Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost

"Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje." (Nino Raspudić)
„Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije.“ (Nino Raspudić)

Davne je 1926. godine G.K. Chesterton napisao da će „sljedeća velika hereza biti napad na moral, posebice na spolni moral“.[1] I bio je u pravu: u posljednjih su se 90 godina na području (spolnog) morala vodile strahovite borbe te je u srazu „kulture života“ i „kulture smrti“ mnoge pobjede izvojevala potonja. Kontracepcija, abortus i istospolni brak postali su tako sastavna „prava“ u zapadnim demokracijama. No borci za „prava“ nisu mirni te su iz tog razloga pronašli novo područje borbe: prava transrodnih osoba u smislu koji zahod mogu koristiti i kojom ih se zamjenicom smije oslovljavati. U uvodnom sam tekstu istaknuo koju je ulogu pop-kultura odigrala u normaliziranju istospolnog braka. Slično je i u ovom slučaju: pop-kultura nastoji trans-zajednicu učiniti vidljivijom, a transrodnost predstaviti kao nešto sasvim normalno.[2] Možda je čitateljima ovoga bloga poznata tema transrodnosti, ali kako zasigurno ima onih koji se prije nisu susreli s tim fenomenom – a i zato što je „ponavljanje majka znanja“ – za početak je potrebno nekoliko pojašnjenja.

1. Što je to transrodnost?

Jedna od ključnih rečenica za novu filozofiju seksualnosti se nalazi u knjizi „Drugi spol“ francuske filozofkinje Simone de Beauvoir:

„Ženom se ne rađa. Ženom se postaje. Nikakva biološka, psihička, ekonomska kob ne definira oblik koji u društvu poprima ljudska ženka. Sveukupna civilizacija je ta koja oblikuje proizvod između mužjaka i kastrata koji se naziva ženom. Samo tuđe posredovanje može pojedinca postaviti kao Drugo.“

No korak po korak. Kako bismo što bolje razumjeli rodnu teoriju, trebamo učiniti ključnu distinkciju i to između cisrodnosti te transrodnosti. Kao što sam već pojasnio u tekstu „Zašto je Donald Trump novi američki predsjednik?“, cisrodnost je pojam koji označava osobe čiji rodni identitet odgovora te se zasniva na njihovom biološkom spolu, odnosno „cisrodne [su] osobe one čiji se rodni identitet (dovoljno) uklapa u društvene rodne norme određene za spol koji je tim osobama pripisan pri rođenju“ (Trans Balkan Mreža). S druge pak strane, transrodne ili „rodno nenormativne osobe su osobe čiji se rodni identitet i/ili rodno izražavanje razlikuju od normi koje neko društvo veže za spol koji je toj osobi pripisan pri rođenju. Te norme se razlikuju među kulturama, religijama, i kroz povijest“. Transrodnost se temelji na distinkciji između spola kao biološke datosti i roda kao socijalnog konstrukta, s tim da osobni doživljaj (rodni identitet) kao muškarca ili žene ne mora odgovarati biološkom spolu. No htio bih iznijeti neka daljnja razjašnjenja iz ranije navedenog teksta Trans Balkan Mreže. Autor(ica) teksta nas upozorava također da se od rodnih identiteta najčešće navode

„muški“ i „ženski“, jer su ti identiteti u skladu sa društvenim normama. Identiteti koji se ne uklapaju u te norme tretiraju se kao inferiorni i manje stvarni, te ih se pokušava opisati kroz društveno prihvaćene norme „muškog“ i „ženskog“. Zato je važno naglasiti da postoje brojni rodni identiteti, i da se mnogi ne mogu pripisati društveno prihvaćenim muškim i ženskim identitetima. Često se kaže da je rod spektar – da između nekih idealiziranih/krajnjih oblika muškog i ženskog postoje identiteti koji nisu u potpunosti niti muški niti ženski, ali se svi mogu opisati kao neka „kombinacija“ muških i ženskih identiteta koje definira društvo.

Ali, na rod se može gledati i kao na prostor u kojem su muški i ženski identiteti samo dva od mnogih postojećih identiteta, a ne dvije krajnje točke, te da su identiteti koji nisu niti muški niti ženski njima jednaki.

Svaka osoba je unikatna, i ne postoje dva identična rodna identiteta, a svi su identiteti jednaki, stvarni i zaslužuju jednako poštovanje.

Nadalje, tu je i razlika između roda i rodnog identiteta:

Za razliku od rodnog identiteta, pojam rod se često koristi da opiše i društvene aspekte rodnih identiteta i spolova, tj. kako drugi doživljavaju ili interpretiraju neku osobu i njen rodni identitet i spol, koja očekivanja se vežu za njih, itd. Taj doživljaj drugih može ali ne mora biti u skladu sa stvarnim identitetom osobe, i najčešće je pojednostavljivanje kompleksne stvarnosti – „trpanje sviju u dvije kutije“.

Ipak, izgleda da bi i rodni identitet trebalo razlikovati od spolnog identiteta:

Spolni identitet je vlastita spolna identifikacija osobe, i ne mora biti u skladu sa spolom koji je osobi pripisan pri rođenju. Bez obzira na to koje „dijelove“ neko tijelo ima, ono nije niti „muško“ niti „žensko“ na osnovu tih dijelova, već na osnovu osobe kojoj pripada. Ako je netko ženska osoba, njeno tijelo je žensko bez obzira na spol koji joj je pripisan. Ženstvenost i muževnost, kako god da ih definiramo, ne postoje odvojeno od osoba, tako da ženska, muška i sva druga tijela ne postoje odvojeno od osoba, a osoba je ta koja ima spol.

A spol? Spolno je razlikovanje na muškarce i žene prvenstveno društvena klasifikacija, odnosno biološki spol nije binarna kategorija, a inzistirajući na dvjema jasnim kategorijama, prirodna nam spolna raznolikost ostaje nevidljiva:

Spol se osobi pripisuje pri rođenju kao „muški“ ili „ženski“, ovisno o izgledu genitalija. Spolne karakteristike također uključuju unutarnje reproduktivne organe (maternica, jajnici, jajovodi, sjemenovodi…), kromosome, i spolne hormone, ali ove karakteristike se uzimaju u obzir samo kada genitalije osobe ne spadaju u zadate norme. Postoji skala prema kojoj se određuje da li su neke genitalije ženske ili muške, ili interspolne, i ta skala je određena konsenzusom, tj. dogovorom, a ne nekim prirodnim razgraničenjem između dva spola. Ova podjela se može usporediti s podjelom između brda i planine – ne postoje prirodne linije i razgraničenja koja govore da li je nešto brdo ili planina, već se ta klasifikacija bazira na dogovoru između osoba, i služi kako bi se pojednostavilo opisivanje prirodne raznolikosti.

Zbog toga što se spolna raznolikost pokušava prisilno podijeliti u dvije jasne kategorije, i što je često bazirana samo na jednoj od nekoliko spolnih karakteristika, prirodna spolna raznolikost ostaje nevidljiva i društvo prihvaća samo dvije opcije – M i Ž.

Konačno, tu je i interseksualnost:

Interspolne su osobe [one] čije se spolne karakteristike ne uklapaju u stereotipične, društvene norme koje se tiču spola. Interspolne osobe mogu biti bilo kojeg rodnog i spolnog identiteta, i spolne orijentacije, te ove osobine nisu vezane za spol koji im je pripisan ili medicinski nametnut pri rođenju.

Usvojivši mnogovrsno znanje i distinkcije, možemo nastaviti našu analizu fenomena transrodnosti, ističući civilizacijske „blagodati“ koje nam nudi.

2. Civilizacijske „blagodati“ transrodnosti

Prva bi tako „blagodat“ bila da je ideal prave žene muškarac koji je postao žena, odnosno kada Bruce postane Caitlyn i zasluži titulu žene godine. S druge strane, muškarci mogu imati mjesečnicu, a dok je ostvarenje ideje da muškarci mogu rađati donedavno bila pridržana komediji „Junior“, u kojoj imamo priliku promatrati Arnijevu trudnoću, sada znamo da muškarci mogu rađati djecu (vidi ovdje i ovdje). Potrebna je neviđena „misaona gimnastika“ kako bismo zaboravili sve što smo dosad mislili da znamo, a i bolje vam je da se požurite jer se govor mržnje i zlomisao ne toleriraju: „mi smo borg, otpor je uzaludan, pripremite se da budete asimilirani“. Nadalje, športaše učimo da ako žele biti uspješni, najbolje bi bilo da se počnu izjašnjavati kao žene, ali da vam pritom slučajno nije palo na pamet implicirati da su muškarci fizički jači od žena jer između muškaraca i žena nema razlike, a naročito ne između muškaraca koji su postali žene i ženâ koje su od svoga začeća žene. Osim što razlike postoje (vidi također ovdje). Naravno, i djeca vide korist od čitave te športske gungule.

I dok djeca ne mogu kupovati alkohol i cigarete dok ne navrše 18. godinu, mogu – uz blagoslov svojih nevjerojatno suosjećajnih i „progresivnih“ roditelja – donijeti odluku o promjeni svog rodnog identiteta, pa čak se i podvrći „promjeni“ spola, po mogućnosti počevši od 4. godine. Nadalje, autistična djeca imaju veću vjerojatnost da trpe zbog rodne disforije,[3] ali neki smatraju da djeca s autizmom formiraju „fiksaciju“ prema svom rodnom identitetu, tako da se izjašnjavanje „rodno nenormativnom osobom“ može smatrati opsesivnim odnosom prema rodnom identitetu. No neki transrodni aktivisti vide u cijeloj toj situaciji priliku te potiču autističnu djecu da se podvrgnu operaciji „promjene“ spola i/ili počnu uzimati hormone, što je iznimno problematično jer se roditeljima pokušava podvaliti priča kako je njihovo dijete dječak/djevojčica „zarobljen(a)“ u tijelu djevojčice/dječaka. Neovisno o tome što mislili o odraslima koji prolaze kroz „promjenu“ spola kako bi odgovarao njihovom rodnom identitetu, podvrći djecu tome predstavlja oblik zlostavljanja. Nadalje, izgleda da se mnoga djeca izjašnjavaju transrodnim osobama jer su zbunjena kad je riječ o njihovoj vlastitoj seksualnosti ili zato što misle da će ih to učiniti „drukčijima“ i „posebnima“. Tako se pojavio fenomen tzv. transtrendera, odnosno osoba koje tvrde da su transrodne jer je to u modi. Neki predstavnici trans-zajednice nisu sretni s tim te su čak zatražili zabranu korištenja tog pojma među članovima svoje zajednice.

