[Napomena uredništva bloga Konzervativac: članak koji prenosimo objavljen je izvorno u 13. broju časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova. Rad jest dostupan na mreži, no odlučili smo ga zbog njegova sadržaja ponuditi na komentiranje našim čitateljima. Zahvaljujemo se uredništvu Obnove na dopuštenju da na našim stranicama objavimo prijepis rada. Zbog opsega samoga članka, prenosimo ga u nekoliko dijelova.]
1. Uvod
Mnoga zbivanja i struje suvremene politike i prava teško je objasniti. Mnoštvo faktora, poput globalizacije, stvaranja međunarodnih organizacija, partikularnih interesa privatnih i javnih velikih igrača te odnosa moći između njih, stvaraju kaotičnu sliku. U tom kaosu mnogi teoretičari razrađuju svoje sustave kojim pokušavaju objasniti te pojave i brane svoje ideološke pretpostavke. Autor za kojeg držim da nudi najbolja objašnjenja problema međunarodnog prava, ideologije i politike njemački je pravnik i filozof Carl Schmitt. Smatram da je zanimljiv iz više razloga. Jedan od njih je što je nasljedovatelj struje katoličke političke misli koja se suprotstavlja tekovinama liberalizma svih vrsta. Ova struja pod snažnim je utjecajem prvotno sv. Augustina i njegovog pogleda na čovjeka kao u svojoj biti palo biće koje bez Božje milosti uvijek bira sukob i nasilje. Sv. Augustin čini temelj razmatranja kontrarevolucionarnog filozofa Josepha de Maistrea, koji je sam snažno utjecao na Schmittov pogled na politiku. Uz de Maistrea snažan utjecaj vrši i Juan Donoso Cortes, španjolski konzervativni filozof. U ovom tekstu pokušat ću prije svega objasniti osnovne pojmove u njegovoj filozofiji, zainteresirati čitatelja za daljnje proučavanje ovog velikog mislioca i primijeniti njegovu misao na teme koje su od velikog interesa široj javnosti. Tu mislim na Istambulsku konvenciju i masovne migracije u Europu, koje svoju pravnu snagu od nedavno vuku iz Globalnog kompakta o sigurnim, urednim, uređenim i regularnim migracijama (u ostatku teksta Marakeški sporazum). Iz perspektive Schmitta, možemo reći, ova dva dokumenta samo su krunski primjer temeljnih problema liberalizma, u kojem je temeljeno suvremeno međunarodno pravo.
William Hooker, stručnjak za misao Carla Schmitta opisuje ga kao jednog od najdubljih i najplodnijih teoretičara međunarodnog poretka u dvadesetom stoljeću. Uspješno je predviđao i pratio političke promjene u međunarodnom poretku, kroz iznimno širok i strogo konzervativan pogled na svijet. Razmatrao je probleme sintetizirajući povijest, politiku, teologiju i pravo. Njegov način gledanja na globalnu politiku je, ako ništa više, iznimno inovativan. [1]
2. Pojam političkog
Schmitt je nasljednik kontrarevolucionarne i antiliberalne katoličke misli u 20. stoljeću. Ono što karakterizira ovu struju misli je snažan osjećaj za estetiku politike i promatranje života kroz vrlo pesimističnu, snažno augustinovsku leću. Ovaj osjećaj de Maistre, kojeg Schmitt u ovom nasljeduje, vrlo jasno izražava u svom najčitanijem djelu, Consideratons on France:
„Nažalost, povijest dokazuje da je rat, u određenom smislu, uobičajeno stanje čovječanstva, što je reći da ljudska krv mora teći bez prestanka negdje ili drugdje na svijetu i da je za svaku naciju mir samo predah.“[2]
Schmitt sukob proširuje na sve sfere ljudskog života. Postulira ga kao temeljni odnos između društvenih skupina. Tako političko opisuje kao:
„Posebno razlikovanje u političkom na koje se politički čini i motivi mogu biti svedeni je ono na prijatelja i neprijatelja.“[3]
