1. Uvod
“Liturgija je […] jednako izraz vjere kao što su to i pisani spomenici predaje (otački zapisi, teološke rasprave, saborski dekreti, pa čak i Biblija).”[1] Istovremeno, niti u jednome dijelu liturgije Bog nam nije toliko blizu kao u trenutku pričesti u kojem se pod tjelesnim prilikama sjedinjuje s našim tijelom. Obredi pričesti tim se činjenicama pokazuju kao inherentno vrijedni proučavanja.
U ovome nizu tekstova prolazimo kroz obrede pričesti kakve nalazimo u redovnome i izvanrednome obliku rimskoga obreda.[2] Konkretnije, uspoređivat ćemo obrede normirane Rimskim misalom iz 2018. za redovni oblik te Rimskim misalom iz 1962. za izvanredni. U svrhu jednostavnosti, a osim gdje je drugačije izričito naznačeno, za usporedbu uzimamo uzorni oblik mise s narodom za redovni oblik te tihu misu za izvanredni. Struktura je tekstova jednostavna: nekoliko rečenica o svakome dijelu obreda, a zatim opis sličnosti i razlika uz kratak osvrt o duhovnim sadržajima, simbolici, rubrikama i/ili praksi. Pošto je riječ samo o obredu pričesti, ne ćemo se doticati općenitih razlika među cijelim obredima mise kao, na primjer, korištenja latinskoga jezika ili zajedničke usmjerenosti slavitelja i naroda prema (liturgijskome) istoku. U prvome će tekstu biti obrađeni molitva koja prethodi Očenašu, sâm Očenaš i embolizam, u drugome obredi koji slijede sve do pričesti, u trećem pripremne molitve i sâma pričest u tradicionalnome obredu, a u četvrtome pričest u novome obredu i molitve koje zaključuju cijeli obred. Zbog ograničenosti veličinom teksta i vremenom dostupnim istraživanju, koncentriramo se prije svega na molitve, a radnje i kretnje često ostavljamo sa strane. Fortescue je posve u pravu: ako bismo s relevantnom detaljnošću htjeli opisati čak i posve trivijalnu radnju poput svakodnevne jutarnje rutine, dakle od prvoga znaka križa, ustajanja iz kreveta, prve molitve, pranja zubi, kuhanja kave… čitatelj bi stekao dojam da je riječ o nečem iznimno složenome.[3] Kako bismo tu neizbježnu složenost koliko je moguće ublažili za čitatelje, donosimo i tablice s usporednim tijekom oba obreda i nastojimo što češće ponavljati barem prve riječi molitve o kojoj govorimo. Pri usporedbi i za NO koristimo latinski tekst molitvi kako bi usporedba bila što preciznija i jer je, uostalom, latinski izvornik normativan tekst misala.
U tekstu je nešto više pažnje posvećeno tradicionalnomu obredu iz nekoliko razloga. Prvo, riječ je o obredu koji je manje poznat među današnjim katoličkim klerom i narodom. Drugo, Crkva je imala stoljeća i stoljeća za refleksiju baš nad tim obredom, a i vrhunska se djela liturgike prvenstveno bave baš njime. Treće, riječ je o obredu unutar kojega se duhovno hranila većina danas popularnih svetaca. Neovisno o tome, netko bi mogao prigovoriti da to što ovaj tekst uzima kao polazište tradicionalni obred već u startu čini nepravdu nad novim obredom. Doista, kao osnovna točka usporedbe često jest uzeta baš tradicionalna latinska misa, no ne vidimo po čemu bi to bilo problematično, a kamoli nepravedno. Naime, apologeti novoga reda mise redovito govore da je on organski izrastao iz TLM-a te da u NO-u ništa bitno nije izgubljeno, nego je samo inzistiranjem na “plemenitoj jednostavnosti” i ispuštanjem suvišnih ponavljanja jasnije došlo do izražaja.[4] Ako je tomu tako, vrijedi sljedeća analogija: kada oči iz magle dođu na bistri zrak vide jasnije, a kada se s bistrine spuštaju u maglu teže vide ono što bi se inače dalo vidjeti. Stoga bi gledan iz perspektive TLM-a, koji bi trebao sadržavati nepotrebne zamućujuće taloge prošlosti, NO morao utoliko više zasjati. Analogno, da smo se vraćali iz, po pretpostavci, jasnoće novoga obreda u pretjeranu složenost i nedostupnost tradicionalnoga, lako smo mogli previdjeti i ono što je u njemu bilo dobro. Stoga polaskom od tradicionalnog obreda, da se tako izrazimo, igra nije namještena u njegovu korist, već je radije time osigurana ravnopravnost. Naravno, pod pretpostavkom da su zagovornici teze o uspješnosti liturgijske reforme u pravu.
