Kalām kozmološki argument I: uvod i postavljanje argumenta

Postoje li dobri, razumni razlozi za vjerovanje u Boga? Je li vjera čisto slijepa ili je produkt dobro promišljenog svjetonazora? Fred Delacroix u ovome tekstu iznosi jedan od najpoznatijih kozmoloških argumenata danas (Kalām) i pokazuje kako nas naravno svjetlo razuma i moderna znanost dovode na prag vjere.

1. Uvod u argument i projekt naravne teologije 

Theologia naturalis ili naravna teologija jest filozofska disciplina koja nastoji odgovoriti na jedno od prvih i posljednjih pitanja filozofije: postoji li Bog? Za razliku od nadnaravne teologije koja kao svoj izvor spoznaje koristi objavu, naravna teologija koristi isključivo naravno svjetlo razuma (zato i jest naravna) i dokaze kojima imamo pristup promatranjem prirodnoga svijeta. Dakle – prema toj definiciji – ako argumentirate za ili protiv postojanja Boga, imajući pritom u vidu isključivo naravne izvore spoznaje, bavite se razmatranjima na polju naravne teologije.

Postojanje Boga je perenijalno pitanje filozofije i uzima se da u ozbiljnijem obliku kreće od Platona. Upravo su se tom vrstom filozofije bavili i najveći umovi čovječanstva poput Aristotela, sv. T. Akvinskog, bl. D. Scota, R. Descartesa, B. Spinoze, W. G. Leibniza, J. Lockea, I. Newtona itd. Danas je naravna teologija vrlo živo polje rasprave gdje se nastavljaju i nadograđuju klasični argumenti, shvaćanja Boga i Božjih atributa, kroz znanja i metode primjerene suvremenoj filozofiji.

Kalām kozmološki argument je jedan od primjera drevnog argumenta za postojanje Boga koji je prošao kroz tisućljeća konceptualnog razvitka i kulminirao u suvremenim, prilagođenim verzijama kakve poznajemo danas. No, što to znači da je argument kozmološki i zašto se zove „Kalām“?

Bez davanja suhih, suviše formalnih definicija, kozmološkim argumentom možemo smatrati onaj argument koji ima za cilj dokazati da Bog postoji, koristeći pritom određene činjenice vezane uz postojanje svemira i barem jedan utvrđeni princip mišljenja (metafizički princip).[1] Možda tkogod može prigovoriti da se istim putem može „dokazati“ da Bog ne postoji, pa da time kozmološki argument može biti postavljen i za ateizam.

Iako to nije uvriježeno korištenje pojma „kozmološki argument“, načelno nemam ništa protiv ateističkih kozmoloških argumenata – ako svatko u dovoljnoj mjeri definira o čemu priča, ne vidim smisla u velikoj strogosti oko terminologije.

Ime Kalām vezano je za istoimenu tradiciju drevne islamske misli. Iskon je samog argumenta, zapravo, pronađen u ranokršćanskoj filozofiji gdje je služio kao promišljanje u obrani doktrine stvaranja protiv aristotelovske koncepcije vječnog svemira. Ovu tradiciju misli su znatno obogatili srednjevjekovni židovski i islamski filozofi – naročito oni u pokretu „islamskog skolasticizma“ zvanog „Kalām“ (arap. „govor“).

Prema muslimanskom teologu iz 14. stoljeća al-Idjiu, kalām je „znanost koja za svrhu ima učvršćivanje vjerskih istina donošenjem dokaza i rješavanjem sumnji.“[2] Valja uzeti u obzir da je ime dodijeljeno samo na čast tradiciji misli koja ga je, povijesno gledano, znatno unaprijedila – premda, Kalām argument nas, u suvremenom kontekstu, ne veže uz Islam ili Kršćanstvo, kao ni uz srednjevjekovno poimanje uzročnosti niti neku drevnu filozofsku poziciju ili tradiciju.

U ovome članku cilj mi je predstaviti glavnu verziju Kalām argumenta u suvremenoj filozofiji, predočiti prosječnome čitatelju izvrsnu snagu i privlačnost ovoga argumenta i odgovoriti na istaknute prigovore – neki od kojih su ozbiljni stručni prigovori i druge, koji su produkt površnoga neshvaćanja (poglavito novoateističke publike).

