Metafizika konzervativizma

Donosimo vam prijevod teksta pod naslovom Metafizika konzervativizma čiji je autor dobro nam poznati Edward Feser. Nadamo se da će ovaj tekst pridonijeti širenju shvaćanja da konzervativizam nije samo stvar ovih ili onih političkih izbora, a također se ne svodi samo na pitanje uz koju ćemo ekonomsku politiku pristati. Konzervativizam je daleko više od toga, ma koliko god sve to bilo važno. Naime, konzervativizam znači njegovanje i promicanje istinitoga, dobroga i lijepoga. Prema tome, kao konzervativci borimo se kako za spas čovjekove duše tako i za spas duše kulture, društva, uvijek svjesni da nismo i nikada nećemo moći biti mi izvor toga spasenja, nego to može biti samo Riječ koja je tijelom postala.

NAPOMENA: I dok stranica na kojoj je izvorno objavljen tekst više nije aktivna, uz pomoć The Wayback Machine može se lako pronaći Feserov tekst koji u njegovom izvornom obliku možete pročitati na sljedećoj poveznici.

Djelo Richarda M. Weavera^[1] Ideje imaju posljedice, objavljeno 1948. godine, jedno je od temeljnih dokumenata suvremenoga konzervativizma. Fraza iz naslova postala je nešto poput klišeja, a pretjerano korištenje lišilo ju je zanimljivog značenja koje je nekoć imala. Danas većina ljudi pretpostavlja kako je ono što je Weaver tvrdio bilo da će način na koji mislimo nužno utjecati na to kako djelujemo te da će intelektualni trendovi koji prevladaju u društvu odrediti njegov moralni i politički karakter. Zasigurno, to jest bio dio njegova značenja, ali da je to bilo sve što je imao na umu, njegova bi poruka bila poprilično banalna, jer nitko ne niječe da u tom smislu „ideje imaju posljedice“. Ono što je u velikoj mjeri zaboravljeno jest da se Weaver igrao riječima i da je njegova primarna referentna točka bila Platonova slavna teorija ideja: metafizička teza koja je bacala duboku sjenu na čitavu povijest zapadne civilizacije. Doista, Weaverov je pogled bio da je ta metafizička vizija učinila zapadnu civilizaciju mogućom, a kako je njezino napuštanje prvotni izvor patologijā modernog svijeta koje konzervativci toliko oplakuju, te da je njezino vraćanje ključno ako se želi nadvladati te patologije.

Suvišno je govoriti da ne bi svi današnji konzervativci svoje vjerovanje izrazili upravo pomoću tih pojmova. Mnogi bi ih religiozni konzervativci, ili barem oni evangelički, smatrali previše pretencioznima. Mnogi bi sekularni konzervativci, smatrajući se previše pragmatičnima i životno iskusnima čak i za filozofiju, a kamoli za religiju, izbjegli Weaverovu formulaciju u korist ekonomije ili bi slijedili suvremeni hir za evolucijskom psihologijom.

Ipak, moja je tvrdnja da bi razmatranje o onim metafizičkim pitanjima koje je obrađivao Weaver pomoglo u razjašnjavanju naravi konzervativizma te raspravā koje stalno izbijaju među konzervativcima različitih vrsta. Tȁ ne postoji osoba koja je dogmatičnije vezana uz metafiziku od čovjeka koji niječe da je posjeduje; i rijetko je da neslaganje postane toliko žestoko kao što su znale biti borbe među konzervativcima unutar vlastitog tabora ako se ono u konačnici ne može izvesti iz razlike u metafizičkim prvim načelima. Stoga će biti korisno imati pregled vrsta metafizičkih pretpostavki koje su u temelju razmišljanja različitih ljudi koji se klasificiraju kao „konzervativci“. Argumentirat ću da, metafizički govoreći, postoje tri osnovna tipa konzervativca: konzervativci Weaverova tipa i, naravno, dva druga.

A kako ovo ne bi djelovalo daleko od teme, htio bih primijetiti da će, kao što ćemo vidjeti na kraju, ono što imam za reći rasvijetliti kontroverzu koju je potaknuo nedavni^[2] tekst profesora Jeffreya Harta^[3] o stanju američkoga konzervativizma, koji je objavljen u časopisu The Wall Street Journal.^[4]

Kratka povijest zapadne misli

Očito ne možemo razumjeti metafiziku konzervativizma ako ne znamo nešto o metafizici, naročito o pitanju za koje se zanimao Platon, a slijedeći ga i Weaver. Stoga započnimo sažetkom relevantnih ideja. Je li to moguće učiniti na takav način koji će ih učiniti razumljivima onima koji nisu upoznati s filozofijom, a bez pretjeranog pojednostavljivanja? Odgovor je, naravno, ne, ali ću svejedno pokušati.

Prvo se treba reći kako je oznaka „teorija idejā“ varljiva jer (uzimajući u obzir način na koji sad koristimo pojam „ideja“) izgleda da implicira kako se Platon zanimao za nešto što postoji jedino u ljudskom umu. U stvari, istina je suprotno. Platonov se pogled ponekad naziva „teorija formi“, te pojam „forma“ umjesto „ideja“ bolje izražava ono što je mislio.