2. Predmolitva i Očenaš
Obred pričesti i u redovnome i u izvanrednome obliku rimskoga obreda neposredno slijedi euharistijsku molitvu i počinje predmolitvom koja uvodi u molitvu Očenaš (vidi Tablicu 1.). Već u otačkome razdoblju prošnja Očenaša Kruh naš svagdanji daj nam danas tumačena je u sakramentalnome smislu, kao da se odnosi (i) na euharistijski kruh. Tako u djelu nepoznatog autora De sacramentis (V., IV., 24.), a koje je nekada pripisivano sv. Ambroziju i koje je blisko povezano s njegovim spisom De mysteriis, možemo čitati:
[…] kada su riječi Kristove izrečene [u euharistijskoj molitvi; nap. autora], više ga ne zovemo kruhom, nego ga nazivamo tijelom. Zašto dakle u Molitvi Gospodnjoj koja slijedi kaže: kruh naš? Nazvao ga je doista kruhom, ali nazvao ga je ἐπιούσιον, odnosno nadsupstancijalnim. Nije kruh ono što ulazi u tijelo, nego kruh života vječnoga, koji podržava supstanciju naše duše.[5]
Slično, u euharistijskome je kontekstu već u otačkome razdoblju tumačena i prošnja I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Kod Augustina, na primjer, možemo pročitati:
Zašto se [Očenaš, nap. autora] govori prije primanja Kristovih Tijela i Krvi? Iz sljedećega razloga: ako se slučajno, kao posljedica ljudske slabosti, naša misao dohvatila nečega nedostojnoga, ako je naš jezik izgovorio nešto nepravedno, ako se naše oko okrenulo nečemu nepristojnomu, ako je naše uho samozadovoljno slušalo nešto nepotrebno… izbrisano je Molitvom Gospodnjom u retku otpusti nam duge naše, da bismo mogli pristupiti u miru i da ne bismo jeli ili pili ono što primamo na osudu.[6]
Zaziv i otpusti nam duge naše stoga prema sv. Augustinu smjera k učinku kojega u tradicionalnome obredu ostvarujemo (i) drugim Confiteorom.[7] Jednako tumačenje daje nam i OURM gdje u članku 56a stoji: “[U Molitvi Gospodnjoj moli se] za svagdanji kruh, koji kršćane upućuje i na euharistijski kruh; moli se i za očišćenje od grijeha, tako da se svetinja zaista daje svetima.”