Iako za postojanje Boga, u naravnoj teologiji, imamo mnogo snažnih, uvjerljivih i potkrijepljenih argumenata, Kalām argument je, prema mojem mišljenju, jedan od najljepših primjera uspješne naravne teologije.

Tekst je koncipiran tako da u prvom dijelu primarno izlažem argument, uz tek poneke primjedbe koje imaju za cilj razjasniti moguće nejasnoće. U drugom dijelu ću se posvetiti odgovorima na različite prigovore i pritom dodatno razjasniti problematične točke.

2. Postavljanje argumenta

Filozof koji je najzaslužniji za razvoj i populariziranje ovoga argumenta, u suvremenoj filozofiji, je William Lane Craig, stoga iznosim njegovu inačicu argumenta. Sam argument je, u biti, vrlo jednostavan. Možemo ga formulirati ovako:[3]

• Sve što je počelo postojati ima uzrok svoga postojanja;
• svemir je počeo postojati;
• dakle, svemir ima uzrok svoga postojanja.

Prva premisa predstavlja klasični metafizički princip, a njen se temelj može pronaći u skolastičkom načelu ex nihilo nihil fit (iz ničega ništa ne nastaje). Druga premisa se odnosi na dobro utvrđenu činjenicu o našem svemiru – prema suvremenoj Big-Bang kozmologiji, svemir je počeo postojati događajem[4] nazvanim Big Bang, prije oko 13.5 milijardi godina.

Konkluzija slijedi logičkom nužnosti jer se radi o valjanom modus ponensu – poznatoj logičkoj formi hipotetičkoga (pogodbenoga) zaključka. Poanta je da, ukoliko su premise istine, zaglavak (konkluzija) ne može biti neistinit – onaj tko prihvaća premise, ako je racionalan, mora prihvatiti i zaglavak. Način da napadnemo ovaj argument (ili bilo koji argument ove forme) jest da pokažemo kako je barem jedna premisa pogrješna. Obrnuto, način na koji možemo braniti ovaj argument (ili bilo koji argument ove forme) je učvršćivanje premisa, naročito u svjetlu dobro usmjerenih prigovora.

Iako je argument deduktivan, odnosno, njegov zaglavak nužno slijedi iz premisa, obrana pojedinih premisa načelno može biti izvedena samo do određene sigurnosti, do dovoljne vjerojatnosti. Drugim riječima, kako bi argument bio dobar, dovoljno je da su premise više vjerojatno istinite nego neistinite – a što nam je vjerojatnost istinitosti premisa veća, to nam je argument bolji.

Taj postupak se može usporediti s radom detektiva: iako jedan dokaz sudjelovanja nekog Pere u ubojstvu možda nije dovoljno za osuditi Peru (recimo, pronašli su odgovarajući otisak čizme u blizini Perine žrtve), veće tijelo dokaza je itekako dostatno za osuditi Peru (Perina koža ispod noktiju žrtve, pronađena prijeteća poruka, svjedočanstva svjedoka itd.)

No, ovo ne mora vrijediti samo za utvrđivanje istinitosti premisa. Sam se argument može iskoristiti kao jedna od niti koji podržavaju krupnije tijelo dokazne građe o postojanju Boga. O tome kasnije.

Ipak, čini se da nešto nedostaje. Ovaj argument se sam po sebi ne čini argumentom za postojanje Boga, ta Bog se uopće ne spominje! Kako bi se riješio ovaj problem, potrebno je na kraju napraviti analizu zaglavka i otkriti njegovu teološku relevantnost. Svi spomenuti koraci, od obrane premisa do analize zaglavka će ovdje biti izneseni.

3. Prva premisa

Kao što smo utvrdili, prva premisa glasi „sve što je počelo postojati ima uzrok svoga postojanja“. Radi se o poznatom metafizičkom principu. Za one nevične filozofiji uvodim razjašnjenje: metafizika ili ontologija je filozofska disciplina koja se, između ostalog, bavi prvim i posljednjim načelima postojanja. Kako biologiju zanimaju živa bića, a antropologiju ljudska bića, tako ontologiju zanimaju bića općenito, odnosno, postojanje općenito. Jedna od klasičnih ontološki tvrdnji jest da stvari oko nas (uključujući i nas) imaju uzroke svoga postojanja.