U SAD-u se glavna borba vodila i vodi oko pitanja korištenja zahoda, koju je jako dobro opisao Nino Raspudić u jednoj od svojih kolumni:

„Pitanje mokrenja u suvremenom svijetu uz antropološko sve više dobiva i političko/ideološko značenje. Gdje tko to smije raditi? Obama je tako u svom mandatu uspio dovesti muškarca u ženski WC. Možeš biti bradonja od dva metra i sto kila, ali ako se taj dan osjećaš rodno fluidno, možeš u ženski WC – to je izgleda vrhunac dosega zapadne civilizacije.“

Steven Crowder je čitavu tu problematiku dočarao u parodiji, a jedna od poanti je i ta da uniseks zahodi predstavljaju govor mržnje. No izgleda da je u svom zalaganju za trans-prava najdalje dogurala Kanada. Glavna se rasprava vodila oko zakonskog prijedloga C-16 koji je usvojen prošloga četvrtka.[4] Nedavno je pred kanadskim senatom svjedočio i jedan od glavnih protivnika zakona Jordan B. Peterson koji je u više navrata kritizirao spomenuti zakonski prijedlog (vidi također ovdje, ovdje i ovdje). U svojoj je pak revnosti najdalje otišla kanadska pokrajina Ontario zakonskim napadom na obitelj (vidi i ovdje). Primijetili ste možda da se u čitavoj priči vodi rasprava o pitanju ispravnog korištenja zamjenica. Ako u New Yorku odbijate osobu oslovljavati sa „ze“ ili „hir“, odnosno zamjenicom koju osoba zahtijeva da se koristi kada ju se oslovljava, onda možete biti novčano kažnjeni. Isti je to New York koji poznaje 31 rodni identitet i začudo se među njima nalaze „muškarac“ i „žena“. No tu su nabrojani samo rodni identiteti koji su zakonski priznati u New Yorku: zapravo ih ima daleko više. No nemojte misliti da su samo Kanada i SAD progresivni, jer i ostatak svijeta „napreduje“. U rječniku se Švedske kraljevske akademije od travnja 2015. godine nalazi rodno neutralna zamjenica ‘hen’, koja se može koristiti bez otkrivanja roda, u slučajevima kada je nepoznat, kada je osoba transrodna ili kada je poznavanje roda jednostavno suvišno. Riječ ‘hen’ se tako pridodala već postojećim zamjenicama ‘han’ (on) i ‘hon’ (ona). Prije dvije godine smo također bili svjedoci kako je Indija uvela status „trećeg roda“, a Australija „bez roda“ za transrodne osobe.

Mislim da je ovdje prikladno ponoviti Kreeftov navod o ulozi jezika u manipuliranju stvarnosti. Kreeft započinje citatom iz Heideggorova djela „Uvod u metafiziku“:

„Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima.“

Ako su riječi kuća bitka, onda ono što učinite riječima, činite stvarima – zato je propaganda tako moćna. Sjetite se, u 1984. [distopijski roman Georgea Orwella, op.a.] najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Ako više nemate riječ, poput slobode, onda više nemate niti koncept. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate kuću u kojoj možete živjeti, nećete živjeti dugo; umrijet ćete. Dakle, ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik.

Konfucije, najuspješniji reformator u čitavoj povijesti svijeta koji je transformirao najveću svjetsku naciju iz razdoblja kaosa, razdoblja zaraćenih država, u povijest zajedništva i mira i stabilnosti, imao je šestotinjak principa reformi. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogli provesti samo jednu reformu, koju bi proveli? Rekao bi reformaciju jezika – obnovu pravilnih riječi. (prijevod KSDK)

A koja je posljedica kontrole i manipulacije jezika? Kreeft nas upozorava: „Kontroliraj jezik, pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli, pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje, pa ćeš kontrolirati svijet.“

Daljnja je „blagodat“ što se transrodnost – a isto tako i transvrsnost o kojoj će kasnije biti riječi – može promatrati kao jedno od očitovanja (neo)gnosticizma. Muško ili žensko tijelo se shvaća kao zatvor, a istinski „ja“ jest duša. Osobi kao da je dana dublja spoznaja u njezin stvarni identitet te ona biva „spašena“, „oslobođena“ tom gnozom. Kada smo već u filozofsko-teološkim mutnim vodama, onda bih vam predstavio mišljenje prema kojem je Bog transrodan jer ako nije ni muško, a ni žensko, onda ne preostaje ništa drugo nego da bude transrodan, zar ne? Problem je samo taj što se na Boga, a isto tako ni na anđele, ne mogu primjenjivati kategorije spola/roda, zato što je za spolnost potrebna tvarnost, ta čovjek je spolno biće zahvaljujući svojoj životinjskoj naravi.[5]

No da ne biste pomislili kako je kritiziranje transrodnosti „povlastica“ konzervativaca iliti ognjištara, predstavljam vam Camille Pagliu, poznatu feministkinju i k tomu lezbijku, koja također nije oduševljena „rodnim zamjenicama“. Davanje djetetu blokatora hormona koji odgađaju početak puberteta smatra „zločinačkim nijekanjem ljudskih prava“ i tvrdi da je transrodnost znak civilizacije u propadanju, civilizacije koja proživljava posljednje dane svoga života. Tomu pridodajmo ono što je u jednom svom predavanju rekao politolog Dale Kuehne:

„Ako je krajnja referentna točka jastvo i ako nijedno drugo jastvo osim ono pojedinca nije referentna točka, kako mogu znati tko sam, odnosno što sam? … [N]ajvažnija rasprava danas nije ona o rodu, nego ona o identitetu koji je oslobođen ograničenja roda.“

Kuehne smatra to izuzetno lošim jer je dio potpune dekonstrukcije relacijskog temelja društva i njegova preoblikovanja kako bi služio potrebama suverenog Jastva.

3. Transvrnost: kad narastem, želim biti jednorog!

Nakon svega dosad iznesenoga, čudi li onda što također imamo ljude koji se smatraju jednorozima, vilenjacima, zmajevima, mačkama ili bezrodnim vanzemaljcima? Vjerujem da je velikom broju ljudi jedna od prvih asocijacija na spomen promjene vrste Cronenbergov znanstveno-fantastični film „Muha“ ili „Preobražaj“ Franza Kafke:

„Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Ležao je na pancirski tvrdim leđima i vidio, kada bi malko podigao glavu, svoj nadsvođen, smeđi, zasvođenim ukrućenjima razdijeljeni trbuh, na čijoj se visini pokrivač, koji samo što već nije spuznuo na tle, još jedva držao. Njegove brojne, prema obujmu njegova tijela jadno mršave nožice, treperile su mu bespomoćno pred očima. »Što se to sa mnom dogodilo?« pomisli. To nije bio san.“

No kao što smo vidjeli, transvrsne ili „otherkin“ osobe ne postoje samo u snovima, nego također u zbilji i kao da su potpuno preokrenule ono što Giovanni Pico della Mirandola piše u svom djelu „O dostojanstvu čovjeka“:

„Odredio je onda najbolji Stvoritelj da onome kome nije bilo dato ništa vlastito, bude zajedničko ono što je uskraćeno (drugim) pojedinima. Zato dakle primi čovjeka kao djelo nerazlučena lika i postavivši ga u središte svijeta, ovako je progovorio: Nisam ti, o Adame, dao sigurna mjesta, ni vlastiti lik, niti ikakve posebne zadaće, da bi imao i posjedovao onakvo mjesto, lik i zadaću kakve budeš htio po vlastitoj želji i mišljenju. Svim drugima određena je narav unutar zakona koje sam propisao. Ti nisi stiješnjen nikakvim zaprekama, ti ćeš prema vlastitom sudu, u čije ruke te postavih, sam odrediti granicu. Postavih te u središte svijeta da se odatle što udobnije obazireš na sve što je u svijetu. Ne učinih te ni nebeskim niti zemaljskim, ni smrtnim niti besmrtnim, tako da uzmogneš biti kao svoj proizvoljni oblikovatelj i tvorac, te se učiniš u kakav god oblik budeš više volio.“

Transvrsnost je isto tako potpuna radikalizacija anti-esencijalizma francuskog filozofa Jean-Paul Sartrea. U svom djelu „Egzistencijalizam je humanizam“ pokušava pridati čovjeku dostojanstvo bez Boga koji bi mu to dostojanstvo darovao. Sartre, među ostalim, piše:

„Čovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav kakav sebe hoće, i kako sebe pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoće nakon tog poleta spram egzistencije; čovjek nije ništa drugo nego ono što od sebe čini. Čovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno živi umjesto da bude mahovina, gnjiloća ili cvjetača; ništa ne egzistira prije tog projekta; ništa nije na inteligibilnom nebu, i čovjek će ponajprije biti ono što je projektirao da bude… [A] ako doista egzistencija prethodi esenciji, čovjek je odgovoran za ono što jest.“

Ukratko, transvrsnost je samo logički nastavak transrodnosti[6] i posljedica je – kako Kuehne tvrdi – potpune dekonstrukcije relacijskog temelja društva i njegova preoblikovanja kako bi služio potrebama suverenog Jastva. To je ujedno i konačna pobjeda nominalizma nad realizmom.[7] Važno je primijetiti da određujući faktor za utvrđivanje posjeduje li osoba ljudsku ili bilo koju drugu narav jesu osjećaji. Slično je i u određivanju rodnog/spolnog identiteta. U oba je slučaja važno kako se osoba osjeća, no njezin rodni ili vrsni identitet ne mora odgovarati spolu ili vrsti koji su joj pripisani ili nametnuti pri rođenju, pa tjelesni vidik nekima nije ni toliko važan te se i ne podvrgavaju nikakvim operacijskim zahvatima. Dakle, naš je vodič emotivizam koji vodi u subjektivnost. Prema tome, ne postoji takvo nešto kao ljudska narav, osim kao ljudska konstrukcija koja se može oblikovati onako kako želimo.

