- This topic has 10 odgovora, 3 sudionika, and was last updated prije 6 years, 6 months by
.
-
Postovi
-
Ponekad nam se čitatelji požale da su neki od tekstova koje objavljujemo na Konzervativcu prezahjevni za pratiti ljudima koji nisu prethodno upoznati sa suvrjemenom analitičkom filozofijom. To svakako vrijedi, bojim se, za moj niz Čarobni svijet ateizma, iako pokušavam u tekstovima (barem izvan podrubnica) izbjeći, koliko je moguće, tehničke detalje i finese i pojasniti termine za koje računam da nisu široko poznati. Na žalost, čini mi se neizbježnim da je tekst koji cilja biti zanimljiv i ljudima koji s kontekstom rasprave jesu upoznati ujedno teško prohodan onima koji nisu. S druge strane, koliko se da zaključiti iz reakcija čitatelja, mnogi bi ljudi željeli naučiti učinkovitije braniti vjeru pred sve agresivnijim sekularizmom i ateizmom. Znaju da sve manje mogu računati na to da će se njihova djeca odlaskom u školu i na sveučilište naći u prijateljskom okruženju. Bez intelektualnoga razumijevanja što točno vjera uči i koji su razlozi za to, lako je popustiti pred vještom retorikom i lošim argumentima. Uostalom, dužnost je kršćaninu ljubiti Gospodina, između ostalog, svim umom svojim, zar ne?
Ova je tema stoga namijenjena onima koji pokušavaju učiniti prve korake u apologetiku. Dobra je vijest da, kao i u svakom drugom području, nakon prvih nesigurnih koraka stvar postaje sve lakšom i zabavnijom. Još je bolja vijest to da ne postoji ništa ljudskom umu (baš kao i srcu) toliko primjereno, uzbudljivo i zadovoljavajuće od pokušaja, ma koliko nesavršenoga, upoznati Boga.
Evo, dakle, moje preporuke prvoga koraka.
Willaim Lane Craig. Zapamtit ćete to ime i često mu se vraćati. S jedne strane, lik je stvarno vrlo dobar filozof, no to ćete u punoj mjeri znati prepoznati i cijeniti tek kada naučite čitati njegove “ozbiljne” radove. S druge strane, sjajan je predavač, jasan, precizan, sustavan, s neobičnom vještinom da, ovisno o publici, prilagodi izlaganje na taj način da bude dovoljno razumljivo i zanimljivo, a opet sa što manje žrtvovanja jasnoće, preciznosti i sustavnosti.
Njegov tim uređuje stranicu Reasonable Faith, stranicu koju zbilja vrijedi detaljno istražiti. Naći ćete na njoj njegove akademske radove, popularne članke, predavanja, izlaganja i, po čemu je u širokoj publici najpoznatiji, njegove debate s drugim filozofima, znanstvenicima, povjesničarima i drugima.
Neke od Craigovih debata su za početnika možda mrvicu prezahtjevne. No neke su upravo ono što vam treba da bi vas napalilo na naravnu teologiju. Moja je preporuka za početak pogledati njegovu debatu s Christopherom Hitchensom, pokojnim novinarom koji je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih autora tzv. novoga ateizma. Debata dobro ocrtava intelektualno siromaštvo novoga ateizma. Dakle, betz daljnjega otezanja, Craig vs. Hitchens: Does God Exists?
Uživajte i javite nam dojmove.
Nikako ne volim Craiga, njegov personalistički pristup Bogu s jedne strane, a naturalistićki s druge, što je standardno koliko mi je poznato većini protestanata danas, mi je jako stran i zapravo sam sebe tjera u samo jednu sferu koja ima pravo postojati u nekakvom liberalnom društvu.
Osim toga, jako slabo poznaje klasični teizam i skolastiku, štoviše smatra ju opskurizmom.
Tako da što se apologetike tiče, barem nekakve uvodne, Fesera puno više cijenim, a da ne govorimo o Akvincu samom. Nakon što se probije led stila, jezika i suvremenom čovjeku stranom pogledu na svijet je beskrajno nagrađujuć. Tu bi preporučio Povijest filozofije Fredricka Coplestona, prva dva sveska i Whose Justice? Which Rationallity Alasdaira MacIntyrea koji sam nije koncipiran kao uvod u tomizam, ali je najbolje djelo koje sam čitao koje približi i objasni kako treba u to uopće ući, kako treba razmišljati da bi se razmišljalo tomistički.Sve pet, svi vole Fesera i MacIntyrea. I svi bi trebali voljeti Tomu. 🙂 Ali pazi gore naslov: “Uvod u naravnu teologiju i apologetiku”. Stvarno ne znam za bolji uvod od Craiga. Uz malo sreće, ne ćeš samo na njemu ostati, ali to ne mijenja rečeno.
