Jedan od glavnih argumenata u prilog pobačaja jest tzv. argument iz tjelesne autonomnosti. Prema tome argumentu žena ima pravo raspolagati svojim tijelom kako god ona to želi. Dijete/fetus dio je ženina tijela. Dakle, ako želi zadržati dijete, njezino je pravo da ga zadrži; želi li pak pobaciti dijete, njezino je pravo da ga pobaci.[1] Drugim riječima, žene bi trebale imati slobodu da sa svojim tijelima čine ono što vjeruju i smatraju da je najbolje za njih. Ili u obliku slogana: „Moje tijelo, moj izbor“.
Je li riječ o jakome argumentu? Odgovor je niječan. Američki komentator Matt Walsh ponudio je popularni pristup ovoj strategiji u svojoj knjizi Unholy Trinity (hrv. Nesveto trojstvo) kao i u svome nedavnom tekstu u kojemu nudi kritiku argumenta iz tjelesne autonomnosti.[2] (Preporučio bih ujedno svoj niz Pobačaj: pravo ili ubojstvo?, pogotovo drugi nastavak, u kojemu pokazujem manjkavosti argumenta iz tjelesne autonomnosti.) No osim očite činjenice da fetus nije dio majčina tijela te se stoga pobačaj ne tiče samo ženina tijela, ovdje bih htio upozoriti na još jedan problem s kojim se suočava argument iz tjelesne autonomnosti – transinvalidnost.
Transinvalidnost i slobodno raspolaganje tijelom
Pitate se što je transinvalidnost, odnosno tko su transinvalidne osobe? Riječ je o osobama koje smatraju da je njihov identitet biti invalidima ili osobe s invaliditetom. U kontekstu rasprave o tjelesnoj autonomnosti postavimo si sljedeće pitanje: što priječi transinvalidne osobe da se pozivaju na slogan „moje tijelo, moj izbor“ kao u slučaju ženā koje time žele opravdati pobačaj? Ako se te osobe osjećaju kao invalidne osobe, makar to nisu, zašto bismo im branili da si odsijeku ruku, nogu ili da si slome kralježnicu (ili čak ako mimo osjećaja to žele učiniti – jer osjećaji nisu strogo govoreći dio argumenta o tjelesnoj autonomnosti)? Ako im to ne bismo dopustili, to bi tim osobama moglo uzrokovati veće duševno trpljenje jer se one doista osjećaju invalidima, one zaista vjeruju da je njihov identitet biti osobe s invaliditetom. Nemaju li, osim toga, pravo raspolagati svojim tijelom kako žele? Njihovo tijelo, njihov izbor, zar ne? S druge pak strane, dopuštajući im da bilo sami sebi nanesu ozljedu koja će dovesti do invalidnosti bilo da to učini netko drugi, afirmiramo njihov identitet i time umanjujemo njihovu duševnu bol. I još važnije: poštujemo njihovu tjelesnu autonomnost.
Mentalno stanje kao prepreka za transinvalidnost?
No vratimo se na ranije spomenutu točku: zašto u slučaju ženā koje žele pobaciti dijete prihvatiti argument iz tjelesne autonomnosti, ali ne i u slučaju transinvalidnih osoba koje žele biti kljaste? Jedan bi mogući razlog mogao biti da su transinvalidne osobe mentalno oboljele, pa im, prema tome, ne možemo dopustiti da raspolažu svojim tijelom kako one to hoće. Međutim, smatram da prigovor ne stoji jer već kao društvo dopuštamo, smatrali vi to ispravnim ili ne, transrodnim (pa i transvrsnim) osobama (samo)sakaćenje bilo da je riječ, na primjer, o uklanjanju grudi bilo o kirurškome zahvatu koji, primjerice, muški spolni organ pretvara u „ženski“. Dopuštamo tako osobama s, blago rečeno, upitnim mentalnim stanjem da odlučuju o svome tijelu kako bi njihov vanjski izgled odgovarao njihovu identitetu, odnosno njihovu osjećanju kao muškarac ili žena ili zmajska djeva ili bezrodni vanzemaljac. Ako potonjima omogućujemo gospodarenje njihovim tijelom, iako je riječ o psihički nestabilnim osobama[3], zašto ne dopustiti transinvalidnim osobama?
