Stari magarci ili divovi?

“Mi smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova” (Bernard iz Chartresa)

Možemo li išta naučiti od naših predaka ili smo toliko uznapredovali u svojim spoznajama o svijetu oko nas i metodama kojim isti istražujemo da nas oni više ničemu ne mogu podučiti? Jesmo li i mi poput „modernih“ čiji se stav prema starima može izraziti riječima Ivana iz Salisburya koji je i sâm spadao u „stare“: „Što hoće taj stari magarac? Čemu nam tumači izreke i djela starih? Mi crpimo znanje sami iz sebe; mi, mladi, ne priznajemo stare.“[1] Netko bi se mogao nadovezati na „moderne“ i reći: „Sjetimo se samo u što su sve vjerovali ti stari? Čemu nas oni mogu naučiti? Tȁ mi danas znamo daleko više od njih i imamo bolja oruđa za proučavanje stvarnosti nego što su to oni ikad imali. Iz tog razloga niti ne trebamo čitati niti proučavati njihove spise jer će nas prije udaljiti od istine negoli nas približiti njoj!“

No, to nije jedina mogućnost koja nam se nudi. Otvoren nam je i drugi put, put poštovanja i poniznosti. Riječ je o svijesti postojanja određenog duga prema našim starijima, odnosno da bez njih ne bismo bili tu gdje jesmo, ne bismo znali što danas znamo, a isto tako da nam oni mogu pomoći otkriti rješenje problemā ili dvojbi do kojih sami možda nikada ne bismo uspjeli doći. To je put koji nam predočava Bernard iz Chartresa: „Mi smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova. Tako možemo vidjeti više i dalje od njih, ne zato što smo oštrijeg vida ili viši rastom, nego zato što nas oni nose uvis i uzdižu nas svojom divovskom visinom.“[2]

Filozofija – i ne samo ona – nužno se oslanja na tradiciju. Ne bi bilo Sokrata, Platona i Aristotela da prije njih nije bilo mislioca poput Talesa, Anaksimena, Anaksimandra, Pitagore, Parmenida i Heraklita, a potonjih ne bi bilo bez, primjerice, Homera i Hesioda, itd. No mi se često prema idejama i uvidima filozofske tradicije odnosimo kao da je riječ o nečemu bezvrijednome ili barem manje vrijednom samim time što su proizvod umova ljudi koji su živjeli prije nas. U vrijeme kad je još vrijedilo da biti znanstvenik ne znači biti loš filozof, znanstvenici su shvaćali vrijednost filozofske tradicije: Heisenberg tako ne bi bio nešto naročito impresioniran odbacivanjem onoga što je naučavao, primjerice, Aristotel samo zato što je živio u 4. stoljeću prije Krista, a tako ni Schrödinger. Uglavnom, izgleda da je glavni grijeh naših predšasnika taj što više nisu dio povlaštene skupine živih. Ili kao što nas G.K. Chesterton podsjeća:

„Tradicija znači davanje prava glasa najneprimjetnijoj od svih klasa, našim precima. To je demokracija mrtvih. Tradicija se odbija podložiti maloj i umišljenoj oligarhiji onih čija je jedina prednost u tome što su živi. Svi se demokrati žale ako se čovjeka izuzima zbog njegovog rođenja. Tradicija prigovara kada ga izuzimamo zbog njegove smrti. Demokracija nam kaže da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je konjušar; tradicija traži od nas da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je otac.“[3]

Pitanje je koliko je neka osoba istinoljubiva te intelektualno iskrena i ponizna ako odbacuje nečiji argument samo zato što više nije među živima ili zato što je živio 100, 500 ili 2000 godina prije nas. Po mišljenju te osobe, to bi na neki tajanstven način trebalo diskvalificirati argumente i razmišljanja određenog mislioca iz prošlosti, čineći ga po automatizmu neistinitim i nevažnim. Primjerice, filozof neće (ili ne bi trebao) odbaciti argument nefilozofa samo zato što nije filozof, nego će proučiti njegov argument i vidjeti „drži li vodu“: pitat će se je li zaključak valjan, odnosno slijedi li konkluzija iz premisa, te jesu li premise istinite. I ako odbaci zaključak, onda će to biti bilo zato što nije valjan, bilo zato što jedna ili više premisa nisu istinite. Ako to vrijedi za žive nefilozofe, tim više vrijedi za mrtve filozofe: prihvatit ću ili odbaciti Akvinčeve, Plotinove ili Avicenine argumente na temelju valjanosti i istinitosti njihovih argumenata. Prema tome, možemo se prema filozofskom nauku nekog minulog filozofa ponašati kao prema artefaktu koji za nas neće imati nikakve vrijednosti. Možemo smatrati korisnim baviti se poviješću filozofije, pritom ne uzimajući u obzir je li to što su ti mislioci naučavali bilo istinito. Konačno, možemo proučavati misli, argumente i ideje naših predšasnika da doznamo imaju li smisla, jesu li istiniti. Jer kao što sâm Toma Akvinski upozorava: „Filozofija se ne proučava radi toga da se zna što su ljudi mislili, nego što je istina u zbilji.“[4]

