Rasprave oko bogoslužja ad orientem naspram bogoslužja versus populum često se usredotočuju na eshatološki značaj orijentacije prema istoku, što je dobro i prihvatljivo.
Kad je ecclesia orans okrenuta prema istoku, smjeru izlazećeg sunca i uskrsnuća, izražavamo istinu da Crkva nije zajednica ovoga svijeta, utemeljena i uzdržavana kao zemaljska struktura sa svjetovnim ciljevima, nego hodočasnički narod “pozvan” od Oca, oživotvoren samo u Kristu i upućen na Njegov drugi dolazak, kad će nam na kraju vremena biti otkrivena naša istinska narav.
Eshatološka narav Crkve međutim, koja se očituje u općoj orijentaciji svećenika i puka prema istoku, samo je jedna od istinā koje obznanjuje bogatstvo simbolike Rimskog obreda. Ona je naravno vrijedna obrane; uistinu, jedna je od najvažnijih dogmi koju trebamo ponovno otkriti nakon uspona modernizma, protiv sociološkog shvaćanja Crkve koje papa Benedikt tako pomno kritizirao.
Međutim, rasprava bi se mogla obogatiti pružanjem više pažnje jednom drugom vidu, tj. svećeničkom vidu bogoslužja ad orientem.
Ponajprije, moramo priznati da je od samog početka rasprava o bogoslužju ad orientem / versus populum otežana krivom dihotomijom. Pristupamo samom pitanju na binaran način, kao da svećenikova statična orijentacija u jednom ili drugom smjeru bolje izražava njegovu svećeničku ulogu. Ali to je, strogo rečeno, neispravno. Stvarno pitanje koje treba razmotriti je cjelokupna sveta koreografija liturgijskog obreda, ritualnih gesta, simboličkih činova, načina hodanja, postupanja sa svetim predmetima i zauzimanja prostora čitave skupine svetih službenika u zadanom obredu: kako se službenici kreću tamo-amo, geste štovanja, izrazi hijerarhije. Obredni plesovi etiopskih pravoslavaca, dolaženje i odlaženje službenika oko bizantskog ikonostasa, ugaoni pokreti i središnje mjesto oltara u tradicionalnom rimskom obredu, kružno scensko postavljanje i otvorenost novog obreda (kako se redovito slavi) – sve su to dijelovi složenog liturgijskog govora koji je daleko značajniji od pisanih liturgijskih tekstova samih po sebi; u liturgiji, posredujuće sredstvo je poruka.
U tom smislu rasprave oko svećenikova stava trebaju proširiti svoj sadržaj. Primjerice, slušajući stalno pozivanje na isključivo ad orientem bogoslužje, dobivamo dojam da ljudi žele da svećenik uvijek bude okrenut prema istoku. U stvarnosti, ako je svećenik stalno okrenut prema oltaru i nikada se ne okrene prema narodu, i dalje bi postojao problem: mogli bismo pomisliti da je on nekakav oholi duhovnjak, hladna, nadvisujuća figura koja se uzdiže prema nebu, a nas jadne smrtnike ostavlja za sobom. Mislim da je to nešto poput pogrešnog dojma hladnoće koju neki ljude doživljavaju kad po prvi puta sudjeluju na staroj misi, jednostavno zato što im je prizor svećenika okrenutog od njih u bilo kojem trenutku šokantno stran.
Potpuno suprotno tome, ono što svi trebamo tražiti je kretanje, dinamičnu ulogu, dvosmjernost koja jasnije izražava i ozbiljuje posredničku ulogu svećenika – naspram jednosmjernosti “predsjedatelja” ili “službenika riječi” koja usmjerava bogoslužje prema protestantskom modelu. Kako možemo predstaviti u cijelosti teologiju svećeništva prema poslanici biskupa [Maksima] Ispovijedalaca: “Evo velikog svećenika koji je u svoje dane volio Boga i bio je nađen pravednim; u doba srdžbe postigao je pomirenje”.