Najstarije pouzdano spominjanje Molitve Gospodnje kao one koja posredno ili neposredno slijedi euharistijsku molitvu nalazimo u 4. st. kod sv. Ivana Zlatoustog na istoku te kod sv. Ambrozija i sv. Augustina na zapadu. Pedesetak godina ranije bilo bi spominjanje koje nalazimo u Mistagoškim katehezama sv. Ćirila Jeruzalemskog, no riječ je o djelu čije je autorstvo već dugo sporno.[8] U rimskome obredu na današnjem se mjestu posve sigurno nalazi od pape sv. Grgura Velikog, dakle od kraja 6. st., no vrlo je vjerojatno da se na tome mjestu u Rimu susretao i ranije.[9]
U tradicionalnome i novome obredu mjesto se Očenaša ne razlikuje. Ipak, razlika postoji u molitvi koja joj izravno prethodi, a kojom Crkva, svjesna svetosti i veličine molitve koju joj je predao sâm Gospodin, moli za dozvolu da se riječima Sina obrati Bogu kao svome Ocu (vidi Tablicu 1.). U TLM-u ona glasi Praeceptis salutaribus moniti, et divina institutione formati, audemus dicere (Spasonosnim zapovijedima potaknuti i božanskim naukom poučeni usuđujemo se govoriti). Rimski misal za NO nudi izbor između još tri molitve na hrvatskome jeziku, no u latinskome se izvorniku pojavljuje, kao i u TLM-u, samo Praeceptis salutaribus moniti. Sve tri dodatne ponuđene molitve u hrvatskoj inačici sadržajem odgovaraju molitvi Očenaš. Ipak, treća od ponuđenih molitava, Pomolimo se kao što nas je Gospodin naučio moliti, iskače kao očito najslabije rješenje jer iz cijele egzistencijalne dubine molitve u kojoj Stvoritelja svemira nazivamo Ocem ističe “samo” to da nas ju je naučio Gospodin. Osnovna molitva, Spasonosnim zapovijedima potaknuti, govori i o ispravnome duhovnome stavu pa sadrži prijevod glagola audeo (u audemus dicere/usuđujemo se govoriti) kojega nalazimo u molitvi latinskoga izvornika, a koji u svome glagolskome značenju znači smjeti, usuditi se, dok u svojim imeničkim ili pridjevskim izvedenicama upućuje i na smjelost, odvažnost, srčanost, čak i drzovitost. Ostale dvije dodatne molitve izrazima smijemo i puni pouzdanja stoga su sadržajno u tome smislu bliske osnovnoj, odnosno zadržavaju dvostrukost koju u njoj nalazimo: i podsjećanje o izvoru mogućnosti da Boga uopće nazivamo Ocem i posvješćivanje da to ni u kojem smislu nije mala stvar. Kako to Jungmann (1951: 283) lijepo primjećuje: “Kod čovjeka od praha i pepela sadržana je određena odvažnost (audemus) kada čini svojom molitvu u kojoj pristupa Bogu kao dijete ocu.”[10] Ili, kako stoji u ranije spomenutim Mistagoškim katehezama (V., 11.):
Tada, nakon ovih stvari [euharistijske molitve, nap. autora], govorimo onu molitvu koju je Spasitelj iznio svojim vlastitim učenicima, pritom čiste savjesti nazivajući Boga našim Ocem govoreći Oče naš, koji jesi na nebesima. O, kakve li najnadmašujuće i ljubeće milostivosti Božje! Onima koji su se pobunom odijelili od njega i koji su bili na samoj krajnosti bijede On je darovao tako potpuno oproštenje zlih djela i tako veliko sudjelovanje u milosti da ga čak mogu zvati Ocem.[11]
Svijest Crkve o težini Molitve Gospodnje u kojoj Boga koji je od nas ontološki neizmjerno udaljen po nadnaravnoj povlastici nazivamo Ocem rezultirala je da se tu molitvu krilo od nevjernika i katekumena sve do tik prije njihova krštenja,[12] a u nekim je crkvama za vrijeme molitve za narod bila propisana prostracija.[13] Lijepo je vidjeti da odjek te svijesti nalazimo i u OURM-u koji ide toliko daleko da molitvu koja prethodi Očenašu naziva upozorenje.[14]
