je ono što za vas predstavlja nešto, međutim no fizičko ništa je jedino koje poznajemo van naših glava, tj. van metafizike. Čovjek je fizičar, a ne filozof i zanima ga samo ono što postoji u stvarnom univerzumu.

    Slični problem se javlja ako u stvarnosti pokušamo naći i druge metafizičke objekte. Recimo krug. Krug je metafizička ideja i kao takva u realnosti tj. u fizičkom univerzumu ne postoji. Koliko ja znam, ni filozofima to nije sporno. Kad netko šestarom nacrta krug, nitko ne trči i razuvjerava ga da to nije krug. Zašto bi “ništa” bila iznimka?

    Ako prihvatite ovu moju analogiju sa krugom, onda bi trebali moći prihvatiti i to da je svemir nastao iz fizičkogf ničega, tj. iz kvantnog vakuma koji predstavlja stvarno ništa. Stvarnije i ništavnije od toga naprosto ne postoji. To fizičko “ništa” nije nastalo iz metafizičkog “ništa” nego je u istoj je reaciji s njim kao što je črčkarija kruga šestarom na papiru u odnosu na metafizičku ideju kruga. Jedno je stvarnost, drugo je metafizika tj. ideja u ljudskoj glavi.

    1. Problem je u tome što kad kažeš “ništa”, čovjek po definiciji pomisli upravo na “metafizičko” ništa a ne na “fizičko” ništa, jer to “fizičko” ništa ne odgovara predstavi koju ljudi imaju o ničemu, zbog toga što sadrži neke stvari. Zbog toga naslov Krausove knjige navodi na misao da je možda uspio da odgovori na ključno pitanje “zašto bilo šta postoji”, što nije slučaj, ili bar tako kažu oni koji su pročitali knjigu. Čisto sumnjam da je ovo slučajno, pošto Kraus nije gadljiv na određena “savijanja” istine da bi impresionirao publiku i/ili zaradio pare.

      1. OK, ali treba biti svjestan da su sve metafizičke stvari, pa tako i metafizičko ništa, naprosto pod naše mašte. Odnosno, ništa ne upućuje na suprotno. Kad je već tako, treba se suočiti sa stvarnošću i istinom da je jedino “ništa” koje postoji to “fizičko ništa” koje Krauss pokušava definirati. Ne tvrdim da je uspio. Zapravo i sam Krauss je rekao otvoreno da je to što on piše dijelom špekulacija. Međutim, siguran sam da ako ikad spoznamo sve što je moguće spoznati o prirodi svemira i prirodi “fizičkog ništa” da će detalji možda biti različiti u odnosu na Kraussove tvrdnje, ali da će i dalje ostati kao činjenica da svemir nije nastao iz metafizičkog ničega, nego iz fizičkog, kakvo god to “fizičko ništa” bilo.

        Uostalom i metafizičko tj. “teološko ništa” ima problem. Ni ono nije ništa, kad “postoji” Bog…

      2. Metafizičko ili “teološko” ništa nema nikakav problem da postoji pored Boga, jer ono ne postoji po definiciji. Dakle, ništa ne postoji. Isto važi i za fizičko ništa. Ako je ništa, onda ne postoji, ako je nešto, onda nije ništa

  17. “Ništa” postoji i kao fizikalni koncept i kao manifestacija istog u stvarnom svijetu. Međutim, ne treba brkati to dvoje. S druge strane, metafizički koncept ničega može postojati samo u našim glavama i ne znam zašto insistirati na njemu.

  18. ““Ništa” postoji i kao fizikalni koncept i kao manifestacija istog u stvarnom svijetu. “. Ne postoji.
    “S druge strane, metafizički koncept ničega može postojati samo u našim glavama i ne znam zašto insistirati na njemu.” Metafizički koncept ničega ne postoji po definiciji, jer ništa ne postoji po definiciji. Sa druge strane, “ništa” kao fizički koncept postoji samo u Krausovoj glavi (i možda još po kojeg fizičara) ali ti je ovde jasno predočeno od ljudi koji to više prate, da se ogroman broj ljudi, fizičara i nefizičara, teista i ateista jednostavno ne slaže sa Krausom. Tako da tvoje dalje insistiranje na tome može da ukaže na neko ideološko i/ili filozofsko predubeđenje. Na to imaš pravo (kao i Kraus) ali jednostavno nemaš pravo da to nazivaš naukom…i da od nas ostalih ovde zahtevaš da se oko toga složimo…

    1. Čini mi se da si odlutao… Koncept “ničega” sigurno postoji jer o njemu upravo pričamo. Možda se ne možemo složiti oko definicije istog, ali to ne znači da ga nema.