Transinvalidnost, pobačaj i doseg tjelesne autonomnosti
Transinvalidnost tjera branitelje tjelesne autonomnosti na preformulaciju njihove početne pozicije: žena ima pravo raspolagati svojim tijelom kako god želi osim ako je psihički nestabilna osoba koja se želi samoosakatiti. No to zvuči jako ad hoc, kao da pokušavate pokrpati rupe u svome načelu i nije očito zašto bi tako specifično ograničenje bilo jedino koje se primjenjuje. U svakome slučaju, ovo pokazuje da čovjek ne može apsolutno raspolagati svojim tijelom onako kako bi on to htio. Iz toga slijedi da tjelesna autonomnost ne može biti apsolutna, nego, u najmanju ruku, djelomična. U protivnome smo pozvani prihvatiti iznimno problematične scenarije (npr. transinvalidnost) u kojima dozvoljavamo mentalno nestabilnim osobama samosakaćenje.[4] Preostala nam je, dakle, djelomična tjelesna autonomnost koju dodatno ograničavanju činjenice poput one da tijelo nerođenoga djeteta/fetusa nije istovjetno tijelu žene, kao i drugi čimbenici. To čini argument iz tjelesne autonomnosti neprimjenljivim.
Luka Ilić
[Corrigenda, 22. ožujka 2023.]
Tekst sam blago uredio, dodao pokoju rečenicu radi jasnoće i ubacio relevantne poveznice.
[1] Ovo vrijedi i ako pobornik pobačaja prihvati da fetus nije dio tijela žene. Naime, u tome slučaju može tvrditi kako je fetus parazit koji predstavlja rizik za zdravlje žene. Prema tome, kao što bi netko imao pravo ukloniti parazita iz svoga tijela jer predstavlja ugrozu njegovu zdravlju tako i žena ima pravo ukloniti fetus zato što predstavlja opasnost po njezino tjelesno ili mentalno zdravlje.
[2] Walsh nudi 5 protuargumenata koji ukazuju na slabosti pozivanja na tjelesnu autonomnost: 1) tijelo nerođenoga djeteta nije tijelo žene; 2) pobačaj nije puki čin odvajanja od djeteta, nego je izravno, namjerno, aktivno ubijanje ljudskoga života; 3) argumenti za tjelesnu autonomnost potpuno zanemaruju odnose uključenih ljudi; 4) trudnoća je naravna; i konačno, 5) tjelesna autonomnost ne postoji. U svakome slučaju, toplo preporučujem čitanje njegova teksta. Za filozofijski temeljitiju kritiku argumenta iz tjelesne autonomnosti vidi: David Oderberg, Applied Ethics: A Non-Consequentialist Approach (Blackwell Publishing, 2000), 22-31.
[3] U ranijemu sam tekstu Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost napisao kako
„među transrodnim osobama postoji iznimno visoka stopa samoubojstva, a ta se stopa ne smanjuje niti nakon ‘prijelaza’ ili ‘promjene’ spola. S jedne se strane to može pripisivati diskriminaciji, no koliko god to bilo politički nekorektno i uvredljivo za neke, treba priznati da je transrodnost mentalni poremećaj i to je faktor koji igra značajniju ulogu od diskriminacije“.
[4] Kao što je jedan prijatelj vrlo dobro primijetio, tjelesnoj autonomnosti u njezinome apsolutnom obliku protivi se činjenica da ne smijem raspolagati svojim rukama na takav način da dave ljude po ulici. Prema tome, ni žene ni muškarci nemaju pravo na slobodu da sa svojim tijelima čine ono što vjeruju i smatraju da je najbolje za njih. Drugim riječima, ne postoji apsolutna tjelesna autonomnost.
Ne znam zašto ste toliko opterećeni apsolutima… zapravo znam, ali razlog ne smatram valjanim.