Potvrdu toga načela imamo u svakodnevnom iskustvu i za to nam ne treba nikakvog posebnog dokaza: vidimo li knjigu na stolu, bez razmišljanja znamo da ju je netko morao napisati, proizvesti, uvezati i donijeti na stol. Slično promišljanje vrijedi i za stol ispod knjige te za bilo koji predmet oko nas. Ako bi netko tvrdio da je njegov bicikl u garaži jednostavno spontano proizašao iz ničega, mislili bismo ili da je lud ili da laže ili da ima loš smisao za humor.

Svaka stvar oko nas ima definitivni kauzalni lanac iz kojeg je proizašla – bilo da je riječ o nečemu što su ljudi stvorili bilo da je riječ o prirodnoj pojavi. Zapravo, ako o tome bolje razmislimo, rijetko je što toliko sigurno i imuno na sumnju!

Spoznaja i utvrđivanje odnosa između stvari, događaja i njihovih uzroka je jedan od glavnih poslova znanosti, no znanosti uzročnost već pretpostavljaju. Umovanje o uzročnosti u općenitijem okviru primarno je posao filozofa, tek onda fizičara koji s pravom postavljaju pitanja uzročnosti u ograničenoj domeni onog prirodnog i mjerljivog. U filozofskoj je domeni uzročnost vrlo kompleksno područje proučavanja, samo jednim klikom na stanfordsku enciklopediju filozofije možete vidjeti materijal koji će vam ozbiljno izazvati mentalne mišiće.

Ipak, ne treba se obeshrabriti kompleksnošću rasprave o uzročnosti. To što se filozofi ne mogu dogovoriti koji je model uzročnosti najbolji, ne znači da osnovni fenomen uzročnosti ne postoji. Čak je i teški skeptik David Hume rekao:

Ako dozvolite, reći ću Vam da nikad nisam tvrdio tako apsurdnu propoziciju da štogod može proniknuti bez uzroka. Samo sam držao da naša izvjesnot pogrješnosti te propozicije nije proizašla ni iz intuicije niti iz demonstracije, već iz nekog drugog izvora.[5]

Bez obzira na to što se ova premisa čini bjelodanom, ipak je valja pobliže promotriti. Kako znademo da baš sve što počinje postojati ima svoj uzrok? Ne bi li bilo poštenije reći da većina stvari ima svoj uzrok ili da sve stvari koje su ljudi imali prilike proučiti imaju svoj uzrok? Naposljetku, nitko nije bio u prilici proučiti baš sve što postoji i ustanoviti uzročnu priču svakog pojedinog objekta. Na ovu primjedbu možemo dati tri načelna odgovora:

