Razmotrite sljedeću ideju:
(A) “Bolje je koristiti izraz ‘istinitost’ Svetog pisma nego ‘nezabludivost’ Svetog pisma. Dok izraz ‘nezabludivost’ izražava samo negativnu stvarnost, izraz ‘istinitost’ naglašava pozitivan i stoga bogatiji vid Biblije. Zato se danas u teologiji izbjegava izraz ‘inerrantia’ te se radije koristi termin ‘veritas Sacrae scripturae'”.
Ova ideja je pogrešna.
Izraz “nezabludivost” (ili odsutnost svake pogreške) Svetog pisma implicira da su svi iskazi Biblije – ispravno protumačeni, shvativši žanr i stoga nakane teksta – istiniti i da nijedan nije pogrešan.
Izraz “istinitost” to ne implicira, barem ne kako ga se uobičajeno shvaća. Nema ništa proturječno u sljedećim iskazima:
(B) “Istinitost Cezarova djela De bello Gallico je neprijeporna. Ali nije sve što u njemu kaže točno”.
ili
(C) “Nitko ne sumnja u istinitost Stepinčeve biografije iz pera X. Ali X je pogriješio u nekoliko svojih navoda.”
ili
(D) “Ovo je istinita knjiga. Ova knjiga ipak ima par pogrešnih iskaza.”
U (B) i (C) i (D) nema proturječja jer “istinitost” je pojam koji, kad govorimo o pisanim djelima, tipično razumijemo kao općeniti opis pouzdanosti ili kao tvrdnju da je djelo generalno točno. Možda je i svaki iskaz tog djela točan, ali pojam “istinitost” to ne implicira.
“Nezabludivost” ili “odsutnost svake pogreške” ili “inerrantia” međutim implicira da su svi iskazi djela istiniti, ne samo da je djelo generalno istinito ili da ima neku istinitu poruku (premda možda sadrži neistine).
Dakako, možemo “istinitost” definirati drukčije, na neki više tehnički način, ali onda smo se odmaknuli od tipičnog shvaćanja te riječi i povećali vjerojatnost krivih shvaćanja i zbrke, dok imamo sasvim razumljiv i tradicionalno dobro definiran pojam ‘inerrantia’ koji to već izražava.
Stoga je (A) pogrešan. “Inerrantia” je negativan atribut, ali je bogatiji, precizniji i teološki važniji u svojim implikacijama. Ako se danas u teologiji taj izraz s obzirom na Sveto pismo izbjegava u korist jednostavnog izraza “veritas”, to je pogreška aktualnih trendova u teologiji.
Koji je razlog tog trenda? Nisam siguran. Možda se u pozadini barem nekih krije pokušaj zamagljivanja katoličkog nauka o Svetom pismu. Možda se radi o filozofskim predrasudama protiv negativnih atributa kao manje ekspresivnih. Možda oboje uz druge motive.
Hrvoje Juko, SJ
Imam ja polu-povezano pitanje, ako smijem: Odakle potreba teologa, klera i općenito osoba povezanih sa katoličkom crkvom da ili izmišljaju riječi ili koriste riječi koje nitko drugi ne koristi? Čemu uopće nezabludivost? Zar nije bolji izraz nepogrešivost? Da ne spominjem “drugotnost”…
Pozdrav!
Nekoliko misli.
Otkud potreba bilo koga da izmišlja riječi? Jedan dio vjerojatno zato što žele izraziti novi koncept ili rafinirati ga, napraviti potrebne distinkcije itd. Kad se radi o specifično teološkom kontekstu, možda i jedno od onih objašnjenja koje sam ponudio na kraju teksta. Ali ta sigurno nisu iscrpna.
Može i nepogrešivost, ako želiš. Koristim hrvatske izraze za precizniji latinski termin inerrantia. Nepogrešivost se nekad zna koristiti kao specifično moralan atribut, pa zato radije koristim nezabludivost.
Drugotnost mi se ne čini riječju koja je izmišljena u teološkom kontekstu. Aludiraš na dr. Raguža i čitavu onu stvar ili?
Znam ja da može “nepogrešivost”, nije to upitno. Pitao sam zašto ne “nepogrešivost” zato što primjećujem da navedene osobe govore i pišu čudno. Primjerice, meni ne bi palo na pamet koristiti “nezabludivost” samo zato što “nepogrešivost” netko već koristi u nekom nepovezanom slučaju.