Osnove političkog su prema Schmittu, zajednica koja samu sebe prepoznaje kao takva, moć za mobilizaciju iste i rat, koji je krajnji ishod sukoba. Tko je neprijatelj u ovom smislu zapravo nije bitno, niti mora biti opravdano. Zajednica za sebe odlučuje s kim je u sukobu. Zašto je baš jedna skupina neprijatelj drugoj ne može se razumjeti iz vanjske perspektive, već iz unutarnjeg života pojedinaca i nekog datog društva.[4] Logika odabira neprijatelja je nešto čime se specifično ne bavi, ona se prepoznaje iz perspektive samog političkog tijela. Samim postojanjem skupine žele svoje postojanje nastaviti. Zato konstatira da:
„Samo sudionici mogu ispravno prepoznati, razumjeti i donijeti sud o konkretnoj situaciji i razriješiti stanje ekstremnog sukoba.“[5]
Schmitt pretpostavlja viziju društva kao organizma, a ne kao puke nakupine pojedinaca. Društvo, to jest zajednica, nije arbitrarna, ne nastaje dogovorom ili na temelju pukog interesa, već je utkana u čovjekovu narav. Ono što motivira ljude na žrtvovanje vlastitih života u ratu, za zajednicu, njihovo je implicitno prihvaćanje ovog modela ljudskog postojanja. Politika ne postoji između privatnih građana, već skupina. Schmitt u Pojmu političkog piše:
„Razlikovanje prijatelja i neprijatelja označava najintenzivniju povezanost ili odvojenost, zajedništvo ili animozitet. Može postojati teoretski i praktično, bez potrebe da povlači sve moralne, estetske, ekonomske i druge razlike. Politički neprijatelj ne mora biti moralno zao ili estetski ružan, ne treba se pojavljivati kao ekonomska konkurencija i čak može biti netko s kim će poslovanje biti probitačno. Ali on je, neovisno, onaj drugi, stranac, te je dovoljno da je po svojoj naravi, na posebno izrazit način, egzistencijalno nešto drugačije i strano, tako da je u ekstremnim slučajevima sukob s njim moguć.“[6]
Podjela na prijatelja i neprijatelja je javna i time u određenom periodu vezana za državu.
Kasnije shvaća da je ova podjela nepotpuna. Država je zaista u određenom periodu bila najvažnija mjera podjele na prijatelja i neprijatelja. Ona to javno određuje kao nositelj „javnog morala i nacionalnog karaktera.“[7]
No, novi uvjeti dovode do promjene unutar njegove misli. Tako Hooker komentira:
„S vremenom, Schmitt se odmakao od intimne veze politike s modernom državom i uvijek prepoznavao da je država povijesno kontingentan oblik političkog izražavanja. U 1940 – im i 1950 – im, Schmitt je posvetio mnogo truda razmatranju budućih društvenih međuodnosa koji mogu nadići državu kao dominantnu osnovu javnog neprijateljstva. U ovom smislu, politika je neovisna kategorija koja pokušava izraziti najosnovnije pojave čovjeka u društvu.“ [8]
Možemo tvrditi na temelju ovog da u suvremenim uvjetima Schmittove teze pojašnjavaju animozitet između skupina ljudi u državama koje su sve manje ideološki i kulturno hegemone, nego nije ograničeno na odnose između država. Može postojati i unutar naizgled homogenih zajednica, poput hrvatskog društva. Štoviše, suvremeni svijet je gotovo nemoguće zamisliti bez velikih razlika između političkih skupina. Sukob ljevice i desnice, sve veća politička polarizacija skupina u načinu života i ideološkim, vjerskim, kulturnim, jezičnim i drugim sferama života služe kao dokazna građa Schmittovog načina gledanja na društvo. Fundamentalne promjene mogu dovesti do stvaranja novih skupina koje više nisu dio kulture iz koje država proizlazi, čime postaju osnova za politički sukob.
