Dva argumenta o umjetnoj oplodnji

Neka pitanja o kojima se može raspravljati vjerojatno nikada neće izazivati kontroverze. Zamislite situaciju u kojoj dva protivnika furiozno debatiraju o tome je li na kubnom metru plaže u Malibuu 90000 ili 90003 zrnaca pijeska. Oko debatera se okuplja usijana masa. Na argumente svoga tabora žestko plješću, a zvižde kada njihovi protivnici iznose svoje razloge kako na toj plaži jednostavno ne može biti manje od 90003 zrnaca pijeska/m3. U svijetu, televizijske kuće s položaja različitih ideologija izvješćuju o pitanju broja zrnaca pijeska. Mnogi ljudi posvetili su čitave karijere ovom pitanju, učinili ciljem svoga života doći do konačne istine o pijesku na plaži u Malibuu.

Ako ne možete ozbiljnog lica zamisliti ovu situaciju, onda čestitam: normalna ste osoba. No oko nekih pitanja o kojima se može raspravljati, gore opisana situacija može poprilično odgovarati realnosti. Nazovimo skup pitanja kojima gornji opis ne pristaje nekontroverzna pitanja, a drugi skup, koje gornji tekst više-manje realno opisuje, kontroverzna pitanja. Još neki primjeri nekontroverznih pitanja bili bi npr.: je li bolja vanilija ili čokolada ili je li moralno dopušteno uređivati nokte između 2 i 3 sata poslije ponoći? Neki primjeri kontroverznih pitanja su: je li smrtna kazna moralno dopušteno sredstvo izvršenja pravde; postoji li Bog; koji je smisao ljudskog života; spada li pobačaj u prava žene; je li umjetna oplodnja nemoralna…

Ovo zadnje pitanje – o umjetnoj oplodnji (ili medicinski potpomognutoj oplodnji, ako želimo zvučati neutralnije) – tema je ovoga članka.

Čini mi se kako kontroverznim pitanjima možemo pristupiti na jedan od dva načina: (a) izvikivanjem slogana bez interesa za istinu ili (b) dobrim argumentiranjem u cilju približavanja istini. Prvi pristup ostavljam po strani. Čovjek je razumno biće, a njegovom razumu privlačna je istina, a izvikivanje slogana nešto manje. Ako ste čovjek, nadam se kako dijelite ovo mišljenje.

Specifična istina kojoj smjeramo etičkog je karaktera: je li umjetna oplodnja nemoralna? To dakako nije jedini vid problema umjetne oplodnje. Zasigurno postoje i psihološki, sociološki, politički i drugi. Oni mogu biti vrijedni, no čini mi se kako je moralni vid ipak važniji od svih njih. Naime, ako bismo nešto prosudili očito nemoralnim – recimo eugeničko čišćenje rase – onda bez obzira na moguće političke i sociološke koristi – recimo, manje nezaposlenih, manje destabilizirajućih faktora za vlast – zaključili bismo kako je eugenika nedopuštena praksa.

Jednako tako, ako uvidimo kako je umjetna oplodnja na sličan način nemoralna praksa, onda se čini kako ostali vidovi moraju pokoriti glavu pred vladarom moralne presude.

Sažimajući ovaj poduži uvodni dio: razmatramo umjetnu oplodnju, želeći dobar argument pod vidom njezine (ne)moralnosti.

Prvi argument

Da bi neki argument bio dobar, mora ispuniti četiri uvjeta: (1) mora biti formalno valjan – tj. ne smije kršiti ni jedno pravilo logičkog zaključivanja; (2) mora biti neformalno valjan – tj. ne smije biti kružan, irelevantan za temu ili slično; (3) mora imati istinite premise – tj. ono na čemu gradimo argument, njegova načela, njegove tvrdnje – moraju biti istinite. Argument građen na laži nije dobar argument; (4) mora imati premise koje su vjerojatnije nego njihova negacija. Premisa „Ja živim na Mjesecu“ manje je vjerojatna negoli „Ja ne živim na Mjesecu“. Moja osjetila mi toliko govore (premda je teoretski moguće da sam samo mozak u bačvi na mjesecu koji ima iluziju življenja na zemlji)

Kako bi izgledao dobar argument za nemoralnost umjetne oplodnje? Mislim da postoje dvije vrste: 1) argument iz posljedica umjetne oplodnje i 2) argument iz naravi umjetne oplodnje. Pogledajmo za početak prvi.