Vjerujem da je primjereno upozoriti da nam pretjeranim uzdizanjem „novoga“ nad „starim“ prijeti opasnost da upadnemo – ako već nismo – u logičku pogrešku zvanu argumentum ad novitatem, odnosno tvrdimo da je nešto bolje ili istinitije samim time što je novo. Pritom se treba čuvati i suprotne opasnosti, a ta je pretjerano uzdizanje „staroga“ nad „novim“. Tu bi bila riječ o falaciji zvanoj argumentum ad antiquitatem: smatramo da je nešto istinitije ili bolje samo zato što je staro, jer se oduvijek tako radilo… Neka, stoga, u vrjednovanju neke ideje, nekog nauka ili sustava mjerilo ne bude mladost ili starost, nego istinitost.

Luka Ilić

P.S.

Ovdje bih se usredotočio na kršćansko čitateljstvo, makar se i nekršćani mogu okoristiti onime što ću sada napisati.

C.S. Lewis je u svom uvodu u Atanazijevo djelo „De incarnatione Verbi Dei – O utjelovljenju Riječi Božje“ upozorio na pogrješnu sklonost modernim knjigama i izbjegavanju starijih. Ljudi se tako iz poniznosti i straha da neće razumjeti što je Platon napisao u Gozbi ili Eutifronu, okreću dužim ili kraćim suvremenim uvodima u Platonovu misao, koji tek tu i tamo donose što je Platon doista napisao. (Dodao bih da je točno da neki imaju tu sklonost, no to ne vrijedi za sve: neki se klone „starijih“ knjiga jer smatraju da vrve idejama koje nisu „aktualne“, odnosno za takvu bi osobu vrijedilo da bi filozofija ili teologija, koja nije aktualna, bila pogrešna.) Ta je sklonost – ističe C.S. Lewis – naročito prisutna u teologiji, gdje smo voljni dati prednost novijim autorima i najnovijim trendovima, a ne sv. Ivanu Damaščanskom, sv. Augustinu ili sv. Tomi. Isto se može reći i za filozofiju. Lewis piše kršćanskom čitateljstvu i, želeći ih zaštititi od moguće duhovne i intelektualne štete, predlaže im sljedeće:

„[N]e želim da prosječan čitatelj ne čita moderne knjige, ali ako mora čitati samo stare ili samo nove, savjetovao bih mu da čita stare. To bih mu savjetovao upravo zato što je amater i stoga puno nezaštićeniji od opasnosti isključivo suvremene dijete. Nova knjiga je još uvijek pred sudom, i amater nije u stanju prosuđivati o njoj. Potrebno ju je suočiti s razrađenom kršćanskom misli kroz stoljeća, a njene prikrivene implikacije (koje su često nepoznate i samome autoru) moraju biti rasvijetljene.“[5]


[1] Ernst Robert Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (Zagreb: Naprijed, 1998), 62.

[2] Jacques Le Goff, Intelektualci srednjeg vijeka (Zagreb: GZH, 1982), 23.

[3] “Tradition means giving votes to the most obscure of all classes, our ancestors. It is the democracy of the dead. Tradition refuses to submit to the small and arrogant oligarchy of those who merely happen to be walking about. All democrats object to men being disqualified by the accident of birth; tradition objects to their being disqualified by the accident of death. Democracy tells us not to neglect a good man’s opinion, even if he is our groom; tradition asks us not to neglect a good man’s opinion, even if he is our father.” u: G.K. Chesterton, “Orthodoxy”, Project Gutenberg, http://www.gutenberg.org/files/16769/16769-h/16769-h.htm#CHAPTER_IV_The_Ethics_of_Elfland (12. svibnja 2017).

Prijevod nije moj, no kako u ovom trenutku nemam pristup hrvatskom izdanju Chestertonove knjige, donio sam engleski izvornik radi usporedbe.

[4] Toma Akvinski, Sentencia super librum De caelo et mundo I, lect. 22, n° 8.

[5] „C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga“, Katolik s dna kace, http://katoliksdnakace.blogspot.it/2016/05/cs-lewis-o-citanju-starih-i-modernih.html (12. svibnja 2017).