Kako god, na kraju rasprave jedino što vam je preostalo je to da priznate da je zabrana abortusa zapravo u koliziji sa autonomijom tijela žene. Naime, zabranu abortusa opravdavate time što je žena trudna i smatrate tu činjenicu jednakim i dovoljnim razlogom za ograničavanje autonomije tijela žene jednako kao što je to psihička nestabilnost ili mentalna bolest. Odlično!
Samo se nadam da ćete tako otvoreni biti i u djelovanju u javnosti gdje očekujem parole tipa “Žena nije autonomna, ako je trudna!” te Vam želim svu sreću na referendumu na tim marketinškim temeljima.
Tek sad vidim u fusnotama komentar [3] o transrodnosti… U državama koje su najmanje religiozne na svijetu sve moguće statistike od stope samoubojstava, ubojstava, pobačaja pa sve do krađe pokazuju da su stanovnici tih država u bitno boljem položaju nego stanovnici religioznih država. Sukladno toj činjenici “treba priznati da je” religija mentalni poremećaj i da je “faktor koji igra značajniju ulogu” od ukupnosti društveno-ekonomsko-političkog života u tim državama.
*U državama koje su najmanje religiozne na svijetu sve moguće statistike od stope samoubojstava*
Može relevantan izvor za potvrdu ovoga? Koliko je meni poznato, istraživanja pokazuju da je primjerice u skandinavskim zemljama stopa samoubojstava i depresije dosta velika. Do te mjere da se eutanaziji podvrgavaju potpuno fizički zdravi ljudi (bez ikakve bolesti i fizičke patnje) jer se osjećaju beskorisnima i bez smisla..
U pravu si. Stopa samoubojstava je viša, ali su svi ostali parametri niži i društvo je općenito bolje i ugodnije za život, a ljudi su sretniji. https://www.psychologytoday.com/us/blog/our-humanity-naturally/201103/misinformation-and-facts-about-secularism-and-religion
Čovjek vas je pitao za relevantan izvor, a vi mu nudite crackpota koji je usput ateisticki aktivist i odvjetnik po struci ako se ne varam.
Relevantan izvor je istraživanje navedeno u članku.
To sta ga ti smatras relevantnim je dovoljno da bi i bio:) Čovjek inače redovito objavljuje svoje radove u vrhunskim znanstvenim časopisima:)))
Naveo sam članak u kojem je naveden znanstveni rad koji je objavljen u znanstvenom časopisu, ako uopće znaš što to znači. Prije nego što si krenuo sa ad hominem napadima i klasičnim nabacivanjem blatom, trebao si možda prvo pogledati ima li koji znanstveni rad koji tvrdi suprotno. Dok to ne napraviš, molio bi te da dopustiš odraslim osobama da u miru nastave raspravu.
Ako je i točan, samo bi potvrdio istinitost religije. Poznato je da sotona napada i potiče na zlo one koji traže Boga. Ti mu nisi zanimljiv:))
Ahahaha. Zato i jeste toliko sjebani! 😀 😀 😀
Sto potvrđuje da postoji pa ces ti bit malo duže vrimena:)) sta se tice clanka, poznato je da ljudi u teskim situacijama se vise okrecu Bogu. Nije religija uzrok negativnih stanja nego negativna stanja guraju prema religiji:)))
Ej, imas jedan zanimljiv znanstveni rad koji dokazuje da religiozna djeca imaju bolje ocjene (rad dr. Ilane M. Horwitz na Stanfordovoj Graduate School of Education) što potvrđuju i tvoje debate ovdje:))))) Svakakvih radova danas ima, nađe čovik sve šta mu paše.
Vidiš kako si sklon pogrešno tumačiti znanstvene radove, kako ti paše. Na stranu činjenica da se znanstvenim radovima ništa ne dokazuje, ali ovaj znanstveni rad kojeg si naveo uopće ne “dokazuje” to što ti tvrdiš da “dokazuje”. U navedenom znanstvenom radu klasificirani po stupnju religioznosti se vrednuju prvenstveno uspjesi VJERNIKA. Ateisti, prema navodima same autorice postižu iste rezultate kao i najbolji među vjernicima (abiders), a bolji su prema rezultatima od većine vjernika (svih ostalih). Citat: “I do not graph the GPA for Atheists because they do not perform differently than abiders”
Negativna stanja ljude koji manje vjeruju guraju da više vjeruju. Na ateiste negativna stanja nemaju takav učinak. Da religija često jest uzrok negativnih stanja dovoljno je pogledati stanje na bliskom istoku, a pogotovo u državama koje su teokracije npr. Saudijska Arabija i Iran. Naravno, nije uvijek, ali često jest.