4. Što je čovjek?[8]

Samo što se nikako ne bih složio s tim da ne postoji ljudska narav. Ako bih u sažetom obliku htio iznijeti svoje poimanje čovjeka, onda bih to najbolje učinio navodeći Katekizam Katoličke Crkve:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je „na sliku Božju“ (I); u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet (II); stvoren je kao „muško i žensko“ (III); Bog ga je utemeljio na svom prijateljstvu (IV). (KKC 355)

Svjestan sam kako bi me neki mogli optužiti da moje poimanje čovjeka proizlazi iz katoličke vjere, što nikako ne mogu osporiti, no ono je osim teološkim razlozima poduprto i filozofskim. Slijedeći Tomu Akvinskog smatram da doista postoje zbiljske bîti, pa tako postoji i bît čovjeka, tj. čovještvo. Čovjek je biće koje posjeduje zbiljsku narav na kojoj imaju udjela svi ljudi, kako muškarci tako i žene. Čovjek je osoba, a Boetije osobu definira kao individualnu supstanciju racionalne naravi (lat. naturae rationalis individua supstantia). No čovjek nije samo racionalna supstancija, nego također i osjetna, živa te tjelesna supstancija. Važno je napomenuti tako da čovjekova bît, odnosno čovještvo nije samo njegova oblikovnica, a niti njegova tvar, nego čovještvo obuhvaća i oblikovnicu i tvar.[9] Čovjek je tako jedinstvo duše i tijela. Drugim riječima, čovjek je biće sastavljeno od netvarne duše koja oblikuje tvar, tvoreći živo, svjesno, društveno i racionalno biće koje je zaslugom svoje životinjske naravi spolno biće. No čovjek nije spolno biće samo na fizičkoj razini: tvar, točnije označena tvar (lat. materia signata) načelo je individuacije,[10] no i duša je obilježena tom upojedinačenošću, a isto tako i spolnošću, tako da individualnost i spolnost postaju akcidenti neodvojivi od svakog individua. Riječ je o akcidentima koji proizlaze iz konkretnog načina u kome se vrsta ostvaruje u svakom pojedincu: to su pojedinačne oznake koji svoj trajni izvor imaju u subjektu, u individuumu. U filozofskoj se literaturi nekad nazivaju nužnim svojstvima (P je nužno svojstvo S-a samo ako S ne može izgubiti P, a da ne prestane biti S, ali P nije dio definicije S-a). Možemo tako reći da je spolna razlika akcidentalna na razini ljudske naravi, ali je bitna na razini osoba koje zbiljski postoje. U našem bi konkretnom slučaju to značilo da biti muškarac nije dio ljudske biti (možda ste žena, a imate istu ljudsku bit), kao što biti žena nije dio ljudske biti (možda ste muškarac, a imate istu ljudsku bit). Ali za konkretnog muškarca je muški spol nužno svojstvo. „Promjena spola“ nije nešto što je zapravo moguće jer bi takvo što, po ranije navedenom shvaćanju, značilo da osoba nakon „promjene spola“ više ne bi bila ljudsko biće (što očito jest). Ako spol doista jest nužno svojstvo muškaraca i žena, onda se govor o promjeni spola reducira na govor o nečemu poput plastične kirurgije.

Ranije sam naznačio da je čovjek istodobno biće kojem pripada logos (grč. zoon logon echon; lat. animal rationale) i biće koje je određeno vlastitom društvenošću (grč. zoon politikon), a takvo poimanje čovjeka je produbljeno kršćanskim poimanjem čovjeka kao bića koje je stvoreno na „sliku Božju“, odražavajući Presveto Trojstvo. Na temelju toga izvodimo da je čovjekovo tjelesno postojanje prvenstveno osobno i relacijsko u odnosu na Boga, druge ljude i stvorenja. Naša je spolna narav inherentno disponirana prema Božjem trajnom stvarateljskom činu putem naše spolne komplementarnosti. Zato Katekizam tvrdi da je „spolnost određena za bračnu ljubav muškarca i žene“ (KKC 2360). Ukratko, spolnost je per se obilježje zbiljskih ljudskih bića, koje je inherentno, neuništivo, darovano i disponirano. No to ne uklanja per accidens stvarnost da tijela obilježena spolnošću ne mogu imati razvojne poremećaje ili da ćemo u potpunosti shvatiti spol pojedine osobe.

Također bih se ovdje osvrnuo na dva problema, a to su operacija „promjene“ spola i interseksualnost. Katolički je stav tu jasan: „izuzevši liječničke (medicinske) zahvate strogo iscjeliteljskog značaja, teško se moralnom zakonu protive amputacije, sakaćenja ili sterilizacije koje se izravno i hotimično vrše nad nedužnom osobom“ (KKC 2297). No ranije sam već napisao da operacije „promjene spola“ zapravo ne mogu promijeniti spol osobe, nego samo mijenjaju vanjski izgled, ostavljajući pritom osobu sterilnom. Spol nije promijenjen, nego je do određene mjere inhibiran ili blokiran. Što se interseksualnosti tiče, kao što su kod osjetnosti mogući defekti i abnormalnosti (npr. gluhoća, sljepoća), tako su moguće i kad je riječ o spolu, a to proizlazi iz činjenice da spol proizlazi iz dušinog djelovanja u tvari i kroz tvar. Osim pomoći medicinske tehnologije, u takvim je slučajevima ključno podsjetiti da makar je čovjekov spol sastavni dio osobe, spol nije njezin određujući niti najvažniji vidik.

Zaključne misli

Čitava me ova situacija ispunjava žalošću, pogotovo kada znam da među transrodnim osobama postoji iznimno visoka stopa samoubojstva, a ta se stopa ne smanjuje niti nakon „prijelaza“ ili „promjene“ spola. S jedne se strane to može pripisivati diskriminaciji, no koliko god to bilo politički nekorektno i uvredljivo za neke, treba priznati da je transrodnost mentalni poremećaj i to je faktor koji igra značajniju ulogu od diskriminacije. Proučavajući fenomen transrodnosti/transvrsnosti, sjetio sam se pripovijesti Dinka Šimunovića „Duga“ i sudbine Srne (Brunhilde):

Sava se zagleda u polje i uzdahne.

– Pogledajte lijepe duge, kolika je! – reče. – U nas svi govore, da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam još od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se i protrčati ispod nje.

– Ja mislim da može – reče udovica. – Zašto se ne bi moglo protrčati? Ali ne znam bi li se u muško pretvorila sve kad bi i protrčala. Bit će da se tako govori.

– Samo se male curice mogu u muško pretvoriti kad ispod duge protrče. Ja sam to znala, ali isto nijesam nikad trčala. Pogledajte samo, onolike duge nijesam još nikad vidjela!

Šušanj je vjetra prestao, pa je opet postalo toplo i ugodno pod žarkim zrakama rujanskog sunca i od mirisa zemlje nasićene prvim jesenskim kišama.

Svi su gledali krasnu dugu, što se savila preko svega Luga tako jasno i oštro, pa bi rekao da je možeš dohvatiti rukom.

Lijepa je bila ta duga, kao i sve ostalo te zlatne jeseni. Nadvila se sredinom Luga s jarkim bojama i mirna, pa se činila tako postojana i tvrda kao da bi se moglo hodati po njoj i kao da je nikad nestati neće.

Sava i udovica gledale dugu zamišljene i mirne kao da duga donosi mir i pokoj Čardacima i tim rasijanim luškim selima, siromašnim i bogatim.

Srna koja je prvi put vidjela taku dugu, izobličena u licu mjerila zažarenim očima luško polje.

Ona je već vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća k roditeljima… a oni je grle i plaču od radosti, a ona…

(…)

Srna [se] izvukla iz močvare i sve gleda u dugu koja joj se činila tako bliza: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje. U Srni se razigrala mlada krv i pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu.

Ona je mislila da je tako stoga što se već dosta primakla k dugi.

– Još malo pa ću biti sin – pomisli Srna.

I posve se činilo da za njom viče Sava: – Još malo, Srno! Samo još malo! – Pa i sva daleka vika iz vinograda kao da je sokoli i kao da se divi njezinu junaštvu.

(…) Srna sakupi sve sile, pa što je bolje mogla zatrči se u močvaru. Začu se u tišini prasak ševara, pa klokotanje vode i blata te samo jedan očajan i drhtav doziv sred pustoga polja i Mrtvog jezera… Isti čas crn, velik oblak, dotjeran hladnim jesenskim vjetrom, poklopi sunce, i duge, one sjajne i lijepe duge, nestade.

Za neke je to priča o djevojčici Srni „kao žrtvi patrijarhalnog odgoja pogospođenih roditelja, odnosno o njezinu tragičnom pokušaju da ostvari bajku te, pretrčavši ispod duge, postane dječak“. No u svjetlu rasprave o rodnim identitetima pripovijest tumačim bitno drukčije, a naročito kada je riječ o djeci, toj najranjivijoj skupini. Ljudi doista misle da pomažu transrodnim osobama svim gore navedenim nastojanjima. Žele im olakšati trenutnu bol, trpljenje i nelagodu koju osjećaju, ne uzimajući pritom u obzir koje bi to posljedice moglo imati na same osobe, njihove bližnje, a i na društvo u cjelini. Zapravo je problem što njihovoj samilosti i suosjećajnosti često nedostaje – istinitost. Ili riječima G.K. Chestertona:

„Moderni svijet nije zao; na određeni je način moderni svijet zapravo predobar. Prepun je podivljalih i potraćenih vrlina. Kada se vjerski okvir raspadne – kao što je to slučaj s kršćanstvom u Reformaciji – ne puštaju se samo poroci. Istina, poroci se puštaju, lutaju i čine štetu, ali se također pušta i vrline; i te vrline još luđe lutaju, čineći još veću štetu. Moderni je svijet prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Vrline su poludjele jer su odvojene jedna od druge i lutaju same. Tako je nekim znanstvenicima stalo do istine i njihova je istina bez samilosti. Nekim je humanitarcima samo stalo do samilosti i njihova je samilost, nažalost, često neistinita.“[11]

Luka Ilić


[1] “The next great heresy is going to be simply an attack on morality; and especially on sexual morality. And it is coming, not from a few Socialists surviving from the Fabian Society, but from the living exultant energy of the rich resolved to enjoy themselves at last, with neither Popery nor Puritanism nor Socialism to hold them back… The roots of the new heresy, God knows, are as deep as nature itself, whose flower is the lust of the flesh and the lust of the eye and the pride of life. I say that the man who cannot see this cannot see the signs of the times; cannot see even the skysigns in the street that are the new sort of signs in heaven. The madness of tomorrow is not in Moscow but much more in Manhattan – but most of what was in Broadway is already in Piccadilly.” GKC, G. K.’s Weekly, June 19, 1926; u: Maycock, The Man Who Was Orthodox, 123.

