Smisao života u svijetu bez svrhe i smisla

„Ima li život smisla?“, pitanje je kojim se intenzivnije bavim posljednjih nekoliko tjedana. U svoja sam prethodna dva teksta na ovu temu – Što je život bez Boga? i Ateizam, smisao života i plemenita laž – nastojao pokazati kako čovjekov život može biti smislen jedino pod uvjetom da postoje Bog i besmrtnost duše. Vidjeli smo da ako je ateizam istinit, jedino što čovjeku preostaje jest da sâm stvara svoj subjektivni smisao života i svoje subjektivne vrjednote. No pritom se postavlja pitanje: kojim se mjerilom poslužiti u vrjednovanju ovoga ili onoga načina osmišljavanja života? Možemo li doista reći da je brojanje vlati trave u parkovima promašen život za razliku od pomaganja ljudima koji žive u bijedi? Ako brojanje vlati trave ili nastojanje da što dulje visim sa stabla naglavačke daje smisao momu životu, otkud bilo komu pravo da takav način života osudi kao promašen ili banalan? S druge pak strane, argumentirao sam da ako je kršćanstvo istinito, čovjekov je život doista smislen, svrhovit i vrijedan.

Ukazao sam također na problem nesuočavanja s implikacijama ateizma. Kao što sam napomenuo u tekstu Što je život bez Boga?, ako je doista istina da je smrt konačni kraj i ako Bog ne postoji, onda vrijedi da „u konačnici nema dizajna, nema svrhe, nema zla, nema dobra, ništa doli besmislena ravnodušnost…. Mi smo strojevi za širenje DNK…. To je jedini razlog postojanja svakoga živog objekta“ (Richard Dawkins).

Može li čovjek izbjeći besmislenu ravnodušnost?

Ateist bi usprkos tomu mogao inzistirati da život ipak ima smisla makar živjeli u svijetu lišenomu svakoga smisla i svrhe. Istina je da su stvari oko nas pod vlašću slijepe i besmislene ravnodušnosti (Dawkins). No iako u prirodnim stvarima i događajima nema smisla i svrhe, ateist bi mogao tvrditi da smisao možemo pronaći u ljudskome stvaralaštvu kao u slučaju glazbe, književnosti i likovnih umjetnosti. U tome bi se slučaju smisao odnosio na ono što smo mi sami proizveli, na proizvod razumnoga uma. Iz ateističke pozicije, to je razlog zašto Bachova Muka po Mateju, Rodinov Mislilac ili Tolkienov Gospodar prstenova mogu imati smisla, naime, Bach, Rodin i Tolkien tim su djelima dali smisao. Naravno, budući da niječe stvoritelja svemira (kao i pojam svrhe), ateist niječe da svemir može imati smisla. Za kozmos vrijedi da njime upravlja slijepa i besmislena ravnodušnost, odnosno svemir nema svoga Bacha. Ipak, to ne znači da čovjek ne može pronaći smisao, već se taj smisao ograničava na njegovu kreaciju.

Barem su dva problema s ovakvim shvaćanjem. Prvo, netko bi mogao imati različito shvaćanje Muke po Mateju, Mislioca ili Gospodara prstenova od onoga koje su namjeravali njihovi autori. Mogao bi tako netko u tim djelima vidjeti nešto što bi imalo smisla samo toj osobi i što uopće ne bi odgovaralo autorovoj intenciji. Zašto, primjerice, nakon čitanja Gospodara prstenova osoba od 190 cm ne bi otkrila da je njezin smisao života postati hobit? Ili pak što ne bi bilo u redu s time da osoba čitanjem Cervantesova Don Quijotea otkrije poziv borbe protiv vjetrenjača? I pritom nitko ne bi mogao prigovoriti da se to protivi autorovoj namjeri. Tȁ zašto osoba ne bi mogla tim djelima pridati smisao različit od onoga autorova? Koji bi je to autoritet ili zakon priječio u tome?