Uzmimo primjer trokuta koji posjeduje formu koja ga razlikuje od kvadrata ili kruga. Na način kako je koristi Platon, ta „forma“ uključuje ne samo njegov oblik, već sve osobine koje ga čine onakvom stvari kakva jest: duljinu stranica, njegovu površinu, činjenicu da je zbroj njegovih kutova 180° itd. Svaki pojedinačni materijalni trokut (poput onih nacrtanih u udžbenicima iz geometrije) imat će određena svojstva koja nisu dio „trokutastosti“ kao takve, a isto će mu tako nedostajati neka svojstva koja su dio trokutastosti kao takve.

Primjerice, posjedovat će određenu boju – recimo, zelenu – a neće imati savršeno ravne stranice, iako zelenost nije dio trokutastosti, dok posjedovanje ravnih stranica jest. Tako prema Platonovu gledištu, kad intelekt shvati formu trokutastosti, ne shvaća nešto materijalno, jer strogo uzevši ništa materijalno ne očituje trokutastost. Međutim, ne shvaća ni nešto umsko. Tȁ postoje određene činjenice o trokutima – primjerice, Pitagorin poučak – koje su potpuno objektivne te koje ljudski um otkriva umjesto da ih izumljuje. Nadalje, te su činjenice nužne i nepromjenjive, a ne kontingentne i promjenjive: Pitagorin poučak vječno je istinit, neovisno o tome smatra li neki ljudski um drugačije ili bi htio da je drugačije. „Trokutastost“ je, prema tome, nešto što postoji neovisno bilo o umu bilo o materiji, u trećem, vlastitom svijetu: svijetu formi. To je također, prema Platonu, istinito i za forme svega ostaloga: kvadrata i krugova, biljaka i životinja, ljudskih bića, ljepote, istine i dobrote.

Važno je shvatiti da je govor o formama koje postoje „u“ nekom „svijetu“ itd. čisto metaforičan. Doslovno one ne postoje ni „u“ čemu, jer je „u“ prostorni pojam i forme su, zato što su nematerijalne, izvan vremena i prostora. Iz istog razloga, „svijet“ formi nije doslovno mjesto jer bi i to impliciralo prostorni položaj. Pojmovi koje primjenjujemo na materijalne stvari jednostavno se uopće ne primjenjuju na forme, a način na koji spoznajemo materijalne stvari – putem osjetila – nije način na koji spoznajemo forme. One se shvaćaju putem čistog intelekta.

Doista, prema Platonovu pogledu, osjetila nam, strogo govoreći, uopće ne daju istinsko znanje, nego samo mnijenje, jer ono što nam otkrivaju – materijalni objekti – samo su više ili manje nesavršene preslike formi te stalno počinju postojati i propadaju, dok su forme vječne. Forme su ono što postoji na najpotpuniji i najistinskiji način, a istinsko znanje je znanje o njima.

Aristotel je zauzeo gledište koje je u mnogim točkama slično Platonovu, iako je smatrao da forme na neki način postoje „u“ materijalnom svijetu umjesto u vlastitom „svijetu“ (makar i prema njegovu poimanju, kao i kod Platona, one nisu bile svodive na materiju): trokutastost, primjerice, postoji „u“ svim pojedinačnim trokutima umjesto kao stvar po sebi. Aristotel je također naglašavao ideju kako je supstancija – kip, stablo, ljudsko biće – sastavina od materije i forme.

Po tom pogledu, poznatom kao „hilemorfizam“, stablo, primjerice, nije samo komad materije, nego komad materije s određenom formom, formom „stablosti“, gdje ta forma nije (opet) samo fizičko svojstvo uz druga fizička svojstva stabla. A duša je, prema Aristotelovu gledištu, jednostavno forma živog tijela. Ljudska je osoba, prema tome, po tom pogledu sastavina duše (ili forme) i tijela (ili žive materije). Zahvaljujući svojoj formi, stvari očituju određene naravne funkcije, ciljeve ili svrhe, a ispunjenje tih naravnih funkcija, ciljeva ili svrha definira što je dobro za stvar. To je istinito kako za ljudska bića i njihove različite sposobnosti tako i za sve drugo.

Filozofi su srednjeg vijeka od Grka naslijedili te pojmove, neki od njih slijedeći više-manje (i ponekad ispravljajući) Platona, dok drugi, pogotovo u kasnijem srednjovjekovlju, slijedeći (i ispravljajući) Aristotela. Sveti Augustin povezao je Platonov pogled da su forme vječne i neovisne o ljudskom umu s intuicijom da je teško shvatiti kako bi one mogle postojati neovisno o bilo kojem umu, te je zaključio da postoje vječno u Božjem umu. Sveti Toma Akvinski proširio je Aristotelovo gledište na više načina, uključujući naglasak na ideju da je ljudska duša, forma živog ljudskog tijela, „subzistentna“ u smislu da, jedinstveno među formama materijalnih stvari, dijelom djeluje neovisno o materiji (naročito, njezine intelektualne moći) te može preživjeti kao pojedinačna stvar nakon smrti tijela kojeg je forma.

Općenito, raspravljajući o slavnom „problemu univerzalija“, srednjovjekovni su mislioci nastavili debatu između Platona i Aristotela o naravi formi. „Univerzalije“ su zapravo samo ono što smo nazivali „formama“ – trokutastost, „stablost“, čovještvo, dobrota itd. – i razlikuju se od „pojedinačnosti“, odnosno određenih stvari (poput ovog ili onog pojedinačnog trokuta ili stabla) koje bi mogle oprimjeriti ili očitovati univerzaliju ili formu. Pojam „forma“, pak, imaju tendenciju koristiti oni koji imaju gledište kojeg su, na različite načine, bili i Platon i Aristotel (i Augustin i Akvinac i toliki drugi): univerzalije su stvarne i nisu svodive bilo na um bilo na materiju. To je gledište o univerzalijama koje je uslijed toga postalo poznato pod nazivom „klasični realizam“ ili jednostavno „realizam“.