[2] Zanimljivo je primijetiti da prema istraživanju Gallupa iz 2015. godine Amerikanci smatraju da gayevi i lezbijke predstavljaju 23% ukupnog stanovništva SAD-a, no procjenjuje se da taj udio u stvarnosti iznosi 3.8%. Razlog zašto su u tolikoj mjeri precijenili udio gayeva i lezbijki u ukupnoj populaciji leži dijelom i u utjecaju pop-kulture koja te skupine čini vidljivijima, čineći ih i previše zastupljenima s obzirom na cjelokupnu populaciju. Bit će zanimljivo pratiti kako će veća vidljivost transrodnih osoba u pop-kulturi utjecati na mišljenje Amerikanaca koliko se stanovnika SAD-a smatra rodno nenormativnim osobama. Prema prošlogodišnjih podacima oko 1.4 milijuna Amerikanaca se izjašnjava transrodnim osobama, što predstavlja 0.6% američke populacije. No ako trend bude sličan kao i u slučaju gayeva i lezbijki, Amerikanci bi mogli „procijeniti“ da je udio transrodnih osoba u ukupnoj populaciji SAD-a daleko veći nego što to doista jest.

[3] Rodna disforija je „stanje u kojem osoba osjeća da je zarobljena u tijelu suprotnog spola“. Drugi pak rodnu disforiju shvaćaju kao „stres uzrokovan nepoklapanjem rodnoga identiteta neke osobe i spola koji joj je pripisan pri rođenju i/ili rodnom ulogom i/ili sekundarnim spolnim karakteristikama“.

[4] Država će Zakonom C-16 odrediti koje su riječi (točnije, zamjenice) Kanađani dužni koristiti, neovisno o tome slagali se oni s tim ili ne, protivilo se to njihovim uvjerenjima ili ne. Nije jasno smije li se iskazati javno neslaganje s jezikom koji je propisala/nametnula država, a ako osoba ne bude koristila propisani jezik, može mu se odrediti preodgoj, ovaj „tečaj protiv pristranosti“ (eng. anti-bias training), pa čak i kazna zatvora. Dodajmo kako je ideju „prisilnog govora“ kanadski Vrhovni sud označio totalitarnom kaznom i kao takva je strana tradiciji slobodnih nacija kao što je Kanada, čak i kada se koristi za suzbijanje najtežih zločina (Supreme Court of Canada has found compelled speech to be a “penalty that is totalitarian and as such alien to the tradition of free nations like Canada even for the repression of the most serious crimes”).

[5] Upućujem vas na svoj tekst „Ne postoji Zeus! Nema drugoga boga doli Boga!“, gdje u trećem poglavlju pišem kako govoriti o Bogu. No nameće nam se pitanje: zašto Boga oslovljavamo zamjenicom „on“, a ne „ona“ ili „ono“? U pronalaženju odgovora nam može pomoći Edward Feser.

[6] U ranije navedenom članku o „otherkin“ stoji tako da se značajan dio transvrsnih osoba ujedno izjašnjava transrodnima.

[7] Što je univerzal ili univerzalije? Što je to realizam, a što nominalizam?

  1. univerzal – (od lat. universalis = općenit, opći), opći pojam. Ono što je zajedničko članovima nekog roda u odnosu na vrstu (npr. sisavac u odnosu na čovjek, konj, pas…). U srednjem vijeku je vođena velika rasprava o općim pojmovima (de universalibus), o njihovom značenju, mogućnosti i odnosu prema stvarnosti.
  2. realizam – pojam se koristio (od 15. stoljeća) za označavanje jedne od alternativa u srednjovjekovnoj raspravi o “univerzalima” i stvarnosti koju im treba pripisati. Srednjovjekovni realizam zastupa da opći pojmovi imaju svoj temelj u stvarnosti (fundamentum in re). Suprotna su stajališta “konceptualizam” i “nominalizam. Realizam je i učenje da predmeti opstoje neovisno o našem mišljenju. Razlikuje se više vrsta realizma: naivni, ne vidi u spoznatljivosti svijeta nikakav problem jer je svjedočanstvo osjetila evidentno; kritički, koji razlikuje dvije vrste kvalitete te tvrdi opstojanje samo primarnih kvaliteta, npr. protežnost, neprobojnost, kretanje. Predmeti su spoznatljivi samo u mogućnosti pa je potrebna i aktivnost subjekta da bi se otkrila njihova bit. Zastupaju ga aristotelovsko-skolastički filozofi, zovu ga i fizikalni realizampretjerani r. tvrdi da ono što mislimo u pojmu na isti način opstoji i u stvarnosti, zastupa ga osobito platonizam (carstvo ideja); znanstveni r. smatra da predmeti u svijetu ne zadržavaju sve svoje osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaža, no zadržava izravno opažanje svijeta (kao i naivni), ali ga sužava samo na neke njegove osobine.
  3. konceptualizam – pod tim se pojmom podrazumijevaju filozofski pravci (stari i novi) koji, premda prihvaćaju univerzalne pojmove, negiraju njihovu objektivnost izvan ljudskog uma. Opći pojmovi su samo tvorevina intelekta (conceptus mentis) kako veli W. Ockham, ili subjektivne forme mišljenja, kako drži Kant, bez temelja u stvarnosti. To je suprotna teorija od realizma, koji daje objektivnu vrijednost općim pojmovima.
  4. nominalizam – (od lat. nomen = ime), srednjovjekovni logički smjer koji je tvrdio da su riječi našeg jezika “samo imena” “puki glas” (flatus vocis). Prema tome, opće ideje nemaju nikakve realnosti ni objektivne (izvan našega duha), ni subjektivne (u našem duhu). Pojmovi uopće ne postoje kao stvarnosti prethodne i neovisne, niti u stvarima niti izvan stvari, a ime je oblik pod kojim se predstavljaju ljudskom umu. U modernoj filozofiji nominalizam su podržavali Th. Hobbes, D. Hume a osobito G. Berkeley. Nominalizmu je bliska misao logičkog pozitivizma koji zastupa mišljenje da riječi dobivaju značenje ukoliko su “imena predmeta” (L. Wittgenstein).

Izvor: „Rječnik filozofskih pojmova“.

[8] Preporučujem čitanje članka „Is the Soul Sexed? Anthropology, Transgenderism, and Disorders of Sex Development“, čiji su autori Elliott Louis Bedford i Jason T. Eberl, te predavanje Johna Finleya „The Metaphysics of Gender: A Thomistic Approach“. Ovo se poglavlje bitno oslanja na njihova razmišljanja.

[9] Ovdje ću navesti sedam ključnih pojmova za bolje razumijevanje ovog dijela, a kao i u ranijem slučaju i ove možete pronaći u „Rječniku filozofskih pojmova“:

  1. osoba – (lat. persona; grč. πρόσωπον = maska; πόστασις = individualna supstancija), biće koje se izriče samo od sebe u činu u kojem shvaća, želi i ljubi. Metafizički gledano temelj osobe je posjedovanje vlastitog čina bitka. Kršćanski autori, počevši od Tertulijana, koriste pojam persona za označavanje jedincatosti i dostojanstva svakog ljudskog bića. Boetijeva definicija: “persona est naturae rationalis individua substantia” (pojedinačna supstancija razumne naravi). Definicija T. Akvinskog: “Persona significat id quod est perfectissimum in tota natura: scilicet subsistens in rationali natura.” “Persona est substantia rationalis singularis completa tota in se.” “Persona est suppositum rationale.” Pojam o. postaje posebno važan u teološkim raspravama ranog kršćanstva, osobito nauci o trojstvu i kristologiji i čitavoj kasnijoj skolastičkoj teologiji i filozofiji. U modernoj filozofiji pojam o. koristi osobito J. Locke, da njime označi čovjekov moralni identitet. Za Kanta čovjek je o. ukoliko je nositelj moralnog imperativa i autonomije, pa stoga nikad ne može biti smatran sredstvom nego ciljem. E. Husserl i M. Scheler definiraju o. u njezinu odnosu prema čovjeku i svijetu, ističući osobito njezinu racionalnost. Pojam o. ima posebnu važnost u personalističkoj filozofiji.
  2.  supstancija – (substantia od sub-stare = ono što stoji ispod), označuje postojani i trajan sadržaj svakog pojedinog bića, ono što čini njegov identitet u vremenu, usprkos promjenama koje se odnose na akcidente. U metafizici supstancija je biće koje ne pretpostavlja drugo biće što bi već imalo svoj vlastiti osnovni bitak da mu bude daljnje određenje. (Substantia est ens, quod non supponit aliud ens quod iam haberet suum esse primum et cuius esset ulterior determinatio). Biće koje stvarno jest. “Substantia est ens cui competit esse non in alio”. “Substantia est ens per se stans”. “Substantia est ens talis essentiae, cui compettit esse in se.” Supstancija intelektualne naravi zove se osoba (persona). R. Descartes definira s.: “Pod supstancijom možemo razumijevati samo stvar, koja tako postoji, da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar” (Osnovi filozofije, 51), i u pravom smislu se može primijeniti jedino na Boga dok ostale egzistiraju jedino uz Božju pomoć. Prema J. Lockeu, s. je samo pretpostavka neke podloge onim kvalitetama koje u nama proizvode jednostavne ideje, a koje zovemo “akcidentima”. On kaže: “Prema tome, naša ideja koju nazivamo općim imenom ‘supstancija’ nije ništa drugo nego pretpostavljena ali nepoznata podloga onih kvaliteta koje vidimo kao postojeće, a za koje ne možemo zamisliti da postoje sine res substante, ‘bez nečega što ih podržava’, i zato zovemo tu podlogu substantia” (II,23,2). J. Locke, istina govori o podrijetlu naše idejeo supstanciji, a ne o njezinoj egzistenciji. Ideja supstancije je plod zaključivanja, a ne opažaja. D. Hume odbacuje Lockeovu zamisao o s. kao supstratu za kvalitete i smatra da ideja supstancije ne potječe od utisaka osjeta niti od utisaka refleksije. Riječ supstancija samo je “skup ideja koje ujedinjuje mašta, a koji nazivamo posebnim imenom na temelju kojeg smo u stanju da sebe ili nekog drugog podsjetimo na taj skup” (usp. Treatise, 1,1,6).
  3. accidens – (lat. = pripadak, što se pridodaje; grč. συμβεβηκός). Akcident (prigodak, pripadak) je takovo biće koje pretpostavlja drugo biće što već ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje određenje. (Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse primum et cuius est ulterior determinatio– Šanc). Druge su definicije: “Accidens est ens cui competit esse in alio”; “Accidens est ens in alio”; “Accidens est ens talis essentiae, cui competit esse in alio”. Prva Aristotelova kategorija supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se razumjeti bez međusobnog odnosa. Premda su dvije različite stvarnosti, akcident se ne može ni shvatiti bez svoje naravne sposobnosti pripadanja supstanciji. Akcident je sve ono što prati supstanciju određujući je ili naznačujući promjenu. Prema Aristotelu su materijalne supstancije određene s devet primarnih akcidenata: kvalitet, kvantitet, akcija, relacija, pasija, mjesto, vrijeme, situacija i habitus.
  4. bît, bitnost – (lat. essentia), aristotelovski izraz (τὸ τὶ ἦν εἴναι) kojim se označuje unutarnji princip bića, ono po čemu je bića upravo to što jest; sadržaj bića, glavni element definicije. Ukoliko je bit izrečena definicijom, dobiva naziv štostvo (quidditas), to je skolastički izraz za bit materijalne stvari. Quidditas rei materialis (sensibilis)je ono spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontološka oznaka materijalnog bića. Bit nije dostatna da sama formira neko biće nego pretpostavlja čin bitka. Ta dva principa u konkretnom su biću stvarno ujedinjeni, a razlikuju se metafizički.  Bit i bitak se poistovjećuju samo u Bogu, u smislu da je Bog bez biti koja bi ga ograničavala.
  5. forma – (lat. forma = lik, oblik, odrednica, oblikovnica; grč. σχήμα, μορφή, εδος), nutarnji određujući i usavršavajući princip (počelo) egzistencije bilo koje određene esencije. Inteligibilna struktura, karakteristike koje konstituiraju supstanciju ili vrstu supstancije, ukoliko se razlikuje od materije u kojoj su te karakteristike utjelovljene. U materijalnim bićima forma je akt materije, konstitutivni element supstancije i princip njezina djelovanja. U Aristotelovoj metafizici označuje “bit svake stvari i prvu supstanciju”, ili “prvi čin nekog tijela”. Sva su materijalna bića sastavljena od dva temeljna principa: materije kao pasivnog i forme kao aktivnog principa. U modernoj filozofiji forma postaje sinonim za figuruili strukturu. Prema Kantu, čiste, odnosno apriorne forme, osjetne spoznaje jesu prostor, vrijeme i kategorije.
  6. materija – (grč. λη; lat. materia = tvar, građa), unutarnji princip materijalnog bića, potencijalnost, temelj protežnosti, princip individuacije i multiplikacije materijalnih bića. Materija je latinski prijevod grčke riječi λη, a filozofsku uporabu dobiva kod Aristotela, čime on označuje zajedničku podlogu promjena i princip individuacije tjelesnih bića. Općenito, materija označuje sve ono što ima kao određujuće karakteristike: protežnost (ekstenziju), zauzimanje prostora, masu, težinu, gibanje, pokretljivost, inerciju, otpornost, neprobojnost, privlačenje i odbijanje, ili kombinaciju tih svojstava. Materija je ono od čega su sačinjene osjetne stvari, ono što je njihov temelj i što ih čini sposobnima da zauzimaju prostor i poprimaju razne oblike. Filozofi shvaćaju materiju kao pojavu, dio stvarnosti ili jedinu stvarnost, kao počelo nesavršenosti i ograničenja, kao potencijalno dobro, kao supstanciju, proces ili sadržaj, kao točke, atome, supstrate ili druge srodne s gore navedenim karakteristikama. Pojam dobiva i mnoga analogna značenja u logici, teologiji, moralu i sl.
  7. duša – (grč. ψυχή, lat. anima), etimološko je značenje vezano uz vjetar, životni dah, disanje (grč. νεμος = dah, vjetar; ili ναιμος = bez krvi, beskrvan). Duša označuje onaj unutarnji princip čijom snagom neko biće živi i djeluje, ona je princip svijesti. Antički i srednjovjekovni mislioci su obično razlikovali tri vrste duša: vegetativna, senzitivna i racionalna. T. Akvinski drži da u čovjeku postoji samo racionalna duša koja obavlja i niže aktivnosti. Stoici i neoplatonici (antički i renesansni) govore i o “duši svijeta”. Ljudska duša je čovjekov supstancijalni životni princip. Kršćanska filozofsko-religiozna misao naglašava razliku između duše i tijela shvaćajući čovjeka kao spoj dvaju principa, materijalnog (tijelo) i duhovnog (duša).

[10] Tvar je za Tomu Akvinskog dio bîti složenih materijalnih bića, no istodobno je „načelo individuacije“ među pripadnicima određene vrste materijalnih bića, odnosno ono što neku jedinku čini različitom od drugih jedinki iste vrste (De ente et essentia 2). No kako je moguće da tvar istodobno bude dio bîti mačke – i time zajednička svim mačkama – te nešto što razlikuje ovu mačku od one? Važno je ovdje uvesti distinkciju između neoznačene tvari koja je dio bîti mačaka i označene materije koja je počelo individuacije. Sve su mačke materijalne, no ono što Salema razlikuje od Garfielda unatoč tomu što imaju istu bît jest to što je prvi sastavljen od ove određene materije, a drugi je sastavljen od one određene materije.

[11] “The modern world is not evil; in some ways the modern world is far too good. It is full of wild and wasted virtues. When a religious scheme is shattered (as Christianity was shattered at the Reformation), it is not merely the vices that are let loose. The vices are, indeed, let loose, and they wander and do damage. But the virtues are let loose also; and the virtues wander more wildly, and the virtues do more terrible damage. The modern world is full of the old Christian virtues gone mad. The virtues have gone mad because they have been isolated from each other and are wandering alone. Thus some scientists care for truth; and their truth is pitiless. Thus some humanitarians only care for pity; and their pity (I am sorry to say) is often untruthful.” G.K. Chesterton, Orthodoxy, 1908, http://www.gutenberg.org/files/16769/16769-h/16769-h.htm#CHAPTER_III_The_Suicide_of_Thought (21. lipnja 2017).

14 komentara Dodajte vaš
  1. Više manje se slažem sa iznesenim stavovima ali moram napomenuti slijedeće: Spol je biološka kategorija, kako si napisao, binarna. OK, možda postoje neke biološke iznimke (pogotovo u drugih vrsta), ali to je toliko rijetko da nije bitno za raspravu. Međutim, rod i spolna orijentacija nisu biološke, jasno određene kategorije i ne vidim smisao u tome da ih se poriče i pokuša normirati samo zato što ti (ili ja) smatramo da su to gluposti.

    Meni je recimo zanimljivo pitanje spola i roda ne danas, već recimo 1000 ili 10000 godina u budućnosti, kada će, ukoliko napredak znanosti i tehnologije ne bude prekinut, biti moguće mijenjati spol prema želji, biti dvospolac, izmisliti treći, četvrti ili peti spol ili biti bez ikakvog spola. Uglavnom, sve ovo što si napisao i čitava situacija sa spolom i rodom koja je i meni i tebi trenutno besmislena, prestati će biti besmislena i trebati će dati konkretne odgovore na pitanja kojima se bave proponenti transrodnih i srodnih teorija. Koje je tvoje mišljenje o tome?

  2. Hvala ti na komentaru!

    Transhumanizam – jer to što si iznio upravo je to – oslanja se na naturalističko-materijalističku filozofiju, svodeći čovjeka samo na njegov materijalni vidik, pa čak i um te dušu – ako prihvaća njihovo postojanje – shvaća u kategorijama te filozofije. Rekao bih da transhumanizam pretpostavlja nominalističko shvaćanje ljudske naravi, odnosno da je pojam “čovjek” zgodan i koristan alat koji nema temelja u stvarnosti. Drugim riječima, ne postoji doista nešto takvo kao čovjekova bît. Mnogo je lakše manipulirati naravi koja je stvar dogovora ili arbitrarna, zar ne? Ako to vrijedi za ljudsku bît, isto vrijedi i za ljudsku spolnost: biti muškarac ili žena je stvar konvencije i nema uporišta u zbilji. Stoga, prihvaćamo li naturalističko-materijalističko shvaćanje čovjeka, na kojem se temelji transhumanizam, onda ne vidim razloga zašto se sada opirati transrodnosti i transvrsnosti. Zašto trebamo čekati 1000 ili 10000 godina – jel’te, odgovarajući napredak znanosti i tehnologije – da prihvatimo transrodne i transvrsne osobe? Ionako su bît i spol nešto arbitrarno, stvar dogovora, zar ne? Zašto čekati neko buduće doba u kojem ćemo osmišljavati nove spolove i rodne identitete ako to možemo učiniti već sada?
    Što se transhumanizma tiče, možemo se pitati i sljedeća pitanja:
    1. What are the ethical implications of controlling and altering human life?
    2. Will a new kind of ethics be developed based on mind-body-machine integration?
    3. How might different religions react to the blending of the human being with technology?
    4. What about birth control, abortion, euthanasia as they relate to controlling quality of life through technology and who controls that technology?
    5. Who decides which person gets which technological advancement?
    6. Might human life value be assessed by the quantity and quality of technological integration a person possesses?
    7. Is there a possibility of altering an individual’s “humanness” to where he is no longer human?
    8. If technology improves the brain through computer chip embedding, how would that affect the concept of personal responsibility since harmful actions could be blamed on faulty technology?
    9. If consciousness can be transferred into machines, would it really be “you” an exact duplicate of your mind?
    10. If consciousness could be transferred into machines, could different consciousnesses be blended and individuality lost?
    11. If consciousness could be transferred to machines, how then is biological reproduction to be accomplished?
    12. Should the technologies be built with off switches in case things go wrong? And if so, who controls the switches?
    (Izvor: https://carm.org/what-is-transhumanism)