Baš si me razočara:((( Očito je da članak nisam ni pročita, nisam ni onaj tvoj gore, al je pasa uslijed zafrkancije:) fokus je bio na te famozne znanstvene radove di svi sve dokazuju.
“Negativna stanja ljude koji manje vjeruju guraju da više vjeruju. Na ateiste negativna stanja nemaju takav učinak”
Imas li članak za ovo:))??
I ovo ti nije točno. Veliki je broj onih koji zovu popa kad se smrt približi:)))
Znači trolaš? OK. Toliko o tome…
Veoma zgodan argument dao je i Bill Vallicella, u nastavku:
“Argument za pobačaj kojeg često čujemo je tzv. Argument Ženinog Tijela. [eng. Woman’s Body Argument]. Pokazat ću da nije racionalno uvjerljiv. Argument je sljedeći;
1. Fetus je dio ženina tijela.
2. Žena ima pravo činiti što god želi sa bilo kojim dijelom svoga tijela.
Stoga
3. Žena ima pravo čini sa fetusom što god želi, uključujući i njegovo ubojstvo.
Da bi ovaj argument bio valjan, “dio” se mora koristiti u istom smislu u obje premise. Ukoliko to nije slučaj, argument propada zbog užasne zablude učetvorenja pojmova, quaternio terminorum. Postoje dvije mogućnosti. “Dio” se može shvatiti u širem smislu što uključuje i fetus, ili u užem smislu koji će ga isključivati.
Ako se “dio” shvati u širem smislu onda je (1) neprigovorljivo točna. Sigurno je da postoji širi smisao značenja “dijela” prema kojem je fetus dio tijela svoje majke. Ali u tom slučaju se (2) opravdano odbacuje. Pobačaj (relevantno) nije kao liposukcija. Žena ima pravo ukloniti neželjeno salo na svom tijelu kroz liposukciju, takvo salo je dio njena tijela; Ali fetus koji raste unutar nje nije dio u istom smislu: radi se o odvojenom individualnom životu. Dakle argument nije uvjerljiv. Premisu (2) je opravdanije odbaciti nego prihvatiti. Zapravo, može se reći da argument u premisi (2) pretpostavlja ono što želi pokazati (petitio principii) jer ne možete znati da je (2) točno bez da znate kako je (3) točno.
Ako se, s druge strane, “dio” shvati u užem smislu koji isključuje fetus, onda je možda (2) prihvatljivo, ali je (1) sigurno pogrešno: fetus očito nije dio ženina tijela u užem smislu “dijela”. (Napisao sam “možda je (2) prihvatljivo” jer se može tvrditi da (2) nije prihvatljivo; ženino tijelo je neodgovarajući dio njena tijela; stoga ako žena ima pravo činiti što god želi sa svojim tijelom, onda ima pravo ubiti svoje tijelo tako što će ga primjerice raznijeti. Ukoliko imate dobar razlog za odbacivanje samoubojstva, onda imate dobar razlog za odbacivanje (2) čak i onda kada se “dio” uzima u užem smislu. Čak i ako zamijenimo “odgovarajući dio” za “dio” u izvornom argumentu, još uvijek nije točno da žena ima pravo činiti što god želi sa bilo kojim odgovarajuće uskim dijelom svoga tijela. Nema pravo izrezati svoje srce jer bi to dovelo do njene smrti.)
Dakle moj zaključak je kako Argument Ženina Tijela nije racionalno uvjerljiv. Doista, može ga se lagano “preokrenuti” bez ikakve povrede logike.
1. Fetus je (širi) dio ženina tijela.
~3. Žena nema pravo činiti što god želi sa fetusom.
Stoga
~2. Neki (širi) dijelovi ženina tijela su takvi da nema pravo činiti što god želi s njima.