Jedna je stvar tu posebno važna. Iako nam tomistički argumenti, i općenito argumenti klasičnoga teizma, daju puno bogatiji pojam Boga i omogućuju nam daleko više toga reći o Bogu, oni ujedno pretpostavljaju prilično jake metafizičke pretpostavke, barem u smislu da se danas mnogima, uključujući filozofe, cijeli taj metafizički paket čini vrlo dalekim i stranim — i time razumljivo sumnjivim. Iako sam jesam sklon misliti da su Toma i cijela ta tradicija više-manje u pravu, razumijem zašto bi suvrjemeni čitatelj mogao biti sumnjičav. Također, navikavanje na klasični diskurs traži i vrjemena i truda i nije nešto što bi, gledano čisto didaktički, trebalo odmah na početku zahtijevati od nekoga koga zanimaju razlozi za vjerovanje da Bog postoji. Zamisli, na primjer, nastavnika filozofije koji klincima kaže da se, prije nego uopće pitaju o argumentima za Božju opstojnost, moraju dobro upoznati s Aristotelom. Ili vjeroučitelja koji bi kazao da se ne može dati dobar argumenta za Božju opstojnost ako se ne prihvati tomizam.
Najveća prednost argumenata koje Craig i drugi ne-tomistički filozofijski teisti brane leži upravo u tome što pokazuju koliko je zapravo vrlo malo potrebno pretpostaviti — štoviše, koliko toga možeš, za volju argumenta, dopustiti suparniku — da bi pokazao da postoji metafizički nužan, transcendentan i osoban stvoritelj svijeta. Drugim riječima, da se, neovisno o nekoj posebnoj pozadinskoj metafizici, može jednostavno i uvjerljivo pokazati da Bog postoji. Ponavljam, slažem se da su klasični argumenti sadržajniji, ali korisna je stvar pokazati da se Božja opstojnost može dokazati unutar vrlo različitih teorijskih konteksta.
Kad sam već spomenuo nastavnike filozofije i vjeroučitelje… Još mrvicu Craiga. Četiri sjajna filmića, s hrvatskim prijevodom ekipe s portala Bitno, možete naći u “Argumenti za Božje postojanje u pet minuta“. Izvrstan materijal za nastavu filozofije u srednjoj i satove vjeronauka na kojima se rade (rade li se uopće?) argumenti za Božju opstojnost.
Mislim da glavni problem leži upravo u tome što kod Craiga fali taj “osobni” dio jer u njegovim dokazima Bog je daleko bliži deizmu nego teizmu. Nikako mi iz njegovih govora ne slijedi da je to Bog kao bitak.
A kome se ne sviđa Aristotel ima Leibnitza, kome se ne sviđa Leibnitz ima Platona 🙂Iako doduše tu možda imam krivu perspektivu, jer što se tiče filozofije, većinom raspravljam s ljudima koji su na, prema mom sudu dosta viskoj razini, tako da još nisam došao do problema srednjoškolaca. Definitivno nemam živaca koliko i ti za svađanje od 50 kobasica postova s ljudima koji za filozofiju ne žele čuti, a o njoj raspravljaju.
Malo o terminologiji. Deizam se znatno razlikuje od klasičnoga teizma, ali i dalje je, prema nekakvoj osnovnoj metafizičkoj slici svijeta, inačica teizma. Evo u čemu je stvar.
Kada se podvuče crta, moguće su svega tri temeljne metafizičke pozicije: (i) svemir (i općenito sve što postoji) učinak je kauzalnoga djelovanja metafizički prvoga uzroka (ili je ontološki ovisno o njemu); (ii) opstojnost svemira i njegova fundamentalna struktura sirova je činjenica, tj. kontingentna činjenica bez ikakva razloga ili objašnjenja; (iii) svemir je metafizički nužan, nema drugoga mogućega svijeta osim aktualnoga svijeta. (Načelno je moguće pariti (ii) i (iii), ali te bi teorije naslijedile sve mane i nijednu vrlinu svojih roditelja.) Klasični teizam, deizam, teologije abrahamovskih religija, mitologija Silmarilliona spadaju u (i); ontologijski naturalizam, pučke mnogobožačke religije, Heziodova Teogonija, mormonska teologija u (ii); kasni Spinoza, Hegel, možda neki oblici hinduizma u (iii).
Ove tri fundamentalne metafizičke pozicije prikladno možemo nazvati: (i) metafizički teizam; (ii) metafizički brutizam; (iii) metafizički necesitizam. Time (ii) i (iii) tvore dvije obitelji metafizičkoga ateizma.
Eh, da, lijepo od tebe što si primijetio moju beskrajnu strpljivost. 🙂 Nije stvar, naravno, u pukoj raspravi prepiranja radi, uvijek se nadam da će dodatna pojašnjenja u komentarima olakšati čitanje onima koje tekstovi zanimaju.
Da ne zanemarimo naše tomiste, jedan izvrstan Feserov tekstić o kozmologijskom argumentu. Neka se nađe pri ruci zapjeva li tko onu staru “Je, a ko je onda stvoril Boga?”
Meni je Craig bio od velike pomoći u uvođenju ne samo u naravnu teologiju i apologetiku, nego i u filozofiju općenito. U debatama jasno i jezgrovito iznosi argumente, što je dobro za početnike. Tako da je za uvođenje dobar odabir, ali opet je Feser car 😀
Jest, Feser je car — svima je to jasno. Ali Pruss, Pruss je intergalaktički despot. 😀
- Morate biti prijavljeni kako bi mogli odgovoriti na ovu temu.