      Također, doimaš se zbunjeno činjenicom da postoje ljudi koji ne prihvaćaju Kraussove definicije fizikalnog ničega. Ja ne vidim u tome nikakav problem niti je to nekakav argument u raspravi. Pogotovo nije argument to što neki ne-fizičari odbacuju Kraussove fizikalne definicije “ničega” obzirom na to da nemaju za tako nešto osnove budući da nemaju pojma o čemu pričaju iz razloga što naprosto nisu fizičari.

      Što se tiče mojeg “inzistiranja” i tu si se pogubio jer sam u ranijim komentarima jasno dao do znanja da nisam uvjeren da je Kraussova definicija točna, potpuna i ispravna, jer ako Krauss nije načistu oko toga, zašto bi ja bio?

      Ono što jesam rekao je to da smatram da “fizikalno ništa” postoji u smislu da predstavlja ono što dobijemo kad “fizikalnom nečemu” oduzmemo sve ono što ga sačinjava, a što možemo oduzeti. Tu logiku je upotrijebio Krauss i ne vidim kako bi bila pogrešna, bez obzira da li znanost (ili Krauss) u ovom trenutku ima ideju što to sve treba oduzeti i na koji način. Ako postoji nešto što ne možemo oduzeti, onda je to nešto naprosto dio tog “fizikalnog ničega” jer je od njega nedjeljivo. Primjerice, ako makneš materiju i energiju, pa čak i prostor i vrijeme, prema Kraussu i dalje postoje kvantna polja/fluktuacije koje se ne mogu niti u teoriji ukinuti. Ne znam da li je to tako ili nije, ne zna ni Krauss, ali ako jest, onda je to kvantno polje “fizikalno ništa” o kojem govorim. Govoriti da to nije “pravo ništa” (tj. metafizičko ništa) je ne shvaćati kako fizika funkcionira i analogno je situaciji sa metafizičkim i stvarnim krugom. Ni jedan krug u ovom univerzumu nije savršen u metafizičkom smislu jer to naprosto ne može biti. Isto je sa “ničim”. Fizika je fizika, a metafizika je metafizika. Mašta i ideje su jedno, realnost je drugo. Izistirati da to nije tako, tek to je ideološko i/ili filozofsko predubjeđenje.

      Isto tako, rekao sam i smatram da to “fizikalno ništa”, kakvo god da jest, nije nastalo od “metafizičkog ništa” jer te dvije domene (fizička i metafizička) po svemu sudeći nemaju niti su ikad imale dodirnih točaka. Za govoriti suprotno, trebalo bi iznijeti dokaze za svoje tvrdnje.

      Možda sam u krivu, ali kao da misliš da pitanje “što je to ništa” nije nešto na što fizika može dati odgovor. Zašto bi tako mislio, ako misliš, nije mi posve jasno jer se nisi odredio po tom pitanju.

      Ako pak misliš da fizika ipak može dati odgovor na pitanje “Što je to ništa?”, već sam te prije zamolio da ako želiš raspravljati o tom “fizičkom ničemu” ponudiš svoju definiciju istog da znam o čemu pričamo, pa te isto molim i sada.

      1. “Čini mi se da si odlutao”- Ma kakvi, ni najmanje…
        “Koncept “ničega” sigurno postoji jer o njemu upravo pričamo.” – postoji i koncept protivrečnih bića, ali to ne znači da postoji i takva stvarnost. Brkaš koncepte i realije. Ja ne negiram da postoji koncept “fizičkog ničega”. Već sam rekao da je taj koncept nastao u Krausovoj glavi (najverovatnije)…bilo kako bilo, to je samo koncept.
        “Također, doimaš se zbunjeno činjenicom da postoje ljudi koji ne prihvaćaju Kraussove definicije fizikalnog ničega. ” Uopšte nisam zbunjen.
        ” Ja ne vidim u tome nikakav problem niti je to nekakav argument u raspravi. ” Ne bi bio problem kada bi ti priznao da je to samo Krausov koncept(i možda još ponekog fizičara i nefizičara). Ovako, pošto si ti ovde više puta naveo da je on dotle došao nekakvom empirijom, e onda to jeste problem.

        “Pogotovo nije argument to što neki ne-fizičari odbacuju Kraussove fizikalne definicije “ničega” obzirom na to da nemaju za tako nešto osnove budući da nemaju pojma o čemu pričaju iz razloga što naprosto nisu fizičari.” -pošto Darvin i Lajel nisu bili biolog i geolog respektivno, sledi da nisu imali pojma o čemu pričaju”. To su implikacije tvog argumenta.

