Dva ‘velika principa mišljenja’ u Leibnizovoj Monadologiji

 

„Ali, upravo znanje vječnih i nužnih istina jest ono što nas razlikuje od običnih životinja – daje nam razum i znanosti – uzdižući nas do znanja o nama samima i o Bogu.“[1]

Gottfried Wilhelm von Leibniz

 

  1. Leibniz i Monadologija

Gottfried Wilhelm von Leibniz je znanstvenik i filozof od kojega zasigurno možemo puno naučiti. Ovo posebice biva očito kad se – makar  površno – zaviri u povijest njegova lika i djela. Istinski polihistor koji je doktorirao već s dvadeset godina, homo universalis, aktivni intelektualac svog doba i jedan od otaca moderne znanosti. Posebno je poznat zbog infinitezimalnog računa koji je razvio paralelno s Isaacom Newtonom (iako neovisno o Newtonu).

Mogli bismo o Leibnizovoj filozofiji i idejama općenito mnogo raspravljati, ipak, danas sam se odlučio baviti vrlo specifičnom temom iz njegovog najpoznatijeg djela zvanog Monadologija.

Monadologija je zasigurno jedan od najvažnijih tekstova u bogatoj povijesti filozofije. Bez obzira što samo djelo nije opširno, u njemu su dotaknute mnoge važne klasične filozofske teme, a dobri primjeri počinju od elementarnog ustroja prirode (što je poznata težnja još od predsokratovaca), preko teorije uzročnosti, razmatranja o racionalnoj duši, temeljnih principa mišljenja sve do pitanja modalnosti te apriornih i aposteriornih argumenata za postojanje Boga itd.

Sve ovo otkriva činjenicu da je Leibniz itekako imao komprehenzivan metafizički sustav kao i originalne ideje o kojima se, zapravo, i danas u poljima filozofije živo raspravlja (dobar primjer je filozofija religije i opća ontologija, napose u pitanjima principa dovoljnog razloga i teorije modalnosti).

Samo djelo predstavlja potpuno sazrjelu Leibnizovu misao koju je oformio 1714., dvije godine prije smrti.[2] Korištenje ovog moćnog organona u potpuno zrelom obliku je elegantno  demonstrirano u seriji pisama između Leibniza i Samuela Clarkea, odanog newtonovca. Već na samom početku njihove korespondencije možemo uočiti jasnu Leibnizovu tendenciju u rušenju materijalističkih nazora i obnovi naravne religije, što su teme koje su prožete znatnim dijelom Monadologije.[3]

Ipak, mnoge važne teme Leibnizove filozofije u ovom djelu nisu dotaknute, primjerice, filozofija vremena, prostora, fragmenti socijalne filozofije itd.[4]

Iako je djelo ispunjeno interesantnim sadržajem, moj zadatak danas će biti ograničen na iznošenje njegova dva velika principa mišljenja.

  1. Dva velika principa mišljenja

(1) „Naše mišljenje je osnovano na dva velika principa: prvo, na principu kontradikcije, temeljem kojega određujemo lažnim ono što uključuje kontradikciju i istinitim ono što je kontradiktorno ili suprotno lažnom.“ (Monadologija, §31)

(2) „I drugo, na principu dovoljnog razloga, pomoću kojeg vjerujemo da ni jedna činjenica nije realna ili postojeća i ni jedna izjava istinita osim ako postoji dovoljan razlog zašto valja biti tako a ne drugačije. Premda, najčešće, ti su nam razlozi nepoznati.“ (Monadologija, §32)

  1. 1. Princip kontradikcije

Princip kontradikcije ili neprotuslovlja je od ranih početaka filozofije gledan kao određujuće i neizbježno pravilo ljudskog mišljenja, stoga ne iznenađuje što ga Leibniz prihvaća. Ideja je jednostavna ali ima vrlo zanimljive i široko primjenjive posljedice, koje Leibniz dalje koristi za formiranje argumenata u Monadologiji, uključujući one o postojanju Boga.

Princip kontradikcije ovdje možemo shvatiti ugrubo na dva načina. Prvo, radi se o logičkom principu: ako je iz pretpostavke dokažljivo i p i ne p, onda je ta pretpostavka lažna. Drugo, radi se o principu stvarnosti (ili rečeno na drugi način, metafizičkom principu): stvarnost ne može biti takva da za istu stvar u istom smislu vrijedi p i ne p. No, koja je ovdje razlika i koja je primjena?