To nipošto nije bila samo puka intelektualna znatiželja. Mnogo toga ovisilo je o tome – a, kao što ćemo vidjeti, ovisi i danas. Uzmimo jedan primjer: tradicionalno razumijevanje ideje da postoji „naravno pravo“ koje određuje što je objektivno ispravno i pogrješno neraskidivo je povezano s klasičnim realizmom. Tȁ „ljudska narav“, kako je razumije teoretičar tradicionalnog naravnog prava, definirana je u odnosu na formu na kojoj svako ljudsko biće participira jednostavno zahvaljujući tome što je ljudsko biće. A to znači da je ona nešto što se u konačnici i najpotpunije spoznaje jedino putem intelekta i filozofskog zaključivanja, a ne (ili barem ne u potpunosti ili na najdublji način) putem osjetila i empirijske biologije. Nadalje, ta narav definira određene naravne ciljeve i svrhe za ljudska bića i njihove sposobnosti, čije ostvarivanje predstavlja ono što je dobro za njih: objektivno dobro, jednostavno zahvaljujući njihovoj participaciji na formi, i neovisno o tome hoće li ovo ili ono pojedinačno ljudsko biće to ostvariti ili ne (zbog intelektualne grješke, habitualne mane, psihološke ili genetske anomalije ili čega već).

Uzmimo još jedan, i povezani, primjer: osoba, koja je prema navedenom pogledu sastavina duše (ili forme) i tijela (ili materije), ne može se poistovjetiti bilo samo sa svojim psihološkim karakteristikama bilo samo sa svojim tjelesnim karakteristikama. Nadalje, budući da je duša jednostavno forma živog ljudskog tijela, kako bi živo ljudsko tijelo uopće postojalo treba posjedovati dušu tako da ne može postojati nešto poput živog ljudskog tijela – fetusa, novorođenčeta, normalnog odraslog čovjeka ili odrasle osobe s teškim oštećenjem mozga – koje ne posjeduje dušu i koje se ne smatra osobom. I dok bi čak i ljudsko biće koje je oštećeno ili nije potpuno oblikovano na nesavršen način moglo očitovati formu ljudskog tijela (kao što ni na brzinu nacrtan trokut ne očituje savršeno formu trokutastosti), ipak je očituje, inače se njegovo tijelo uopće ne bi smatralo živim ljudskim tijelom (kao što je na brzinu nacrtan trokut i dalje trokut, neovisno o tomu koliko bio nesavršen). Jedna posljedica toga jest da se svako pojedinačno ljudsko biće, u utrobi ili izvan, teško oštećeno ili ne, smatra tijelom osobe te da posjeduje sva prava osobe, uključujući pravo na život.

Kako je srednji vijek odmicao, razvio se suparnički pogled klasičnom realizmu: teorija nazvana „nominalizam“, koja je smatrala da univerzalije, strogo govoreći, uopće ne postoje. Samo su pojedinačne stvari – ovaj ili onaj pojedinačni trokut, ovo ili ono pojedinačno stablo, ovo ili ono pojedinačno ljudsko biće itd. – stvarne, a „trokutastost“, „stablost“, „čovještvo“ i slično nisu ništa drugo doli imena koja primjenjujemo na skupine stvari. Nadalje, to što su te stvari grupirane na način na koji jesu, samo je funkcija naših interesa i potreba te ne odražava nikakav objektivni ili naravni red.

Kako je srednjovjekovlje popuštalo pred modernim svijetom, a srednjovjekovna filozofija pred modernom, nominalizam je pobijedio te su moderni mislioci poput Descartesa i Lockea napustili stari konceptualni aparat hilemorfizma, zajedno s njegovim pozivanjem na forme i naravne ciljeve ili svrhe kao temeljne za razumijevanje stvari i ideje duše kao forme živog ljudskog tijela. „Mehanicizam“ – gledište da fizičke stvari djeluju po čisto mehaničkim načelima, bez naravnih ciljeva ili svrha i bez oprimjerivanja bilo čega poput Platonovih ili Aristotelovih formi – podrazumijevao je redefiniranje ljudskog tijela kao ničeg drugog doli složenog stroja i „ljudske naravi“ kao ničeg drugog doli specifikacije načela po kojima stroj djeluje, poput satnog mehanizma.

Ako pak živo ljudsko tijelo ne posjeduje formu – ništa više doli bilo što drugo prema modernom gledištu – onda ne posjeduje ni dušu, barem ne na način kako je klasično definirana. Descartes je tako redefinirao dušu kao neku vrstu nefizičkog objekta, koja je samo kontingentno ili akcidentalno povezana sa svojim tijelom, umjesto kao formu koju tijelo nužno mora imati kako bi uopće bilo živo tijelo. Jedna od posljedica toga jest da je za moderne zapadne mislioce duša sve više postajala neshvatljivim i tajanstvenim entitetom te, prema tome, nepotreban entitet. Druga je posljedica da je postalo teže shvatiti što je živo ljudsko tijelo činilo tijelom osobe, jer ne postoji ništa u njegovu bivanju živim što podrazumijeva (barem prema modernom gledištu) kako posjeduje dušu. To je problem koji je zaoštrila Lockeova vlastita redefinicija osobe kao struje povezanih svjesnih iskustava umjesto kao jedinstva duše (forme) i tijela (materije).

