Pobačaj na zahtjev financiran od države, tzv. „istospolni brak“ i zakonsko nametanje riječi koje smo dužni koristiti kada se obraćamo pojedinim (tzv. transrodnim) osobama (a ne zaboravimo i pravo na korištenje zahoda po želji), samo su neka od „prava“ za koja se bore današnji progresivni aktivisti. Prvo su „pravo“, odnosno „pravo na pobačaj“ već ostvarili u velikome dijelu svijeta (makar je borba za „pravo“ da sve to financira država još uvijek u tijeku), drugo se pak „pravo“ poprilično ukorijenilo na Zapadu, a ofenziva za ostvarivanje trećega je u tijeku. Svim je tim progresivnim aktivistima zajedničko da se bore protiv istine, protiv zbilje, samovoljno je nastojeći izmijeniti, preoblikovati na svoju sliku, po svojoj želji, a pritom je jedna od glavnih taktika manipulacija jezika. Ili kao što je upozorio Peter Kreeft: „Ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umire. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolaze kroz napad na jezik“; jer „kontroliraj jezik, pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli, pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje, pa ćeš kontrolirati svijet“.
Progresivizam: svijet u službi samovoljnoga ja
„Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“, zmijine su riječi upućene prvim ljudima i oni, zavedeni njenim riječima, jeli su sa stabla spoznaje dobra i zla. Naši su praroditelji poslušali riječi prvoga radikala koji je prkosno odgovorio Bogu: Non serviam! „Prvi radikal poznat čovjeku koji se pobunio protiv establišmenta i ostvario to toliko djelotvorno da je barem zadobio svoje kraljevstvo jest Lucifer“, piše Saul Alinsky u posveti knjige Pravila za radikale. Ne čudi, stoga, što u svojoj knjizi The Unholy Trinity: Blocking the Left’s Assault on Life, Marriage, and Gender (2017.) Matt Walsh piše: „Prvi liberal zvao se Lucifer. Bio je anđeo. Živio je u Nebu … prije samoga vremena. I danas je mogao biti tamo da je to odabrao, ali u svojemu apsurdnom i nezasitnom ponosu nije htio prignuti svoje koljeno vrhovnoj Božjoj volji. Non serviam. ‘Neću služiti’, rekao je želeći voljeti samo sebe.“ Uočavamo da Walsh liberalizam, odnosno progresivizam poistovjećuje sa štovanjem samoga sebe. Temeljno polazište toga pogleda na svijet glasi da je ja, pojedinac vrhovan, a sve se ostalo podlaže zahtjevima samovoljnoga ja.
„Kada osoba štuje sebe i živi u kulturi kao što je naša, gdje ja vlada iznad svega, jedino što je ostalo za raditi i misliti jest seks. I, kao što ćemo vidjeti, smrt. Seks i smrt. Kada ne slijediš krepostan život niti tražiš duhovno ispunjenje bilo koje vrste, sve što Moćno Ja može učiniti jest zadovoljiti se – i umrijeti“. Iz ovoga navoda možemo uočiti kako Matt Walsh čitav liberalni projekt svodi na eros i thanatos, isključujući pritom bilo kakav grčki pathos. Walsh otkriva da je „domino efekt“ – na koji su upozoravali mislioci poput G. K. Chestertona kada je napisao da će „sljedeća velika hereza biti napad na moral, posebice spolni“, a koji su pobornici samovoljnoga ja nazivali neopravdanim i nepotrebnim zastrašivanjem puka – postao stvarnost.
Nesveto trojstvo
Napad na život
Matt Walsh u sljedećim poglavljima svoje knjige razotkriva progresivni napad na život, brak i spol, a pritom je glavna taktika ranije spomenuta manipulacija jezika. Masovni infanticid omogućen je redefiniranjem života, a pobačaj vodi prema i utvrđuje tri temeljna progresivna načela: 1) relativizam, 2) liberalno poimanje seksualnoga odnosa kao rekreativne aktivnosti poput igranja video-igrica i 3) uzdizanje samih sebe iznad Boga jer odbacujemo život koji nam je On dao. Konačno, jedna je od velikih tragedija pobačaja da time odbacujemo sami sebe: svoje očinstvo i muževnost, odnosno majčinstvo i ženstvenost.
Napad na brak
Matt Walsh zatim objašnjava da jednom kada je ostvarena ta pobjeda, liberalizam/progresivizam u skladu sa svojom naravi, sa svojom nezasitnom željom za uklanjanjem bilo kakve nejednakosti nastavlja „borbu za ljudska prava“. Nakon ostvarenih seksualnih sloboda i prava na pobačaj, krenula je bitka za tzv. „istospolni brak“. I opet je glavna taktika napad na jezik: pristali smo na uvjete rasprave koje su postavili progresivisti, naime, da je s jedne strane „tradicionalni brak“, a s druge „istospolni brak“ (ili „brak za sve“ koji, usput rečeno, nije za sve, jer isključuje poliamorne osobe). No tim smo ustupkom borbu za brak osudili na poraz jer smo omogućili normaliziranje kvazi-koncepta tzv. „istospolnoga braka“ koji ima smisla koliko i koncept oženjenoga neženje ili okrugloga kvadrata. Tomu treba pridodati nastojanja oko normalizacije tzv. „istospolnoga braka” putem umjetnosti, medija, zalaganja intelektualaca itd., što nas je dovelo do situacije u kojoj se nalazimo (vidi poglavlje Kulturna hegemonija u tekstu Politika je nizvodno od kulture: Uvod).