U Monadologiji Leibniz nije uopće govorio o razlici između ova dva shvaćanja, već je princip kontradikcije smatrao nužnom i vječnom istinom koja ovisi o Bogu (§ 46). Ako se radi o takvoj vrsti istine, ona će se odnositi i na logiku i na stvarnost. Ipak, ostaje nejasno kakva je to ‘vrsta’ istine i na čemu se temelji. Prema Leibnizu postoje dvije vrste istina: istine razuma i istine činjenica, a razlika je u njihovom modalnom statusu: istine razuma su nužne a istine činjenica kontingente (§33). Mogli bismo reći da su nužne istine one čija je negacija logički nemoguća, a svoje korijene imaju u primarnim principima (ili jesu primarni principi) koji se sami ne dokazuju, a utemeljuju se u Bogu (Božjoj naravi). Kontingentne činjenice su one koje nisu nužne, njihova je negacija moguća, a ovise o Božjem slobodnom odabiru (a ne o njegovoj naravi). Prema tome bi princip kontradikcije bio primjer istina razuma, a primjer istina činjenica bila bi vrijednost gravitacijske konstante.

Ipak, stvar se čini problematičnom. Prvo, ako nužne istine ovise o Bogu, onda zapravo nisu nužne, već isto kontingente – drukčiji izbor Boga značio bi drukčije istine. Drugo, kao što i sam Leibniz tvrdi, princip kontradikcije ne možemo nikako dokazati – a suvremeni kriteriji racionalnosti velik naglasak daju na dokazivanje, pogotovo empirijsko.

Što se tiče prvog, nužne istine su osnovane u Božjem razumijevanju, pretpostavljam, njegove vlastite naravi, a kontingentne su osnovane na slobodnom izboru (§46) . Logički je nemoguće da Bog mijenja svoju narav, stoga je suprotno od toga istinito, prema prvom principu. Ovdje možemo vidjeti elegantno rješenje i nekih suvremenih prigovora protiv utemeljenja objektivnih moralnih vrijednosti ili drugih relevantnih objektivnosti u Bogu: one ne ovise o Božjem odabiru nego o naravi, a suprotna tvrdnja bi bila protuslovna. Ne znači li to da Bog onda ipak nije svemoćan, ako ne može odabrati da vječne istine bivaju drukčije? Zapravo, ne. Biti svemoćan znači biti u mogućnosti uraditi štogod se dade uraditi (štogod je logički moguće). Reći da Bog ne može učiniti nemoguće tad nije limitacija njegove svemoći, jer, nemoguće je upravo ono što ne može biti (štogod je logički nemoguće).

Drugo, valja se složiti da princip neprotuslovlja ne možemo dokazati, pogotovo ne na empirijski način, ali ne zato što nemamo dovoljno jak teleskop, nego zato što svako istraživanje i koherentno mišljenje općenito pretpostavlja ovaj princip prije nego što bi ga uopće moglo i dokazati. Jer, ako netko prigovara da je princip protuslovlja nedokažljiv, pa time neistinit (ili vjerojatno neistinit), onda taj implicitno pretpostavlja da postoji realna razlika u biti istinit i neistinit, tj. da nešto ne može biti istinito i neistinito. Njegova općevaljanost i nužnost je dakle potpuno neizbježna, kontrarnost principa protuslovlja nije logički moguća, ostavila bi nas u potpunom skepticizmu glede bilo čega (pa i tog samog skepticizma) i ne može se nijekati bez vlastite pretpostavke.

  1. 2. Princip dovoljnog razloga

Princip dovoljnog razloga se ovdje pojavljuje u dva oblika (1) nikakva činjenica ne može biti postojeća osim ako ima dovoljan razlog zašto valja biti tako radije negoli drugačije i (2) nikakav iskaz ne može biti istinit osim ako ima dovoljan razlog zašto valja biti tako radije negoli drugačije.

Razlika je u tome što se činjenica direktno odnosi na stvarnost, pod činjenicom možemo misliti na stvari, događaje, relacije, svojstva i sl., temeljne konstituente stvarnosti, dok su iskazi jezični entiteti koji mogu biti ili istiniti ili neistiniti.

Dakle, nemoguće je reći npr. „svemir je nastao, ali nema objašnjenja zašto je nastao“. Prema Leibnizu, svemir mora imati dovoljan razlog zašto je nastao radije negoli nenastao. Ovo je, uz princip kontradikcije, jedna od prešućenih pretpostavki moderne znanosti: kad vidimo da se dogodio fenomen x, tražimo teoriju koja će objasniti zašto se dogodio fenomen x, tj., koji je uopćeni okvir uvjeta unutar kojeg se x događa.

No, prirodna znanost je samo jedan od konteksta u kojemu se ovo razmišljanje koristi; u svakodnevnim situacijama vrlo dobro znamo da, na primjer, ako je pivska flaša na stolu, onda ju je netko tamo stavio, njeno bivanje na stolu ne može biti bez objašnjenja.