• čak i ako priznamo da su samo stvari (koje su počele postojati) dostupne našem iskustvu uzrokovane, to ništa ne mijenja opravdanost točke razmatranja po kojoj očekujemo da sve stvari (bilo one koje smo iskusili bilo one koje nismo iskusili) imaju uzroke. Ako su svi labudovi koje smo vidjeli u životu bijeli, opravdani smo vjerovati i očekivati da su svi labudovi bijeli. U tom slučaju, naše uvjerenje tada nije u potpunosti izvjesno, moguće je da se jednoga dana pokaže crni labud i time nas uvjeri da smo u krivu, no dok crnog labuda nema, očekivati ćemo bijele labudove. Ako bi se netko pojavio i tvrdio da su labudovi crni usprkos tome što su svi labudovi ikad viđeni bijeli, očekivali bi da će nam taj dati dokaz (pokazati nam crnog labuda) i stavili bismo teret dokaza na njega – on je taj koji mora opravdati svoje vjerovanje. U tom slučaju bi isto vrijedilo za kauzalni princip – teret dokaza je na onima koji smatraju da postoje stvari koje su počele postojati a nemaju uzroke. Kauzalni princip je, u tom slučaju, u najvišoj mjeri opravdan našim svakodnevnim iskustvom i znanstvenom praksom, a za suprotnu tvrdnju nemamo nikakvih dokaza. Takva, induktivna, formulacija bila bi ugrubo: „najviše izgledno, sve što je počelo postojati ima uzrok“.
• Nadalje, kauzalni princip je, prema teorijskom okviru znanosti, metodološka pretpostavka od iznimne praktične važnosti. Jeste li ikad vidjeli znanstvenike kako predlažu da se pojave događaju u potpunosti neobjašnjivo i neuzrokovano? Svrha znanosti je, između ostalog, objasniti različite pojave ili tijela pojava i donositi predviđanja. Naša objašnjenja pojava i njihovih međusobnih odnosa nisu potpuna bez da znademo kako relevantne pojave uzročno utječu na druge i naše predikcije nisu moguće ako ne postoji neki uzročni prijelaz s ranijih stanja na kasnija stanja. Razlog zbog kojeg uopće tražimo objašnjenja i ulažemo napore u predviđanja jest što vjerujemo da je opće pravilo da se promjene u prirodi ne događaju neuzrokovano, nepovezano i bezrazložno. Opravdano je i pohvalno svakoj stvari ili događaju tražiti uzroka. Činilo bi se apsurdnim kad bi, recimo, detektiv na poprištu zločina rekao „možda je žrtva ubijena, a možda je samo neobjašnjivo mrtva“; ili kad bi biolog rekao „možda je razlog stečene otpornosti bakterije Neisseria gonorrhoeae na penicilin vezana za mutacije bakterije ili moguće uopće nema baš nikakvog razloga ni uzroka stečenoj otpornosti ove bakterije“. Mogao bih dati primjer iz svake znanosti, no mislim da je poanta jasna. Znanstvenici koji traže uzroka pojavama u svijetu su dobri znanstvenici – to je ono što bi trebali raditi. Znanstvenike koji bi predložili opciju da se pojave događaju u potpunosti neuzrokovano nitko ne bi ozbiljno shvaćao. Dakle, čak i kada nekim čudom kauzalni princip ne bi bio istinit, metodološka pretpostavka da svaka pojava koja je počela postojati ima uzrok bila bi svejedno opravdana. Ova metodološka pretpostavka se, u svjetlu jakih suprotnih dokaza, može zaobići. I u ovom slučaju kauzalni princip ne bi bio potpuno izvjestan, njegova bi opravdanost proizašla iz praktičnih razmišljanja. No, svakako bi imao veće opravdanje od bilo koje suprotne tvrdnje, što je sasvim dovoljno za postavljanje dobrog argumenta.
• Prema mojem mišljenju, najjači razlog prihvaćanju kauzalnog principa je nadređeni metafizički princip ex nihilo nihil fit iz kojega i proizlazi sam kauzalni princip.[6] Na hrvatskome bi ga mogli izraziti kao „iz ničega ništa“, što je princip koji „prepoznaje da iz nedostataka bilo kakvih bića, determinacija ili svojstava (koje zovemo ništa), ne može nastati bilo kakvo biće, determinacija ili svojstvo, ex hypothesi je kauzalno impotentno.“[7] Dakle, nije samo stvar u postojanju dobrih induktivnih razloga, zdravorazumskih razloga i potvrde iz znanstvene prakse – dubinski razlog je što iz ničega ne može ništa proniknuti. Za događanje bilo kakve pojave moraju postojati barem dovoljni uvjeti – nastanak nečega iz ničega je nezamisliv i apsurdan. Ako bi netko tvrdio da ipak nešto može proizaći iz apsolutno ničega, radilo bi se o tvrdnji, kako Craig zna napomenuti, gorom od čarobnjaštva. Kod takvih stvari barem imamo magičara i šešir iz kojega isti vadi zeca.[8] Prava snaga ovog utemeljenja je univerzalna opravdanost – bilo bi apsurdno tvrditi da pravilu ex nihilo nihil fit uopće može biti protuprimjera. Kad bismo tvrdili samo jednu iznimku već bi morali opravdati zašto koješta drugo ne proizlazi iz ničega. Zašto bi, na primjer, samo svemir proizašao iz ničega, a ne bicikl, kavijar ili cirkuski šator? Što to ima u ničemu da stvara samo, na primjer, svemire, ali ne i šalice za čaj? Kao popularni se protuprimjeri navode tvrdnje nekih suvremenih fizičara da je svemir mogao nastati iz ničega, ali oni – u biti – nikad ne misle na doslovno ništa, već na fluktuacije kvantnog vakuuma ili slične fizikalne sustave koje oni samo neadekvatno nazivaju „ništa“. Više o tome u drugome dijelu.