Napad na spol
Ne zadovoljavajući se tim uspjehom, aktivisti su krenuli dalje, a ovaj su put „diskriminirana“ skupina, za čija se prava treba izboriti, tzv. „transrodne osobe“. Matt Walsh objašnjava da se ovdje, kao i u ranijim slučajevima, očituje nebuloznost, nekoherentnost i protuslovnost čitavoga progresivnog pokreta. S jedne su strane feministkinje koje inzistiraju na odbacivanju tradicionalnih rodnih uloga nametnutih od strane patrijarhata, odnosno tvrde da dječak može biti dječak makar nosio ružičastu odjeću, a djevojčica djevojčica premda nosila plavu. S druge su pak strane transrodni aktivisti koji učvršćuju rodne uloge te iz činjenice da dječak voli nositi ružičasto, a djevojčica plavo zaključuju da je dječak zapravo djevojčica, a djevojčica dječak. Ako jednom transrodni aktivisti ostvare pobjedu, što će progresiviste spriječiti da se bore za prava transvrsnih, transinvalidnih ili transrasnih osoba? „To su samo zastrašivanja i pretjerivanja koja nemaju utemeljenja u zbilji“, pokušava nas umiriti progresivist, pritom se uzdajući u to da smo zaboravili sve ranije situacije u kojiima su se ta zastrašivanja i pretjerivanja pokazala točnima.
Nema predaje
Matt Walsh u posljednjemu poglavlju svoje knjige upozorava kako stvari ne stoje dobro, da mnogi nisu spremni boriti se za istinu, da nisu voljni ostaviti ono što nam svijet nameće i živjeti drugačije, i da je zato „rat“ za našu kulturu završen, a mi smo više poput malobrojnih gerilaca „na okupiranome teritoriju, raštrkani i istrošeni, ali se nastavljamo boriti jer je jedina druga opcija predaja“. Međutim, u konačnici znamo da pobjeđujemo, točnije, da Bog pobjeđuje i da će one koji su se dobro borili nagraditi zbog njihove vjere i hrabrosti, a oni koji su napustili svoje položaje iz straha ili ravnodušnosti suočit će se s ludošću svoje odluke. I dok znamo što će se dogoditi na duže staze, ne znamo što će biti u međuvremenu, odnosno koliko ćemo poraza pretrpjeti. No i u toj boli i patnji, u tim porazima svejedno ćemo slaviti Boga. „I jednoga dana, nakon što odslužimo svoju dužnost na ovome bojnom polju, i nakon što se hrabro, časno i s vjerom budemo borili do posljednjega daha, imat ćemo svoju pobjedu“.
Luka Ilić
Corrigenda, 27. siječnja 2022.
Prvo, što se samoga teksta tiče, stilski sam ga uredio, izmijenio poneku rečenicu i ubacio poveznice.
Drugo, iako u posljednje vrijeme nisam previše pratio što radi i piše Matt Walsh, zadnjih sam se dana našao u situaciji da poslušam neke njegove stvari. Primjerice, njegovo gostovanje kod Tuckera Carlsona gdje je reklamirao svoju novu knjigu za djecu Johnny the Walrus o dječaku Johnnyju koji u svojoj maštovitosti i razigranosti zamišlja da je morž. Iz tog je razloga počeo nositi kuhače za kljove, a čarape kao peraje. I sve bi to bilo bezazleno da njegova progresivna i pomalo zbunjena majka ne misli, uvjerena od društva i interneta, da ako se tvoje dijete identificira kao nešto, onda je ono to nešto. Stoga ona počinje odgajati svoje dijete kao morž, poštujući njegov identitet. No je li dovoljno da dijete misli, vjeruje da je nešto kako bi bilo to nešto? Više o svemu tome u njegovoj novoj knjizi koja bi trebala izaći krajem ožujka ove godine. Na Walshovu su mi pak Youtube-kanalu naročito zanimljivi bili njegovi komentari i osvrti upravo na teme koje obrađuje u ovoj knjizi. Konačno, osim već spomenutoga Nesvetoga trojstva, Matt Walsh napisao je i knjigu Church of Cowards: A Wake-Up Call to Complacent Christians (hrv. Crkva kukavica: Poziv na buđenje samozadovoljnim kršćanima), u kojoj razotkriva stanje kršćanstva u Americi (samo u Americi?) i poziva nas da kao kršćani odbacimo mlakost i osrednjost, da se odreknemo samih sebe, uzmemo svoj križ i idemo za Isusom.
“s druge transrodni pokret koji utvrđuje rodne uloge te iz činjenice da dječak voli nositi ružičasto, a djevojčica plavo zaključuje da je dječak zapravo djevojčica, a djevojčica dječak.”
Ovo nema veze s nikakvom Istinom, na koju se autor poziva u uvodnim rečenicama. Ovaj citat je krajnje banaliziranje, zaglupljivanje, odnosno u svojoj suštini – obična laž.