Ipak, kontekst u kojemu Leibniz koristi ovaj princip ovdje je ponešto drukčiji. Leibniz želi demonstrirati kako s ova dva principa i uviđanjem kontingentnosti svjetskih događanja možemo izvesti argument za postojanje Boga i uspješno pričati o nekim važnim božanskim svojstvima.

No, nije li cijela ova konstrukcija nepopravljivo cirkularna? Rečeno je da su principi vječne istine osnovane u Bogu, a onda se koriste za dokazivanje Boga: iznosimo iz definicija ono što smo u njih stavili, circulus vitiosus.

Iako se može tako činiti, zapravo nije. Leibniz afirmira činjenicu da su ova dva principa nužni principi mišljenja, evidentni su svakoj samosvjesnoj, racionalnoj individui – čemu svjedoči činjenica da se principi ne mogu koherentno nijekati; potrebni su za svaku praktičnu odluku i za svaki pokušaj izgradnje znanosti, njihova suprotnost nije pojmljiva. Ova racionalna individua primjećuje da je ona kontingentna kao i svjetska događanja. Kad se spoji princip dovoljnog razloga i činjenica kontingentnosti svijeta, dobivamo leibnizovski kozmološki argument i zaključujemo na postojanje Boga (iako valja imati na umu da postoje različite formulacije). Postojanje nije već uključeno u pretpostavkama, barem što se tiče kozmološkog argumenta.

  1. 3. Daljnja razmatranja

Iako je ovime ocrtano, uz moje dodatke, kako je Leibniz prikazao dva principa mišljenja u Monadologiji, zanimljivo je razmotriti barem neka razmatranja koja su s ovom tematikom blisko povezana. Kao prvo, ako imate interesa razmotriti leibnizovski kozmološki argument za postojanje Boga u kontekstu suvremenih rasprava o temi, svakako preporučujem članak od Alexandra Prussa.[5] Ako preferirate nešto na hrvatskom na istu temu u nešto sažetijem obliku, toplo preporučam članak od Hrvoja Juke i Dalibora Renića (znam da stalno to preporučujemo, ali to je zato što je stvar odlična).

Smatram da Leibniz vrlo dobro ilustrira koliko je teističko razmišljanje racionalno, utemeljeno na razlozima i operira na višoj razini objašnjenja od naturalističkih konkurenata. Svaka stvar mora imati svoje objašnjenje i ne možemo gurati glavu u pijesak u lokalnim, kao ni u kozmičkim slučajevima. Fascinantno je da, bilo da je svemir vječan ili ima početak u vremenu, morat će imati objašnjenje, a korištenjem ovih principa možemo vrlo dobro odrediti neka svojstva entiteta kojime ćemo svemir objasniti.

Nekad se u raspravama o teizmu zna pojaviti pitanje: „otkud filozofima vjerovanje da je Bog takav i takav kad ga nitko nikad nije vidio” (ili slično tome). Leibnizovo razmatranje vrlo elegantno otkriva racionalne principe iza kojih stoje određeni teološki zaključci. Naravno, to nije sve što se o tome može reći, rasprava o ovim stvarima unutar filozofije je poprilično široka i kompleksna.

Nadam se da sam ovime barem malo otkrio neke zanimljive i duboke teme Leibnizove Monadologije i time probudio interes za njegov lik i djelo.

Zaključno valja reći da su ova dva principa svakako važna i u današnjem umovanju. Kontradikcija je klasična stvar s kojom gotovo nitko nema problema. Ipak, princip dovoljnog razloga zahtijeva preciznu formulaciju i usklađenje s nekim finim teorijskim problemima, kao i izazovima kvantnog svijeta. Sve je ovo vrlo elegantno izvedivo, što će biti prikazano kad napišemo tekst specifično o leibnizovskom kozmološkom argumentu u suvremenom kontekstu. Poanta je da neprihvaćanje ovih principa vodi u apsurdne posljedice te da za njih, ako se ispravno shvate, zapravo ne postoji protuprimjer. To ih čini pouzdanim temeljem racionalnog razmatranja za svakog savjesnog tražitelja istine.

Fred Delacroix


[1] Gottfried W. Leibniz: „Monadology“, u: The Rationalists (New York: Anchor Books, 1960), §29. Napominjem da su prijevodi moji. Postoji hrvatski prijevod Monadologije ali mi nije pri ruci.

[2] Anthony Saville: Routledge Philosophy Guidebook to Leibniz and the Monadology (London: Routledge, 2000), 25.

[3] Usp. Samuel Clarke – Gottfried W. Leibniz: Correspondence (Indianapolis: Hackett, 2000), 4.

[4] Usp. Nicholas Rescher: G. W. Leibniz’s Monadology (Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 1991), 11.

[5] Alexander Pruss, „The Leibnizian Cosmological Argument“, u: Blackwell Companion to Natural Theology (Oxford, Wiley-Blackwell, 2009).

Odgovori