Uzevši u obzir različite načine na koje možemo učvrstiti prvu premisu i potpuni nedostatak načina na koji ju možemo srušiti, valja priznati da je rijetko što tako sigurno i intuitivno. Čak i da ste iracionalno skeptični preko svake pristojne razine, valja priznati da je kauzalni princip, u najmanju ruku, više izgledan od vlastite negacije. Smatram puno prikladnijom dijagnozom da je opravdan izvan svake racionalne sumnje. Najjača je tvrdnja da je racionalno-kompulzivan, odnosno, onaj tko je racionalan mora ga prihvatiti. Koju god verziju prihvatili, opravdanost prve premise će iz nje slijediti.

4. Druga premisa

Kao što sam spomenuo, druga premisa glasi „svemir je počeo postojati“. Drugu premisu Craig brani iz dvije različite i međusobno neovisne linije dokaza: iz filozofske i prirodoznanstvene. U knjizi The Kalām Cosmological Argument,[9] u prvom planu prikazuje dva filozofska argumenta: argument iz nemogućnosti aktualne beskonačnosti i argument iz nemogućnosti konstrukcije aktualne beskonačnosti sukcesivnim dodavanjem.

Iako su ovi argumenti interesantni i sami po sebi jaki, vrlo su složeni i zahtijevaju predznanje iz transfinitne aritmetike ali i iz metafizike modalnosti. Stoga, za svrhe ovog teksta ću u potpunosti preskočiti ove argumente. Dostatno će biti ukratko izložiti glavni prirodoznanstveni i široko poznat razlog vjerovanju da je svemir počeo postojati, naime, suvremena Big Bang kozmologija.

Prema standardnome kozmološkome modelu, svemir je počeo postojati prije oko 13.5 milijardi godina i to događajem koji nazivamo Big Bang. Standardni model je zamijenio prošli model vječnoga svemira, koji se u svjetlu novih dokaza pokazao neodrživim. Stephen Hawking, u svojoj poznatoj knjizi A Brief History of Time, zgodno sažima povijest razvoja našega glavnoga i široko prihvaćenog modela svemira.

Priču Hawking iznosi ovako: prije 1920-ih, svemir se smatrao statičnim i vječnim. Ova predodžba bila je toliko važna u znanstvenim umovima vremena da se čak i Albert Einstein – pri formuliranju svoje opće teorije relativnosti 1915. godine – poslužio dodatnom kozmološkom konstantom. Radilo se o postuliranju nove antigravitacijske sile, koja bi imala objasniti statičnost svemira (bez uvođenja ove sile, sama teorija predviđa šireći svemir radije negoli statični). Ruski matematičar Alexander Friedmann i belgijski astronom Georges Lemaître, neovisno su jedan o drugomu uspjeli pokazati da je pretpostavka o statičnosti svemira pogrješna.

Edwin Hubble je 1929. objelodanio ključnu opservaciju koja opovrgava statičan svemir: daleke galaksije se od nas udaljavaju velikom brzinom. Ovo sugerira da je postojao slučaj u dalekoj prošlosti, kad je svemir bio infinitezimalno malen i gust. Nešto kasnije, 1965. godine, dva su američka fizičara, Arno Penzias i Robert Wilson, otkrila kozmičko mikrovalno zračenje.[10] Ovo otkriće se smatra još jednim od ključnih dokaza za Big-Bang teoriju.[11] Akademik Paar objašnjava:

Hipotezu o postanku svemira velikim praskom dodatno su potvrdila važna otkrića Penziasa i Wilsona 1965. godine. Oni su otkrili da na Zemlju sa svih strana iz svemira stalno pada elektromagnetno zračenje u mikrovalnome području, koje pak odgovara zračenju crnoga tijela na temperaturi od oko 3 K. To tzv. „pozadinsko zračenje“ ostatak je onoga početnog, „primordijalnog“ elektromagnetnog zračenja koje se ranim svemirom počelo širiti nakon nastanka atoma (oko pola milijuna godina nakon velikoga praska), kada je svemir postao proziran za elektromagnetno zračenje.[12]

Svemir je, dakle, imao definitivan početak postojanja u konačnoj prošlosti. Zanimljivo, u Planckovoj eri, odnosno, vrlo kratkome razdoblju između „početnog“ trenutka nastanka svemira, nekog hipotetičnog t0 i 10^-43 sekunde nakon t0 „fizika ništa ne može reći i ne će moći reći jer tada nisu vrijedili fizikalni zakoni kvantne fizike i teorije relativnosti! (To je jedna od preprjeka koje predstavljaju nepremostivu granicu ljudskoj znanstvenoj spoznaji.)“[13]