Uzmimo jedan primjer. U tradicionalnim liturgijama svećenik se stalno uzdiže na i silazi s oltara Božjeg, poput anđela na Jakovljevim ljestvama, vraćajući se narodu (nakon što je uzašao od njih) kako bi na njih sazvao Božje blagoslove, stalno i učinkovito izmoljene pri svakoj svetoj žrtvi. Pri Istočnim obredima, svećenik (ili đakon) ulazi i izlazi iz ikonostasa, nestajući iz vida i ponovno se pojavljujući kako bi sazvao i udijelio blagoslove na ecclesia. Iako suvremene crkve izgrađene za rimski obred nemaju ikonostase, taj je obred razvio svoj vlastiti “sonci ikonostas” tišine, kako je kardinal Sarah istaknuo. U različitim vremenima svećenik probija kroz tu pregradu i okreće se kako bi blagoslovio (Dominus vobiscum) ili potaknuo (Orate Fratres) ili pomilovao (Misereatur vestri) ili proglasio (Ecce, Agnus Dei). Svaki put kad se svećenik okrene, to je (za one koji usklađeni s obredom) kao da se Bog udostojao okrenuti svoje lice i pogledati nas s milošću i blagoslovom. I svaki put kad se ponovo okrene prema oltaru, naša se srca s njim okreću Bogu da nas vodi u molitvi. Tako unutarnja logika žrtvene molitve se projicira u govor tijela samog liturgijskog obreda. Cijelo liturgijsko tijelo – tj. Krist – tako usklađeno moli sa svim svojim čulima; tijelo radi što um misli i obrnuto.
Moja je tvrdnja da ove tradicionalne ceremonije ili ako hoćete, cijela sveta koreografija tradicionalnog obreda, nudi potpuniju obrednu aktualizaciju svećeničke uloge te time i naravi mise, dok novije obredne mode imaju tendenciju zamračivanja oba aspekta. Ako je čin mise ponovno uprizorenje Žive Riječi, njegova utjelovljenja i žrtve i uzašašća te tako živuće, svećeničko djelo uzlaženja i silaženja, blagoslivljanja i vraćanja, onda želimo ceremoniju koja fizički utjelovljuje i egzistencijalno evocira te stvari koliko god je moguće. Zaista, razlog zašto uopće činimo obrede, umjesto da samo čitamo Bibliju, poslušnost je Kristovoj zapovijedi: “Učinite ovo.” “Učinite ovo” znači ulaziti u žrtveni čin sa svim svojim bićem. Znači ulaziti u svećenički stav.
“Svećenički stav” se najautentičnije razumije u terminima euharistijskog i trojstvenog pokreta. Trojstveni život je neprestano sebedarje među Božanskim osobama. Kristov život na zemlji, sam po sebi model vječnog i neopisivog života Trojstva, stalno je samo-ispražnjivanje prema Ocu u ljubavi. Postaje čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bogom, Krist nas poziva da uđemo kroz njegovu žrtvenu, euharistijsku ekonomiju u život Trojstva. Spasenje znači ulaženje uvijek sve dublje u taj velikodušan poziv kroz osobu Krista. To znači oblikovati naša srca i umove u trajno euharistijsko izlijevanje, po Kristu, Presvetom Trojstvu. To činimo u čitavom religijskom životu, ali nadasve u svetim otajstvima, u kojima sve zajedno smjera prema tom cilju.
To veliko otajstvo je bogato simbolizirano u starom obredu, kad npr. svećenik poljubi oltar svaki put prije nego što se okrene prema puku, točno da pokaže kako ne donosi blagoslov od sebe, nego od Presvetog Trojstva, kroz Kristovu žrtvu koja nam otvara pristup blagoslovu. Njegovo stalno okretanje prema raspelu, oltaru i istoku snažno pokazuje osnovni stav prihvaćanja i otvorenosti životu kojeg uvijek moramo ponizno primati, nikada oholo grabiti ili samozasitno uživati.
