Nesveto trojstvo: napad na život, brak i spol

Matt Walsh, Unholy Trinity
Matt Walsh, Unholy Trinity

Pobačaj na zahtjev financiran od države, tzv. istospolni brak i zakonsko nametanje riječi koje moramo koristiti kad se obraćamo pojedinim (transrodnim) osobama (a ne zaboravimo i pravo na korištenje zahoda po želji), samo su neka od „prava“ za koja se danas bore progresivni aktivisti za ljudska prava. Prvo su „pravo“ već ostvarili skoro u svim zemljama svijeta (makar je borba za “pravo” da sve to financira država u tijeku), drugo se „pravo“ poprilično ukorijenilo na Zapadu, a ofenziva za ostvarivanje trećeg je u tijeku. Svim je tim aktivistima zajedničko da se bore protiv istine, zbilje, nastojeći je izmijeniti, preoblikovati na svoju sliku, po svojoj želji. Ili kako je Peter Kreeft upozorio: „Ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik“; jer „kontroliraj jezik, pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli, pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje, pa ćeš kontrolirati svijet“.

„Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“, riječi su zmije upućene prvim ljudima i, zavedeni njenim riječima, oni su jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Naši su praroditelji poslušali riječi onoga koji je prkosno Bogu odgovorio: Non serviam! „Prvi radikal poznat čovjeku koji se pobunio protiv establišmenta i ostvario to toliko djelotvorno da je barem zadobio svoje kraljevstvo jest Lucifer“, piše Saul Alinsky u posveti knjige „Pravila za radikale“. Ne čudi, stoga, što u svojoj novoj knjizi „The Unholy Trinity: Blocking the Left’s Assault on Life, Marriage, and Gender“ Matt Walsh piše: „Prvi liberal se zvao Lucifer. Bio je anđeo. Živio je u Nebu … prije samog vremena. I danas je mogao biti tamo da je to odabrao, ali u svojem apsurdnom i nezasitnom ponosu nije htio prignuti svoje koljeno vrhovnoj volji Božjoj. Non serviam. ‘Neću služiti’, rekao je želeći voljeti samo sebe.“ Liberalizam, odnosno progresivizam, Walsh poistovjećuje sa štovanjem samoga sebe, a temeljno polazište glasi da je „ja“, pojedinac vrhovan, i sve se ostalo podlaže zahtjevima moga „ja“.

„Kad osoba štuje sebe i živi u kulturi kao što je naša, gdje jastvo vlada iznad svega, jedino što je ostalo za raditi i misliti jest seks. I, kao što ćemo vidjeti, smrt. Seks i smrt. Kad ne slijediš krepostan život niti tražiš duhovno ispunjenje bilo koje vrste, sve što Moćno Ja može učiniti jest zadovoljiti se – i umrijeti“. Iz ovog navoda možemo uočiti kako Walsh čitavi liberalni projekt svodi na eros i thanatos, isključujući pritom bilo kakvi grčki pathos. Walsh otkriva da je „domino efekt“ – na koji su upozoravali mislioci poput G.K. Chestertona kad je napisao da će „sljedeća velika hereza biti napad na moral, posebice spolni“, a koji su pobornici „ja“ nazivali neopravdanim i nepotrebnim zastrašivanjem puka – postao stvarnost.

Walsh u sljedećim poglavljima svoje knjige razotkriva progresivni napad na život, brak i spol, a glavna je taktika pritom manipulacija jezika. Masovni infanticid je omogućen redefiniranjem života, a vodi prema i utvrđuje relativizam, poimanje seksualnog odnosa kao rekreativne aktivnosti poput igranja video-igrica, u konačnici nas uzdižući iznad Boga jer odbacujemo život koji nam je On dao. Posljedično, odbacujemo sami sebe: svoju muževnost i ženstvenost.

Jednom kad je ostvarena ta pobjeda, liberalizam/progresivizam u skladu sa svojom naravi, sa svojom nezasitnom željom za uklanjanjem bilo kakve nejednakosti nastavlja „borbu za ljudska prava“. Nakon ostvarene seksualne slobode i prava na pobačaj, krenula je bitka za tzv. istospolni brak. I opet je glavna taktika napad na jezik: pristali smo na uvjete rasprave koje su postavili progresivisti, naime, da je s jedne strane „tradicionalni brak“, a s druge „istospolni brak“ (ili „brak za sve“ koji, usput rečeno, nije za sve, jer isključuje poliamorne osobe). No tim je ustupom borba bila osuđena na poraz jer je time normaliziran kvazi-koncept istospolnog braka koji ima smisla koliko i oženjeni neženja ili okrugli kvadrat. Tomu treba pridodati nastojanja oko normalizacije tzv. istospolnog braka putem umjetnosti, medija, zalaganjem intelektualaca, itd., što nas je dovelo do situacije u kojoj se nalazimo.