S obzirom da je rana Crkva molitvu Očenaš čuvala kao tajnu te nije dala čak niti da ju se zapisuje, pomalo je iznenađujuće da je u nekim liturgijskim tradicijama moljena naglas, pa čak i od svih.[15] S druge strane, moljena je u dijelu mise kojemu su ostali prisustvovati samo oni koji su u punome zajedništvu s Mističnim Tijelom Kristovim, Crkvom. No dok su u istočnim liturgijama Očenaš molili naglas i vjernici, na Zapadu ju je i kroz cijelu povijest rimskoga obreda molio samo svećenik.[16] Neovisno o tome, treba naglasiti da već kod Augustina nalazimo poziv na aktivno sudjelovanje vjernika u molitvi Očenaša, doduše ne i naglas. U TLM-u se svijest da ta molitva “pripada” cijelomu puku Božjemu očituje u tome što ministrant (a gdje je to običaj i narod) izgovara zadnji zaziv molitve, sed libera nos a malo (nego izbavi nas od zla), što je praksa najkasnije iz 8. stoljeća. Da molitva Očenaša naglas od strane puka nije potpuni presedan u zapadnoj liturgiji vidi se u tome što je na papinskim misama u vrijeme pontifikata Benedikta XV. i Pia XI. barem u dva slučaja puku bilo dopušteno zajedno sa Svetim Ocem moliti Očenaš naglas.[17]
Kod Kunzlera (2020: 345) možemo naći tvrdnju da je molitva Očenaš tek nakon liturgijske obnove “ponovo […] postala molitva čitave zajednice”. Naime, on kao ključno vidi to što je u NO-u narod izgovara naglas. No taj argument jednostavno ne stoji jer bi povlačio da neizgovaranje neke molitve naglas čini tu molitvu nevlastitom. Na primjer, to bi povlačilo da pošto pravilo svetog Benedikta kaže da za vrijeme (analogona današnjih) jutarnje i večernje časoslova samo poglavar naglas moli Očenaš,[18] ta molitva ne bi bila molitva cijele zajednice redovnika. Jednako, kada u novome obredu za vrijeme darovne pjesme i molitve nad prinosima narod pjeva te čak niti ne čuje molitve koje svećenik govori, te molitve ne bi bile molitve te zajednice, usprkos tome što se (kao, uostalom, i Očenaš) mole u množini u ime te iste zajednice (…primismo kruh što ti ga prinosimo… postat će nam kruhom života; …učinilo nas dionicima… uzeti dijela u našem čovještvu…; Primi nas, Gospodine… bila danas naša žrtva…). Kako to očito nije slučaj niti u benediktinaca niti u navedenome primjeru u NO-u, tada je to još manje slučaj glede Očenaša u TLM-u, a kojega misnik izgovara naglas, vjernici ga čuju, znaju mu tekst napamet te čak i izgovaraju zadnji zaziv. Nedostatci u Kunzlerovu argumentu vidljivi su i u tome što niti sâm ne primjenjuje navedeni kriterij dosljedno, čak ni u slučaju sâmog Očenaša, te piše: “Na istoku je Očenaš uvijek bio molitva zajednice i onda kad bi ga umjesto zajednice molio zbor ili jedan predstavnik zajednice.” (Kunzler 2020: 345, bilj. 4)[19]
U NO-u cijelu molitvu slavitelj i vjernici mole naglas. Iznenađuje da nedostaje poziv Oremus prije pripremne molitve – poziv koji se u ovome ili onome obliku nalazi i u tradicionalnome rimskome i u gotovo svim istočnim obredima.[20] Kako OURM (56a) pripremnu molitvu (Božanskim naukom poučeni) naziva “poziv na molitvu”, za nagađati je da se pri reformi rimskoga obreda navedeni Oremus vidjelo kao “suvišno ponavljanje” (SC 34). Po završetku Očenaša u TLM-u slavitelj tiho govori Amen koji je u NO-u ispušten, iako ga se često zna čuti od vjernika po našim crkvama. U TLM-u slavitelj molitvu Očenaš govori pogleda usmjerenog na Presveto što istovremeno povezuje obrede žrtve i pričesti,[21] iskazuje da je riječ o molitvi koja se moli nad darovima[22] i ponovo podsjeća da se Bogu obraćamo kao Ocu baš po Kristu, i s Kristom, i u Kristu. Opća uredba Rimskoga misala ne propisuje kamo treba biti upravljen pogled slavitelja tijekom NO-a. Liturgijskomu slavlju predaniji svećenici nerijetko podižu pogled prema gore ili ga drže usmjerenim u daljinu. Lutanje pogledom iz očitog se razloga čini najblaže rečeno manje primjerenim.
