Amoris megafest I

Kardinal Burke čini što kardinal Burke čini najbolje

Nakon duže pauze, evo nas opet s linkfestom i komentarima i to s novim autorom!

U ovom izdanju: neiscrpno vrelo konfuzije, podjele i doktrinarnih slijepih ulica poznato kao Amoris laetitia (što drugo?), parte primera.

Dan Hitchens se pitao zašto papa Franjo nije odgovorio na sad već svjetski poznate dubia (cjeloviti engleski tekst) četvorice kardinala (za podsjetnik o čemu se radi bacite oko ovdje). Njegov zaključak: rat u Crkvi oko ovog pitanja će se vjerojatno nastaviti jer će Papa nastaviti šutiti. Semerano i njemu slične kohorte će nastaviti sa svojom pogrešnom teologijom, Burke, Schneider i drugi šampioni pravovjerja će nastaviti inzistirati na nepromjenjivom nauku – ovi drugi vjerojatno po cijenu suptilnih i ne tako suptilnih progona, optužbi rigidnosti i ostalih ni jedva prikrivenih uvreda koje se može očekivati u sadašnjoj eklezijalnoj klimi: retorička strategija koja je potpuno drukčija od pristupa Benedikta XVI. U svakom slčaju, ovdje možete ukratko vidjeti gdje su povučene crte razdjelnice, a ovdje možetet vidjeti sve relevantne stvari iz povijesti.

Phil Lawler postavlja dva važna pitanja o ovom razvoju događaja. O. Alexander Lucie-Smith objašnjava koja bi katastrofa bila napuštanje apsolutnih moralnih normi – upravo ono o čemu dubia traže razjašnjenje. O. Gerald Murray odgovara falsifikatorima povijesti sinoda o obitelji.

Za paničare koji optužuju i quattro cardinali, bilo bi dobro podsjetiti se kako su dubia normalna stvar. Normalna stvar na koju doista nije teško odgovoriti (neka pojašnjenja kardinala Burkea ovdje i ovdje). Međutim, čini se da je aktualni modus operandi kalkulirana nejasnoća. Kardinal Müller ne slaže se s tom hermeneutikom te je komentirao – koliko je mogao bez davanja direktnog odgovora na dubia – ključnu stvar: nema pričesti za javne preljubnike.

Stranu četvorice kardinala zauzeo je i Robert Spaemann, stari prijatelj Benedikta XVI, kao i čitav niz katoličkih intelektualaca i pastira, uključujući dva njemačka teologa. Njima su se potom pridružili i John Finnis i germain Grisez (čitav tekst njihova vrlo važnog apela na First Things svakako pročitajte ovdje). Evo i dobro objašnjenje zašto ih podupiru. Isplati se pročitati i komentare Sandra Magistera.

Hoće li biti potreban jedan novi ekumenski koncil da se rješi sadašnja Amoris-kriza? Jedan učenjak misli tako, povlačeći paralelu s arijevskom herezom iz prva tri stoljeća.

Komentare Rossa Douthata se uvijek isplati pročitati. Evo što kaže o „kraju katoličke ženidbe“ i katoličanstvu u post-Amoris razdoblju. Lawler na Catholic Cultre pak predlaže da je debata o AL samo dio desetljetnih prepirki oko Drugog vatikanskog koncila. O. Hunwicke o tome kako je i rješenje „brata i sestre“ maksimalno radikalno – sve više bi razorilo doktrinu.

Antonio „2+2=5“ Spadaro kaže da je Papa već odgovorio na kontroverza pitanja o pričesti – i to usvajajući „liberalnu interpretaciju“ AL-a. Ako je doista tako, onda najavljena formalna korekcija (koja spada u dužnosti kardinala ako je potrebna) ne može doći prerano, a u svakom slučaju govor herezi na najvišim razinama Crkve te posviješćivanje povijesnih primjera upravo takvog skandala dugo nije bio na usnama toliko ljudi kao što je ovih dana. Sve u svemu, dobro je podsjetiti se što Crkva naučava o Učiteljstvu, papinskoj karizmi, vjernosti i sensus fidei. I o „neprincipijalnom papalizmu“ ili „hipersuperuberpapalizmu“. Must-read filozofa Edwarda Fesera o tome na njegovom blogu.

Papinski bibliograf i (od ovog pontifikata, barem) hipersuperuberpapalist Austen Ivereigh kaže da neprihvaćanje AL-a znači otpadništvo i fiksaciju na razum. Ivereighu definitivno u ovom pitanju nedostaje razuma, a u krivu je i po pitanju otpadništva.

Liberalnu interpretaciju AL-a redovito se opravdava emocionalnim apelima i hipotetskim teškim situacijama. Samo što to ne funkcionira. Rocco Buttiglione je postao go-to man za obranu neobranjivog u Amoris. Problemi u njegovim tekstovima su obilni i preobilni.

Neki ljudi još uvijek vjeruju u mit o tome da su preljubnici prije zakonika iz 1983. bili automatski ekskomunicirani. Reallity check: nisu. Kad smo kod mitova, pokopajmo jednom zauvijek ideju da Tridentski sabor nije osudio grčku praksu rastave i ponovnog vjenčanja. Budući da se već bavimo pogrebničkim poslom, iskopajmo raku i za mit da je AL tomistički dokument.

Bi li itko poželio jednog Atanazija za papu? Neki među nama sigurno bi.

Shaw komentira (i pozdravlja) nestanak konzervativnog katoličanstva i sve jasniju podjelu na neo-moderniste i tradicionaliste.

Parte seguenda uskoro.

Odgovori