Ljepota hramova i istinitost Boga

Mudri su učitelji nekoć naučavali da istina, dobrota i ljepota nisu puka stvar ukusa, da ne ovise o hirovima i trendovima vremena u kojem živimo i kulture u koju smo se rodili. Uvjeren sam kako bi oni s gnušanjem odbacili ideje da su istina, dobrota i ljepota jedino u oku promatrača, da je na tom promatraču ili pak njegovoj kulturi da odredi što je istinito, dobro i lijepo i da, u konačnici, ne može biti slaganja oko istinitoga, dobroga i lijepoga mimo arbitrarnoga, nasilnoga, diktatorskoga, propagandističkoga nametanja jednog među mnogim jednakovrijednim mišljenjima. Radije, stari su zastupali suvremenomu čovjeku stranu ideju: istina, dobrota i ljepota u samim su bićima, pripadaju svakomu biću ukoliko ono jest, ukoliko postoji.

Oni su te vlastitosti nazivali transcendentalijama, a jedna od njihovih temeljnih značajki jest da su ekvivalentne u smislu da svaka od njih označava istu stvar, tj. biće, ali pod drugačijim vidom. Ili kao što bi ti isti stari rekli: „ens, unum, bonum, verum et pulchrum convertentur – biće, jedno, dobro, istinito i lijepo ekvivalentni su (ili zamjenjivi)“. Drugim riječima, istina, dobrota i ljepota intimno su povezani i, usudio bih se reći, gdje god je autentično prisutna jedna od tih vlastitosti, prisutne su i preostale dvije. Ako li je pak jedna od njih odsutna, to je pogubno za druge dvije.

Ljepota crkvi upućuje na Boga

U prilog prisne povezanosti istine, dobrote i ljepote svjedoče i riječi francuskoga orijentalista i povjesničara Ernesta Renana (1823.-1892.) koji u svojoj Molitvi na Akropoli piše: „Istina bogova u srazmjeru je s čvrstom ljepotom hramova podignutih u njihovo ime“. Brzo otkrivamo kako te riječi odgovaraju stvarnosti. Ne ukazuje li nam, primjerice, ljepota Notre-Dame, crkve Il Gesù ili bazilike sv. Petra na nešto više od sebe? Pritom ne mislim samo na genij njihovih zemaljskih graditelja već i na apsolutni temelj i izvor svega umjetničkoga genija, kreativnosti i ljepote. Drugim riječima, ti hramovi upućuju na Boga Stvoritelja. Ta zdanja svojom nam ljepotom svjedoče mysterium tremendum et fascinans („otajstvo koje zastrašuje i privlači“), Boga koji je istodobno onkraj svake naše kategorije, a opet je blizu svakomu čovjeku. Ta njihova ljepota tako svjedoči u prilog istinitosti Boga.

I dok će velika većina ljudi prepoznati ljepotu tih zdanja i osjetiti strahopoštovanje i divljenje pred njima, čudno je kako se ljepota rijetko odražava u suvremenim crkvama koje, nažalost, više podsjećaju na industrijske hale negoli na hramove podignute u čast Bogu. Treba li nas onda začuditi što moderni hramovi ne potiču ljude na uzdizanje svoga bića Bogu u molitvi i liturgijsko slavlje kao što to čine stare crkve? Nije li tragedija što smo u ime navodne funkcionalnosti u gradnji suvremenih crkvi zaboravili na ljepotu koja nije usmjerena neposrednoj koristi? Svjedoče li doista naši moderni hramovi koje smo podigli u čast Bogu istinu o Njemu?

Sve nam to otkriva da smo dobrano zaboravili nauk starih o intimnoj povezanosti trojstva istine, dobrote i ljepote. Ipak, nismo potpuno zaboravili jer smo u stanju reći (i to redovito činimo) da je nešto istinito ili ne, dobro ili ne, lijepo ili ne neovisno o tome što ljudi mislili o ovom ili onom pitanju. No nije li onda čudno što ljudi uvijek iznova izjavljuju isprazne floskule poput „o ukusima se ne raspravlja“ ne samo kada je riječ o tome koja nam je vrsta sladoleda draža nego i kada je riječ o vrjednovanju umjetničkih djela, pa čak i o ozbiljnim društvenim pitanjima?

Što nam je onda činiti u kontekstu sakralne arhitekture? Smatram da je potrebno prisjetiti se nauka „o starome trojstvu Istine, Dobrote i Ljepote“ (Solženjicin), promatrati ljepotu ostvarenu u mnogobrojnim zdanjima iz prošlosti, nadahnjivati se njima i, u konačnici, utjeloviti ljepotu u našim crkvama da bi tom svojom ljepotom usmjeravale na Onoga koji jest Ljepota, Dobrota i Istina.

Hram Duha Svetoga

Međutim, postoji jedan drugi hram koji svojim dostojanstvom i čašću nadilazi sve ljudskom rukom podignute hramove. Riječ je o hramu kojeg je sazdao sâm Bog i u njemu odlučio prebivati. To je hram našega tijela u kojem po krštenju prebiva Duh Sveti (cf. 1 Kor 6,19). Taj hram upućuje onkraj sebe, na Onoga koji ga je sazdao na svoju sliku i priliku, na Onoga koji ga nakon Pada nije prepustio njemu samome, već mu je izišao ususret kako bi mu vratio izvornu ljepotu koja je narušena grijehom. (Štoviše, taj će hram na kraju vremena Bog preobraziti u veličanstveno zdanje koje će svojom ljepotom i sjajem nadilaziti iskonsko stanje naših praroditelja.) I ljude bi, promatrajući taj hram, njegova ljepota trebala dovesti do istine o Bogu.

U čemu se pak očituje ljepota tog hrama? Očituje se u djelatnoj ljubavi, milosrđu i životu u skladu s vrlinama. Stoga bismo, parafrazirajući Renana, mogli reći da način na koji nam se predstavlja istina o Bogu ovisi o čvrstoj moralnosti hrama našega tijela. Drugačije rečeno, način na koji živimo ne otkriva samo našu sliku Boga već se i ljudima oko nas ta slika predstavlja kao istina o Bogu.

Prema tome, ako kaljamo naš hram grijehom, to ima posljedice na naš odnos s Bogom i bližnjima. A ako se istinu o Bogu „prosuđuje“ prema našoj etičkoj dosljednosti kao kršćana, onda se možemo pitati kakve bi posljedice na naše evanđeosko svjedočenje imao grijeh. Nažalost, nije potrebno pitati se: bilo da promatramo sami sebe bilo oko nas, uočit ćemo strašne posljedice grijeha na naš život i život drugih ljudi, a posljedično i na naše evanđeosko svjedočenje.

Stoga bismo trebali odgovoriti na poziv da budemo savršeni i milosrdni poput Oca našega. Osnaženi Božjom milošću, trebamo se izgrađivati stalno izabirući život te ljubeći Boga i bližnje. Pritom će nam od velike pomoći biti usmjeriti pogled na one hramove koji ovjenčani krunom svetosti i ljubavlju upućuju na Onoga koji jest Svetost i Ljubav. Budemo li uz pomoć Duha Svetoga to činili, svjedočit ćemo doista da smo „hram Boga živoga“ (2 Kor 6,16) i bit ćemo svjetlo ljudima koji će, vidjevši ljepotu naše ljubavi i dobrih djela, u duhu i istini slaviti Trojedinoga Boga.

Luka Ilić