3. Embolizam
Poslije Očenaša u oba obreda slijedi embolizam,[23] tj. molitva koja razvija posljednju prošnju Očenaša – molbu Bogu da nas izbavi od zla.[24] Čitatelju koji je prvenstveno upoznat s novim obredom ta će molitva biti poznata po svome početku Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane. Novi obred preuzima tekst embolizma iz TLM-a (vidi tablicu 2), no pritom ispušta određenje zala od kojih molimo Boga da nas izbavi. U TLM-u, naime, misnik moli Libera nos, quaesumus Domine, ab omnibus malis, praeteritis, praesentibus, et futuris (Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, prošlih, sadašnjih i budućih), a, kao što Jungmann zgodno primijećuje, kvalifikacija zala kao prošlih, sadašnjih i budućih jasno sugerira da ovdje molimo prije svega za oslobođenje od moralnih zala.[25] Naime, teško je vidjeti čemu u liturgiji svakodnevno moliti za oslobođenje od prošlih metafizičkih zala poput, na primjer, španjolske gripe, ali zato djeluje posve smisleno svakodnevno ustrajno moliti za oslobođenje od prošlih grijeha i njihovih posljedica. Da svrha embolizma usprkos promjeni teksta u NO nije promijenjena sugerira i OURM 56a koji kaže da embolizam “ište za svu zajednicu vjernika oslobođenje od vlasti zla.” Ponovo, dok djeluje posve smisleno moliti za oslobođenje od vlasti koju grijeh ima nad nama, ne vidimo kako bi se za metafizička zla, čak niti za ona koja doista jesu teška poput potresa ili bolesti, moglo reći da u relevantnome smislu nama vladaju. Osim toga, pažljiviji pogled na relevantni dio teksta embolizma, a koji je osim navedene promjene isti i u TLM-u i u NO-u, otkriva zanimljivu dvostrukost. Molba glasi: i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda (et a peccato simus semper liberi, et ab omni perturbatione securi). Dok hrvatski prijevod embolizma počinje s Izbavi nas… od svih zala, latinski izvornik kaže Libera nos… ab omnibus malis. Upotreba riječi ista korijena, libero (kao glagola) i liber (kao pridjeva), snažno sugerira međusobnu povezanost. Dakle, molimo s jedne strane da nas Bog oslobodi od svih zala i od grijeha, a s druge, posebnom i drugačijom molbom, da budemo sigurni (securus) od sviju nereda koji, naravno, doista mogu biti i moralni i metafizički. Ova promjena u novome redu mise, stoga, nije snažnije dovela do gubljenja duhovnoga sadržaja.
Novi misal ispušta iz embolizma i zazive svetaca. Za nagađati je da je to rezultat ekumenskih smjeranja kod izrade novoga reda mise, no ironično je da je time ispušten i zaziv sv. Andrije apostola koji je ovdje stajao (i) kao znak jedinstva s istokom.[26] U NO-u slavitelj embolizam izgovara naglas, a u TLM-u tiho. NO embolizmu dodaje i biblijski tekst čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista (exspectantes beatam spem et adventum Salvatoris nostri Iesu Christi) (Tit 2, 13) kako bi narod mogao doksološki uskliknuti Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vijekove (Quia tuum est regnum, et potestas, et gloria in saecula).[27] Iako tekst toga doksološkoga usklika nalazimo na kraju Očenaša i u nekim od starih rukopisa Novoga Zavjeta, a donosi ga i Šarić u svome prijevodu Biblije (Mt 6, 13), on se ne nalazi niti u staroj niti u novoj Vulgati, a niti u novijim prijevodima rađenim na temelju neusporedivo većega broja rukopisa no što je to nekada bio slučaj pa, posljedično, ne može biti riječ o obogaćivanju reda mise biblijskim tekstom. S druge strane, tu ili vrlo sličnu doksologiju nalazimo u većini istočnih liturgija,[28] što čini navedenu promjenu lako shvatljivim korakom u pravcu jedinstva s našom istočnom braćom, posebno nakon već spomenutog uklanjanja svetog Andrije iz teksta embolizma. Kunzlerov i Pažinov (ovdje) je stav da navedena doksologija nije uvedena u red mise iz ekumenskih motiva, “nego je riječ o svijesti o davnoj zajedničkoj tradiciji koja je postojala i u istočnim crkvama.” (Kunzler 2020: 346) Daleko spornije je Adamovo tumačenje navedene promjene kao znaka jedinstva s evangeličkim kršćanima.[29] Naime, oni koriste taj dodatak Očenašu otkad ga je Martin Luther zbog premaloga broja rukopisa kojima je raspolagao greškom uveo u svoj njemački prijevod Biblije. Dakle, kada bi bio slučaj da je približavanje evangelicima bio motiv liturgijskih reformatora kod ove promjene, imali bismo situaciju u kojoj je red mise u kojoj nalazimo “izvor i vrhunac svega kršćanskoga života” (LG 11) promijenjen na temelju znane greške osobe koja je Očenašu ionako promijenila mjesto u liturgiji čime je on prestao biti dijelom obreda pričesti te,[30] još gore, koja je ujedno ustrajno nijekala učenje Crkve o tome sakramentu. Nadajmo se da to ipak nije bio slučaj.