Tome naprotiv, ako iskreno ocjenjujemo obredni govor novog obreda kako se uobičajeno slavi, teško je razlučiti logiku njegovog kretnja ili mu je logika često u sukobu sa žrtvenom naravi. Primjerice, Uklanjanjem molitve podno oltara, svećenikovu uzlaženju k oltaru se pridjeva mala važnost, jedva ikakav osjećaj velikoga nauma. Nakon što stigne tamo i poljubi oltar, odmah ga napušta i okreće se prema puku, kojem se obraća od početka do kraja, u zatvorenom krugu. Tako, nakon njegova površnog uzlaza k oltaru pri ulaznoj procesiji, on se nikada ne okrene u obrednoj gesti prema Gospodinu na istoku, u svetohraništu ili na raspelu. Oltar opet ne poljubi ni jednom sve do samog kraja Mise. Svaka obredna gesta, većina njegovih riječi i njegov pogled se čine usmjereni samo prema puku, čak i ako su njegove riječi upućene Drugome.
Kad se ovaj obredni nastup pridruži nenaglašavanju žrtve u ordinariju ili novim vlastitim molitvama, mogao bi se dobiti dojam iz samog obrednog čina da se nešto već nejasno dogodilo, da je spasenje nešto već učinjeno i svršeno, u čemu sad kršćanska zajednica ima uživati i slaviti. Nakon uvodne procesije, malo je pokreta ili dinamizma u svećenikovom stavu uopće, osim u verbalnom dijalogu između svećenika i puka. Ako je Misa “uprisutnjenje” žrtve na Golgoti – i time euharistijskog/trojstvenog pokreta koji je u njoj implicitan – onda novi obredi ne uspijevaju prenijeti energiju i orijentaciju tog pokreta, ne nadiru s Kristom iz ovog svijeta k Ocu, zahvaćeni plamenom Duha Svetoga. Jednostavno nema uvjerljivog dramatičnog uprisutnjenja euharistijskog, trojstvenog pokreta, iako nije eksplicitno zanijekan u samim tekstovima. S čisto dramatičnog gledišta, kao da se sve već dogodilo, kao da je sve već u našem posjedu i jednostavno sad to treba “navijestiti” ili “objaviti” ili “dozvati u pamet”, opet reduciranom modernom smislu tih riječi, naprotiv uprisutnjenju, ponovnom izvršenju. Vrlo je malo obrednog poticanja da se maknemo dalje od sadašnjeg trenutka.
Oltari su okrenuti ponajprije kako bi puk više sudjelovao u činu Mise, tako da liturgija ne bude samo stvar klera. Paradoksalno, međutim, razumijevanje misnog djela kako ga prenosi novi obred sprječava takvo sudjelovanje time što eliminira svijest o njemu. To je zato što statični versus populum stav implicitno niječe svećeničku posredničku ulogu i time zamagljuje narav Mise kao efikasnog djela. Ako se Misa fizički odigra kao da je “proglas Riječi” ili “zajednička gozba” u kojoj se slavi jedan prošli čin, a ne aktivno, efikasno, dramatično uprisutnjenje tog čina, onda se rastvara njezina svećenička narav. Misa se svodi na klerikalno nametnutu tiraniju.
Catherine Pickstock je napisala nešto značajno u raspravi o razlici između uloge svećenika i protestantskog “službenika” u reformiranim obredima:
“…iako se činilo da novi poredak u protestantskoj varijanti ispravio neravnotežu time što je zanijekao žrtvenu ulogu protestantskog službenika u korist prenošenja riječi (i preuzimanja zadatka propovijedanja i discipliniranja), protestantizam je ipak napuštanjem ‘srednjega glasa’ uloge posredničkog svećenstva također napustio posredničke funkcije laika…S obzirom da nova uloga službenika nije bila posredovanje, nego da naviještanje svemoćne, suverene riječi, Reformacija je laike stavila u ulogu slušatelja riječi i primatelja službenikove discipline. Novi moderni aktivno-pasivni okvir, bez istinske ‘sredine’, tu nije bio ništa manje, nego više klerikaliziran okvir nego prije” (After Writing, Oxford: Blackwell 1998, pg. 145).
Zachary Thomas
Izvor: New Liturgical Movement
Prijevod: Snježana Maria Pezer