“Preokrenuti” i argument “u napred” poništavaju jedan drugoga. To pokazuje kako nijedan sam po sebi nije racionalno uvjerljiv.”
Premise su potpuno pogrešne, čak bi rekao i promašene, pa ne čudi da je kriv i zaključak. Štoviše, glavni pro-choice argument i nije onaj “ženinog tijela”, nego “autonomije i samoodređenja žene”. Razlika je mala, ali bitna, a iako argument “ženinog tijela” koriste i neki pro-choiceri u svakoj ozbiljnoj raspravi treba ga tretirati kao straw-man argument. Ipak, neću pretpostavljati lošu namjeru ako ne budeš insistirao…
1. Nitko ne tvrdi da je fetus “dio ženina tijela” niti je to uopće bitno. Primjerice, da li je umjetni kuk dio ženina tijela? I jest i nije, ovisno kako se gleda. Umjetni kuk čak vrši određenu funkciju koja direktno koristi ženi, ali da se može reći da je “dio žene” jednostavno nije točno u svakom kontekstu (u nekom kontektu jest, ali ne u svakom). Slična stvar je i sa fetusom, mada fetus ne vrši nikakvu ženi korisnu funkciju u užem smislu. Naime, fetus sasvim sigurno nije dio ženinog tijela u užem smislu (različit DNA, drugi biološki entitet), ali se može smatrati dijelom ženinog tijela u širem smislu budući da se nalazi u ženinom tijelu i o tijelu žene ovisi. Međutim, ni u kojem slučaju nitko ne bi trebao ići toliko daleko da fetus proglasi dijelom ženinog tijela kako bi ga imao pravo usmrtiti.
2. Žena (ili muškarac) apsolutno nemaju “pravo” činiti što god žele sa bilo kojim dijelom svog tijela. Iako smiju napraviti liposukciju, operirati nos, pa čak i izvaditi rebro (što sve spada u danas društveno prihvatljive estetske zahvate), svaka intervencija na tijelu koja se može smatrati samoozljeđivanjem ili sakaćenjem nije dozvoljena jer tada intervenira država i dovodi u pitanje mentalno zdravlje osobe koja takvo nešto želi napraviti. Valja napomenuti da u najvećem broju država nije dozvoljeno ni potpomognuto samoubojstvo, osim u posebnim slučajevima. Uglavnom, ako se pod “pravo” shvate zakoni neke države, to “pravo” naprosto ne postoji. Naravno, može se raći da u velikom broju slučajeva nije moguće spriječiti da čovjek sam sebi oduzme život (što je zapravo vrlo jednostavno) ali i da si odreže prst, šaku, ruku pa čak i nogu (malo teže) kad ga nitko ne vidi. Međutim, ne vidim kako bi bilo tko mogao sam na sebi izvršiti višestruke amputacije, operaciju vađenja organa ili zahvate u utrobi kao što su odstranjivanje rebra, slijepog crijeva ili pak abortus. Za to je potrebna pomoć (stručna ili nestručna) druge osobe što je opet pravno regulirano i nemoguće izvršiti samo i isključivo usljed samovolje pojedinca. Ukratko, ljudi nemaju ni pravo ni mogućnost činiti što god žele sa bilo kojim dijelom svoga tijela uključujući i vršenje pobačaja.
Ono što ljudi imaju pravo je pravo na autonomiju i samoodređenje vlastitog tijela. To znači da iako ljudi možda nemaju pravo da namjerno dovode u pitanje svoje zdravlje, da se samoozljeđuju ili sakate pa čak ni da si oduzmu život, sasvim sigurno to pravo nad njihovim tijelom nema ni bilo tko drugi, uključujući i državu. Također, ne samo da nitko nema pravo ljudima narušavati njihovo zdravlje, ozljeđivati ih, sakatiti ili usmrćivati (bilo da se radi o eutanaziji ili čak o ubojstvu iz milosrđa), nego nitko nema pravo čak ni liječiti ih, pružati im prvu pomoć pa ni spašavati im život bez izričitog pristanka ukoliko se ocijeni da su mentalno zdravi i ubrojivi. Primjerice, Jehovinim svjedocima vjera brani transfuziju i mnogi su od njih umrli zbog te činjenice i činjenice da su sudovi odlučili da je razlog odbijanja transfuzije njihovo vjersko uvjerenje, a ne psihički poremećaj u kojem slučaju bi im trasfuziju izvršili prisilno.