    Sa svoje strane ne prihvaćam takvo shvaćanje čovjeka i implicitno sam četvrtim poglavljem odgovorio na taj problem. Ovdje ću naznačiti neke ključne elemente te ću isto tako navesti odgovarajući dio teksta: 1) postoji nešto takvo kao čovjekova bît (a i druge bîti) koja nije stvar društvene konvencije, odnosno barem su neke bîti zbiljske (esencijalizam); 2) čovjeka shvaćam kao biće koje je sastavljeno od oblikovnice (duša) i tvari (tijelo), tj. prihvaćam hilemorfizam; 3) čovjek je zaslugom svoje životinjske naravi spolno biće i to ne samo na razini tvari, nego je i duša obilježena spolnošću; 4) spolna je razlika akcidentalna na razini ljudske naravi, ali je bitna na razini osoba koje zbiljski postoje; 5) promjena spola se svodi na govor o nečemu poput plastične kirurgije – jer nije moguće promijeniti spol – ostavljajući pritom osobu sterilnom, tj. spol nije promijenjen, nego je do određene mjere inhibiran ili blokiran; 6) interseksualnost se može objasniti time što duša djeluje u tvari i kroz tvar.
    Iz teksta:
    “[Č]ovjekova bît, odnosno čovještvo nije samo njegova oblikovnica, a niti njegova tvar, nego čovještvo obuhvaća i oblikovnicu i tvar. Čovjek je tako jedinstvo duše i tijela. Drugim riječima, čovjek je biće sastavljeno od netvarne duše koja oblikuje tvar, tvoreći živo, svjesno, društveno i racionalno biće koje je zaslugom svoje životinjske naravi spolno biće. No čovjek nije spolno biće samo na fizičkoj razini: tvar, točnije označena tvar (lat. materia signata) načelo je individuacije, no i duša je obilježena tom upojedinačenošću, a isto tako i spolnošću, tako da individualnost i spolnost postaju akcidenti neodvojivi od svakog individua. Riječ je o akcidentima koji proizlaze iz konkretnog načina u kome se vrsta ostvaruje u svakom pojedincu: to su pojedinačne oznake koji svoj trajni izvor imaju u subjektu, u individuumu. (…) Možemo tako reći da je spolna razlika akcidentalna na razini ljudske naravi, ali je bitna na razini osoba koje zbiljski postoje. U našem bi konkretnom slučaju to značilo da biti muškarac nije dio ljudske biti (možda ste žena, a imate istu ljudsku bit), kao što biti žena nije dio ljudske biti (možda ste muškarac, a imate istu ljudsku bit). Ali za konkretnog muškarca je muški spol nužno svojstvo. „Promjena spola“ nije nešto što je zapravo moguće jer bi takvo što, po ranije navedenom shvaćanju, značilo da osoba nakon „promjene spola“ više ne bi bila ljudsko biće (što očito jest). Ako spol doista jest nužno svojstvo muškaraca i žena, onda se govor o promjeni spola reducira na govor o nečemu poput plastične kirurgije.
    (…) [O]peracije „promjene spola“ zapravo ne mogu promijeniti spol osobe, nego samo mijenjaju vanjski izgled, ostavljajući pritom osobu sterilnom. Spol nije promijenjen, nego je do određene mjere inhibiran ili blokiran. Što se interseksualnosti tiče, kao što su kod osjetnosti mogući defekti i abnormalnosti (npr. gluhoća, sljepoća), tako su moguće i kad je riječ o spolu, a to proizlazi iz činjenice da spol proizlazi iz dušinog djelovanja u tvari i kroz tvar. Osim pomoći medicinske tehnologije, u takvim je slučajevima ključno podsjetiti da makar je čovjekov spol sastavni dio osobe, spol nije njezin određujući niti najvažniji vidik.”

    To je ukratko moje mišljenje.

    Pozdrav,
    Luka

  3. Nisam siguran da tvrdnja kako duša ima spol ima zdravorazumsko pa i teološko objašnjenje ili pak uporište u kršćanskom nauku. Ako ima (teološko) volio bi ga čuti. Naime, koju bi funkciju spol imao u duši? Čemu bi to služilo?

    No, ako već govoriš da duša ima spol, moram primijetiti da me to užasno podsjeća upravo na transrodne ideologe koji tvrde da su transrodne osobe žene zarobljene u tijelu muškarca ili obrnuto, muškarci zarobljeni u tijelu žene. S druge strane, ja smatram da hipotetska duša ne može imati tijelo (po definiciji) ni oblik, pa samim tim ni spolne organe ni hormone ni kromosome niti išta materijalno ili tjelesno na čemu bi mogla temeljiti spolni identitet.

    Ako je tako, kad bi mogao razgovarati sa dušom i pitati je za spol, ako nema ni oblika ni tijela, a time ni vanjskih tjelesnih spolnih obilježja, kako bi znao da te duša ne laže ako tvrdi da je npr. žena?

    Što se tiče tvog ponavljanja stavova o operacijama i mijenjanju spola, već sam ti rekao da se načelno slažem s time. Međutim, iako danas imam slične stavove kao i ti (ako izuzmemo problematiku nepostojeće duše i općenito teologiju), postavljam sebi (pa evo i tebi) pitanje da li ću te svoje (i tvoje) stavove morati mijenjati za 10.000 godina?

    Naime, ne radi se o tome da će operacija promjene spola za 10.000 godina biti naprednija i brža, već o tome da operacije neće ni biti. Umjesto toga će ti dovoljno biti navečer leći i ujutro se poželjeti probuditi kao žena što će se, dok spavaš, ostvariti posredstvom biotehnoloških mehanizama kojima će čovječanstvo (valjda) za 10.000 godina ovladati. I ne mislim pritom na slučaj da ćeš navečer leći kao muškarac, a ujutro se probuditi kao muškarac koji tjelesno izgleda kao žena i ima spolna obilježja žene, nego na to da ćeš se probuditi kao prava pravcata žena, gdje ni napredna tehnologija tog doba neće moći uočiti nikakvu razliku u odnosu na prirodnu ženu.

    Ja pretpostavljam da ću svoje stavove morati mijenjati. A što se tebe tiče, uz zadanu pretpostavku, pitam se kako bi opravdao svoje?

    Primjerice, da li misliš da bi Crkva (koja će teško tada postojati, ali ajde) trebala krstiti djecu koju rodi rođeni muškarac u ženskom tijelu oplođen od rođenog muškarca u muškom tijelu, budući da se nameće pitanje da li ta djeca uopće imaju dušu. Jer, ako je točno da duša ima spol, ako će za 10.000 godina biti moguće fizički od muškarca napraviti ženu, sasvim sam siguran da ni za 100.000.000 godina napredak tehnologije neće moći promijeniti spol duši. A nekako mi se čini da se duša koja ima spol ne bi mogla razmnožavati sa drugom dušom istog spola (barem bi to bilo istinito kad bi Bog slušao današnje crkvene velikodostojnike i teologe)

    Na kraju, što misliš da li bi Crkva zahtijevala od svećenika da putem tehnologije inhibiraju spolnost kako bi lakše podnijeli celibat? Ako ne, zašto?

  4. Hvala ti na komentaru! Četiri stvari:

    1. Za razumijevanje odnosa duše i tijela od ključne je važnosti hilemorfizam, odnosno nauk da su materijalna bića sastavljena od oblikovnice (forme) i tvari (materije). Zašto? Zato što je distinkcija između duše i tijela posebni slučaj distinkcije između forme i materije, a potonja je opet posebni slučaj distinkcije između zbiljnosti (akta) i mogućnosti (potencije). Kao što Feser u svojoj knjizi “Aquinas” objašnjava:

    “But we will come back to all that. Let us begin at the beginning, with Aquinas’s conception of human nature in general. Here as elsewhere, Aquinas’s position is built on an Aristotelian foundation. Recall that for Aristotle, the objects of our experience are composites of form and matter. Neither the form alone is the substance nor the matter alone, but both together, the form constituting the “act” or actuality of the substance and the matter its “potencies” or potentials. This is the doctrine of hylemorphism, and it applies to living things as well as to inanimate objects. Indeed, the distinction between soul and body is just a special case of the distinction between form and matter, which is itself a special case of the distinction between act and potency. That is to say, “the soul is the form of the body” (In DA II.1.234), the specific kind of form which makes the body a living thing as opposed to an inanimate object, which makes it actual in just the unique ways living things are. Since the soul is just that which makes the difference between living and non-living things, it can also be defined as “the first principle of life in those things which live” (ST I.75.1). “Soul” translates the Latin anima, which is why living things are sometimes said to be “animated.” It also translates the Greek psuche, which is where the term “psychology” comes from. Psychology, for Aristotle and Aquinas, is not merely the study of the mind, but the study of that which makes the organism as a whole a living thing, and of the mind only insofar as it is an aspect of the whole organism.”

    Feser nadalje upozorava da se čuvamo suvremenog shvaćanja duše koje je na tragu film “Duh” (Ghost). On piše:

    Now it is crucial, if one is to avoid misunderstanding Aquinas’s position here, that one put out of one’s mind the popular conception of the soul, and even the standard modern philosophical conception. Viewers of the movie Ghost might think that what Aquinas has in mind is the sort of thing that floated out of the Patrick Swayze character’s body after his death, an intangible but occasionally visible something which has the same size, shape, and general appearance as the living person. Readers of Descartes might assume that what he has in mind is the idea of an immaterial substance, a complete object existing in its own right which simply happens not to be a physical object. It might then be concluded that when Aristotle and Aquinas say that a soul is what makes something a living thing, what they mean is that a thing is alive only when it is being possessed by a ghost, or only when an immaterial substance is interacting with it. And it might then in turn be concluded that they are indulging in the rankest superstition, or at best appealing to a now scientifically discredited doctrine of “vitalism” (a term of abuse that is flung around more frequently than it is actually defined, but which in the minds of those who do the flinging seems to connote something like the belief in a kind of non-physical or quasi-physical stuff which when added to matter gives rise to life).
    In fact the position of Aristotle and Aquinas has nothing to do with any of this. For them the soul is neither a ghost, nor an immaterial substance, nor some spooky kind of “stuff,” non-physical, quasi-physical or otherwise. Nor are they presenting a pseudo-scientific empirical hypothesis on which the existence of the soul is “postulated” as the best way of “explaining” how matter can have the form of a living thing. Again, by “soul” they just mean the form of a living thing, so that anything with such a form has a soul by definition. Attributing souls to living things is thus no more mysterious than saying that rubber balls and rocks each have forms that set them apart from other kinds of thing. Neither is it any more informative than that, and it is not meant to be. “Soul” simply names one kind of form among others.