Ne možemo svi sve razumjeti, koliko god bili obrazovani. I nije sramota nešto ne razumjeti. Sramota je promovirati nerazumijevanje, širiti ga skupa s neznanjem i to putem laži.
Nekoliko stvari:
1) Nigdje u tekstu ne koristim istinu s velikim “I”. To je dovoljno.
2) Slobodno mi se možeš obraćati u drugom licu. Sa svoje strane ću biti slobodan u tikanju, pa ću te oslovljavati s „ti“.
3) Pokoja crtica o laži. “Postoje više od dva spola”, neistinit je iskaz jer postoje samo dva spola, dok broj rodova svakodnevno raste. No “postoje više od dva spola” nije nužno laž, nego je laž kad osoba govori neistinu makar zna da je neistina, odnosno kad svjesno izriče neistinu. Tako da ako osoba zapravo zna da postoje samo dva spola, a svjesno tvrdi da postoje više od dva, onda laže. I dok može biti da iznosim neistinu, iz toga ne slijedi da lažem. Tako da ne razumijem otkud ti znanje o mojoj motivaciji? Otkud ti znanje da lažem? Telepatija?
4) Ako je gore spomenuti citat “krajnje banaliziranje, zaglupljivanje”, zašto nas ostavljaš u tami kad je o tomu riječ? Objasni točno u čemu je problem, a ne samo tvrditi nešto bez ikakve argumentacije, ne nudeći nikakve razloge. Očitujem neznanje? Pa onda mi pomogni naučiti, a ne me ostaviti u tami neznanja.
5) Želiš li možda reći da ne postoje „progresivni“ roditelji koji pod utjecajem transrodnog pokreta svoje sinove i kćeri počnu odijevati kao kćeri i sinove, a kasnije ih počnu stavljati na blokatore hormona, a sve to na temelju toga jer se, kad je imao/imala tri godine, sin počeo igrati s barbikom, a kći s autićima? Onda bi sin/kći došao/došla svom „progresivnom“ roditelju A ili B, te mu rekao/rekla da se osjećaju kao curica/dečko, a ovi su to shvatili kao znak da se njihov sin/kći rodio/rodila u pogrješnom tijelu i da trebaju sve učiniti kako bi njihov sin/kći postao/postala kći/sin. Nadalje, zar je neistina da je jedan od ciljeva feminizma bio ukinuće rodnih uloga, pa bi se muškarac mogao ponašati poput žene, a žena poput muškarca, no svejedno ne bi bili manje muškarci i žene zbog toga? Pa zašto onda kad se sin/kći počne igrati s barbikama/autićima, neki „progresivni“ roditelji to shvate kao znak da je sin/kći zapravo kći/sin ako je feminizam govorio da dječak koji se igra s barbikama jednako dječak kao i onaj koji se igra s autićima ili ako je curica koja se igra s autićima jednako curica kao i ona koja se igra s barbikama? Mislim, radije reci ekipi u liberalnom/progresivnom pokretu da sredi svoje misli u glavi.
6) A na kraju krajeva, o ovome sam već pisao u tekstu „Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost“ (link: https://www.konzervativac.com/2017/06/24/politika-nizvodno-kulture-transrodnost/).
Luka,
kao što je jasno iz prvog komentara, laži nazivam izjavu da, takozvani transrodni pokret zaključuje, iz toga što dječak voli ružičasto a djevojčica plavo, da je dječak – djevojčica, a djevojčica – dječak. Neću te tražiti nekakve dokaze za tvrdnju, jer je jasno da ne postoje. Čak i ako neki roditelj tako napravi, doslovce temeljem toga što dijete voli određenu boju ili igračku, to ne znači da se isto može pripisati teoriji nekog pokreta.
– Postoji pojava, stanje
– Postoje društveni pokreti koji radi svoje agende pojavu mogu tumačiti kako žele i
– Postoje individue koje djeluju po vlastitome nahođenju i ne može se, pritom, za svaku individuu pripisati isti motiv djelovanja
Ti svo troje podvlačiš pod jedno te isto, pa iz teorije pokreta (ne ulazim u to jeli teorija uopće takva kakvom je navodiš) tumačiš samu pojavu, a individualno ponašanje tumačiš kao postavku pokreta itd. što je u najmanju ruku izuzetna površnost a u veću ruku svjesna manipulacija.
Što se tiče (ne)razumijevanja same pojave, u to uopće ne ulazim niti mi je cilj *prosvijetljivati* te. Razumijevanje ionako proizlazi iz vlastite percepcije, a to svatko može jedino sam sebi omogućiti.
1. No u ovom tekstu nisam ni ulazio u dublju analizu pokreta jer mi to nije bila ni namjera, već osvrt na knjigu. Kao da bi mi prva i posljednja riječ o transrodnom pokretu bila gore napisana rečenica i kao da je time sve riješeno jednom zauvijek. O transrodnosti sam već pisao i upućujem te na taj tekst (Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost). Tko ima uši, neka čuje!
2. Nego, zanima me: odakle roditeljima uopće ideja da bi njihov sin ili njihova kći mogao/mogla biti djevojčica/dječak? Ex nihilo? Transrodni aktivisti sigurno nemaju ništa s tim, a ako neki imaju, ti pojedinci nisu *pravi* transrodni aktivisti, zar ne?