Tipično, kada se kaže „postupak umjetne oplodnje“, misli se na oplodnju in vitro. To jest, oplodnju izvan tijela žene, oplodnju „u epruveti“. Tehnički se naziva FIV/ET (=In Vitro Fertilization and Embryo Transfer). U posudici susretom spermija i jajne stanice dobiven embrij prenosi se u majčinu maternicu radi trudnoće. „Pomoću sadašnjih tehnika, da bi se postiglo usađivanje jednog embrija potrebno je postići oplodnju više jajnih stanica – prekobrojni embriji, koji se potom zamrzavaju, upotrebljavaju se u eksperimentalne svrhe ili se abortiraju, putem takozvane embrionalne redukcije ukoliko dođe do višestruke trudnoće“.^[1] Pritom „pola zametaka umire već prigodom zaleđivanja, a od živih tek će ih 2 do 3% moći biti uspješno usađeno; još ne znamo koliko ih odmrzavanje oštećuje (najnovija francuska istraživanja s miševima nalažu velik oprez s odmrzavanjem ljudskih embrija)“.^[2]

Ako je ono što se dobije oplodnjom – embrij – samo nediferencirano tkivo ili nakupina stanica, onda je ovakav postupak standardna neprigovoriva medicinska procedura. Ako je, međutim, embrij živo ljudsko biće, onda je ovakav postupak: (A) u slučaju pobačaja ubojstvo, (B) u slučaju zamrzavanja manipulacija ljudskim životom, (C) u slučaju umjetne implantacije namjerno dovođenje ljudskog života u veliku opasnost.

Slučaj (A) je poprilično jasan. Selektivni pobačaj viška embrija znači selektivno uništenje viška embrija. Ako je embrij živo ljudsko biće, onda je selektivni pobačaj selektivno ubojstvo.

Slučaj (B) također je ozbiljno problematičan. Zamislite obitelj Umjetnić. Gospodin i gospođa Umjetnić imaju 12 djece, dobi redom 2, 3, 4, 6, 7, 9, 11, 12, 14, 15, 17 i 19 godina. Gospodin i gospođa Umjetnić, međutim, odluče desetero najmlađe djece kriogenički zamrznuti (bez znanja djece, dakako. Najmlađi to možda ne bi ni mogli shvatiti). Pet godina država će im plaćati za održavanje njihove djece, a potom, ako ne odluče što će s njima, padaju u vlasništvo države. Takav je otprilike hrvatski zakon o zamrzavanju embrija. Ako to zvuči moralno odvratno – i trebalo bi. To je nasilno manipuliranje nevinim ljudskim životom, u njegovoj najranjivoj fazi.

Ako je embrij živo ljudsko biće, situacija se jedino razlikuje u dobi djece. Nisu stari 2, 3 itd. godina, već 2, 3 itd. dana.

Slučaj (C) je medicinska činjenica. Stopa prihvaćanja embrija prilikom umjetne oplodnje višestruko je manja negoli pri normalnim trudnoćama. Drugim riječima, opasnost spontanog pobačaja prilikom umjetne oplodnje za embrij je višestruko veća negoli prilikom prirodnog začeća.

Zamislite sljedeću situaciju: peto je stoljeće prije Krista, stara Grčka. Spartanci dolaze na rub šume i ostavljaju desetak novorođenčadi preko noći. Ako prežive, onda će biti dobri ratnici. Ako ne… pa, onda neće. Bez obzira na moguće koristi za spartansku vojsku i njihovu (dobru?) namjeru, mislim kako bi bilo koja osoba koja nije etički slijepa lako vidjela kako je ovaj postupak moralno odvratan. Riječ je o namjernom ugrožavanju ljudskog života, i to u njegovoj ranjivoj fazi.

Ako je embrij ljudsko živo biće, onda je riječ – neovisno o (dobroj) namjeri roditelja i liječnika – o namjernom ugrožavanju ljudskog života, i to u njegovoj najranjivoj fazi.