Za kraj, još dvije napomene o motivu mira kojega susrećemo u embolizmu (u daj milostivo mir u naše dane/da propitius pacem in diebus nostris). Od četiriju euharistijskih molitvi koje nalazimo u Rimskome misalu za NO, jedino je u Rimskome kanonu, dakle euharistijskoj molitvi tradicionalnoga obreda, motiv mira sadržan i prije same posvete. Misnik i u inačici Rimskoga kanona koji se koristi u NO-u već pri početku ističe da su misni prinosi namijenjeni na nakanu Crkve te moli Boga za tvoju svetu Crkvu katoličku: molimo te, u miru je čuvaj, ujedini i ravnaj po svemu krugu zemaljskom (pro Ecclesia tua sancta catholica: quam pacificare, custodire, adunare, et regere digneris toto orbe terrarum), a zatim u molitvi Hanc igitur, dakle još samo korak do pretvorbe, govori Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji tvoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje: [Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.] (Hanc igitur oblationem servitutis nostrae, sed et ,cunctae familiae tuae, quaesumus Domine, ut placatus accipias: diesque nostros in tua pace disponas, atque ab aeterna damnatione nos eripi, et in electorum tuorum iubeas grege numerari. [Per Christum Dominum nostrum. Amen.]) Kako Jungmann primijećuje, to je taj isti sveobuhvaćajući mir kojega poslije pretvorbe ponovo izrijekom nalazimo u embolizmu kada molimo daj milostivo mir u naše dane.[31] Pogledamo li preostale tri euharistijske molitve novoga obreda, vidjet ćemo da druga euharistijska molitva riječ mir uopće ne sadrži, čak ni na mjestu gdje se moli za pokojne. Treća euharistijska molitva poslije pretvorbe donosi motive pomirenja i mira usko ih vezujući uz prikazanu žrtvu, a četvrta mir spominje tek u svezi s preminulima. Štoviše, krenemo li od početka novoga reda mise po njegovim nepromjenjivim dijelovima, vidjet ćemo da se motiv mira nalazi tek u pontifikalnim misama u biskupskome pozdravu Mir vama. i u himnu Slava (… i na zemlji mir ljudima dobre volje…) koji se moli na blagdane i svetkovine. Dakle, u najvećem će se broju misa, a pošto se u većini crkava u Hrvatskoj najčešće koristi druga euharistijska molitva, motiv mira prvi puta pojaviti tek u embolizmu. Vratimo li se natrag na simboliku, netko bi mogao reći da to nije nedostatak, jer Kristov mir, a o kojem je cijelo vrijeme riječ, uistinu dolazi tek iz žrtve Križa i jest uistinu nešto novo, do toga trenutka nezabilježeno u ljudskoj povijesti, pa je prikladno da se kao takav pojavljuje u redu mise. No na ovo je lako odgovoriti pukim podsjećanjem da su Kristova otajstva već predskazivana i pripremana kroz cijelu povijest Izraela, današnje Crkve, te da tradicionalni obred stoga čuva i taj starozavjetni moment bez gubljenja ičega u predstavljanju novosti Kristove žrtve i njezinih plodova.