Tako je posijano sjeme – doduše, nehotice – koje će se u konačnici razviti u gledište da se ni fetus ni Terri Schiavo^[5] ne smatraju osobom koja ima pravo na život. A u drugim trendovima na koje sam aludirao – nominalizam i mehanicizam – vidimo podrijetlo ideje da je „ljudska narav“ bilo čisto ljudski konstrukt bilo nešto što postoji objektivno samo kao kolekcija bihevioralnih sklonosti koje ne posjeduju ništa više moralnog značaja od rada sata. Mogli bismo ih, razboritosti radi, htjeti imati na umu kao moguću zapreku za ostvarenje naših želja, ali ako bismo mogli pronaći način da ih promijenimo, ne bi postojao nikakav objektivni razlog da to ne učinimo.

Zasigurno te bihevioralne sklonosti – koje u konačnici nisu ništa više nego mehaničke pravilnosti – ne odražavaju, prema modernom gledištu, ništa poput Aristotelovih naravnih ciljeva i svrha ili Platonove forme ljudskog bića, određujući što je objektivno dobro za nas. I prema tome, ne postoji apsolutna moralna zapreka radikalnoj izmjeni institucija za koje se tradicionalno smatralo kako odražavaju ljudsku narav – odavde slijede socijalizam, seksualna revolucija i tisuće drugih stvari.

Vrste konzervativizma

Ako ste nakon svega ovoga još uvijek sa mnom, bez sumnje ste počeli shvaćati važnost metafizike za konzervativizam, a naročito važnost klasične realističke tradicije za Weaverovu vrstu konzervativizma. „Realistički konzervativizam“, kako bismo ga mogli nazvati, potvrđuje postojanje objektivnog reda formi ili univerzalija koje definiraju narav stvari, uključujući ljudsku narav, a ono što teži očuvati jednostavno su one institucije koje odražavaju priznanje i poštovanje tog objektivnog reda. Budući da je ljudska narav, prema ovom gledištu, objektivna i univerzalna, dugogodišnje moralne i kulturne tradicije nužno je odražavaju i prema tome imaju presumpciju u svoju korist.

Međutim, iz toga nužno ne slijedi pokoravanje statusu quo: budući da su ljudska bića po svojoj naravi slobodna i pogrješiva, moguće je da društva zastrane, pa i radikalno, od naravnog prava. Kad se to dogodi, dužnost je konzervativca da „stane nasuprot povijesti vičući ‘Stoj!’“ (kao što su se prije mnogo godina rječito izrazili urednici National Reviewa^[6]). Takvo bi se vikanje naravno trebalo činiti odmjereno i mudro, no ako bi se ideal realističkoga konzervativca pokazao propalim, nevjerojatnim da se s njim pobijedi na izborima, to je nevažno. Ono što je važno jest vjernost Istinitom, Lijepom i Dobru.

Koje su onda druge dvije vrste konzervativizma koje sam obećao identificirati? Na redu je novi, i mnogo kraći, izlet u povijest filozofije. Napomenuo sam da je realizam kao svog velikog suparnika imao nominalizam, no postoji i treći pogled na narav univerzalija – „konceptualizam“, koji bi se mogao smatrati nekom vrstom sredine između realizma i nominalizma. Konceptualist ne niječe posve da univerzalije postoje (kao što to čini nominalist), no, nasuprot realistu, inzistira da one postoje samo subjektivno, u ljudskom umu. Prema tome, ako su stvarne, onda su nešto drugačije od onoga što realist smatra da jesu; iako se njihovo postojanje baš ne niječe, svejedno su „svedene“ na nešto manje uzvišeno i zasigurno na nešto što nije ni vječno ni nepromjenjivo.

Rasprava između realistā, konceptualistā i nominalistā očituje obrazac koji se često ponavlja u drugim područjima filozofije: x predstavlja neki objekt od filozofskog interesa, neki filozofi (realisti) tvrde da je x stvaran i jednostavno je takav kakvim se čini; drugi (redukcionisti) tvrde da je x stvaran, ali nije onakav kakvim se čini; a treća skupina (antirealisti) tvrde da x uopće nije stvaran, nego je u najboljem slučaju samo korisna fikcija (a možda ni to). U raspravi o univerzalijama, konceptualisti su redukcionisti, a nominalisti su antirealisti (realisti su, naravno, realisti).

Drugi bi primjer tog obrasca u povijesti filozofije bila rasprava o odnosu uma (ili duše) i tijela. Realistički bi pogled u tom slučaju bio „dualizam“, koji drži da su um i tijelo (te, što se toga tiče, um i mozak) potpuno različiti, a na poseban način da je um nešto nefizičko ili nematerijalno, kao što se i čini zdravom razumu. Redukcionističko bi gledište bila „teorija identiteta“, koja tvrdi da je um stvaran, ali je zapravo identičan s mozgom – drugim riječima, da je um, protivno zdravom razumu, samo jedan fizički objekt među drugima. Antirealistički bi pogled bio „eliminativni materijalizam“, prema kojem um zapravo uopće ne postoji: strogo govoreći, ne postoji nešto poput misli, iskustava, vjerovanja, želja i tomu slično, nego samo obrasci izbijanja živčanih impulsa, izlučivanje hormona, bihevioralne dispozicije itd.