Drugi je problem što ne vidim kako bi ono što stvaramo i činimo izbjeglo slijepu i besmislenu ravnodušnost svemira u kojemu živimo. I dok s jedne strane ateist niječe mogućnost ikakvoga smisla i svrhe svemira, s druge neopravdano pridaje čovjeku na važnosti smatrajući ga vrjednijim od svega ostaloga što se nalazi u svemiru. Ako je sve podložno besmislenosti i nesvrhovitosti, po čemu bi čovječanstvo u cjelini i svaki od nas pojedinačno mogao izbjeći sudbinu svega ostaloga? Zašto bismo mi bilo kao jedinke bilo kao vrsta bili važniji i vrjedniji od krava, mušica, šuma, jezera, rijeka i mora? Iz kojega to čarobnog šešira izvlačimo da je nešto vrjednije od nečega drugoga ili da je uopće išta vrijedno? Ako ništa nije vrijedno, smisleno i svrhovito, otkud nam pravo tvrditi da su naši životni projekti i naših ruku djelo vrijedni, smisleni i svrhoviti? Pokazuje se tako da u slučaju nepostojanja Boga, ni u ljudskome stvaralaštvu ne možemo pronaći smisao.

Što bi to uopće bio subjektivni smisao života?

No jedna je stvar ostala pomalo u zraku: što je uopće s tim govorom o subjektivnome smislu? Može li se smisao stvoriti, izmisliti ili proizvesti? Slijedeći misao Viktora Frankla, jedan je naš čitatelj na Facebooku upitao: „Ako ja želim da mi x stvar stvara smisao, hoće li to zaista imati smisla samo zato što ja to želim?“[1] Nije slučaj da se smisao bira kao što bi se biralo ime i prezime jer da je tomu tako, doista bi bila riječ o iluziji. Radije, argumentira naš čitatelj, smisao se nudi, odnosno život ga nudi. Izuzev prvoga i krajnjega Smisla, odnosno Boga, koji daje smisao svakomu konkretnom smislu, čovjek na zemlji pronalazi smisao u ljubavi prema drugoj osobi, kreativnomu elementu rada, ljepotama prirode i slično, kao i u načinu na koji podnosi patnju. Tako i ateisti mogu pronaći smisao u nabrojenim stvarima i to ne bi bilo samozavaravanje i iluzija jer se smisao „nudi“ svima, pa tako i ateistima.

Premda je ne navodi u svome komentaru, naš čitatelj aludira na knjigu Viktora Frankla Čovjekovo traganje za smislom u kojoj se autor pita: „Zašto je uopće itko preživio Auschwitz?“ Preživjeli su bili ljudi različitih vjerovanja i iz različitih skupina, ali jedna ih je stvar povezivala: imali su razlog za živjeti. Jedni su tako smisao pronalazili u kontemplaciji voljene osobe poput samoga Frankla koji je u najmračnijim danima u Auschwitzu pred očima imao sliku svoje žene, drugi pak u izlasku i zalasku sunca, treći u dostojanstvenome podnošenju patnje i humoru, četvrti u svojoj vjeri u Boga, a neki u svemu tome. I makar su četvrti najbolje podnosili muke i patnje, svi su oni pronalazili smisao koji ih je držao na životu u tim neljudskim uvjetima.

Prema tome, naš čitatelj smatra da i ateisti mogu pronaći smisao jer se smisao „nudi“, život je taj koji ga nudi. Drugo je pak pitanje zašto ne upoznaju i odbijaju onaj Smisao iz kojega proizlazi svaki konkretni smisao. Tȁ ako je smrt doista kraj, ako takoreći nema ničega na inteligibilnome nebu, ne znači mnogo pronaći smisao u ljubavi, radu, prirodnim i umjetničkim ljepotama ili kakvim drugim stvarima. Ateisti bi se trebali zapitati zašto se smisao nalazi u tim stvarima.

U duhu čitateljeva komentara argumentirao bih da bi ateiste upravo činjenica što pronalaze smisao u tim stvarima trebala dovesti do pitanja o njegovu ontološkom utemeljenju koje tada po definiciji mora nadilaziti ovozemaljski život. Ako smisao koji pronalazimo u životu nema objektivno utemeljenje izvan samoga života, zašto misliti da se u tome slučaju ne radi o pukoj tlapnji, o nečemu što ateist može prizvati u postojanje ako svojim crvenim cipelicama tri puta kucne o pod ponavljajući pritom: „Te stvari ipak imaju smisla!“

Bez Smisla nema smisla

Rekao bih da je čitateljeva primjedba na mjestu i smatram da očituje jednu od poanti ovih tekstova o smislu života koju do ovoga trenutka nisam eksplicirao. Naime, sama činjenica da smisleno govorimo o smislu upućuje na to da s ateizmom nešto ozbiljno nije u redu. Kao što je naš čitatelj ispravno primijetio, upravo zato što ateist pronalazi smisao u ljubavi, radu, ljepoti i drugim stvarima trebalo bi ga dovesti do pitanja zašto uspijeva pronaći smisao u njima, odnosno do izvora ili temelja konkretnoga smisla. Kantovski bismo to mogli izraziti na sljedeći način: Bog ili Smisao uvjet je mogućnosti svakoga drugog smisla, odnosno konkretnoga smisla.