        “Ono što jesam rekao je to da smatram da “fizikalno ništa” postoji u smislu da predstavlja ono što dobijemo kad “fizikalnom nečemu” oduzmemo sve ono što ga sačinjava, a što možemo oduzeti. ” -možemo oduzeti sve, tako da ne ostane ništa. A i da ostane nešto, to je apstrakcija. A ti si ovde glavni borac protiv istih, zar ne? Samo su neke apstrakcije “dobre” a neke “loše”….u skladu sa filozofijom i/ili ideologijom…koju pokušavaš da upakuješ kao naučnu objektivnost. E to neće da može…
        “Tu logiku je upotrijebio Krauss i ne vidim kako bi bila pogrešna, bez obzira da li znanost (ili Krauss) u ovom trenutku ima ideju što to sve treba oduzeti i na koji način.”-ako do sada nisi video, sada ćeš da vidiš…
        “Ako postoji nešto što ne možemo oduzeti…” Ne postoji.

        “Ako postoji NEŠTO što ne možemo oduzeti, onda je to nešto naprosto dio tog “fizikalnog NIČEGA” jer je od njega nedjeljivo.” – Nešto ne može da bude deo ničega, već nečega….

        “Primjerice, ako makneš materiju i energiju, pa čak i prostor i vrijeme, prema Kraussu i dalje postoje kvantna polja/fluktuacije koje se ne mogu niti u teoriji ukinuti.” Mogu se ukinuti, kako u teoriji, tako i u praksi. Ukoliko je Kraus fizičar, onda je on lažov, a ti ako to ne znaš, onda ne razumeš fiziku, bilo da (ni)si fizičar…A quantum fluctuation is the temporary appearance of energetic particles out of empty space, as allowed by the uncertainty principle.-poveznica izvornika https://en.wikipedia.org/wiki/Quantum_fluctuation

        “Ne znam da li je to tako ili nije, ne zna ni Krauss, ali ako jest, onda je to kvantno polje “fizikalno ništa” o kojem govorim. ” Zna Kraus, ali se pravi naivan i lupeta. Što su primetili već mnogi fizičari, ali ti uporno odbijaš da prihvatiš tu činjenicu….nema fluktuacije bez prostora, a prazan prostor ne postoji…Ajnštajn…pa sad, možeš da počneš da osporavaš teoriju relativnosti, ako hoćeš, nemam ništa protiv…

        “Govoriti da to nije “pravo ništa” (tj. metafizičko ništa) je ne shvaćati kako fizika funkcionira i analogno je situaciji sa metafizičkim i stvarnim krugom. Ni jedan krug u ovom univerzumu nije savršen u metafizičkom smislu jer to naprosto ne može biti. Isto je sa “ničim”. Fizika je fizika, a metafizika je metafizika. Mašta i ideje su jedno, realnost je drugo. Izistirati da to nije tako, tek to je ideološko i/ili filozofsko predubjeđenje.”

        Na ovo je već odgovoreno, pa da se ne ponavljam…

        “Isto tako, rekao sam i smatram da to “fizikalno ništa”, kakvo god da jest, nije nastalo od “metafizičkog ništa” jer te dvije domene (fizička i metafizička) po svemu sudeći nemaju niti su ikad imale dodirnih točaka.” Dokaz tvrdnjom nije dokaz, već sam rekao…to šta ti smatraš i šta si rekao nikoga ovde ne obavezuje.

        “ali kao da misliš da pitanje “što je to ništa” nije nešto na što fizika može dati odgovor.” Sigurno je da ne može…ma šta da o tome napiše Kraus…

        “Ako pak misliš da fizika ipak može dati odgovor na pitanje “Što je to ništa?”, već sam te prije zamolio da ako želiš raspravljati o tom “fizičkom ničemu” ponudiš svoju definiciju istog da znam o čemu pričamo, pa te isto molim i sada.” Smatram da fizika ne može dati odgovor na pitanje “Šta je to ništa?”, prosto zato što se fizika bavi “nečim” a ne “ničim”…nije njena oblast.

  19. Još na ovo da odgovorim….”Govoriti da to nije “pravo ništa” (tj. metafizičko ništa) je ne shvaćati kako fizika funkcionira i analogno je situaciji sa metafizičkim i stvarnim krugom. Ni jedan krug u ovom univerzumu nije savršen u metafizičkom smislu jer to naprosto ne može biti. ” Ne postoji stvarni krug, jer je krug dvodimenzionalna apstrakcija okruglih stvari. Ukoliko tvrdiš da postoji “stvarni krug”, onda tvrdiš nezavisno postojanje apstraktnih entiteta…mi živimo u trodimenzionalnom svetu, u kome ne postoje stvarni krugovi, baš kao ni stvarne linije, ravni, kvadrati, tačke…onaj ko to tvrdi jeste platonista. Naravno, to je legitiman filozofski stav, jer se ne može redukovati na apsurd, ali čupati stvari iz domena matematike i/ili filozofije i trpati ih u fiziku je ili znak nerazumevanja čime se fizika bavi (ona se ne bavi krugovima) ili je znak intelektualnog nepoštenja. Čak i kad se u fizici operiše matematičkim pojmovima (na primer “materijalna tačka”) zna se da to nije matematička tačka, već telo koje prolazi kroz proces apstrakcije…tako da se i fizika bavi apstrakcijama, ali je ovde reč o nepotpunim opisima fizičkih entiteta…tako da bi i fizičko “ništa” bilo opet “nešto”, jer ne može biti drugačije…kao što ni materijalna tačka nije tačka, već telo. No čak i kad bi bio u pravu, to jest, kada bi platonizam bio dokazan (on samo nije opovrgnut), i dalje ne bi bilo nikakve analogije između kruga i ničega, prosto zato što krug spada u kategoriju bića (bilo da postoji nezavisno ili zavisno), dok ništa prosto ne spada u kategoriju bića. Tako da praviš kategorijalnu grešku sa tom svojom vrlo neuspešnom analogijom…