Meni se pak čini da se distinkcija između realističke, redukcionističke i antirealističke pozicije u filozofiji može korisno primijeniti na razgraničavanje različitih vrsta konzervativizma.

Već sam prikazao da se realistički konzervativizam opredjeljuje za postojanje bezvremenih i nepromjenjivih bîti iz kojih proizlazi naravno pravo koje se primjenjuje na sva ljudska bića u svim okolnostima. Redukcionistički se pak konzervativizam može definirati kao vrsta konzervativizma koji se slaže s realističkim konzervativizmom potvrđujući da postoji nešto poput ljudske naravi i da je više-manje čvrsta, ali koji tu tvrdnju ne bi utemeljio u nečemu poput vječnog svijeta formi, nego radije u, primjerice, nekim kontingentnim činjenicama o ljudskoj biologiji ili možda u ekonomskim zakonima ili teoriji kulturne evolucije. Prema tome, redukcionistički će konzervativac svoje  nadahnuće vjerojatnije crpiti iz empirijske znanosti negoli iz filozofije ili teologije. Također će nužno vidjeti sivo u barem nekim područjima u kojima realistički konzervativac vidi crno i bijelo, jer činjenice o ekonomiji, ljudskoj biologiji i sličnom, makar vrlo stabilne, nisu baš stalne ili nepomirljive poput formi. No manje je vjerojatno da će vidjeti sivo negoli antirealistički konzervativac koji bi se mogao okarakterizirati kao netko tko sumnja da se bilo kakva relativno čvrsta moralna ili politička načela mogu iščitati čak i iz znanstvenih ili ekonomskih činjenica o ljudskom stanju. I dok realistički i redukcionistički konzervativci cijene tradiciju jer barem postoji presumpcija da odražava ljudsku narav, antirealistički konzervativac cijeni je samo zato što osigurava stabilnost i red. Prema antirealističkom konzervativcu, najbliže što imamo objektivnom moralnom redu su bilo koja načela već utjelovljena u povijesti i praksi određenog društva. Međutim, budući da se ta načela mogu promijeniti, konzervativac bi, prema antirealističkom gledištu, trebao biti spreman mijenjati se zajedno s njima.

Realistički konzervativac poštuje religiju jer podupire poslušnost naravnom pravu, ali posebno zato što su njezina učenja bilo eksplicitne bilo implicitne potvrde istih onih metafizičkih istina spoznatljivih putem filozofskog istraživanja. Realistički konzervativac također poštuje znanost, no u redu znanja smatra je manje temeljnom od filozofije (i, za neke realiste, teologije), te inzistira da se njezini rezultati trebaju tumačiti u svjetlu temeljnijih metafizičkih istina. Redukcionistički i antirealistički konzervativci također poštuju religiju, ali samo zato što služi kao bedem društvenog i moralnog reda; a antirealistički konzervativac jednako je vjerojatno može smatrati potencijalnom opasnošću kad njezini pripadnici prijete prevrnuti društveni red u ime navodnih vječnih istina. Redukcionistički i antirealistički konzervativci također imaju sklonost smatrati znanost (uključujući, za neke od njih, društvene znanosti poput ekonomije) paradigmom znanja, štoviše možda kao jedinu stvar koja uopće zaslužuje naziv znanje. No za antirealističkog konzervativca manje je vjerojatno da u njoj vidi izvor moralnih i političkih uvida koji bi mogli zamijeniti uvide koje su tradicionalno obećavali filozofija i teologija. Za antirealista, u konačnici su vrijednosti, koje su (iz bilo kojeg razloga) prevladale u kulturi umjesto bilo kojih drugih objektivnih filozofskih ili znanstvenih istina, te koje određuju što bismo trebali činiti. Pragmatizam je njegovo jedino nepromjenjivo načelo.

Ta je klasifikacija idealizacija i mnogi stvarni konzervativci vjerojatno očituju elemente više od jedne od tih misaonih tendencija. Ipak, čini se vrlo očitim da su religiozni konzervativci, bilo da su jednostavni vjernici bilo takvi intelektualci koji su povezani s časopisima kao što je First Things^[7], paradigma realističkih konzervativaca. Njihov konzervativizam određuju bilo realistička metafizička načela one vrste koje sam opisao bilo Božja volja bilo njihova kombinacija te joj to daje nesumnjivo realističko obilježje.

Redukcionistički konzervativizam prevladava među sekularnim konzervativnim intelektualcima koji u društvenoj znanosti ili evolucijskoj psihologiji pronalaze sastojke za rekonstruiranje starijega konzervativnog poimanja ljudske naravi pomoću pojmova koji su navodno „znanstveniji” i „aktualniji”.

Tko bi bili primjeri antirealističkoga konzervativizma?

Problemi s Hartom^[8]

To nas dovodi do nedavnog eseja profesora Harta. Sâm Hart istaknuti je konzervativac. Govori nam da „ono što vrijeme zahtijeva jest obnova velike strukture metafizike, s uskrsnućem kao svojim uporištem, utvrđenog kao povijesna činjenica, te protumačene putem grčke filozofije“. Iz ovoga bi se moglo učiniti da je njegov konzervativizam realističkog tipa, ali kao što svaki dobri platonist zna, izgled može varati.