1, Ne govorim o dubljoj analizi pokreta, nego o činjenici da ti ne razlikuješ pojavu od pokreta, ni pokret od individualnog ponašanja. Ti metodološki na svo troje gledaš kao na jedno, i to kao kroz pokret. K tome, u tom se slučaju dovodi u pitanje koji je to pokret koji analiziraš jer ne postoji samo jedan pokret i ne zastupa svaki pokret ista stajališta.
2. Ne znam, pitaj ih. Zašto izvodiš tvrdokorne zaključke o ljudima koje ne poznaješ? Ne znam koji bi to bili *pravi* transrodni aktivisti, zaista. Da bismo dospjeli nekamo, valjalo bi razgovarati najprije o pojavi, odnosno o stanju i tu doći do određenog konsenzusa, a onda prijeći na pokrete, valjda jedan po jedan i analizirati njihovo djelovanje. Svaki individualni slučaj je zaseban i ne znam kako bi se to točno ustvrdila motivacija, iz ove pozicije u kojoj se ne zna ništa o navedenim ljudima. Valjda je onda lakše reći da zločesti aktivisti imaju nešto s tim, zar ne?
Pod pretpostavkom da bi autor bio protiv pobačaja i da ga ne financira država, mogu samo reći da vas molim da prestanete nametati svoje svjetonazore drugim ljudima. Ako ne želite raditi pobačaj nemojte, ali prestanite zabranjivati istu stvar ostalima. Nisam ni ja za pobačaj, ali mi ne pada na pamet drugima govoriti što da rade. O tome da li bi država to trebala plaćati ili ne, možemo razgovarati.
Što se tiče “istospolnog braka”, stvar je identična. Ako ne želite istospolne brakove, nemojte ih prakticirati, ali dozvolite drugima da ako takav brak žele, da ga mogu i ostvariti. U RH su katolici velika većina, ali dosta njih nema ništa protiv istospolnih brakova. Čak da su svih 85% katolika protiv istospolnog braka, to opet ne bi bio nikakav argument, nego samo nametanje vlastitog svjetonazora silom.
Što se tiče “zakonskog nametanja riječi”, apsolutno sam protiv toga, a radi se upravo o obrascu kojeg vi vjernici koristite kad je riječ o prethodna dva problema – nasilno namećete svoj svjetonazor drugim ljudima. Kad vam idući put netko kaže da bi ga trebali oslovljavati ovako ili onako, jer je to njemu ćef, sjetite se kako se ponašate po pitanju abortusa i istospolnih brakova i ispunite mu njegovu suludu želju.
Hej Imbehind! Nadam se da ti ne smeta što odgovaram ja mjesto autora. Na Konzervativcu smo već objavili par tekstova koji dobrim dijelom objašnjavaju naše protivljenje pobačaju. Ono što je zanimljivo u toj raspravi jest da argumentativna osnova nije “religiozna”. Razlozi koje nudimo se ne temelje na “kršćanskoj” perspektivi, oslobođeni su pretpostavki koje bi šire ateističko čitateljstvo smatralo problematičnima. Zato je, recimo, Aleksandar Stanković – iako ateist – protiv pobačaja (barem u većini slučajeva): http://www.index.hr/black/clanak/aleksandar-stankovic-o-pobacaju-pravo-djeteta-jace-je-od-prava-majke/852302.aspx
Stanković kaže: „pravo djeteta jače je od prava majke“. A to je nešto što, u osnovi, i mi tvrdimo. Ako država spriječi ubojicu u namjeri da ubije svoje dijete ili svog susjeda, sigurno se ti nećeš žaliti što mu država „nameće svoj svjetonazor“. Kompletna pravna država proizlazi iz nekog svjetonazora, iz neke skupine ideja. Jedna od jakih ideja koja je prihvaćena od teista i od ateista jest da svaki čovjek ima pravo na život. Upravo je to ono pravo koje mi nastojimo štititi braneći ženama pobačaje – slično kao što država brani druge vrste ubojstva. Tako da, ako se radi o pitanjima okusa sladoleda ili omiljenih tv-serija, slažem se. Nije opravdano drugima grubo nametati svoj „svjetonazor“. No, kad se tiče provođenja ljudskih prava – borbe protiv ubojstva djece, rasizma, kolektivizma itd. – naša je obveza raditi na poboljšanju društva.
@FredDelacroix vaše protivljenje abortusu, prema mojem mišljenju, proizvod je nedovoljno jasnog sagledavanja situacije. Da li to radite namjerno ili nenamjerno (vaš svjetonazor vam ne dozvoljava jasno sagledavanje situacije), svejedno je, ali kad bi jasno sagledali činjenično stanje, bez obzira na vaš svjetonazor, nužno bi došli do istog zaključka kao i ja, a to je da se abortus ne smije zabraniti.