Fizičar P. Davies dodaje:

Početna kozmološka singularnost formira vremensku među u prošlosti svemira. Ne možemo nastaviti fizičko razumijevanje svemira – pa ni prostorvremena – onkraj te međe. Zbog ovoga razloga, većina kozmologa smatraju početnu singularnost početkom svemira. Prema ovome pogledu, veliki je prasak događaj stvaranja – i to ne samo stvaranja sve materije i energije svemira, već i prostorvremena uopće.[14]

Stoga, uzevši u obzir iznesene činjenice, vrlo je izvjesno da je svemir počeo postojati i da pitanje njegova uzročnoga objašnjenja leži izvan domene prirodne znanosti.

No, rasprava o nastanku svemira je dublja, kompleksnija i dolazi s puno više finesa nego što ovdje mogu prikazati. Za one koje žele znati više i adekvatnije se udubiti u raspravu o ovome pitanju preporučam već navedeni rad od Craiga i fizičara Jamesa Sinclaira: „The Kaläm Cosmological Argument“. Detaljnije o aspektu znanstvene potvrde Big-Bang kozmologije Craig, između ostalog, iznosi ovdje.

5. Zaglavak

Logička je istina da u valjanom argumentu iz istinitih premisa ne može biti izveden neistinit zaglavak. Drugim riječima, ako prihvatite istinitost prve dvije premise, slijediti će, logički nužno, da je svemir imao uzrok. No, što to znači biti uzrokom svemira? Kako možemo o tome uopće pričati, ako, kako Davies i Paar svjedoče – ne postoje više nikakve fizikalne pravilnosti ili zakoni koji bi nam omogućili fizikalno smislen razgovor o iskonu svemira prije i za vrijeme Planckove ere?

Kako bi precizirali odgovor, moramo napraviti tzv. pojmovnu analizu – izvlačenje logičkih posljedica iz bilo same odredbe pojma bilo odredbe pojma i vezanog pozadinskog znanja. Uistinu, kakav god uzrok svemira bio, kao što smo utvrdili, on – uzevši standardni model u obzir – ne može biti fizički. Ako je ukupnost materije i energije kao i prostorvremena tek stvorena stvarnost koju možemo početi smisleno fizički opisivati tek nakon samog akta stvaranja svemira, slijedi da je sam uzrok transcendentan: odnosno nevremenit, nematerijalan i fizički nesložen.

Fizički nesložen (jednostavan) znači da nije kontrukt od materije i energije: ne sastoji se od nekih fizičkih dijelova. Nevremenit znači da sam nije u vremenu a nematerijalan znači da sam nije u prostoru. Nadalje, ovaj uzrok mora imati dovoljno moći da uzrokuje svemir, odnosno, mora biti izuzetno moćan – ta uzrokovati svemir nije malen zadatak! Ovaj zaključak proizlazi iz metafizičke analize uzročnosti. Poznato nam je da učinci moraju na neki način biti proporcionalni uzrocima – bilo bi nam sumnjivo da šumska lisica sagradi neboder ili da srdela napiše komentar na sentencije Petra Lombardskog.

Mora postojati dovoljan kapacitet samog uzroka kao pretpostavka za izvođenje bilo kojeg učinka. Stoga je minimalna pretpostavka da je štogod što je uzrokovalo svemir moralo biti u dovoljnoj mjeri sposobno da ga uzrokuje.

Ovaj uzrok je najizglednije jedan uzrok iz dva razloga. Prvo, uvriježeno je pravilo u znanosti i filozofiji ne postulirati više uzroka no što je dovoljno za objasniti učinak, ako za postuliranje dodatnih uzroka nema posebnoga razloga. Naravno, mi direktno ne poznajemo nikakav uzrok koji je toliko moćan da stvori svemir a ujedno je transcendentan i nesložen – no, nema nikakve kontradikcije u tome da je samo jedno takvo biće dovoljno za uzrokovanje svemira. Ako bi postulirali bilo kakav dodatan uzrok, onda bi morali objasniti zašto smo dodali još jedan uzrok – dodavanje dodatnih uzroka ne smije biti arbitrarno. Zašto, recimo, 21398 uzroka a ne 29318920 uzroka? Ako je jedan uzrok konceptualno dovoljan za riješiti problem, najviše smo opravdani, principom mišljenja često zvanim Ockhamova britva, obvezati se na taj, jedan, uzrok.