5 komentara Dodajte vaš
  1. Privilegiranje novog nad starim je logična posljedica naše vladajuće vjere progresivizma.
    Dok je od antike pa sve do relativno nedavno postojala vjera u jednu, vječnu, univerzalnu istinu ona je zamijenjena vjerom u progres. Iz činjenica da je današnji auto bolji od auta prije pedeset, a on od auta prije sto godina; da su metode uzgoja žitarica danas efikasnije nego prije 300, a one efikasnije nego prije 3000 godina; da je Einstenova fizika bolja od Newtnove, a ona od Aristotelove… gotovo automatski se povlači da je i moderna filozofija, etika, politika automatski bolja od prethodne.
    I u to velik broj ljudi vjeruje. Probaj samo natuknuti ili ne daj bože eksplicitno izreći da su društvene institucije ili moral prije 100 ili 1000 godina superiorne današnjim dočekat će te vjerojatno uz tupe poglede komentari tipa “to je nazadno”, “ti bi nas vratio u srednji vijek”, “pa nećemo se valjda vraćati unazad”,… Pretpostavka takvog stava je da je novije vrijednosno bolje. Dovoljno je samo utvrditi datum nastanka dva suprotstavljena stava i dvojbi nema. Otprilke kao i usporedba dva komada elektronike iz 2017. i 1997.

    Uvjeravat vjernika u progres u ispravnost nekog stava je uzaludan posao jer on taj stav ne vrednuje u odnosu na istinu nego u odnosu na progres. Ako dođe do kolizije izvjesno je koji sud će pobijediti.
    Kad svećenik vladajuće vjere tvrdi da određeni lijek ne postoji niti može postojati onda su drugi argumenti ništavni. Činjenica da su s jedne strane farmaceuti i kardiolozi, a s druge citiram “Dorothy E. Roberts is an American scholar, public intellectual, and social justice advocate. She writes and lectures on gender, race, and class in legal issues. Roberts received her Bachelor of Arts from Yale University and her Doctor of Jurisprudence from Harvard Law School. She holds appointments in the Law School and Departments of Africana Studies and Sociology.” je potpuno nebitna.
    https://www.technologyreview.com/s/403895/race-and-medicine/

    https://www.youtube.com/watch?v=KxLMjn4WPBY

    Kad se uklanja Shakespeare i zamjenjuje nekim drugim kvaliteta djela ne igra nikakvu ulogu nego… “the students wanted the wall art in the department to represent the world’s diversity of authors, so they replaced Shakespeare on the Heyer Staircase with a photo of Audre Lorde, an African American writer, feminist and civil rights activist.”
    https://www.washingtonpost.com/news/answer-sheet/wp/2016/12/13/students-remove-shakespeare-portrait-from-english-department-at-ivy-league-school/?utm_term=.18ca5f8803db

    Budući da istina nije više mjerilo i estetika u umjetnosti se mora maknuti u stranu pred “društvenom angažiranosti” pa to onda izgleda otprilike ovako…

  2. I ti stari divovi na čijim ramenima stojimo nekoć davno nisu bili ništa drugo već patuljci kao i mi danas, ali patuljci koji su izrasli u divove samo zato što nisu držali do starih mudrosti više nego što je bilo potrebno i nužno. Sad je na nama red da izrastemo u divove, kako bi na našim ramenima sutra stasali neki novi patuljci.

    Tu surovu, ali i veličanstvenu životnu činjenicu ne treba smatrati izrazom nepoštovanja ili nezahvalnosti. To je prirodni poredak stvari u univerzumu. Esencija života. Staro prirodno slabi i odumire, a na razvalinama i pepelu drevnoga niče nova, mlada i fleksibilna, ali istovremeno i neumoljiva snaga koja tjera život naprijed prema istom i uvijek nedostižnom, ali svakom generacijom ipak nešto bližem cilju.

    E sad, razlog kojeg ti imaš da gledaš stvari na drugačiji način je tvoja stvar i svačiji stav poštujem. Međutim, prema mojem mišljenju ne radi se samo o pukoj intelektualnoj sentimentalnosti ili golemom poštovanju prema divovima na čijim ramenima stojiš. Preispitaj svoju kršćansku dušu i reci mi iskreno da li bi stvarno mario za te drevne bogoljude, svece i filozofe kad od njih ne bi bila satkana sama srž tvoje religije? Baviš li se ti teologijom radi filozofije, ili se baviš filozofijom radi teologije? Jesi li u životu prvo pročitao Bibliju ili Kanta? Jesi li prvo bio ministrant ili si možda odmah nakon vrtića upisao filozofski fakultet, pa se s njega prebacio na teologiju, pa su te profesori sa teologije preporučili župniku da mu pomogneš oko oltara?

    Dakle, niste vi protiv progresa jer smatrate apriori da drevne mudrosti imaju neku posebnu vrijednost, nego zbog toga što su točno određene drevne mudrosti dio vašeh intelektualnog bića. Jer, nisam vidio da uzdižete ili branite ni jednog klasičnog filozofa ili filozofiju koja je u opreci sa vašim kršćanskim svjetonazorom. Čemu taj maskenbal?