  20. Browne, Malcolm W. (1990-08-21). “New Direction in Physics: Back in Time”. The New York Times. Retrieved 2010-05-22. According to quantum theory, the vacuum contains neither matter nor energy, but it does contain fluctuations, transitions between something and nothing in which potential existence can be transformed into real existence by the addition of energy (koje ili čije energije? moja primedba).(Energy and matter are equivalent, since all matter ultimately consists of packets of energy.[dakle, pošto je za prelaz iz potencijalne u realnu egzistenciju ipak potrebna neka energija, a materija se u krajnjem sastoji od paketica energije, sledi da i pored “totalno praznog vakuma” postoji i neka materija] ) Thus, the vacuum’s totally empty space is actually a seething turmoil (klučajući nemir čega? moja primedba) of creation and annihilation (stvaranja i ništenja-kako poetično), of which to the ordinary world appears calm because the scale of fluctuations in the vacuum is tiny and the fluctuations tend to cancel each other out (pa sigurno, mi to ne možemo da registrujemo, jer su fluktuacije suviše “tiny”.Kako li je to uradio Kraus, samo on to zna) . Even though they appear calm, they are in a state of restlessness, looking for compatible matter or fluctuations.”(Dakle, iako su to fluktuacije “vacuum’s totally empty space” tj. vakumovog totalno praznog prostora, živ nisam dok ne saznam za kojom to materijom “looking for …” Mada, ništa me ne bi čudilo od novojavljenih muza fizike, kakav je Kraus…

  21. A evo i odgovora odakle energija “But experiments using giant particle accelerators have shown that every conceivable kind of subnuclear particle (along with its antimatter equivalent particle) is constantly popping into existence in the vacuum only to be immediately reunited with its antiparticle in mutual annihilation.

    These short-lived ”virtual” particles can be converted into a real particle by supplying it with the needed energy a task made possible by modern particle accelerators.” poveznica http://www.nytimes.com/1990/08/21/science/new-direction-in-physics-back-in-time.html?pagewanted=all

    Dakle, da bismo izvlačili “virtualne” čestice iz “ničeg” trebaju nam akceleratori. Da bi dobili “needed energy”. Normalno.

    Plus, zamisli ovo ” Exceeding the speed of light in a vacuum, traveling through time and creating something out of nothing are all ruled out by the conservation laws of traditional physics and by the theory of relativity. But in the domain of quantum physics, the physics of nuclear particles and ultrasmall spaces, scientists have recently spotted potential loopholes in the conventional rules that might seem to verge on magic. Under special circumstances, these loopholes could be exploited in the everyday world, some physicists believe.” Iako zakoni konzervacije tradicionalne fizike i teorija relativiteta su stavili van pravila stvaranje nečega ni iz čega…neki fizičari VERUJU. Ok. Nemam ništa protiv da osnuju versku zajednicu.

  22. “Dakle, da bismo izvlačili “virtualne” čestice iz “ničeg” trebaju nam akceleratori. Da bi dobili “needed energy”. ” PARDON. Da bi dakle čestice postale realne, treba energija. A i te čestice pre nego što postanu “realne” su samo “virtualne”…

  23. Nalupetao si toliko toga i ne želim ulaziti u raspravu na način da ovdje citiram novinske članke izjava nekih fizičara i (krivo) reinterpretiram njihove riječi kao što to radiš ti. Uostalom, i moje riječi si krivo interpretirao, a kako nećeš njihove. Ne bi bio problem samo da krivo interpretiraš moje riječi, nego ih još i izmišljaš. Na takav način mi se ne da dalje raspravljati, pogotovo ako se cijela tvoja rasprava vrti oko toga da ja nešto “priznam”.

    Ja sam ti svoja stajališta vrlo jasno objasnio, a ako se želiš s nekim takmičiti u retoričkim smicalicama, ja nisam ta osoba. Čak nisam siguran da u retorici postoji disciplina zatrpavanja protivnika smećem tako da…

Odgovori