Dio njegova eseja koji je izazvao najviše kontroverzi tiče se pobačaja jer Hart poziva konzervativce da napuste pro-life cilj. No čini se da je ta pozicija bila manje kontroverzna od razloga koje je ponudio za nju. Tȁ Hart se u svojoj obrani poziva na „moćne društvene sile“ koje pogoduju pobačaju, kao što je „ženska revolucija“. Govori nam da se konsenzus za izbor ne bi trebao izazivati jer je „rezultat mnogih akumulirajućih društvenih činjenica, a njegove su posljedice već većim dijelom asimilirane“. Po njemu se Roe protiv Wadea^[9] mora prihvatiti jer odražava „društvenu zbiljnost koja se neumoljivo mijenja“ i „stvarnost američkog društvenog procesa“. Doista, sâm je konzervativni um, govori nam Hart, „rad u tijeku“, te bi trebao biti vođen „skepticizmom“ i „iskustvenim rezultatima“.

Ovdje žargon profesora Harta očito nije Platonov ili Aristotelov, Augustinov ili Akvinčev. Ako išta, onda je to onaj pragmatističkog (i nedvojbeno antirealističkog i nekonzervativnog) filozofa Johna Deweya^[10]. A da se ne bi činilo čudnim reći to o konzervativcu, neka se zabilježi kako sâm Hart priznaje toliko kada, od svih ljudi, predlaže Deweyeva kolegu pragmatista Williama Jamesa^[11] kao uzor koji su konzervativci pozvani oponašati. Za realista pobačaj je ili zao ili nije, a sve što je važno jest saznati što je. No za Harta (kao i za Deweya) takva su pitanja pobile „društvene sile“, „društveni procesi“, „društvena zbiljnost“, „revolucija“ i „napredak“. Bog i filozofi, tradicija i razum mogu imati svoje mišljenje, ali jedino kad je Narod Progovorio, svaki konzervativac mora prignuti koljeno. Ako je to konzervativizam, onda sigurno nije realistički konzervativizam, pa čak ni redukcionistički konzervativizam, no mogao bi biti antirealistički konzervativizam.

Antirealistički se konzervativizam također čini radnom ideologijom mnogih konzervativnih političara i aktivista za koje je uvijek napast asimiliranje načela radi političke koristi. Ujedno se čini čestim među populistima koji se protive liberalizmu samo tamo gdje vrijeđa trenutne senzibilitete „malih ljudi“, no koji su više nego sretni odustati od svog protivljenja kad spomenuti „mali ljudi“ odluče doma u predgrađe ponijeti nekadašnje avangardne stavove i prakse.

Međutim, upadanje u antirealistički konzervativizam mora također biti stalna napast čak i za redukcionističke konzervativce. Kako to? Kao prvo, takvo skretanje ima dobro poznate paralele u gore spomenutim filozofskim raspravama. Konceptualizam se često smatra jednostavno prikrivenom verzijom nominalizma, zadržavajući jezik realizma, dok odbacuje sadržaj. Redukcionističke teorije ljudskog uma u stalnoj su opasnosti da zaniječu samo postojanje fenomena koje navodno objašnjavaju i, prema tome, da upadnu u prikrivene verzije eliminativnog materijalizma. Slična je tendencija neizbježna u redukcionističkom konzervativizmu s obzirom na to da više-manje prihvaća nominalizam, mehanicizam i druge teze koje su, kao što sam ranije napomenuo, zajedno definirale modernu filozofiju. Ako se slažeš da ne postoje objektivne, opće i vječne forme ili bîti na kojima stvari imaju udjela, kao ni nikakvi inherentni ciljevi ili svrhe u prirodi, onda je teško izbjeći prihvaćanje modernog pogleda na ljudska bića kao pukih složenih strojeva, a na ljudsku narav kao na nešto čije je proučavanje od prudencijalnog umjesto od inherentno moralnog interesa. No u tom si slučaju predan samim onim filozofskim premisama koje su omogućile gore spomenute moderne trendove, a na koje se konzervativci toliko žale: seksualnu revoluciju, pobačaj i sve drugo. Tvoj prigovor na te trendove ne može biti da su inherentno zli, nego samo da ih osobno smatraš prilično gadnima ili možda smatraš da ako im se dopusti da se prebrzo odvijaju, mogli bi težiti podrivanju društvenoga poretka. Nadalje, utoliko što su ti sudovi utemeljeni na tvojem razumijevanju ljudske naravi, mogu biti samo provizorni i relativni s obzirom na sadašnje okolnosti jer ne možeš načelno imati prigovor protiv nastojanja da se preobrazi ljudska narav (primjerice, putem genetskog inženjeringa), što bi naravno bilo moguće ako ona ne odražava ništa bezvremensko i nepromjenjivo. Ukratko, teško je vidjeti kako se tvoje gledište sadržajno razlikuje od gledišta antirealističkoga konzervativca.

Zašto nisu svi konzervativci realistički konzervativci? Hart upućuje na mogući odgovor kad ismijava „apstraktnu teoriju“ kao neuskladivu s Burkeovim nedoumicama. Ipak, s konzervativnoga gledišta „apstraktna teorija“ po sebi nije problem – Burke^[12] teško da je htio osuditi Tomu Akvinskog zajedno s francuskim philosophes^[13] – već samo apstraktnu teoriju koja želi svrgnuti zdrav razum umjesto da gradi na njemu, kao što je klasična realistička tradicija oduvijek smatrala za sebe da čini.