Često se u filozofiji Ockhamova britva primjenjuje kao teorijska vrlina u dvije domene: elegantnosti teorije i parsimoniji ontologije. Ukratko, teorija je elegantna u onoj mjeri u kojoj može objasniti ono što ima za objasniti koristeći se što manjim brojem postuliranih teorijskih entiteta. Slično, ontologija je parsimonična u onoj mjeri u kojoj postulira što manje aktualnih entiteta za objašnjavanje stvarnosti.

Ako je ovaj uzrok jedini uzrok, onda to znači i da je prvi uzrok – uzrok koji sam nema uzroka. Logičkom kontrapozicijom prve premise dobivamo da prvi uzrok nije počeo postojati. Prva premisa glasi: „sve što je počelo postojati ima uzrok svoga postojanja“. Kada bismo ovo prevodili u formalniji logički oblik, isto bi se izrazilo jednostavnom pogodbom: „Ako je štogod počelo postojati, onda ima uzrok svoga postojanja“. Logičku kontrapoziciju pogodbe dobijemo tako da zamijenimo mjesta prednjaka ili antecedensa pogodbe (u ovom slučaju ‘je počelo postojati’ sa posljetkom ili konsekvensom pogodbe (‘ima uzrok svoga postojanja’ i negiramo oba dijela. Rezultat je: „Ako štogod nema uzrok svoga postojanja, onda ono nije počelo postojati.“ Kontrapoziciju je zanimljivo izvaditi jer je ona nužno istinita ukoliko je izjava iz koje vadimo kontrapoziciju istinita. Ako ovaj uzrok nije počeo postojati, to znači bilo da ne postoji bilo da je vječan. No, kako znamo da postoji, jer, da ne postoji, ne bi bilo svemira, tako znamo da je vječan.

Ovaj uzrok je izgledno i osoban, u smislu da ima razum i volju. Naime, u filozofiji poznajemo samo dvije vrste entiteta za koje bi mogli reći da su izgledno transcendentni. Prvi su entiteti apstraktni entiteti poput brojeva, jednadžbi i ideja, a drugi su mogući neutjelovljeni umovi. No, uzevši u obzir da su apstraktni entiteti po definiciji uzročno impotentni, slijedi da je jedino poznato rješenje koje možemo razmotriti neutjelovljeni um.

Nadalje, dodatna indikacija da se radi o osobi, odnosno o nekom uzroku koje ima razum i volju, jest da je svemir počeo postojati prije 13.5 milijardi godina. Ako bi sam uzrok svemira bio neosoban, ali ujedno vječan i transcendentan, bilo bi slučaj ili da u njemu postoje dovoljni uvjeti za nastanak svemira ili da ne postoje dovoljni uvjeti za nastanak svemira. Ako bi u njemu postojali uvjeti za nastanak svemira, onda ne bismo mogli objasniti zašto svemir nije postojao oduvijek[15]: jasno je da neosobni uzrok ne može svojom voljom proizvesti dovoljne uvjete kad nema volju niti ga neka materijalna stvarnost u tome može utjecati. Ako u njemu nisu postojali dovoljni uvjeti za nastanak svemira, onda svemir ne bi mogao nastati, jer, kao što smo rekli, svaki učinak je proporcionalan uzroku. Jedino slobodnim djelovanjem moćnog neutjelovljenog uma možemo učiniti smisla od činjenice da je svemir odjednom proniknuo prije konačno mnogo vremena.

Dolazimo do toga da analizom zaglavka Kalām argumenta slijedi da je prvi uzrok jedno biće, osobno, vječno, neuzrokovano, transcendentno i izuzetno moćno. U kontekstu filozofije, biće koje najviše odgovara ovim značajkama naziva se Bog.

Naravno, tipičan teist pod pojmom „Bog“ razumijeva znatno više: biće koje je svemoćno a ne samo izuzetno moćno, biće koje je ujedno sveznajuće i moralno savršeno. Kršćani smatraju da u Bogu imamo tri osobe, te da u Kristu postoje dvije naravi. Valja razumjeti da nam Kalām može ponuditi samo dio slagalice. Za druge važne atribute Boga moramo ponuditi i dodatne argumente.

O ovome problemu kao i o različitim prigovorima Kalām argumentu pročitajte u drugom i finalnom dijelu ovoga rada.