3. Nomos
Nakon osnovnog pojma politike objasnit ću pojam Nomosa. Schmitt uzima tu grčku riječ jer smatra da u njemačkom ili kojem drugom jeziku ne postoji direktan ekvivalent širokog spektra pojmova koje ta riječ obuhvaća , što opravdava na sljedeći način:
„Dok je god grčka riječ Nomos iz često citiranih odlomaka Heraklita i Pindara transformirana u prostorno konkretnu, tvorbeni akt reda i opredjeljenja – iz ordo ordinans (red redanja) u prosto odigravanje u skladu s onim što treba biti i dosljedno s načinom mišljenja pozitivističkih pravnih sustava, prevođena kao riječ zakon – sva neslaganja o interpretaciji su beznadna i sav filološki genij je besplodan.“ [9]
Sam ga opisuje kao:
„Nomos je mjera po kojoj je zemlja u nekom poretku dijeljena i smještena; također je oblik političkog, društvenog i vjerskog reda određenog ovim procesom.“ [10]
Ono što ta riječ obuhvaća uključuje iskonsku povezanost reda, civilizacije, religije i kulture s granicama unutar kojih se neka zajednica razvija. Čovjek je, prema tome, elementarno određen time što dijeli zemlju između sebe unutar zajednice i stvara granice koje odvajaju drugog od naših. Ontološki smo vezani prvo za obitelj, onda zajednicu, narod i državu kao izraz političke volje naroda kojem pripadamo. Čovječanstvo je za Schmitta apstrakcija podređena interesima. Nije dio stvarnog identiteta osobe, ne može predstavljati istinsko uvjerenje. Ove granice ne moraju biti, iako često jesu prirodne, u obliku rijeka, planina, mora i slično, no važnost je upravo u postojanju podjele. Nomos doduše ne isključuje postojanje nekog oblika onoga što danas nazivamo međunarodnom zajednicom. Grčki gradovi-države tako imali su granice između sebe i granice koje su odvajale nehelenske narode od njih. Ratovanje između Grka nije bilo izjednačeno s ratovanjem Grka i Negrka. Slično tome Europa u srednjem vijeku i Europa nakon reformacije čine dva različita poretka, ali dijele istu podjelu kao i ona u Grčkoj. Odnosi među narodima i državama pretpostavljaju poredak unutar kulturnog bazena i onog između pripadnika različitih Nomosa. Na primjer, između dva kršćanska vladara naspram kršćanskog i nekršćanskog. Hooker ovo opisuje kao:
„Barem u slučaju just publicum Europeuma, Nomos može biti uspoređen s idejom međunarodnog prava u smislu dijeljenja okvira razumijevanja – dijeljeno polje unutar kojeg se odvija politika. Ali pojam Nomosa ne može biti uprošćen na zakon, posebno na način na koji se kasnije počeo shvaćati. Schmitt izričito odbacuje prevođenje Nomosa kao zakon zbog niza nesporazuma koji bi neizbježno slijedili. Nomos ne može biti gledan kao skupina pravila ili normi koji na neki način vladaju ili reguliraju ponašanje država. Ali predstavlja osnovnu razinu zajedništva unutar kojeg mnogostrana osnova politike može biti uzdržavana.“ [11]
No, kako je poimanje Nomosa vezano za modernu i suvremenu politiku? Za to je potrebno obratiti pozornost na geopolitički razvoj Europe. U Land and Sea na vrlo poetičan način prikazuje sukob dvije vrste misli unutar starog kontinenta. Protagonisti sukoba su kopnene i pomorske sile. Određena vrsta povijesnog determinizma dovodi do stvaranja različitih slika svijeta, možemo reći čak i civilizacija vezano za geografski položaj i strateške interese.[12] Kontinentalan način misli bio je inherentno lokalan, danas bismo čak mogli reći konzervativan. Politika počinje u konkretnom. Izranja ideju suvereniteta kao centralnu u međunarodnom i civilizacijskom poretku. Zemlja je osnovni izvor prava zbog tri razloga. Prvi je vezan za okupaciju zemlje kao fundamentalan čin osnivanja bilo kakvog reda i zakona. Vlast ne može postojati bez mjesta na kojem će se primjenjivati. Drugi je vezan za ostvarivanje te vlasti i podjelu na domaće i međunarodno. Vlast ima svoj kraj u pogledu dosega moći. Treće je vezanost političke zajednice za vlasništvo nad tom zemljom i održavanje tog poretka. Tko nije spreman braniti svoje vlasništvo, jednostavno ne može opstati. Stoga je spremnost za rat i sukob u samoj srži svake zajednice. [13]
Okret ka pomorskom uvjetovana je nekolicinom faktora. Protestantizam, otkriće Amerika, nove tehnologije, razvoj kapitalizma i nekolicina drugih. Ona je iznimno značajna i stvara potpuno nov način gledanja na svijet. Hooker stoga piše:
„Dok ova slika strukturalnih promjena šesnaestog stoljeća možda neće zadovoljiti iz kauzalne perspektive, Schmitt je neovisno uspješan u predstavljanju ove slike kao konkretne, silovite povijesne točke raspuknuća. Njegova je namjera, čini se, da se nešto događa što otvara povijesni razdor između poimanja prostora kao ustaljenog u kopnu i poimanja prostora kao slobodnog mora.“[14]
Način mišljenja se među ljudima koji pripadaju pomorskom Nomosu miče prema općenitom, neutralnom i apstraktnom. Politika se prestaje gledati kao nešto što proizlazi iz vlastite ontološke vezanosti za zemlju. Vjeruje se da proizlazi iz univerzalija. Ljudska prava, održivi razvoj, Liga naroda i kasnije Ujedinjeni narodi, Europska unija i druge slične organizacije i ideje primjeri su za ovu promjenu. No, zbog čega Schmitt na ovo gleda kao nešto negativno? Svoj strah opisuje ovako:
„Najstrašnija promjena svijeta leži u mogućnosti zbunjujućeg širenja moći u kojoj stvari postaju sigurne, čujne i jasne da usprkos nadilaženja mogućnosti naših osjetila; čujne i dakle mjerodavne. Novi pojam vlasništva, ili još više od ovog pravilo funkcionalnosti; cuius regio, eius economia, sad; cuius economia, eius regio. To je novi Nomos zemlje; nema više Nomosa.“ [15]
Kao nacionalist, Schmitt je gledao na svoj identitet kao Nijemca i domovinu Njemačku kao dobre i pozitivne stvari. Kapitalizam i liberalizam se pojavljuju kao razarači kulture, identiteta i domovine. Kapitalizam je za njega ideologija koja stavlja interes kapitala kao prvi imperativ ljudskog bivanja, ne samo ekonomski sustav slobodnog tržišta. Interes novca će često biti oprečan interesu države i liberalizam kao popratna pojava imobilizira društvo od obrane vlastitog postojanja. Privatno, to jest novac, postaje javno. Hooker stoga piše:
„Bez upornosti ideja kao što su država, međunarodno pravo, kršćanski prinčevi, Rimsko Carstvo itd., razlika privatnog i javnog ne može preživjeti. Kod Schmitta, dakle, imamo nesrazmjernu jukstapoziciju eternalističkih i presentističkih perspektiva. Nužno nema proturječja u Schmittovu umu između neizbježnosti nasilne politike i uspjeha široko normativnih uredbi koje idu k ograničavanju tog nasilja. Sva njegova duboka teoretska analiza značenja političkog pokušava doći do trajnih pravila koje opisuju nešto suštinsko o ljudskom postojanju. Nasuprot tome, Schmitt pokušava opisati raznolike konkretne pojave kroz koje čovjek stvara i proživljava ove bezvremenske pojave. Zaista, Schmittov opis sveopće rimske crkve kao instituciju koja je za to sposobna, s obzirom na to da Schmitt u nekim navratima pokušava opisati vezu koja nalikuje teološkom izvješću praznine između transcendentalnih kršćanskih istina i Crkve kao ljudske institucije. Konkretne institucije ljudskog života pružaju zaklon od univerzalnog i stvaraju forum na kojem političko postojanje ne mora razmatrati univerzalna pitanja.“[16]
Što će reći, zaštita vlastitog interesa i načina života usko je vezana s onim prolaznim i konkretnim. Problem cijelog čovječanstva je nešto o čemu se ne mora govoriti, niti javni diskurs mora proizlaziti iz onog što muči političke zajednice koje nisu naše. Lokalni problem je prvi, nešto iz čega se mora polaziti. Nasuprot ovom, pojavljuje se univerzalno što laički rečeno za Schmitta nije naš problem. No, univerzalno predstavlja još jedan problem, neutralnosti koja će dalje pojasniti zašto je negativno gledao na navedene načine razmišljanja.
[1] William Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, Cambridge University Press, New York; (2009), 3.
[2] Joseph de Maistre, Considerations on France (trans. Richard A. Lebrun), Camebridge University Press, Cambridge, (2003), p. 23. „Unhappily, history proves that war is, in a certain sense, the habitual state of mankind, which is to say that human blood must flow without interruption somewhere or other on the globe, and that for every nation, peace is only a respite.“
[3] Carl. Schmitt, The Concept of the Political (trans. G. Schwab), University of Chicago Press, Chicago (1996), 27. „The specific political distinction to which political actions and motives can be reduced is that between friend and enemy.“
[4] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 14
[5] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 27.
„only the participants can correctly recognise, understand and judge the concretesituation and settle the extreme case of conflict“
[6] Schmitt, The Concept of the Political), 26.