No dobro: imamo li ikakvog razloga misliti da je embrij živo ljudsko biće? Mislim kako imamo, barem iz dva razloga.

Prvo je njegova genetska cjelovitost. Od začeća nadalje, ono što postoji je genetski cjelovito, od majke zasebno, jedinstveno novo biće, koje za rast, funkciju i karakteristike (od boje očiju do Darwinove kvržice) ima vlastit, jedinstven program u svom genomu. Znanstvena je činjenica kako su zigota, kasnije embrij, kasnije fetus, kasnije novorođenče, kasnije odrastao čovjek… genetski jedinstvena i zasebna bića u kontinuitetu s obzirom na svoja temeljna biološka svojstva; i to zasebna ljudska bića. Genetski, embrij nije čimpanza, kaktus, miš ni ananas, već čovjek.

Drugi razlog je opet sasvim jednostavan i znanstven: biolozi imaju određen skup kriterija kojim procjenjuju je li neko biće živo ili ne. Kriterija je sedam: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast, adaptacija preko određenog vremenskog perioda, stimulativnost i, konačno, biološka baza mogućnosti reprodukcije. Embrij ih sve zadovoljava. Jednostavno je činjenica biologije kako je embrij živo biće. Uzmimo njegov genom u obzir i dobili smo sve komadiće slagalice: embrij je ljudsko živo biće.

Suprotno popularnom mišljenju, ovo nije kontroverzno:

„Zigota je početak novog ljudskog bića (tj. embrija)“.^[3]

„Biološki govoreći, ljudski razvoj započinje s oplodnjom“.^[4]

„(Zigota), formirana sjedinjenjem oocite i spermija, je početak novog ljudskog bića“.^[5]

Uzimajući sve dosad rečeno u obzir, možemo formulirati naš argument:

1. Umjetna oplodnja (FIV/ET) uključuje selektivno ubojstvo, manipuliranje nevinim ljudskim životom ili namjerno dovodi ljudski život u nepotrebnu opasnost.
2. Ako neki postupak uključuje selektivno ubojstvo, manipuliranje nevinim ljudskim životom ili namjerno dovodi ljudski život u nepotrebnu opasnost, taj postupak nije dopustiv.
3. Dakle, umjetna oplodnja (FIV/ET) nije dopustiva.

Pod „dopustiv“ mislim nešto kao „ne treba biti legalan“, „nije etičan“, „ne smije biti odobravan od moralnih agenata“ ili slično.

Ovaj argument je formalno valjan, nije kružan, (1) i (2) su vjerojatnije negoli njihove negacije. Stoga imamo dobrih razloga misliti da su (1) i (2) istinite. Drugim riječima, ovo je dobar argument.

Drugi argument

No, recimo da za 20-30 godina tehnologija FIV/ET postupka toliko uznapreduje da se posljedice navedene pod (A), (B) i (C) eliminiraju. Ili se možda pronađe neka druga metoda umjetne oplodnje koja jamči sigurnost embrija, ne uključuje selektivno abortiranje viška novih ljudskih bića i učini njihovo zamrzavanje nepotrebnim. Bi li takav postupak bio moralan?

Mislim da ne. I tu u igru ulazi drugi argument – iz naravi umjetne oplodnje. Očekujem kako će većini čitatelja u današnje doba premise ovog argumenta biti manje uvjerljive (ne zbog nekog defekta u premisama ili njihove plauzibilnosti kad ih se ispravno shvati, već zbog današnjih intelektualnih predrasuda. Ali više o tome nekom drugom prigodom). Njegovo detaljno razlaganje oduzelo bi mi još barem toliko piksela koliko je ovaj članak već okupirao, pa ću ga ovdje samo kratko predstaviti i ocrtati kako bi išla njegova obrana.

1. Bilo koji čin koji je protivan ljudskoj naravi je nemoralan.
2. Umjetna oplodnja protivna je ljudskoj naravi.
3. Dakle, umjetna oplodnja je nemoralna.

Prva premisa vjerojatno je najčudnija suvremenom čitatelju. „Narav? Što je to?“ Ukratko, narav je ono po čemu jesmo što jesmo. Po ljudskoj naravi sam čovjek, a ne plastična boca s povratnom naknadom 0,50 kn. A narav čovjeka uključuje npr. razumnost, tjelesnost, čitav niz tendencija koje su nam zajedničke s drugim životinjama itd., a ne uključuje plastičnost i određeni oblik prikladan za držanje 0.33 litre tekućine.