Upravo tog iz prava na autonomiju i samoodređenje čovjeka proizlazi i pravo žene da prekine trudnoću.
3. Žena apsolutno nema pravo činiti sa fetusom što god želi, a pogotovo počiniti ubojstvo istog. Da je to tako, potvrđuje i činjenica da se abortusi smiju (ili bi se trebali) vršiti samo u ovlaštenim ustanovama. Osim toga sporno je izjednačavanje pojmova “prekid trudnoće”, “abortus” ili “pobačaj” sa ubojstvom, mada je (meni) posve jasno da se ne radi o istim stvarima. Prvo, nazivi “prekid trudnoće”, “abortus” ili “pobačaj” označavaju svaki prekid trudnoće koji rezultira izbacivanjem ploda iz maternice, bilo da je prirodan ili umjetno izazvan. Drugo, svako namjerno oduzimanje života ne može se kvalificirati kao ubojstvo u smislu kako to koriste protivnici abortusa – da nije opravdano. Primjerice ubojstvo je dozvoljeno u samoobrani ili u sprječavanju ozbiljnog zločina kao što su silovanje, nanošenje teških za život opasnih tjelesnih ozljeda, pljačke ili ubojstva treće osobe. Dakle, nije uopće bitno radi li se o ubojstvu ili ne, nego da li je to ubojstvo opravdano. Oko toga je još i manja dilema u npr. engleskom jeziku gdje svaki “homicide” nije po automatizmu i “murder”, a donekle je razumljivo i u domaćoj legislativi gdje je ubojstvo definirano kao “protupravno oduzimanje života osobi”, a razlikuje se obično ubojstvo, teško (kvalificirano) ubojstvo, ubojstvo iz nehaja, ubojstvo iz koristoljublja pa čak i sudjelovanje u samoubojstvu. “Ubojstvo u samoobrani” uopće se ne pojavljuje u kaznenom zakonu već je definirano terminom “nužna obrana” gdje je “isključena protupravnost djela počinjenog u nužnoj obrani” (KZ) isto kao i “Krajnja nužda” koja isključuje protupravnost djela počinjenog u obrani tuđeg života i slično.
Također, a spomenuo sam više puta, samo je trenutačno činjenica da vađenje ploda iz maternice prije cca. 22. tjedna trudnoće mora rezultirati smrću ploda. U budućnosti, razvojem umjetne maternice, vrijeme nakon kojeg će plod moći samostalno preživjeti van tijela majke će se skraćivati dok se ne svede na to da će cijelu trudnoću biti moguće iznijeti van tijela žene. Kada to bude slučaj tj. kada plod u svakom trenutku bude moguće izvaditi iz tijela žene i omogućiti mu da preživi, osobno ću smatrati svaku naknadnu eutanaziju takvog ploda ubojstvom iz nehaja, a kao ubojicu teretiti ću državu.
Na kraju, pri kvalifikaciji djela u obzir treba uzeti i namjeru, a namjera žena svakako nije ubojstvo fetusa, već konzumiranje prava na autonomiju i samoodređenje vlastitog tijela i osobe. To što konzumiranje tog prava rezultira smrću ploda je svakako neželjena posljedica, ali pravo na autonomiju, samoodređenje pa i nepovredivost tijela i osobe je iznad svakog drugog (tuđeg) prava da to pravo umanji. Drugim riječima, fetus ima pravo na život, ali je to pravo manje od prava žene na autonomiju i samoodređenje vlastitog tijela i osobe.
Postoje brojne studije koje pokazuju da je psihicko stanje transrodnih osoba nakon operativne promjene spola puno bolje nego prije nje, npr. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/19473181
Ukoliko bi se provelo slicno istrazivanje za transvrsne i ostale osobe s takvim mentalnim stanjima, i pokazalo poboljsanje njihovog stanja, ne vidim apsolutno nikakvog razloga zasto se ne bi vrsile takve ekstremne tjelesne modifikacije.