Međutim, ateizam niječe Božju opstojnost, tj. uvjet mogućnosti svakoga konkretnog smisla, pileći tako granu na kojoj sjedi. Pitanje stoga glasi: kako je moguće da ateist ipak može osmišljavati svoj život premda niječe smisao i svrhu u čitavome svijetu? Razlog je taj što moderni čovjek živi u „dvokatnome svemiru“. Budući da ne vjeruje u Boga, čovjek živi na donjemu katu koji je bez Boga i u kojemu je život apsurdan, dok su na gornjemu smisao, vrjednote i svrha. No kako ne može živjeti sretno u tako apsurdnome svijetu, moderni čovjek čini stalne „skokove vjere“ na gornji kat da bi potvrdio smisao, vrjednote i svrhu premda na to nema pravo jer ne vjeruje u Boga. Moderni je čovjek potpuno nedosljedan kada čini te skokove zato što te vrjednote ne mogu postojati bez Boga, a sâm je pak na donjemu katu na kojemu Boga nema. I dok ustima ispovijeda Božju smrt, moderni čovjek živi kao da ono što čini ima objektivni smisao, kao da je to doista svrhovito, kao da su neke stvari uistinu dobre a druge zle, zgražavajući se pritom nad nepravdama i zlima te smatrajući da su njegovi životni projekti značajni makar ne imao pravo ni na što od toga jer je odbacio Boga. Ateist tako djeluje poput buntovnoga tinejdžera koji se posvađao sa svojim roditeljima i odbija razgovarati s njima, no pritom nema nikakvih problema s tim da uzima novac za hranu i kavu koji mu roditelji ostavljaju na stolu.

Prema tome, nemoguće je odgovorno govoriti o smislu ako Bog ne postoji jer ako je ateizam istinit, život je, da ponovno citiram Shakespearea, „bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa“ (Macbeth). Iz čitateljeve primjedbe vidljivo je kako pitanje o smislu igra važnu ulogu u životima ljudi i da tu riječ razumiju kao da joj odgovara nešto stvarno. Ne odgovara li toj riječi ništa stvarno, bilo bi bolje jednostavno ju prestati koristiti. Dakle, jedino ako Bog ili Smisao postoji, Nietzscheova rečenica „onaj koji zna zašto može se nositi sa svakim kako“ doista ima značenje kakvo i bez razmišljanja pretpostavljamo da ima, odnosno, ima smisla. Drugim riječima, čovjek može pronaći smisao upravo zato što postoji Smisao, ali ako Smisla nema, svaki je smisao iluzoran i puko samozavaravanje.

Završna riječ o smislu: Je li čovjek kozmičko siroče?

Kao što sam istaknuo u tekstu Ateizam, smisao života i plemenita laž, za pitanje o smislu života od presudne je važnosti pitanje o istinitosti kršćanstva, odnosno ateizma. Ako su, dakle, ateisti u pravu, onda smatrati da život ima smisla doista jest samozavaravanje i iluzija. No ne čudi što moderni čovjek koji je odbacio Boga čini tko zna kakve sve ne misaone vratolomije kako bi izbjegao suočavanje sa svijetom u kojemu su radost i tuga, užitak i patnja, život i smrt lišeni smisla. Vjerujem da riječi norveškoga slikara Edvarda Muncha dobro opisuju što znači suočiti se s tim stanjem:

„Šetah ulicom s dvojicom prijatelja
Sunce zalažaše
Nebo postade krvavo crveno
I osjetih dah melankolije
Zastadoh umoran na Smrt
Nad plavo-crnim
Fjordom i Gradom lebđahu Krv i Plameni jezici
Moji prijatelji nastaviše hodati
ja zaostadoh
dršćući od Tjeskobe
osjetih veliki Krik u Prirodi“[2]

Suočiti se s besmislenim ravnodušjem svijeta i porukom Božje smrti znači suočiti se s činjenicom da smo odsada kozmička siročad koja luta svijetom bez putokaza. Riječima Antuna Branka Šimića (Mladić):

„Da ima barem bog da mi on
pomogne iz ovih muka
i da mi njegova ruka
pokaže pravi put!