    Jasno, potrebno je bolje proučiti hilemorfizam i aristotelovsko-tomistički nauk o duši, no mislim kako je ovo dovoljno da otklonim barem neke nejasnoće o duši.

    2. Što se tiče „metafizike spola“ opet bih preporučio čitanje članka „Is the Soul Sexed? Anthropology, Transgenderism, and Disorders of Sex Development“, čiji su autori Elliott Louis Bedford i Jason T. Eberl, te predavanje Johna Finleya „The Metaphysics of Gender: A Thomistic Approach“. (poveznice se može naći u fusnoti broj 8).

    I jedan citat iz Finleyeva predavanja:
    “While the soul in its own right is not gendered, just as the soul on its own possesses no sensation, presumably the soul of a male can be derivatively considered a male soul and the same in the case of the female, since the soul’s identity is marked by it’s being the soul of a male or female body. One’s gender then, as following from the principles of the individual, characterizes the person as a whole.”

    Nadalje, potaknuo bih tebe i sve ljude koji ovo čitaju na detaljnije proučavanje navedenih izvora kao i mog teksta jer ćemo inače previše vremena utrošiti na strašila, a ne na izvorne argumente i tvrdnje (primjerice, nigdje ne zastupam, a niti iz svega što sam napisao slijedi da je, kako je to Platon tvrdio, tijelo grobnica duše, odnosno da je duša čovjekov istinski ja, nego da je čovjek jedinstvo forme i materije, odnosno duše i tijela, itd.).

    3. Ispravi me ako sam u krivu, ali bih rekao da se tvoj stav o transrodnosti ne temelji na racionalnim razlozima, nego na ne sviđanju tog fenomena, a s obzirom da pretpostavljaš istinitost naturalističko-materijalističkog pogleda na svijet i – ako mi dopuštaš tu pretpostavku – istinitost transhumanizma, ne vidim razlog opiranja tom fenomenu osim na bazi osjećaja. Nije li to pomalo iracionalno? Mene čudi što već sada nisi napredan koliko bi, prema načelima svog svjetonazora, trebao biti. To što se ja protivim transrodnosti i transvrsnosti nije čudno jer sam ipak katolik-ognjištar koji koristi čudni skolastički instrumentarij – koji smo, naravno, nadišli – i koji još uvijek vjeruje da postoje „mitološka bića“ kao što su Bog i anđeli, ali ne razumijem zašto bi se ti protivio ostvarivanju ljudskih prava samo zato što ti se ne sviđa transrodnost. Zašto se protiviš ostvarivanju prava transrodnih osoba? Zato što znanost i tehnologija nisu dovoljno uznapredovali te stoga nije „moguće mijenjati spol prema želji, biti dvospolac, izmisliti treći, četvrti ili peti spol ili biti bez ikakvog spola”? Zato što u ovom trenutku nije moguće “navečer leći i ujutro se poželjeti probuditi kao žena” jer ne posjedujemo odgovarajuće biotehnološke mehanizme? Nije li to diskriminatorno, isključivo i transfobno?
    Nadalje, što se mene tiče, kako bih prihvatio mogućnost i istinitost tog tvog scenarija, trebao bih prihvatiti naturalističko-materijalistički pogled na svijet i transhumanizam, a kada bih to učinio, ne bi me bilo briga o tome što Crkva naučava niti što propisuje. Stoga si ne trebam previše razbijati glavu oko tog scenarija.
    Konačno, što se “inhibicije spolnosti” tiče, to je bio jedan od glavnih razloga zašto Origen nikad nije proglašen svecem, niti će ikad biti.

    4. Ponovit ću ranije postavljena pitanja koja se tiču transhumanizma:
    1) What are the ethical implications of controlling and altering human life?
    2) Will a new kind of ethics be developed based on mind-body-machine integration?
    3) How might different religions react to the blending of the human being with technology?
    4) What about birth control, abortion, euthanasia as they relate to controlling quality of life through technology and who controls that technology?
    5) Who decides which person gets which technological advancement?
    6) Might human life value be assessed by the quantity and quality of technological integration a person possesses?
    7) Is there a possibility of altering an individual’s “humanness” to where he is no longer human?
    8) If technology improves the brain through computer chip embedding, how would that affect the concept of personal responsibility since harmful actions could be blamed on faulty technology?
    9) If consciousness can be transferred into machines, would it really be “you” an exact duplicate of your mind?
    10) If consciousness could be transferred into machines, could different consciousnesses be blended and individuality lost?
    11) If consciousness could be transferred to machines, how then is biological reproduction to be accomplished?
    12) Should the technologies be built with off switches in case things go wrong? And if so, who controls the switches?
    Ta nije fer da ti prođeš “lišo”, zar ne?

    Do sljedećeg čitanja,
    Luka

    1. Uf, ovo ću ti cijelo ljeto odgovarati.

      Ali evo samo jedna mala sitnica za tebe da imaš o čemu razmišljati dok ja smišljam odgovore:

      Ako dobro razumijem, (1) Finley tvrdi (a ti se izgleda slažeš) da duša ima spol. Također, (2) Feser tvrdi (a ti se izgleda slažeš) da sve što je živo ima dušu. Osim toga, poznato je da (3) postoje životinje (neke vrste riba) koje mogu spontano promijeniti spol i da se (4) takve životinje mogu razmnožavati.

      Ako je to sve tako, kako onda objasniti da vaš Bog smatra homoseksualnost grijehom, kao i ponašanje transrodnih osoba, ako je taj isti Bog stvorio životinje koje prirodno mijenjaju spol. Takve životinje ne samo da seksualno opće sa transrodnom jedinkom istog spola, već se sa takvom jedinkom prethodno istog spola i razmnožavaju. I ne samo da Bog očito nema ništa protiv takve homoseksualne interakcije na fizičkoj razini, što je jasno ako takvim životinjama koje je stvorio omogućava razmnožavanje, već mu je izgleda prihvatljiva čak i homoseksualna interakcija između dvije duše istog spola, što je očito slučaj u spomenutih životinja? Ili je možda moguće da su i duše tih životinja transrodne pa promijene spol onda kad se tijelo fizički promijeni? Ili duše uopće nemaju spol? Ili uopće ne postoje? Ili Bog kako ga kršćani shvaćaju ne postoji?

      Kakav kupus.

      Kakav li će tek teološki košmar nastati kad za 10.000 godina i ljudi budu u mogućnosti prirodno mijenjati spol…

    2. Što se tiče mojeg stava o transrodnosti i transhumanizmu, smatram da te stvari nisu direktno povezane. Transhumanizam će jednog dana omogućiti muškarcima da postanu žene i obratno. Onaj koji to ne bi htio probati, prilično je ograničen u domeni znatiželje, ako ničeg drugog. S druge strane transrodnost, ova današnja, kako je ja shvaćam, je žalosna mješavina težih psihičkih poremećaja sa tjelesnim sakaćenjem. Ne znam zašto bi povezivao te dvije stvari.

      Inače, u potpunosti shvaćam fenomen homoseksualnosti i to ne smatram nikakvom bolešću već naprosto psihofizičkim stanjem na koje pojedinac ne može utjecati niti ga zbog toga treba osuđivati ili na bilo koji način izdvajati. Nažalost, takvi pojedinci u našoj životinjskoj vrsti nemaju mogućnost reprodukcije, ali što je tu je, “life sucks”. Kad kažem da shvaćam homoseksualnost, onda mislim na to da mi je u potpunosti jasno na što se misli kad homoseksualac izjavi da ga seksualno privlače muškarci. Mene ne privlače, ali barem znam o čemu govori jer mene privlače žene i mogu se na nekom nivou poistovjetiti s takvom osobom. Međutim, što bi to značilo kad žena izjavi da se osjeća kao muškarac zarobljen u tijelu žene? Da bi to shvatio morao bi prvo iskusiti pa onda i znati kako je to osjećati se kao muškarac zarobljen u muškom tijelu. Ali ja nemam tu mogućnost jer se ne osjećam kao “muškarac zarobljen u muškom tijelu”, već samo kao “muškarac”, budući da nemam nikakvu šizmu fizičkog i psihičkog identiteta i uopće nemam pojma o čemu takve osobe govore. Mi nismo “rodovi” ili “duše” u ženskim ili muškim tijelima, nego smo manje ili više “normalni”, ili bolje rečeno, psihički zdravi muškarci ili žene.

      Naravno, ne mislim uopće nekome govoriti kako bi se on ili ona trebali osjećati i što bi trebali raditi sa svojim životom, tijelima, dušama ili rodovima niti imam ikakvu odbojnost, sviđanje ili ne sviđanje prema takvim pojavama. Međutim, imam odbojnost prema načinu na koji takve osobe pokušavaju naći nekakav psihički ili duševni mir, tj. odbojnost prema sakaćenju vlastitog tijela zbog (po meni) potpuno iracionalnog duševnog stanja. Također imam odbojnost i protiv moderne medicine odnosno države koja omogućava potencijalno psihički bolesnim ljudima opasno sakaćenje vlastitog tijela u ime nekakvog prava na raspolaganje svojim tijelom, dok u isto vrijeme i u ime istog prava ne dopušta primjerice vožnju automobila bez sigurnosnog pojasa ili pak eutanaziju. Protiv sam čak i samog naziva procedure kojoj se te osobe pod patronatom države podvrgavaju jer se ne radi o nikakvoj sofisticiranoj “promjeni spola” (jer spol nije površinsko obilježje čovjeka), nego o primitivnom sakaćenju spolnih organa čak i gorem nego što to još i danas običavaju raditi neke svjetske religije u zaostalim vukojebinama. A sve to u ime čega? Ljudske sreće? Ako se oko ičega slažem sa vama kršćanima, onda se slažem sa time da ne postoji nikakvo temeljno ljudsko pravo na sreću, pogotovo u aranžmanu države.

      Zbog svega toga, među ostalim, i jesam pristaša transhumanizma jer, nadam se da se slažemo, transhumanizam bi jednog dana omogućio ovim ljudima upravo ono što oni žele – da stvarno postanu ono što misle da jesu, umjesto da psihičke poremećaje “rješavaju” sakaćenjem svog tijela. Doduše, ne znam da li bi ih to konačno usrećilo, ali barem za dio tih osoba prirođeni spol više ne bi bio izvor njihove nesreće.

    3. Evo ti odmah.

      1) What are the ethical implications of controlling and altering human life?