Kao prvo, govorimo o osobama koje su zaista mizeran postotak populacije, pa niti javno financiranje tih modifikacija ne bi predstavljalo problem. Kao drugo, ne postoji lijek za spolnu disforiju. Ne postoje tablete koje bi ju ispravljale, tako da je sve sto se kod takvih bolesti moze uciniti prihvatiti osobu takvu kakvom se ona smatra. Ukoliko to pomaze tim ljudima u njihovom stanju, a ne kosta nas nista, ne vidim razloga da cijelo drustvo ne sudjeluje u toj maloj igri.
Liniju bih povukla kod modifikacija koje bi pacijenta vrlo vjerojatno ubile, recimo da si osoba koja se smatra zmijom zeli ugraditi ocnjake s pravim otrovom ili ubrizgati zivotinjske hormone ili neke slicne opasne stvari.
Prvo bi utvrdio da “operativna promjena spola” naprosto ne postoji. Kad bi bila uistinu moguća i kad bi bila reverzibilna (kad bi bila uistinu moguća, bila bi sama po sebi reverzibilna) osobno ne bi imao nikakvih dilema u vezi sa cijelom tom problematikom. Međutim, pošto to nije tako, imam određene rezerve prema takvim operativnim zahvatima koji ne mijenjaju spol, nego predstavljaju kozmetičke promjene koje su (većinom) ireverzibilne pa ih smatram, što sam već negdje napisao, prije spolnim sakaćenjem nego promjenom spola.
Naime, ako imamo primjerice tjelesno zdravog i reproduktivno funkcionalnog muškarca kojega operativnim zahvatom i hormonalnom terapijom pretvorimo u reproduktivno nefunkcionalnu (naizgled) ženu nisam siguran da takve osobe mogu biti u potpunosti zadovoljne i sretne te da se njihovo psihičko stanje može smatrati bitno poboljšanim u odnosu na psihičko stanje prije procedure “promjene spola”. Jasno, netko može reći da smisao život nije u reprodukciji, ali čak i kad bi osobe koje se podvrgnu operaciji tvrdile da im je reprodukcija sporedna stvar, ne može se tvrditi da će takav stav imati do kraja života. I što onda ako se te osobe predomisle? Imamo još veći psihički problem, a koliko vidim ona istraživanja koja si navela nisu dugoročne naravi.
Uglavnom, čak i ako se većina osoba koje “promijene spol” nikad ne predomisle oko reprodukcije (ili oko samog zahvata iz nekog drugog razloga), ostaje problem da će sasvim sigurno dio osoba biti nezadovoljan svojom odlukom. U to situaciji postavlja se etičko pitanje oko toga da li bi doktori (kirurzi i drugi uključeni u proceduru) trebali i smjeli vršiti takve zahvate i procedure ukoliko postoji mogućnost da će pacijentu biti nanesena ireverzibilna šteta?
U svakom slučaju, pošto već vidim teorijsku mogućnost tužbi protiv države koja je financirala zahvat od strane nezadovoljnika, nipošto nisam za to da se takvi zahvati financiraju javnim novcem, a kao što vidiš, nisam načisto ni oko toga da li uopće smiju biti dozvoljeni. Načisto sam oko toga da bi trebali biti strogo zabranjeni do punoljetnosti pacijenta, pa čak i neoprativni dio procedure (hormoni).
S druge strane, tko sam ja da nekome zabranjuje da sjebe sam sebi život? Pogotovo ako je puniljetan i to radi svojim novcem? Ako već podržavam eutanaziju, a podržavam, zašto bi branio nekome da si odreže penis ili ugradi zmijske očnjake? 🙂
Također mi je upitno zašto bi netko gledao na osobe sa spolnom disforijom kao na kirurško-hormonalni, a ne psihičko-psihijatrijski problem? Jer, u uputama na korištenje koje doduše nismo dobili prilikom rođenja sigurno ne piše da smo na ovoj Zemlji zato da bi bili sretni te da na sreću imamo pravo. Imaš spolnu disforiju? Shit happens! 😛