Naime, svi tipični argumenti pro-choicera se svode na to da fetus nije čovjek, da ne osjeća bol i slično, pa da se prekid trudnoće ne može smatrati ubojstvom. Ne ulazeći u detalje što je tu sve sporno, istaknuo bi osnovnu logičku pogrešku u njihovim tvrdnjama, istu koju radite i vi pro-lifeovci u pobijanju tih istih tvrdnji. Ako analiziramo argumente i kontraargumente sa obje strane, možemo zaključiti da i jedni i drugi prekid trudnoće automatski povezuju sa smrću ploda, nakon čega prebacujete težište rasprave prvo na to da li je plod ljudsko biće ili nije, a onda da li je prestanak života ploda ubojstvo. Za mene je takva rasprava potpuno promašena jer se ne nije dovoljno preispitala validnost (naizgled neupitne) premise da svaki prekid trudnoće nužno završava smrću ploda.
Potpuno je jasno da to nikako nije slučaj budući da postoje milijuni slučajeva djece koja su rođena i nekoliko mjeseci prije termina pa su preživjela. Također su poznati i brojni slučajevi gdje prekid trudnoće nije spontan, nego je umjetno induciran zbog ovih ili onih razloga, pa je plod preživio. Vjerojatnost preživljavanja ploda je uvijek direktno povezana sa starošću ploda i tehnološkom opremljenošću medicinske ustanove gdje se prekid trudnoće vrši. Što je plod stariji i što je bolnica bolje opremljena, vjerojatnost preživljavanja je veća.
Ako je ovo gore tako, a tako je, logički se nameće zaključak da će u bliskoj i nešto daljoj budućnosti vjerojatnost preživljavanja prijevremeno rođene djece ili one djece kod kojih je došlo do umjetnog prekida trudnoće biti sve veća što tehnologija za zbrinjavanje takve djece nakon vađenja iz maternice bude naprednija i dostupnija.
Danas se rutinski zbrinjavaju djeca rođena nakon 30-tog tjedna (90% preživi), djeca rođena u 23. tjednu imaju 1/3-1/2 šansu preživljavanja, a poznati su slučajevi uspješnog preživljavanja djece rođene i u 21. tjednu. Trend je, kako medicina napreduje, da se granica preživljavanja pomiče u sve raniju gestacijsku dob. Takav razvoj situacije je i izvjesniji ukoliko se skoro počnu koristiti nove metode koje uključuju razvoj ploda u umjetnoj maternici prije prebacivanja u inkubatore (testiranja na životinjama su uspješno provedena). Sve u svemu, nema razloga da ne bi mogli zaključiti da će jednog dana biti moguće čitavu trudnoću u potpunosti provesti u artificijelnom okruženju umjetne maternice. Možda ne sutra, možda ne za 10 niti za 100 godina, ali biti će moguće jer je principjelno moguće i stvar je tehnologije, a ne fizike, kemije ili biologije.
Ako je ovo gore tako, a tako je, možemo zaključiti da prekid trudnoće u nekoj, zasad neodređenoj budućnosti nikako nećemo moći poistovjetiti sa usmrćivanjem ploda već možda jedino sa napuštanjem djeteta od strane roditelja. U svakom slučaju, bez obzira što to danas izgleda drugačije, ako gledamo principjelno, onda stoji da prekid trudnoće sam po sebi nije usmrćivanje, pa ne može sam po sebi biti ni ubojstvo.
Ako pogledamo što se danas zapravo događa prilikom prekida trudnoće, možemo zaključiti da se medicinski prekid trudnoće tj. abortus obavlja na način koji nosi najmanji rizik za majku, a to je da se prema plodu postupa krajnje neobzirno za što doduše postoji racionalno opravdanje, a to je da plod ionako nema nikakvu šansu za preživljavanje pa je svaka posebna pažnja da ga se izvadi živog naprosto gubljenje energije i ugrožavanje majke. Međutim, kad bi ta šansa preživljavanja postojala, uz napredak u metodama ekstrakcije, u budućnosti, paralaleno sa razvojem tehnologije sigurnog zbrinjavanja ploda van maternice, može se očekivati i mogućnost ekstrakcije ploda iz maternice bez smrtnog ishoda.
Ako možemo prihvatiti da je u principu moguće odstraniti plod iz maternice u bilo koje doba bez značajnog rizika za plod i majku te da je u principu moguće da taj plod pohranimo u umjetnu maternicu i da se kao takav u potpunosti razvije i preživi do termina, kada se vadi i nastavlja život kao normalno novorođenče, postavlja se pitanje što preostaje “u principu” sporno u postupku kojeg danas nazivamo “abortus”?
Što god ostalo, nikako ne može biti veće zlo od toga da ženu prisiljavamo da protiv svoje volje i uz rizik po vlastiti život, služi kao inkubator za razvoj njoj neželjenog ploda ako u principu postoji alternativa. Iz tog razloga i jedino iz tog razloga sam protiv zabrane abortusa jer moralni sudovi o opravdanosti abortusa nikako ne mogu biti niti bi smjeli biti stvar trenutnog stupnja tehnološkog razvoja, već bi trebali biti zasnovani na određenim principima, a principi nisu i ne bi smjeli biti cirkularno uvjetovani stupnjem tehnološkog razvoja.