Zanima me da li si ti osobno svjestan “čudnog” ili, bolje rečeno, “neuobičajenog” načina na koji teolozi i svećenici govore, čak i kad ne govore sa oltara? Ako jesi, da li mi možeš pojasniti zašto je to tako? Ako nisi, obrati pažnju pa ćeš primijetiti da svećenici i teolozi govore sa određenim odmakom u odnosu na ostatak populacije. Imaju specifilan vokabular, konstrukciju rečenice, način govora i izražavanja…
Zanima me iz razloga što je katolička crkva uložila veliki trud da svoj nauk približi narodu, a sada izgleda želi obrnuto. Čemu to? Pomodarstvo, slučajnost ili nešto treće?
Da Raguž je prvi spomenuo tu drugotnost, ali nebitno, on mi je samo pao na pamet prvi.
OK, pošteno. Ne treba mijenjati uporabu riječi zbog nekog nepovezanog slučaja. Ali nije kao da “nezabludivost” nema ustaljenu uporabu. Poprilično je česta u teološkoj literaturi upravo za ovakve ideje o kojima govorim gore.
Mislim da je objašnjenje jednog dijela neuobičajnosti koju uočavaš jednostavno činjenica da je teologija zasebna disciplina s vlastitim stručnim rječnikom, ustaljenim govornim strukturama itd. Fizičari govore neuobičajeno ljudima izvan kruga fizike (kvantna pjena? Prostorvremenski crvi?), gramatičari ljudima izvan kruga gramatičara, logičari ljudima izvan kruga logičara…. Pitanje je uspješnosti objašnjavanja i pojašnjavanja njihova posebnog rječnika famoznom čovjeku s ulice.
Ali da, često to vjerojatno može i bolje; teolozi i ekipa uključeno. Nemam iscrpan popis razloga zašto se to zbiva, mogu samo ponuditi neka plauzibilna objašnjenja i nagađati.
Ima smisla analogija sa kvantnom fizikom, ali samo donekle. Stoga moram priznati da mi i dalje nije jasno zašto bi kazao “nezabludivost” umjesto “nepogrešivost” u bilo kojem kontekstu, pogotovo ako se koristi u razgovoru sa nestručnim osobama. Nisam siguran ni da je “nezabludivost” uopće stručni temin. Po kojem kriteriju? Osim po tome da ga koristiš (u ovom slučaju) ti osobno, kao teolog, što je, moraš priznati, pomalo cirkularno. Kao da se svi teolozi najednom dogovore da umjesto “križ” govore “kruks” i da kad ih pitaju za razlog, da kažu da je to zato da bi se razlikovalo korištenje pojma u svjetovnom govoru i teološkim raspravama.
Postoje stručni termini kao npr. “transubstancijacija” koji nema značenje van struke. Međutim, ako imaju onda ih stručne osobe obično koriste kako bi pojasnile, a ne zamaglile materiju koju objašnjavaju. Primjerice, ako uzmemo termin iz kvantne fizike “crvotočina”, on je vjerojatno korišten jer je diskontinuitet u prostorvremenu znanstvenika koji ga je opisivao asocirao na pravu pravcatu crvotočinu. Mogao je taj isti znanstvenik nazvati istu pojavu i “crvojedinom”, što je riječ koju ne koristi nitko, ali baš zbog toga nije htio.
Padaju mi na pamet i jedva primjetne sitnice poput upotrebe riječi “namjesto” (umjesto “umjesto”) koju osobe bliske crkvi ili sami svećenici često koriste. Možda je primjer subjektivan, ali ako upišeš u google “namjesto toga” (SA NAVODNICIMA), on te ispravi sa “umjesto toga”, a ako insistiraš da potraži “namjesto toga”, njih je mnogo manje i vidljiva je veća učestalost upotrebe u religijskom kontekstu. https://goo.gl/guDSwG
Kako god, vi teolozi baš imate želju da vas se smatra čudacima ili? 🙂
Pa, napomenuo sam da se pojam nezabludivost porilično često koristi u teološkoj literatutri upravo u ovome značenju u kojem ga koristim. Stoga ne vidim tu problem ni s proizvoljnošću (ili cirkularnošću), ni sa zamagljivanjem. O “namjesto” nemam pojma, sorry.
Ne, nemam neku posebnu želju da me se smatra čudakom.