Ne zadovoljavajući se tim uspjehom, aktivisti su krenuli dalje, a ovaj put su „diskriminirana“ skupina za čija se prava treba boriti transrodne osobe. Ovdje se, kao i u ranijim slučajevima, očituje nebuloznost, nekoherentnost i protuslovnost čitavog progresivnog pokreta: s jedne strane su feministkinje koje inzistiraju na odbacivanju tradicionalnih rodnih uloga nametnutih od strane patrijarhata, odnosno da dječak može nositi ružičastu odjeću, a djevojčica plavu, a s druge transrodni pokret koji utvrđuje rodne uloge te iz činjenice da dječak voli nositi ružičasto, a djevojčica plavo zaključuje da je dječak zapravo djevojčica, a djevojčica dječak. Ako jednom transrodni aktivisti ostvare pobjedu, što će progresiviste spriječiti da se bore za prava transvrsnih, transinvalidnih ili transrasnih osoba? „To su samo zastrašivanja i pretjerivanja koja nemaju utemeljenja u zbilji“, pokušava nas umiriti progresivist, a znamo kako je to dosad završavalo.

U posljednjem poglavlju svoje knjige Walsh upozorava kako stvari ne stoje dobro, da mnogi nisu spremni boriti se za istinu, nisu voljni ostaviti ono što nam svijet nameće i živjeti drugačije, i da je zato „rat“ za našu kulturu završen, a mi smo više poput malobrojnih gerilaca „na okupiranom teritoriju, raštrkani i istrošeni, ali se nastavljamo boriti jer je jedina druga opcija predaja“. No, u konačnici znamo da pobjeđujemo, točnije, da Bog pobjeđuje i da će one koji su se dobro borili nagraditi zbog njihove vjere i hrabrosti, a oni koji su napustili svoje položaje zbog straha ili ravnodušnosti, suočit će se s ludošću svoje odluke. I dok znamo što će se dogoditi na duže staze, ne znamo što će biti u međuvremenu, odnosno koliko ćemo poraza pretrpjeti. No i u toj boli i patnji, u tim porazima svejedno ćemo slaviti Boga. „I jednog dana, nakon što odslužimo svoju dužnost na ovom bojnom polju, i nakon što se hrabro, časno i s vjerom budemo borili do posljednjeg daha, imat ćemo svoju pobjedu“.

Luka Ilić

5 komentara Dodajte vaš
  1. “s druge transrodni pokret koji utvrđuje rodne uloge te iz činjenice da dječak voli nositi ružičasto, a djevojčica plavo zaključuje da je dječak zapravo djevojčica, a djevojčica dječak.”

    Ovo nema veze s nikakvom Istinom, na koju se autor poziva u uvodnim rečenicama. Ovaj citat je krajnje banaliziranje, zaglupljivanje, odnosno u svojoj suštini – obična laž.
    Ne možemo svi sve razumjeti, koliko god bili obrazovani. I nije sramota nešto ne razumjeti. Sramota je promovirati nerazumijevanje, širiti ga skupa s neznanjem i to putem laži.

    1. Nekoliko stvari:
      1) Nigdje u tekstu ne koristim istinu s velikim “I”. To je dovoljno.
      2) Slobodno mi se možeš obraćati u drugom licu. Sa svoje strane ću biti slobodan u tikanju, pa ću te oslovljavati s „ti“.
      3) Pokoja crtica o laži. “Postoje više od dva spola”, neistinit je iskaz jer postoje samo dva spola, dok broj rodova svakodnevno raste. No “postoje više od dva spola” nije nužno laž, nego je laž kad osoba govori neistinu makar zna da je neistina, odnosno kad svjesno izriče neistinu. Tako da ako osoba zapravo zna da postoje samo dva spola, a svjesno tvrdi da postoje više od dva, onda laže. I dok može biti da iznosim neistinu, iz toga ne slijedi da lažem. Tako da ne razumijem otkud ti znanje o mojoj motivaciji? Otkud ti znanje da lažem? Telepatija?
      4) Ako je gore spomenuti citat “krajnje banaliziranje, zaglupljivanje”, zašto nas ostavljaš u tami kad je o tomu riječ? Objasni točno u čemu je problem, a ne samo tvrditi nešto bez ikakve argumentacije, ne nudeći nikakve razloge. Očitujem neznanje? Pa onda mi pomogni naučiti, a ne me ostaviti u tami neznanja.
      5) Želiš li možda reći da ne postoje „progresivni“ roditelji koji pod utjecajem transrodnog pokreta svoje sinove i kćeri počnu odijevati kao kćeri i sinove, a kasnije ih počnu stavljati na blokatore hormona, a sve to na temelju toga jer se, kad je imao/imala tri godine, sin počeo igrati s barbikom, a kći s autićima? Onda bi sin/kći došao/došla svom „progresivnom“ roditelju A ili B, te mu rekao/rekla da se osjećaju kao curica/dečko, a ovi su to shvatili kao znak da se njihov sin/kći rodio/rodila u pogrješnom tijelu i da trebaju sve učiniti kako bi njihov sin/kći postao/postala kći/sin. Nadalje, zar je neistina da je jedan od ciljeva feminizma bio ukinuće rodnih uloga, pa bi se muškarac mogao ponašati poput žene, a žena poput muškarca, no svejedno ne bi bili manje muškarci i žene zbog toga? Pa zašto onda kad se sin/kći počne igrati s barbikama/autićima, neki „progresivni“ roditelji to shvate kao znak da je sin/kći zapravo kći/sin ako je feminizam govorio da dječak koji se igra s barbikama jednako dječak kao i onaj koji se igra s autićima ili ako je curica koja se igra s autićima jednako curica kao i ona koja se igra s barbikama? Mislim, radije reci ekipi u liberalnom/progresivnom pokretu da sredi svoje misli u glavi.
      6) A na kraju krajeva, o ovome sam već pisao u tekstu „Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost“ (link: http://www.konzervativac.com/2017/06/24/politika-nizvodno-kulture-transrodnost/).