Drugi je razlog koji je implicirao Hart, naravno, da realistički konzervativizam nije politički izvediv. Poanta je za pro-life agendu, prema Hartu, da se njezino ostvarenje „neće dogoditi“ i stoga se ne bi se trebala slijediti. Vjerojatno bi taj sud proširio općenito na ambicije realističkoga konzervativca. No to je lakoumno, barem ako osoba vjeruje da bi politika trebala biti vođena moralnim načelom. Također je neutemeljeno. Hart po svoj prilici konzervativcima u 50-ima, 60-ima i 70-ima ne bi preporučio da napuste svoj cilj odbacivanja socijalizma kod kuće i sovjetskog ekspanzionizma u inozemstvu jer se on „neće dogoditi“. Takav bi pesimistički sud bio razumljiv u to vrijeme, ali bi također bio potpuno pogrješan.

Konačno, mnogi konzervativci nesumnjivo misle da realistički konzervativizam danas jednostavno nije moguće intelektualno braniti. Ako je tomu tako, onda bi trebali pokušati čitati drugačije filozofske knjige od onih koje se recenziraju u časopisima The New Republic^[14] ili The New York Review of Books^[15], jer su u krivu. Realizam u pitanju univerzalija čak i danas ima velik broj sposobnih i cijenjenih branitelja u akademskom svijetu, a isto tako i druge sastavnice tradicionalnog metafizičkog pogleda na svijet poput filozofskog teizma i dualizma um-tijelo. (Za one koje zanima, o drugoj sam temi pisao ovdje, a dio knjige posvetio sam trećoj.) Istina je da su to manjinski pogledi među suvremenim intelektualcima, ali isto tako je i konzervativizam. I nijedan konzervativac ne bi neprijateljstvo s kojim se akademski svijet nekoć suprotstavljao (i još uvijek protivi, u nekim područjima) ekonomiji slobodnog tržišta shvatio kao znak ničeg drugog doli pomodnosti i dogmatizma koji su česti kako među intelektualcima tako i među ljudima iz drugih životnih područja.

Ako to išta znači, moje je vlastito gledište da je realistički konzervativizam istinit i kako je to glavni razlog da ga se podupire. No utvrđivanje te teze je nešto što bi zahtijevalo knjigu, a ne samo (već predugi) esej. Dopustite mi stoga da završim navodeći drugi, i praktičniji, razlog zašto bi netko s istinskim konzervativnim instinktima trebao dati prednost realističkoj vrsti konzervativizma pred njegovim suparnicima: naime, da nije jasno kako su druge vrste zapravo vrste konzervativizma, ništa više nego što su nominalizam i konceptualizam vrste realizma. Tȁ antirealistički se konzervativac, kao što sam rekao, zapravo ne protivi liberalnim mjerama po sebi, nego samo njihovoj ishitrenoj provedbi koja uzrokuje pretjerane prekide. Povijesno gledajući, pragmatičari, političari i drugi koji oprimjeruju antirealistički konzervativizam jednostavno su služili učvršćivanju stečevina liberalizma: to je razlog zašto je Newt Gingrich^[16] slavno odbacio Boba Dolea^[17] kao „prikupljača poreza za socijalnu državu“; zbog toga prof. Hart želi staviti burkeovski imprimatur na Roe protiv Wadea. I redukcionističkom konzervativizmu, u toj mjeri u kojoj riskira propasti u antirealistički konzervativizam, čini se da prijeti isti nesretni usud. Štoviše, izgleda da su čak i najbolji tekstovi redukcionističkih konzervativaca – a neki od njih su doista jako dobri i važni – previše predani čisto društveno-znanstvenim kategorijama, a lakoumni kad je riječ o ozbiljnom suočavanja s temeljnim filozofskim ili moralnim problemima. Što se konzervativac više udalji od realističke baštine, to više govori rječnikom „troškova i koristi“, „ustupaka“ i sličnom, te se time više približava liberalnom tehnokratu i „sofistima, ekonomistima i proračunatima“ koje toliko prezire Burke. Komunisti su, tako se govorilo, liberali u žurbi. Konzervativci se trebaju biti oprezni da njihovo uvjerenje ne bi degeneriralo u nešto što se ne razlikuje od ležernog liberalizma.

Edward Feser

Prijevod: Luka Ilić

Corrigenda, 3. prosinca 2020.

Dodao sam uvodne napomene u kojima jasno naznačujem da je autor teksta Edward Feser, a Napomenu s kraja teksta stavio sam na početak. Ostatak je teksta neizmijenjen.

---

[1] Richard M. Weaver (1910–1963), američki mislilac i filozof, jedna od temeljnih ličnosti suvremenoga američkoga konzervativizma. Glavna su mu djela već spomenuta knjiga Ideje imaju posljedice (eng. Ideas Have Consequences, 1948) i Etika retorike (eng. The Ethics of Rhetoric, 1953) (nap. prev.).

[2] Tekst pod naslovom „The Burke Habit“ objavljen je 27. prosinca 2005. godine, a Feser je svoj tekst objavio 12. siječnja 2006. godine. Vjernosti radi tu sam Feserovu napomenu ostavio u prijevodu (nap. prev.).