Fred Delacroix

---

[1] Valja uzeti u obzir da je ovo samo aproksimacija a ne iscrpna, egzaktna definicija. Uzevši u obzir da kozmološki argument ima raznih formulacija i da je teško precizno ocrtati njegove granice, radi jednostavnosti sam se lišio cjepidlačenja.

[2] Usp. William L. Craig – James D. Sinclair: „The Kalām Cosmological Argument“, u: Blackwell Companion to Natural Theology (Chichester: Wiley-Blacwkell, 2009), 102.

[3] Usp. William L. Craig: The Kalām Cosmological Argument (Eugene: Wipf & Stock, 1979), 63. Napominjem da su svi prijevodi moji.

[4] Možda bi neki pažljivi filozof mogao primijetiti problematičnost u karakteriziranju Big-Banga kao događaja, zato što su događaji klasično vezani za vrijeme i prostor – događaji se uvijek događaju unutar vremena i prostora. Iz uvriježenog modela nastanka svemira je poznato da je ukupnost vremena i prostora tek nastala Big Bangom, pa ne može biti riječi o događanju Big Banga unutar nekog prostornovremenskog okvira. Takvom, pažljivom filozofu odgovaram da riječ događaj koristim samo načelno, radi bolje razumljivosti – tekst je, iako nadprosječno složen, namijenjen širem čitateljstvu. Netemporalne događaje možemo nazivati aktovima, u tome što su vezani za ostvarivanje danih potencija, neovisno o prostornom ili vremenskom kontekstu u kojem se nalaze.

[5] Usp. David Hume; „David Hume to John Stewart“, u: The Letters of David Hume I (Oxford: Clarendon, 1932), 187.

[6] Ovo je ujedno glavni razlog koji uglavnom navodi Craig.

[7] Usp. Valentin Stuhne: „Kalām kozmološki argument W. L. Craiga“, u: Božje postojanje i Božji atributi, Tvrtko Jolić (ur.) (Zagreb: Institut za filozofiju i UPF, 2017), 43.

[8] Kratki video koji ovo lijepo ilustrira i uvodi u Kalām argument možete pogledati ovdje.

[9] William L. Craig: The Kalām Cosmological Argument (Eugene: Wipf & Stock, 1979).

[10] Usp. Stephen Hawking: A Brief History of Time (London: Bantam Books, 1989), 9, 42-43. Valja napomenuti da Hawking nije spomenuo Lemaîtrea na navedenim stranicama, radi se o mojemu dodatku.

[11] Usp. Andrew Liddle: Introduction to Modern Cosmology (Chichester: Wiley, 2003), 75-78.

[12] Vladimir Paar: „O komplementarnosti znanosti i vjere“, u: Suvremena znanost i vjera, Zoran Primorac (ur.) (Mostar: Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru, 2011), 23.

[13] Usp. isto.

[14] P. C. W. Davies: „Spacetime Singularities in Cosmology“, u: The Study of Time III, J. T. Fraser (ur.) (Berlin: Springer Verlag, 1978), 78-79. Citat je preuzet indirektno iz W. L. Craig: „The Scientific Kalam Cosmological Argument“ (pristup 19.11.2018) https://www.reasonablefaith.org/writings/popular-writings/science-theology/the-scientific-kalam-cosmological-argument/

[15] Puristi bi mogli zamrmljati: „pa svemir i jest postojao oduvijek!“ Naime, ‘prije’ nastanka svemira nije bilo vremena, stoga, bilo koja vremenska primjedba može biti koherentno učinjena tek u kontekstu vremena koje se razvilo velikim praskom. Ne postoji neki širi temporalni okvir. Na to odgovaram: posvema je moguće zamisliti da je svemir nastao, prije, recimo, 18 milijardi godina radije negoli prije 13.5 milijardi godina. U tome nema nikakve kontradikcije. Svaka uzročna priča dolazi s dovoljnim razlozima koji su trebali biti ispunjeni prije nego bilo koji učinak može biti izveden. Zašto su dovoljni uvjeti nastali u okviru zadnjih 13.5 milijardi godina radije nego u hipotetičkom okviru zadnjih, recimo, 328939 milijardi godina, legitimno je pitanje koje mora biti pažljivo odgovoreno u svakom ontološki ozbiljnom pokušaju objašnjavanja pojma uzroka svemira.