Druga je razlika koju za kraj želimo spomenuti znak križa kojega u TLM-u misnik čini pliticom uz već spomenute riječi da propitius pacem in diebus nostris, a tik prije nego što će pliticu podvući pod posvećenu hostiju. Taj znak križa jasno povezuje mir koji se spominje u embolizmu (a za kojega je, uostalom, molio još prije pretvorbe) s mirom u Pax Domini sit semper vobiscum (Mir Gospodnji bio vazda s vama) prilikom kojega će u TLM-u svećenik ponovo tri puta napraviti znak križa. O Pax Domini i obredu mira bit će još riječi malo kasnije pa je ovdje dosta tek spomenuti da i papa Franjo na više mjesta jasno govori da je mir koji Crkva naviješta Kristov mir koji dolazi s Križa. Misnikove radnje koje u TLM-u i izvana pokazuju tu duboku duhovno povezanost mira i Križa novi obred nažalost posve ispušta.
BIBLIOGRAFIJA
- Misali
Mali misal za tradicionalnu latinsku misu, Društvo Benedictus, Zagreb (2020)
Missale Romanum 1962, Editio typica, internetski izvor https://media.musicasacra.com/pdf/missale62.pdf, pristupljeno 2.3.2021.
Rimski misal, Treće hrvatsko izdanje dopunjeno i ponovljeno prema drugom tipskom izdanju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2018)
- Crkveni dokumenti
Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (1986)
Dogmatska konstitucija o Crkvi “Lumen Gentium” u Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, str. 91.-204. (u tekstu LG)
General Rubrics of the Roman Missal, internetski izvor http://divinumofficium.com/www/horas/Help/Rubrics/Missal1960%20rubrics.html, pristupljeno 26.1.2021.
Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” u Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, str. 7.-71. (u tekstu SC)
Opća uredba Rimskog misala u Rimski misal
Opća uredba Rimskog misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2004)
Pope Francis – General Audience, Library of the Apostolic Palace
Wednesday, 15 April 2020, internetski izvor http://www.vatican.va/content/francesco/en/audiences/2020/documents/papa-francesco_20200415_udienza-generale.html, pristupljeno 25.2.2021.
- Pomoćna literatura
Adam, A. – Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar (1993)
St. Ambrose – On the Mysteries and the Treatise on the Sacraments by an Unknown Author, Thompson, T. (prev.), Macmillan, New York (1919)
Bouyer, L. – Eucharist – Theology and Spirituality of the Eucharistic Prayer, Underhill Quinn, C. (prev.), University of Notre Dame Press, Notre Dame (1968)
St. Cyril of Jerusalem – Catechetical Lecture 23 (On the Mysteries V.), internetski izvor https://www.newadvent.org/fathers/310123.htm, pristupljeno 25.3.2021.
Dix, G. OSB – The Shape of the Liturgy, The University Press, Glasgow (1949)
Dobszay, L. – Restoration and Organic Development of the Roman Rite, Continuum, London i New York (2010)
Fortescue, A. – The Mass — A study of the Roman liturgy, Longmans, London (1917)
Jungmann, J. A. SJ – Missarum Sollemnia — The Mass Of The Roman Rite – Its Origins and Development, Vol. 2., Brunner, F. A., C. SS. R. (prev.), Benziger Brothers, Inc. (1951)
Kniewald, D. – Liturgika, Tipografija, Zagreb (1937)
Kunzler, M. – Liturgija Crkve, Žižić, I. (prev.), KS, Zagreb (2020)
Pažin, Z. – Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio) (2020), internetski izvor https://www.vjeraidjela.com/euharistijsko-slavlje-prema-misalu-iz-1962-i-misalu-iz-2002-10-dio/, pristupljeno 2.3.2021.
RB 1980: The rule of St. Benedict in Latin and English with notes, Fry, T. OSB (ur.), Liturgical Press, Collegeville (1981)
Taft, R. F. SJ – Beyond East and West, Pontifical Oriental Institute, Rome (1997)
BILJEŠKE
[1] Taft (1997: 234).
[2] Redovni oblik Rimskog obreda mise dalje u tekstu označen je kraticom NO (od novus ordo), a izvanredni kraticom TLM (od tradicionalna latinska misa). Ponegdje će radi tečnosti teksta biti upotrebljavani i drugi nazivi poput, primjerice, novi ili reformirni obred za redovni oblik te tradicionalni ili stari obred za izvanredni.