Al boga nema više
u hramu ni izvan hrama
O zašto mi ubiste boga
i ostaviste me sama!“

Poruka Božje smrti odveć je okrutna za naše bezbožne uši i taj golemi događaj još uvijek je na putu. Suočen s tom porukom, čovjekovo pitanje glasi:

„O hoću li ikada moći
bar izreći taj očaj?
il vječno
usta mi ostat će nijema?“
(Šimić, Mladić)

Međutim, kršćani smatraju da je u ovim stihovima riječ o lažnoj dilemi, odnosno da izbor nije između očaja i vječne šutnje jer čovjek nije prepušten samomu sebi. Protivno ateizmu, kršćani vjeruju da Bog ili Smisao postoji i da je taj Smisao stvorio nebo i zemlju (usp. Post 1,1). Štoviše, nije samo stvorio svijet i prepustio ga njegovoj kobi kao kakav ravnodušan urar, već svemir i sve u njemu ovisi o Bogu kao što melodija ovisi o violinistovu sviranju: ako violinist prestane svirati, prestaje i melodija. Nije to Bog koji mrzi tvarno i tjelesno, nego Bog koji ljubi sva bića i ne mrzi ni jedno koje je stvorio jer da je štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio (usp. Mudr 11,24). „A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života“ (11,25-26). K tomu, kršćani vjeruju da je taj Smisao ili Logos, po kojemu sve postade i bez kojega ne postade ništa (usp. Iv 1,3), otišao korak dalje: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (1,14). Svojim riječima i djelima utjelovljeni nas je Logos uputio na zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu po kojemu bismo se trebali ravnati i osmišljavati svoje živote, a svojom smrću i uskrsnućem otvorio nam je put u vječno zajedništvo s Bogom koje je daleko bolje od bilo čega što bismo ikada mogli zamisliti. Tȁ „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

Luka Ilić

---

[1] Za potrebe ovoga teksta uredio sam pitanje, ali vjerujem da ni u čemu nisam izmijenio značenje pitanja, u što se možete uvjeriti na gore navedenoj poveznici.

[2] Ova pjesma opisuje iskustvo koje je nadahnulo Munchovo najpoznatije djelo Krik. Pjesma se nalazi na okviru pastelne verzije Krika iz 1895. godine. U izvorniku glasi:

Jeg gik bortover veien med to venner
Solen gik ned
Himmelen blev blodig rød
Og jeg følte et pust af Vemod
Jeg stod stille træt til Døden
Over den blåsorte
Fjord og Stad laa Blod og Ildstunger
Mine Venner gik videre
jeg blev tilbage
skjelvende af Angest
jeg følte det store Skrig i Naturen

U svome sam se pak prijevodu oslonio na engleski i njemački prijevod i potom sam prijevod usporedio s izvornikom. Naravno, u zadaći uspoređivanja prijevoda s izvornikom oslanjao sam se na tuđu pomoć. Prilažem tako engleski i njemački prijevod pjesme:

I was walking along the road with two friends
The Sun was setting
the Sky turned blood-red.
And I felt a wave of Sadness
I paused tired to Death
Above the blue-black
Fjord and City Blood and Flaming tongues hovered
My friends walked on
I stayed  behind
quaking with Angst
I felt the great Scream in Nature
(engleski prijevod)

Ich ging mit zwei Freunden die Straße hinab.
Die Sonne ging unter
der Himmel wurde blutrot,
und ich empfand einen Hauch von Wehmut.
Ich stand still, todmüde
über dem blauschwarzen
Fjord und der Stadt lagen Blut und Feuerzungen.
Meine Freunde gingen weiter
ich blieb zurück
zitternd vor Angst
ich fühlte den großen Schrei in der Natur
(njemački prijevod)

Ne zavaravam se da sam na prikladan način uspio prenijeti Munchove osjećaje pogotovo jer sam se, kao što sam već ranije naznačio, u svome prijevodu oslanjao na engleski i njemački prijevod te se nisam potpuno uspio unijeti u pjesmu zbog nepoznavanja norveškoga. No možda ovo potakne nekoga s boljim poznavanjem poezije kao i norveškoga jezika da se uhvati u koštac s izvornim tekstom te da ga pretoči u ljepši i snažniji prijevod od moga.