  2. Luka,
    kao što je jasno iz prvog komentara, laži nazivam izjavu da, takozvani transrodni pokret zaključuje, iz toga što dječak voli ružičasto a djevojčica plavo, da je dječak – djevojčica, a djevojčica – dječak. Neću te tražiti nekakve dokaze za tvrdnju, jer je jasno da ne postoje. Čak i ako neki roditelj tako napravi, doslovce temeljem toga što dijete voli određenu boju ili igračku, to ne znači da se isto može pripisati teoriji nekog pokreta.

    – Postoji pojava, stanje
    – Postoje društveni pokreti koji radi svoje agende pojavu mogu tumačiti kako žele i
    – Postoje individue koje djeluju po vlastitome nahođenju i ne može se, pritom, za svaku individuu pripisati isti motiv djelovanja

    Ti svo troje podvlačiš pod jedno te isto, pa iz teorije pokreta (ne ulazim u to jeli teorija uopće takva kakvom je navodiš) tumačiš samu pojavu, a individualno ponašanje tumačiš kao postavku pokreta itd. što je u najmanju ruku izuzetna površnost a u veću ruku svjesna manipulacija.

    Što se tiče (ne)razumijevanja same pojave, u to uopće ne ulazim niti mi je cilj *prosvijetljivati* te. Razumijevanje ionako proizlazi iz vlastite percepcije, a to svatko može jedino sam sebi omogućiti.

    1. 1. No u ovom tekstu nisam ni ulazio u dublju analizu pokreta jer mi to nije bila ni namjera, već osvrt na knjigu. Kao da bi mi prva i posljednja riječ o transrodnom pokretu bila gore napisana rečenica i kao da je time sve riješeno jednom zauvijek. O transrodnosti sam već pisao i upućujem te na taj tekst (Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost). Tko ima uši, neka čuje!
      2. Nego, zanima me: odakle roditeljima uopće ideja da bi njihov sin ili njihova kći mogao/mogla biti djevojčica/dječak? Ex nihilo? Transrodni aktivisti sigurno nemaju ništa s tim, a ako neki imaju, ti pojedinci nisu *pravi* transrodni aktivisti, zar ne?

  3. 1, Ne govorim o dubljoj analizi pokreta, nego o činjenici da ti ne razlikuješ pojavu od pokreta, ni pokret od individualnog ponašanja. Ti metodološki na svo troje gledaš kao na jedno, i to kao kroz pokret. K tome, u tom se slučaju dovodi u pitanje koji je to pokret koji analiziraš jer ne postoji samo jedan pokret i ne zastupa svaki pokret ista stajališta.
    2. Ne znam, pitaj ih. Zašto izvodiš tvrdokorne zaključke o ljudima koje ne poznaješ? Ne znam koji bi to bili *pravi* transrodni aktivisti, zaista. Da bismo dospjeli nekamo, valjalo bi razgovarati najprije o pojavi, odnosno o stanju i tu doći do određenog konsenzusa, a onda prijeći na pokrete, valjda jedan po jedan i analizirati njihovo djelovanje. Svaki individualni slučaj je zaseban i ne znam kako bi se to točno ustvrdila motivacija, iz ove pozicije u kojoj se ne zna ništa o navedenim ljudima. Valjda je onda lakše reći da zločesti aktivisti imaju nešto s tim, zar ne?

Odgovori