Ako tako sagledamo stvar, možemo zaključiti da abortus ne može biti ubojstvo niti mu je intencija usmrćivanje ploda, već ga treba promatrati isključivo kao proces uklanjanja ploda iz tijela žene, a da izvjesna smrt ploda nažalost rezultira isključivo usljed trenutačne tehnološke nespremnosti da tako izvađen plod sačuvamo na životu. (Pretpostavljam da bi čak i medicinski bilo moguće utvrditi da je neposredni uzrok smrti neozlijeđenog, ali iz maternice odstranjenog fetusa zapravo tehnološka nemogućnost sprječavanja gubitka kisika, šoka, pada tlaka u krvožilnom sustavu i slično, a ne činjenica da se plod više ne nalazi u tijelu majke.)
Ako pak i dalje mislite drugačije, tj. smatrate da je abortus ubojstvo, onda ne vidim razloga zašto ne bi istog ovog trenutka državu optužili za genocid jer nas potpuno ravnodušno pušta da masovno i prije vremena umiremo od bolesti koje će u budućnosti biti itekako izlječive.
Na kraju, nekako se samo od sebe nameće pitanje što Katolička crkva poduzima kako bi tehnologije sigurne ekstrakcije ploda i umjetne maternice postale što prije dostupne kako bi spriječile ono što je prema vašem trenutnom svjetonazoru ubojstvo?
Ovo je vjerovatno jedan od najpromašenijih argumenata u istoriji čovječanstva, uključujući diskusije u kojima učestvuju Ateisti Srbije.
@Aleksandar, ali zato je tvoj kontraargument svjetska klasa… 🙂
“možemo zaključiti da abortus ne može biti ubojstvo niti mu je intencija usmrćivanje ploda, već ga treba promatrati isključivo kao proces uklanjanja ploda iz tijela žene, a da izvjesna smrt ploda nažalost rezultira isključivo usljed trenutačne tehnološke nespremnosti da tako izvađen plod sačuvamo na životu. ”
Znači vi vrište neki zahvat koji rezultira smrću drugog ljudskog bića i to nije ubojstvo!!! I još tražiti argumente na ovako nešto…oduzmete nekome život, ali to nije oduzimanje života…
Ubojstvo nije jedini način na koji nekome možete oduzeti život. To je tako u pravu još od vremena starih Grka, a ubojstvo je ipak pravna, a ne moralna kategorija. Da je to tako potvrđuje i Biblija jer je dekalog zakonik, a ne filozofska rasprava o moralu.
Što se tiče konkretnog primjera sa prekidom trudnoće koji rezultira smrću, jasno je da namjera žene nije ubojstvo, nego gospodarenje svojim tijelom. Ako je to tako, a u većini slučajeva je tako, prekid trudnoće se ne može nazvati ubojstvom.
Činjenica je da njena namjera izaziva prekid tuđeg života.
Vama je “gospodarenje vlastitim tijelom” iznad prava tuđeg života, meni ne. Pokušajte gospodariti svojim tijelom tako da zamolite liječnike da vam odstrane neki dio tijela, npr. ruku, nogu…pretpostavljam da bi vas sljedeći komentar stigao s psihijatrijskog odjela.
Biti ću banalan: Ako ja vas zaustavim na cesti sa namjerom da vas nešto priupitam, a nakon što odete minutu kasnije na vas naleti auto i ubije vas, da li je moja namjera izazvala vašu smrt? Tvrdim da jest, jer da vas nisam zaustavio, ne bi vas auto pregazio. To je činjenica. A da li sam kriv za ubojstvo? Po vama izgleda jesam.
Samoozljeđivanje je pouzdan znak psihopatologije. Međutim, embrio ili fetus nije dio vlastitog tijela već parazit nesposoban za život koji nije dio vlastitog tijela i samo njegovo postojanje i prisutnost u ženi može biti opasno za ženino zdravlje pa i smrtonosno. Ako uzmemo to u obzir, teško se može reći da je odluka da ne želi trudnoću neracionalna za bilo koju ženu.
Uostalom, nakon onoliko priče o DNK sumnjam da sada možete tvrditi da su embrio ili fetus djelovi ženinog tijela.
Jasno vam je da me niste gurnuli pod auto, da jeste…čin majke direktno oduzima djetetov život
“Parazit nesposoban za život”. Za vas parazit za mene čovjek u prvoj fazi svoga života
nije li biološki očito da sam prvo bio embrij, zatim fetus, pa novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, pa dijete, zatim adolescent, a zatim odrasla osoba? Ne govori li moja majka o vremenu kada je “bila trudna sa mnom”, a time podrazumijeva da sam ja taj koji je bio u njenoj utrobi kada je ona bila trudna? Nije li sonogoram moje kćeri sonogram one kćeri koja će se roditi? Koliko god da je očito da sam ja bio nekoć fetus, ipak je očito da će protivnik morati fokusirati svoj napad na ovaj dio argumenta. Treba se još puno toga reći. Prije nekih trideset godina, devet mjeseci prije nego što sam se rodio, došlo je do oplodnje. Sperma mog oca oplodila je jajašce moje majke. Unutar dvadeset četiri sata, ili ranije, novi organizam je nastao, organizam koji nije niti dio moje majke niti dio moga oca. Kao prvo, taj organizam je bio genetički različitih od oboje. Kao drugo, funkcije ovog organizma su usmjerene prema svojim vlastitim koristima – sebično, organizam je kolonizirao maternicu, otpustio hormone koji pokreću promjene u ženi korisne za organizam, i tako dalje.