Neki je čin nemoralan zato što je protunaravan. Laganje je nemoralno zato što je protivno temeljnom ljudskom usmjerenju prema istini. Ubojstvo je nemoralno zato što je protivno temeljnom ljudskom usmjerenju prema životu. Iracionalnost je nemoralna jer je protivna temeljnom ljudskom usmjerenju prema razumnosti.

Netko bi mogao reći: „Čekaj, čekaj, nisu li onda traktori nemoralni? I prostetički udovi? I računala? Svi su čovjeku ne-naravni.“ Oni nisu čovjeku naravni u smislu da mu biološki pripadaju, istina, ali oni nisu protivni njegovoj naravi, jer su samo „produžetak“ ili potporanj čovjeku naravnih usmjerenja. Traktor naravnom usmjerenju prema radu, prostetički ud biološkoj cjelovitosti.

Sad, naravna ljudska usmjerenost prema rađanju je kroz spolno sjedinjenje. Kroz umjetnu oplodnju nije. Ne samo da tehnika umjetne oplodnje nije čovjeku prirođena (kao njegovi udovi, razumnost itd.), već nije ni „produžetak“ čovjekova naravnog usmjerenja (kao traktor zemljoradniku i prostetički ud amputantu).

Ali čekaj! Kako nije? Nije li umjetna oplodnja pomoć isto kao i prostetički ud? Nije li ona omogućavanje čovjeku da ima ono na što je naravno usmjeren, ali je možda izgubio sposobnost rađanja?

Rekao bih da nije. Umjetna oplodnja nije „terapija“ ili medicinski zahvat koji bi čovjeku povratio plodnost spolnosti – način rađanja na koji je po naravi usmjeren. Ona je prije metoda postizanja naravnog dobra (rađanje djece), ali na protunaravan način.

Recimo to ovako: Čovjek je naravno usmjeren rađanju po spolnom sjedinjenju. To sjedinjenje ima dvije sastavnice – spolnost i plodnost. Umjetna oplodnja prelama naravnu povezanost spolnosti i plodnosti.

Umjetna oplodnja sličnija je proizvodnji ljudskih bića nego naravnom rađanju. Zbog toga što ne održava naravnu povezanost spolnosti i plodnosti, već je lomi – zato je nemoralna (ovo je, usput, glavni razlog zašto Katolička Crkva drži umjetnu oplodnju, kontracepciju, sterilizaciju itd. nedopustivima).

Umjetna oplodnja bi tako po svojoj ne-naravnosti bila sličnija homoseksualnim činima negoli traktorima i prostetičkim udovima. Homoseksualni čini možda jesu spolnost, ali su u principu neplodnost. Umjetna oplodnja jest plodnost, ali je u principu nespolnost. Defektivni su (i tako nemoralni) jer prelamaju naravnu vezu spolnosti i plodnosti.

Ipak, budimo jasni – čovjek prirodno začet i čovjek umjetno začet jednako je čovjek. Ono što je defektno nalazi se u činu, a ne u učinku. Defektna je protunaravnost umjetne oplodnje, premda je učinak jednako čovjek.

Mislim kako je ovaj argument također dobar, premda vjerojatno ne bi bilo loše dodatno obrazložiti i osnažiti premise. No, to je projekt za neko drugo vrijeme.

Hrvoje Juko, SJ

Ovaj tekst je napisaan prije više godina, kad je u Hrvatskoj donesen novi zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Web stranica na kojoj je bio objavljen više nije dostupna, pa ga prenosimo ovdje uz nekoliko manjih izmjena.

---

[1] Ramon Lucas-Lucas: Bioetika za svakoga, Split, 2007, 51.

[2] Ivan Fuček: Osoba – Savjest, Split, 2003, 306.

[3] Keith L. Moore: The Developing Human. Clinically Oriented Embryology, Philadelphia, 2003, 2.

[4] The Biology of Prenatal Develpment, National Geographic, 2006.

[5] Keith L. Moore: Before We Are Born. Essentials of Embryology, Philadelphia, 2008, 2.