[3] Usp. Fortescue (1917: xix).
[4] Usp. SC 34.
[5] “[…] when the words of Christ have been uttered, it is no longer called bread, but is named body. Why then in the Lord’s Prayer, which follows afterwards, does he say: Our bread? He called it bread indeed, but he called it ἐπιούσιον, that is supersubstantial. It is not the bread which passes into the body, but that bread of eternal life, which supports the substance of our soul.” Ambrose (1919: 125).
[6] “Why is it spoken before the reception of Christ’s Body and Blood? For the following reason: If perchance, in consequence of human frailty, our thought seized on something indecent, if our tongue spoke something unjust, if our eye was turned to something unseemly, if our ear listened complacently to something unnecessary … it is blotted out by the Lord’s Prayer in the passage: Forgive us our debts, so that we may approach in peace and so that we may not eat or drink what we receive unto judgment.”” Augustin, Serm., Denis, 6. Citirano prema Jungmann (1951: 283-284).
[7] Naime, u tradicionalnome obredu po običaju vjernici prije nego što prvi puta osobno pristupe oltaru kako bi primili pričest još jednom vrše čin kajanja (Confiteor) i dobivaju nesakramentalno odrješenje grijeha. O tome više u trećem nastavku.
[8] Usp. Jungmann (1951: 276-277), Dix (1949:130).
[9] Usp. Jungmann (1951: 277).
[10] For a man of dust and ashes a certain boldness (audemus) is implied in making his own a prayer such as this, in which he approaches God as a child does its father. Usp. i Kunzler (2020: 346).
[11] “Then, after these things, we say that Prayer which the Saviour delivered to His own disciples, with a pure conscience entitling God our Father, and saying, Our Father, which art in heaven. O most surpassing loving-kindness of God! On them who revolted from Him and were in the very extreme of misery has He bestowed such a complete forgiveness of evil deeds, and so great participation of grace, as that they should even call Him Father.” https://www.newadvent.org/fathers/310123.htm
[12] Usp. Jungmann (1951: 283, 287).
[13] Usp. Jungmann (1951: 292), Kniewald (1937: 255).
[14] Usp. OURM 110, 192.
[15] Ipak, čini se da je izvan mise prevladavao običaj moliti Očenaš tiho, što je, na primjer, zadržano i u starom časoslovu u sklopu prime i u tradicionalnom obredu ženidbe . Usp. Jungmann (1951: 287).
[16] Iznimka je samo stari galikanski obred. Usp. Jungmann (1951: 287-288), Dobszay (2010: 231), Fortescue (1917: 362).
[17] Usp. Jungmann (1951: 289, bilj. 62) Molitva Očenaš je, prema Jungmannu, pričesna molitva cijelog naroda te praksu zajedničkog moljenja svećenika i naroda vidi kao “zdravo rješenje” za budućnost.
[18] Pravilo XIII., usp. Dobszay (2010: 231).
[19] Također, teško je vidjeti na koji bi način Očenaš moljenjem naglas ponovo postao molitva čitave zajednice ako u rimskome obredu nikada prije nije tako moljen i, po pretpostavci, nikada to nije niti bio.
[20] Usp. Jungmann (1951: 279).
[21] Usp. Fortescue (1917: 361).
[22] Usp. Jungmann (1951: 278 i d.), Kniewald (1937: 256).
[23] Naziv embolizam potječe iz grčke riječi ἔμβολον koja doslovno znači umetak, klin, a koristi se za označavanje drugotne molitve koja razvija i/ili zaključuje onu prethodnu, važniju. Usp. Pažin (2020) (ovdje).
[24] Usp. OURM 56a, Adam (1993: 45).
[25] Usp. Jungmann (1951: 285).
[26] Na istoku je, naime, sv. Andrija bio posebno štovan. Usp. Jungmann (1951: 285).
[27] Usp. Adam (1993: 45).
[28] Usp. Jungmann (1951: 284, 286), Adam (1993: 45).
[29] Usp. Adam (1993: 45).
[30] Usp. Bouyer (1968: 390).
[31] Usp. Jungmann (1951: 285).