Sigurno se nije ponašao kao dio tijela bilo moje majke bilo moga oca. Osim toga, očito je da nije bio dio mog oca – više mu nije bila potrebna interakcija s njime; Ali nije stvarno mogao biti dio moje majke jer genetski doprinos mog oca je jednak doprinosu moje majke, dakle ili je bio dio oboje ili nijednog. Dakle, nije bio dio nijednog. Osim toga, možemo vidjeti da je u najranijim danima ovog organizma prije implantacije, organizam plutao slobodno, neovisno tražeći hranu u majčinoj utrobi. Taj organizam sigurno nije bio dio moje majke. Dakle radi se o novom individualnom organizam, organizmu koji nije postojao prije. Dajmo mu ime; nazvat ćemo ga Bob. Ako imamo kameru i promatramo što se događa u utrobi u kojoj živi Bob, vidjet ćemo embrij koji se razvija, stanice diferenciraju, formira fetus, rast, i konačno rođenje. Ako nastavimo gledati, vidimo novorođenče, zatim dojenče, zatim malo dijete, zatim dijete, zatim adolescenta, zatim odraslu osobu. Radi se o kontinuiranoj povijesti.
Opet se moram ponavljati i biti još banalniji. Žena ne oduzima direktno život ničemu. Žena legne na onaj stolac i raširi noge. Ginekolog napravi ostatak. Ako je tako, a jest, zašto bi ženu optuživali za ubojstvo? Žena nema namjeru ubiti dijete i siguran sam da ne bi imala ništa protiv da dijete ostane živo, samo ne u njoj. Ne samo da žena vjerojatno ne bi imala ništa protiv preživljavanja djeteta, već da postoji tehnologija da se dijete izvađeno iz maternice sačuva na životu, žena ne bi imala pravo zatražiti da se dijete kojeg se odrekla ubije.
“Za vas parazit za mene čovjek u prvoj fazi svoga života” – DA. Parazitskoj. Nije sposoban za samostalan život, a hranjive sastojke sebično crpi iz majke, često i na njenu štetu “kolonizirajući maternicu” i “otpuštajući hormone”.
Ne oduzima mu život ona nego doktor na njen zahtjev, činjenica. Možete taj život zvati parazitski, kako god, ali i dalje je to čovjek u prvoj fazi svoga života i ništa ne može promijeniti činjenicu da ste mu ga prekinuli.
Namjera ova ili ona, ugasila je tuđi život
“Nije sposoban za samostalan život” , kao ni moja baka od 95 godina, 5 min bez nas bliznjih i gomile lijekova…cao-bao
Uostalom, čak nije ni bitno da li žena direktno ubija dijete ili ne. Pitanje je da li je ubojstvo opravdano ili nije. Primjerice, ako te netko napadne i želi te ubitii ako tu osobu ubiješ, na to ubojstvo u samoobrani netko će gledati kao na nešto moralno, netko drugi kao na nešto nemoralno. Ali svejedno, nitko ti ne može reći da nemaš opravdanja za takvo ubojstvo ili te kazniti za tako nešto jer svaki ljudski zakon, pa i božji, ako baš želiš, priznaje pravo čovjeka na samoodržanje.
Slično je sa abortusom, ako već na njega gledaš kao na ubojstvo. Nebitno je da li je za tebe to moralan ili nemoralan čin. Nije ni za mene moralan. Međutim, priznajem opravdanost takvog čina jer priznajem pravo na samoodržanje i autonomiju tijela ženi koju smatram ravnopravnom osobom kako muškarcu, tako i djetetu, pa čak i nerođenom.
Trudnoća je zdravstveno rizično stanje tijela. Bez obzira što je u zadnjih 100 godina medicina napredovala i dalje postoji rizik za majku da neće preživjeti trudnoću. Ma koliko taj rizik mali bio, nikoga se protiv vlastite volje ne bi na silu trebalo izlagati takvom riziku.
Ako objektivno sagledaš stvari, bez da se fiksiraš na fetus, uvidio bi da današnje društvo zabranjuje čak i doniranje organa mrtve osobe bez pristanka te osobe (ili ako je osoba zabranila vađenje organa prije smrti), a ne dolazi u obzir nikakvo nasilno vađenje organa živih ljudi, pa čak ni krvi (koja je obnovljiva), pa čak ni u slučajevima gdje bi takva ekstrakcija organa ili benigna donacija krvi spasila nečiji život. Ista stvar je sa trudnoćom – od žene tražiš da prisilno donira maternicu, a indirektno cijelo svoje tijelo te da se izloži riziku da umre sve kako bi spasila život drugom čovjeku.
Ako bi ti pristao da daš svoj bubreg, pola jetre, koštanu srž i 2 litre krvi kako bi spasio neznanca, svaka ti čast, ali ja ne bi i nitko me ne može osuđivati zbog toga isto kako ne treba osuđivati žene zato što ne žele zadržati trudnoću.