„The distinction of friend and enemy denotes the utmost degree of intensity of a union or separation, of an association or dissociation. It can exist theoretically and practically, without having simultaneously to draw upon all those moral, aesthetic, economic, or other distinctions. The political enemy need not be morally evil or aesthetically ugly; he need not appear as an economic competitor, and it may even be advantageous to engage with him in business transactions. But he is, nevertheless, the other, the stranger; and it is sufficient for his nature that he is, in a specially intense way, existentially something different and alien, so that in the extreme case conflicts with him are possible.“
[7] Carl Schmitt, Political Romanticism (trans. G. Oakes), MA: MIT Press, Cambridge, (1986), 61.
„public morality and national character“
[8] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 17
„Over time, Schmitt moved away from the intimate association of the political with the modern state, and always recognised that the state was a historically contingent form of political expression. In the 1940s and 1950s, Schmitt dedicated considerable energy to contemplating future social configurations that might supersede the state as the dominant basis of public enmity. In this sense, the political is a wholly independent category that seeks to express the most basic manifestation of man in society.“
[9] Schmitt, The Nomos of the Earth in the International Law of the Jus Publicum
Europeaum (trans. G. Ulmen), Telos Press, New York (2004), 78.
„As long as the Greek word Nomos in the often cited passages of Heraclitus and Pindar is transformed from a spatially concrete, constitutive act of order and orientation – from an ordo ordinans [order of ordering] into the mere enactment of acts in line with the ought and, consistent with the manner of thinking of the positivistic legal system, translated with the word law – all disputes about interpretation are hopeless and all philological acumen is fruitless“
[10] Schmitt, The Nomos of the Earth in the International Law of the Jus Publicum Europeaum, 70 „Nomos is the measure by which the land in a particular order is divided and situated; it is also the form of political, social and religious order determined by this process.“
[11] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 24. „In the case of the jus publicum Europaeum at least, Nomos can be meaningfully compared to an idea of international law in the sense of a shared framework of understanding – a shared field in which politics takes place. But the concept of Nomos cannot be reduced to law, especially in the way that the latter term has come to be understood. Schmitt specifically rejects the translation of Nomos as law because of the array of misunderstandings that would inevitably ensue. The Nomos cannot be viewed as a set of rules or norms that somehow ‘govern’ or ‘regulate’ the conduct of states. But it does represent a basic level of commonality such that the pluriversal basis of politics can be sustained.“
[12] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 70.
[13] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought,. 84.
[14] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, 89. „Whilst this scattergun picture of the structural changes of the sixteenth century may fail to satisfy from a causal perspective, Schmitt is nevertheless effective in presenting an image of this as a concrete, momentous, historical point of rupture. His point appears to be that something is happening that is opening a historical cleavage between the conception of space as fixed land and the conception of space as free sea.“
[15] Carl Schmitt, Glossarium: Aufzeichungen der Jahre 1947–1951, 16 July 1948, Duncker and Humblot, Berlin: (1991), 179.
„The most terrible transformation of the world lies in [the possibility of] a bewildering expansion of power in which things become certain, audible [hörbar] and clear [vernehmbar] that [nevertheless] surpass the capacity of our physical senses; audible and therefore authoritative [besitzbar]. A new concept of property or, even more than this: the rule of functionality [die Beherrschung von Funktionen]; cuius regio, eius economia, now: cuius economia, eius regio. That is the new Nomos of the Earth; no more Nomos.“
[16] Hooker, Carl Schmitt’s International Thought, New York; Cambridge University Press (2009), p. 107. „Without the persistence of ideas such as state, international law, Christian princes, Roman Empire etc., the distinction between public and private cannot survive. What we have in Schmitt, then, is a rather extreme juxtaposition of eternalist and presentist perspectives. There is no necessary contradiction in Schmitt’s mind between the inescapability of violent politics, and the success of broadly normative orders that drive towards a containment of that violence. All of his deep theoretical analysis of the meaning of the political is aimed at distilling permanent rules to describe something essential about the human condition. On the other hand, Schmitt seeks to describe the various concrete phenomena through which man has created and experienced these timeless phenomena. Indeed, Schmitt’s description of the universal Roman church as one such institution is apt, since at times Schmitt’s attempts to describe this relationship resembles the theological account of the gap between transcendental Christian truth and the church as a human institution. The concrete institutions of human life provide a barrier against the universal, and create a forum in which political existence does not have to engage directly with universal questions.“