[3] Jeffrey Peter Hart (1930) američki je kulturni kritičar, esejist, kolumnist i profesor emeritus engelskog jezika na koledžu u Dartmouthu u Sjedinjenim Američkim Državama (nap. prev.).

[4] The Wall Street Journal, (akronim WSJ), američki dnevnik. Osnovali su ga C. Dow, Edward Jones i Charles Bergstresser 1889. godine. Tiska ga, u velikom formatu, izdavačka tvrtka DowJones & Company iz New Yorka, koja je od 2007. godine u vlasništvu tvrtke News Corporation R. Murdocha. Dnevnik se poglavito bavi nepristranim i neovisnim istraživanjem i prenošenjem financijskih, ekonomskih i poslovnih tema, a poznat je i po tome što su u njemu prvi put objavljeni prosječni izračuni vrijednosti vodećih industrijskih dionica i vrijednosnih papira, danas znani kao Dow-Jonesovi indeksi (nap. prev.).

[5] Terri Schiavo (1963–2005), Amerikanka koja je u komi provela 15 godina. Njezin suprug i njezini roditelji godinama su se borili oko odluke hoće li je ostaviti na životu ili ne. Odlukom Prizivnog suda na Floridi, skinuta je s aparata i preminula. Slučaj je izazvao velik interes svjetske javnosti te potaknuo brojne polemike o pitanju bolesnika u dugogodišnjoj komi i eutanaziji (nap. prev.).

[6] National Review (akronim NR) američki je konzervativni polumjesečnik koji se usredotočuje na vijesti i komentare o političkim, društvenim i kulturnim pitanjima. Osnovao ga je William F. Buckley Jr. 1955. godine (nap. prev.)

[7] First Things je ekumenski i konzervativni vjerski časopis koji je usmjeren prema promicanju religijski informirane javne filozofije za uređivanje društva. Časopis je 1990. godine osnovao Richard John Neuhaus, istaknuti katolički svećenik i autor (nap. prev.).

[8] Feser se ovdje igra riječima „Hart“ i „heart – srce“ (nap. prev.).

[9] Slučaj Roe protiv Wadea (eng. Roe v. Wade) sudski je proces pred američkim Vrhovnim sudom koji je 1973. godine odlučio da Ustav sadrži pravo na privatnost (14. amandman) dovoljno široko da obuhvati ženinu odluku da učini pobačaj. Za više informacija o ovom slučaju pročitajte tekst Anthonyja Stephena Burnsidea „Posljedice ozakonjenja pobačaja u SAD–u“ (nap. prev.)

[10] John Dewey (1859–1952) američki je filozof koji je razvio sustavnu filozofiju pragmatizma, tzv. instrumentalizam, u kojoj je obuhvatio glavne probleme logike, epistemologije, metafizike, etike i estetike, a posebno je važan po svojoj filozofiji odgoja, koja je najpotpunije razvijena u knjizi Škola i društvo (eng. The School and Society, 1899). Naglašava jedinstvo moralnog i odgojnoga procesa te smatra da obrazovni proces nije tek priprema za život, nego život sam; zato škola treba u pojednostavnjenom obliku reproducirati društveni život (nap. prev.).

[11] William James (1842–1910) američki je filozof i psiholog, utemeljitelj pragmatizma po kojem je kriterij spoznaje njezina praktična vrijednost, tj. korist. Istina je uvijek u funkciji djelatna života. U ontologiji zastupa pluralizam, jer se sveukupna stvarnost ne može protumačiti ni dualistički ni monistički, već se odražava u bogatstvu sveukupnosti. Glavna djela: O raznolikostima vjerskog iskustva (eng. On the Varietes of Religious Experience, 1902), Pragmatizam (eng. Pragmatism, 1907), Pluralistički svijet (eng. A Pluralistic Universe, 1909) (nap. prev.).

[12] Edmund Burke (1729–1797) bio je britanski državnik i politički teoretičar. Ispočetka je bio umjereni liberal i jedan od vođa vigovaca, dok je potkraj života postao značajan kritičar Francuske revolucije i branitelj tradicionalnoga poretka. U svojem glavnom političkom spisu Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj (eng. Reflections on the Revolution in France, 1790) postavio je temelje modernoga konzervativizma (nap. prev.).

[13] Istaknuti francuski mislioci 18. stoljeća i predstavnici francuskog prosvjetiteljstva poput Voltairea, D’Alemberta, Diderota, Montesquieua (nap. prev.).

[14] The New Republic američki je liberalni časopis koji objavljuje komentare o politici i umjetnosti, a osnovan je 1914. godine (nap. prev.).

[15] The New York Review of Books američki je polumjesečnik o književnosti, kulturi, ekonomiji, znanosti i aktualnim događajima, a osnovan je 1963. godine (nap. prev.).

[16] Newton Leroy Gingrich (1943) američki je političar koji je obnašao dužnost 50. predsjednika američkoga Kongresa od 1995. do 1999. godine. Godine 2012. bio je jedan od predsjedničkih kandidata Republikanske stranke (nap. prev.).

[17] Robert Joseph Dole (1923) umirovljeni je američki političar i odvjetnik koji je od 1985. do 1996. godine bio republikanski čelnik u Senatu Sjedinjenih Američkih Država. Također je bio republikanski predsjednički kandidat na izborima 1996. godine (nap. prev.).