Ako se ti krećeš u društvu žena koje bi otišle doktoru i tražile da im doktor ubije dijete, onda je to zabrinjavajuće za tebe. Međutim, ne postoji ni jedna žena, osim možda silovanih, da takav nalog daju doktoru. Žene žele da im se dijete izvadi iz utrobe, a ne da ga netko ubije. Smrt djeteta nastupa zbog nemogućnosti da samostalno nastavi život van majke, a ne jer je žrtva ubojstva.
Siguran sam i u to da kojim slučajem zapnete u prometu i kad bi tada vaša baba umrla jer nije uzela ljekove na vrijeme, da NIKOME ne bi palo na pamet da vas optuži za ubojstvo.
Pa vi uspoređujte samoobranu s uduzimanjem života nerodenog. Ovo je vrh. Ja svojoj baki nisam ugasio život ni na koji način, majka svojim jest. Ogromna razlika
Vi priznajete opravdanost takvog čina ja ne. Kada ovo kažem, ne mislim na situacije gdje je život majke ugrožen…vi slobodno pravdajte, ja neću iz razloga koje sam naveo da se opet ne ponavljam
Opet očito ne razumiješ što pišem. Ne uspoređujem abortus sa samoobranom. Pravo žene na abortus JEST pravo na samoobranu i na samoodržanje. Nema tu nikakve razlike. To što su tebi nerođene bebe slatke pa ih ne doživljavaš opasnima za život žene je zato što ne razmišljaš racionalno već emotivno.
Ako kažeš da opravdavaš abortus ako je život majke ugrožen, onda opravdavaš abortus jer je medicinska činjenica da je život žene u trudnoći uvijek ugrožen u odnosu na ženu koja nije trudna.
Hvala što si napokon priznao da je moguće opravdati moralno upitan čin, kao što eto i meni polazi za rukom. Sad se možeš i službeno svrstati u pro-choice tabor. Čestitam!
Ili je kasno pa nisi svjestan što si napisao? 😀
Pravo žene na abortus JEST pravo na samoobranu. Za mene je ovo glupost, nikakva samoobranu nije u pitanju.nego napad na tuđi život. Što se tiče rizičnosti trudnoće, jasno vam je da nisu sve jednako riskantne i vise je nego očito na sto sam mislio
Više je nego očito da ne znaš što pričaš i da si se zapleo u svoje nekonzistentne besmislice.
Dakle, sve dok postoji čak i mali rizik za ženu u trudnoći, a činjenica je da postoji (i nije baš beznačajan – 0,21% globalno – 210 žena na 100.000 poroda), onda to znači da je život žena u trudnoći ugrožen. Ako je život žena u trudnoći ugrožen, žena ima pravo na samoobranu tj. poduzeti sve što bi smanjilo rizik smrti ili trajne posljedice po zdravlje, uključujući i abortus.
Jasno, nisu sve trudnoće jednako riskantne, ali ako netko procijeni rizičnost trudnoće, to je samo statistički podatak, a ne biološka činjenica za pojedinu ženu. Stvarni rizik se može nažalost utvrditi samo post festum, kad je sve gotovo.
Totalno ste se pogubili i pisete nešto sto veze nema s mojim stavom.
Samo ti se čini da nema veze sa tvojim stavom. To je zato jer su ti stavovi proturječni sami po sebi. Naime, smatraš da je abortus ubojstvo i da nitko nema prava ugrožavati tuđi život, a u isto vrijeme:
A)
1. Dozvoljavaš abortus ako je ugrožen život žene
2. Život svake žene je u trudnoći ugrožen
Zaključak: Podržavaš abortus
B)
1. Dozvoljavaš ubojstvo u samoobrani
2. Život svake žene je u trudnoći ugrožen
Zaključak: Podržavaš abortus
Ponovno hrpa gluposti. Vama je ocito isto kada liječnik kaže da je riječ trudnoći koja ce vjerovatno izazvati smrt majke i kada kaze da je trudnoća ok. S druge strane ne spominjete rizik abortusa kao da se zeni apsolutno ništa ne može dogoditi. Mijesate kruske i jabuke citavo vrijeme. Jos uvijek čekam odgovor zašto 12 tjedana jer ona glupost o boli ne može proći ni u vrtiću i jos čekam kako to da je drugi dan važniji od prvoga.
Vaša logika “možete nekome oduzeti život, ali mu ga zapravo niste oduzeli” je vrh laprdanja.
Vidi Silve, ako već napišeš nešto u navodnicima, kao što si napisao poviše, onda prvo provjeri da je taj kojeg navodiš uopće napisao to što navodiš da je napisao. Mislim da si ovim uklonio svaki razlog bilo kakve moje daljnje rasprave sa tobom jer pokazuješ po ko zna koji put i to nakon mojih prethodnih upozorenja na istu stvar, da iskrenoj raspravi jednostavno nisi dorastao. Ugodan dan vam želim…
Važno je da ste vi dorasli i iskreni s čarobnim štapićem i konstantnim pogrešnim interpretacijama mojih riječi
Da ti je do iskrenosti, barem bi se ispričao na krivom navodu, ali možda je to ipak previše za očekivati od osobe koja svoj moral crpi od čobana iz brončanog doba…
Kada vi pišete laži, onda je to ok. Samo sam naveo vas zaključak. A i dosljednost vam nije jaca strana, zar me niste gore pozdravili.