    Ja znam da ti misliš za sebe da si dobrodušan. Možda i jesi. Vjerojatno jesi. Rječit si sigurno, bez sumnje, ali meni, koji se ne slažem s tvojim pogledom na život, ovaj tvoj moralizatorski tekst zvuči prilično proračunato i izvještačeno. Naime, što god vas par napišete, to nešto ima jedan suptilni podkontekst, nekakvu neugodnu notu na rubu čujnosti, nekakvu namjeru koja i nije u potpunosti iskrena. Ta namjera, to je vaša želja (koju i ne skrivate) da budete uvijek prvo apologeti svoje vjere, a sve ostalo, uključujući i istinu i logiku i moral i matematiku, dolazi na red kasnije, ako dođe. Postaviti se prema bilo čemu kao da je apsolutno istinito, ne propitivati, nego natjecati se tko će vašu “neupitnu istinu” verbalnim vratolomijama pokušati učiniti mrvicu više plauzibilnom je ono čime se vi u najvećoj mjeri bavite.

    Inače, shvatio sam ovaj tekst kao direktno obraćanje meni, pa iako je nebitno da li je to istina ili nije, osjećam se dužnim reći da zapravo iznimno cijenim većinu filozofa (pa i ponekog teologa) koje spominjete u svojim raspravama, moj naizgledni manjak zanimacije za njihove mudrosti koji ponekad graniči sa stavom koji se može percipirati kao krajnje nepoštovanje tih ljudi i njihovih životnih djela, samo je privid. Naime, moja intelektualana i životna energija je ograničena. Ima toliko novih i uzbudljivih stvari koje me interesiraju da često nemam vremena posvetiti se ni malom dijelu njih. Jedva ponekad uhvatim vremena pročitati kakvu mudrost klasika filozofije. Za teologe bilo kojeg doba naprosto niti imam vremena niti volje niti u tome vidim smisla obzirom na njihovo dosadno recikliranje dvojbenih, nedokazivih ili (barem meni) irelevantnih “istina”.

      1. Dragi Imbehinde,

        Ovo će biti moj prvi i jedini odgovor vezano uz tvoj komentar.
        Prvo, neću tajiti: ti si potaknuo ovaj tekst i na tome ti iskreno zahvaljujem jer si mi dao priliku da sastavim jedan koliko-toliko smislen tekst koji će – barem se tako nadam – ljudima biti koristan. Stojim iza svega što sam napisao u tekstu: ako sam u krivu, u krivu sam; ako sam u pravu, u pravu sam; ako sam dijelom u krivu, a dijelom u pravu, neka bude tako.
        Drugo, ako će ovo zazvučat moralizatorski, neka tako zazvuči, ali ne vidim nikakvog smisla i koristi u otkrivanju moje ili tvoje motivacije u ovom ili onom komentaru/tekstu. Ja te ne mogu spriječiti da mi pripisuješ ovaj ili onaj motiv za moje djelovanje/komentiranje, da (krivo) analiziraš moju osobnu priču, jer ti imaš potpuno pravo na to, ali ja sa svoje strane imam pravo ne sudjelovati u tome. Hoće li koristiti raspravi ako ti krenem pridijevati ovo ili ono ime, ako počnem tražiti motivaciju za tvoje komentiranje, ako pokušam pogoditi tvoju osobnu priču zbog koje postupaš tako kako postupaš? Ne vidim kako to može pomoći u našoj diskusiji, pogotovo koristeći blogovski način komunikacije.
        Treće, izočnost mojih komentara upućuje prvenstveno na to da ne volim komunikaciju putem komentara ispod postova. Ponekad komentiram nešto, ali ne baš često. Neki će mi zamjeriti, smatrajući da komentari znaju biti korisniji od samog teksta, i mislim da bih trebao razmisliti o korisnosti komentiranja u pojedinim situacijama. No u ovoj sam situaciji, na temelju već navedenih razloga, odlučio ne komentirati jer bi se rasprava ubrzo rasplinula.
        Toliko od mene.

        Stoj mi dobro,
        Luka

      2. Drago mi je da sam ipak ispravno detektirao motiv tvojeg teksta i nadam se da sam barem djelomično otklonio predrasude koje gajiš prema meni i mojem odnosu prema tradicionalnim vrijednostima. Dakle, poštovanje imam i to veliko, ali ne bezrezervno i slijepo već kritičko i okrenuto budućnosti.

        Što se tiče centralnog dijela mojeg teksta i kritike vas aplogeta, taj dio nije ni namijenjen raspravi već te otvoreno pozivam na preispitivanje vlastitog motiva djelovanja pa i svjetonazora, jer ovakav kako sam ga ja opisao ne djeluje iskreno, već sadržava, barem što se mene tiče, skrivenu namjeru.

Odgovori