      Irelevantne su, budući da bi, ukoliko se ne provedu, dugoročni opstanak ljudske vrste bio vrlo upitan. Naime, ako opstanak ljudske vrste postavimo kao imperativ, oko čega bi se svi morali moći složiti, onda su moralna i etička pitanja oko kontrole i izmjene ljudske vrste sigurno sekundarna, a vjerojatno i nebitna. Evolve or die.

      2) Will a new kind of ethics be developed based on mind-body-machine integration?

      Mislim da ne. Ne vidim nekakvu direktnu vezu.

      3) How might different religions react to the blending of the human being with technology?

      Teško i nikako. One koje se budu mogle prilagoditi, opstati će, one koje to ne budu mogle, izumrijeti će. Evolve or die again.

      4) What about birth control, abortion, euthanasia as they relate to controlling quality of life through technology and who controls that technology?

      U trenutku kad biotehnologija dostigne dovoljno napredan nivo, sva ova pitanja dobiti će drugi značaj ili će postati besmislena. Oplodnja će biti podožna ljudskoj volji, kao i ostala funkcionalnost ljudskog tijela i kontracepcija u današnjem smislu neće postojati. Da li bi imalo smisla abortirati dijete ako se trudnoća u svakom trenutku može prekinuti i dijete smjestiti u umjetu maternicu i sačuvati mu život? Znanstvenici danas smatraju da je starost bolest i nema nikakvih fizikalnih ili biokemijskih razloga da se ta “bolest” jednog dana ne bude mogla liječiti što bi efektivno produljilo ljudski život unedogled. Kad se to dogodi, koji bi razog postojao za eutanaziju zdravog čovjeka osim dosade? A kad je netko zdrav i vječno mlad teško ga je spriječiti da se baci sa zgrade i ubije se.

      5) Who decides which person gets which technological advancement?

      Kao i sa svakom tehnologijom, biti će prvo dostupna nekolicini, a nakon nekog vremena svima. Odlučit će naravno tržište, pogotovo na početku.

      6) Might human life value be assessed by the quantity and quality of technological integration a person possesses?

      Naravno. Onaj tko leti vijedi. Tko ne leti, ne vrijedi.

      7) Is there a possibility of altering an individual’s “humanness” to where he is no longer human?

      Naravno. Međutim, ljudskost također nije površinska značajka. Biti će potrebno i ponovno definirati što to znači biti čovjek.

      8) If technology improves the brain through computer chip embedding, how would that affect the concept of personal responsibility since harmful actions could be blamed on faulty technology?

      Ne vidim nikakvu razliku između situacije kad zakaže “čip u mozgu” ili kad zakaže upravljač na kamionu. Ako se dogodi nesreća važna je namjera ili nepažnja, a u slučaju tehničkog kvara krivnja je na tehnologiji.

      9) If consciousness can be transferred into machines, would it really be “you” an exact duplicate of your mind?

      Naravno da ne. Da li je točna kopija mojeg bicikla moj bicikl?

      10) If consciousness could be transferred into machines, could different consciousnesses be blended and individuality lost?

      Što je to svijest uopće? Dok ne saznamo ne možemo odgovoriti na to pitanje. Međutim, ako je svijest nešto što samostalno proističe iz određenog tipa kompleksnog informacijskog sustava, iako možda neće moći moguće spojiti svijest direktno, možda će biti moguće spojiti djelove sustava koji će manifestirati novu “spojenu” svijest. Primjerice, ne vidim zašto bi bilo nemoguće, uz odgovarajući tehnologiju, presaditi djelove mozga od jedne osobe drugoj. Kakvu bi svijest takvo biće manifestralo, bilo bi zanimljivo vidjeti.

      11) If consciousness could be transferred to machines, how then is biological reproduction to be accomplished?

      Zašto bi takva “svijest” imala potrebu za reprodukcijom? Reprodukcija je obilježja biološkog života, ne i nebiološkog. Naravno, uvjek je moguće copy paste raditi, ako se to bude smatralo reprodukcijom.

      12) Should the technologies be built with off switches in case things go wrong? And if so, who controls the switches?

      Uvijek. Osim ako se pod tehnologijom bude smatralo nešto što ima svijest. Za razliku od pitanja br. 2, tu definitivno dolazi do određenih etičkih problema.

  5. Uglavnom, stvar se svodi na to da, u ovom slučaju, jedna religiozna osoba izvodi zaključke od onome što se tiče isključivo medicine, a da pritom nema nikakav prikladni temelj na kojem bi izučavao navedenu pojavu.

    1. Ovaj problem uopće nije “isključivo medicinski”. Nisam siguran da je i uopće medicinski budući da je nejasno što je to točno medicina u procesu sakaćenja i nasilnog prekrajanja tijela kako bi poprimilo vanjska obilježja suprotnog spola? Po meni, glavno pitanje je ipak ono etičko – da li čovjek ima apsolutno pravo na sreću i što je sve to pojedincu dozvoljeno kako bi tu sreću dostigao? Ne smatram da čovjek ima “pravo” na sreću niti da je u ime nečije sreće opravdano sakaćenje vlastitog tijela u toj mjeri. Primjerice, ljudi koji su skloni samoozljeđivanju završe na psihijatriji, a s druge strane imamo doktore koji aktivno sudjeluju u procesu mijenjanja spola adolescenata…

      1. Netko i operaciju srca može nazvati nasilnim prekrajanjem tijela. Drugi, pak, šivanje rane također može opisati kao nasilno prekrajanje tijela.
        Pitanje jest medicine jer je na njoj da ustvrdi faktore koji su doveli do takvog stanja i da se njime bavi, a ti jednostavno nisi onaj koji ima mogućnost to raditi pa preostaje da se baviš etičkim, da ne kažem, pizdarijama.

      2. Dakle, ti tvrdiš da je rješenje problema fizički potpuno zdravog muškarca koji želi biti žena to da mu se odrežu testisi i penis, napravi rekonstrukcija mokraćovoda, kirurški ugradi nešto što liči na vaginu, umetnu silikoni i prepiše hormonalna terapija kako bi poprimio izvanjske karakteristike žene?

        Za mene je taj problem takvih osoba isključivo psihičke naravi i smatram netičkim da se takvoj osobi ponudi bilo kakav tretman osim psihijatrijskog. Čak i ako se radi o tjelesnim modifikacijama u privatnom aranžmanu i na privatnim klinikama, nisam siguran da bi izvođenje operacije koja može ugroziti nečiji život nešto što bi trebalo biti dopušteno. A pogotovo, nisam za to da država tj. ja plaćam skupe operacije kojima se udovoljava nečijim osobnim fikcijama. Što bi bilo kad bi netko smatrao da je zapravo ptica? Da mu kirurzi ugrade krila?

        Uglavnom, medicina nema odgovore na sva pitanja, jer da ima, ne bi mi o tome sada raspravljali. Slične etičke dileme postoje u vezi sa abortusom, korištenjem matičnih stanica iz embrija, eutanazijom, oplodnjom in vitro, genetskim modifikacijama na plodu, eugenikom itd. Ne tvrdim da odgovore može dati religija, ali nabrojane stvari definitivno nisu isključivo (pa ni većim dijelom) u domeni medicine.

  6. To da je netko fizički zdrav a psihički nije je tvoja isključivo laička i u suštini arogantna procjena, koja proizlazi iz nemogućnosti razumijevanja tog stanja. Dakako, nemaš podlogu, ni znanstvenu niti praktičnu, da bi donosio bilo kakve dijagnoze.
    Da netko smatra da je ptica ili da netko smatra da je žena (to je opet jedan nemušti termin jer ne radi se o tome da netko smatra da je žena, nego zbog danih faktora ima takvu biološku reakciju) zajedničko je jedino – smatrati -. To ne znači da je uzrok stanja isti. Netko osjeća da ga boli noga, netko da ga boli želudac, sasvim jasno da uzrok osjećaja ne mora biti isti.

    1. Zaista, sasvim je moguće da se u oba slučaja kod nekih radi o mentalnoj deluziji, što ostaje u domeni psihijatrije. Međutim, kad tad će se pojaviti odgovori medicine. Najvjerojatnije će ići u smjeru koji se nazire a to je neka vrsta mutacije u X kromosomu koji utječe na receptor androgena. Već se zna da je duži kod za gen koji je za to odgovoran (a koji je pronađen kod male-to-female transeksualaca) povezan s manje učinkovitim povezivanjem testosterona. Međutim, svakako da će biološki slijed biti kompleksniji.
      Da li je složena operacija najbolje rješenje ovisi o svakom individualnom slučaju. Tu je nebrojeno onih koji se ne bi nikad odlučili na takav zahvat, pa je promatranje ovoga isključivo kroz složene zahvate kojima se neki podvrgavaju – bezveze.

      A što se tiče ostaloga nabrojanoga, svaka pojava nosi različitu biološku i socijalnu podlogu. To nije nešto što dolazi u paketu approve ili disapprove. Jedino kod iznimno plitkog promatranja fenomena, promatranja u težoj sjeni ideologije ili nemogućnosti razumijevanja koncepta.

      1. Ne moram biti primarijus doktor da bi mogao razumjeti činjenicu da do dana današenjeg nije ustanovljena medicinska procedura koja bi uspješno promijenila spol ljudskom biću. Istina, moguće je od muškarca napraviti nešto što je izvana jako nalik na ženu i obrnuto, ali tim ljudskim bićima NIJE promijenjen spol. Štoviše, u većini slučajeva im je uslijed procedure “promjene spola” onemogućena bioška reprodukcija tako da je ono što je od njih ostalo u spolnom smislu svedeno na (manje više uspješnu) mogućnost obavljanja seksualnih odnosa.

        Govoriti da je osoba promijenila spol ako je u mogućnosti funkcionalno obavljati seksualne odnose sa svojim dojučerašnjim spolom je jednako budalasto kao tvrdnja većine religija da je spolnost namijenjena isključivo razmnožavanju. Jedni spolnost promatraju kao alat za postizanje sreće, a drugi isključivo kao preduvjet razmnožavanju. Naravno, i jedni i drugi su u krivu, jer se spolnost može promatrati samo kao cjelina.

        Zato sam prije i spomenuo “pravo na sreću” u smislu da nisam siguran da to pravo uopće postoji, a pogotovo nisam siguran da je u svrhu ostvarivanja sreće nekog pojedinca sve dozvoljeno, pa i sakaćenje vlastitog tijela.

Odgovori