Sveti Leon I. Veliki, papa i crkveni naučitelj, „bio je jedan od najvećih papa koji su počastili rimsku stolicu“ (Benedikt XVI). Leon je bio papa u vrlo teškim vremenima: njegov su pontfikat (440.-461.) obilježili neprestani upadi barbara i duboka društveno-politička kriza u zapadnome dijelu Rimskoga Carstva, a sve ga je to primoralo na preuzimanje značajne uloge u političkim pitanjima. Kao što napominje papa Benedikt XVI: „To je, naravno, pridonijelo porastu važnosti i prestiža rimske stolice.“
S likom toga Pape ljudi vjerojatno asociraju hunskoga vođu Atilu, koji mu je nakon njihova susreta 452. godine obećao da će se povući iz Italije i ispregovarati mir s Carem. I dok tri godine kasnije papa Leon nije uspio spriječiti Genserika i njegove barbare u njihovoj dvotjednoj pljački Rima, Leonov je potez da „nenaoružan i okružen samo svojim klerom pođe ususret osvajaču da bi ga molio da se zaustavi, doveo je barem do toga da Rim ne bude zapaljen, te da od strašne pljačke budu pošteđene bazilike Sv. Petra, Sv. Pavla i Sv. Ivana, u koje se sklonio dio prestrašenoga stanovništva” (Benedikt XVI).
Međutim, široj je javnosti vjerojatno manje poznato da je papa Leon I. Veliki bio vrstan propovjednik, o čemu nam svjedoči gotovo stotinu sačuvanih propovijedi, kao i njegova važna uloga u obrani pravovjerja, točnije, nauka Efeškoga (431.) i Kalcedonskoga sabora (451.).
I dok je Efeški sabor osudio Nestorijevo krivovjerje prema kojem su Isusove dvije naravi bile odvojene te su posljedično u jednom čovjeku prebivale dvije osobe, Isus i božanski Logos, Kalcedon je odbacio „Eutihovo krivovjerje koje je nijekalo ljudsku narav Sina Božjega“. Potonji je sabor potvrdio „jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj Osobi, bez miješanja i bez dijeljenja“. Papa Benedikt XVI. ulogu sv. Leona Velikoga u Kalcedonskom saboru opisuje sljedećim riječima:
„Ovu je vjeru u Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka potvrdio i papa [Leon] u značajnome doktrinalnom tekstu koji je poslao carigradskomu biskupu, u takozvanome Pismu Flavijanu (lat. Tomus ad Flavianum, op. a.), koji su, nakon što je pročitan u Kalcedonu, nazočni biskupi rječitom aklamacijom prihvatili, o čemu je sačuvana i bilješka u saborskim spisima: ‘Petar je progovorio po Leonovim ustima’, jednoglasno su uzviknuli saborski oci“ (prijevod blago izmijenjen).
Zašto čitati Tomus ad Flavianum?
Upravo bih vam poznatu Leonovu poslanicu htio preporučiti za čitanje. No zašto bismo uopće trebali čitati Tomus ad Flavianum?
Prvo, budući da je riječ o „staroj knjizi“, klasiku kršćanske teološke misli, vrijede svi oni argumenti u prilog čitanja starih knjiga koje sam naveo u tekstu Zašto čitati stare knjige? Ipak, da budem nešto konkretniji od toga, smatram da postoje dva temeljna razloga zašto čitati Tomus ad Flavianum: 1) zato što je riječ o važnome svjedočanstvu kalcedonske vjere kao i papinskoga primata i 2) jer je riječ o vrsnome teološkom djelcu koje svojom (relativnom) jednostavnošću i jasnoćom može pomoći obogatiti naše razumijevanje katoličke vjere i izbjeći opasnost nestorijanizma i monofizitizma.[1] No što točno naučava sv. Leon Veliki u Tomus ad Flavianum?
Kristovo dvostruko rođenje
Polazišna točka Leonova izlaganja jest Apostolsko vjerovanje: vjerujem „u Boga Oca svemogućega, i u Krista Isusa Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je rođen od Duha Svetoga i Marije djevice“. U toj vjeroispovijesti nalazimo svjedočanstvo u prilog Kristova dvostrukoga rođenja: 1) od Oca, prije svih vjekova, i 2) od Marije, u vremenu. Komentirajući rođenje od Oca, Leon Veliki u nekoliko redaka sažima nicejsko-carigradski nauk o Isusu Kristu po pitanju njegove božanske naravi:
„Budući da se vjeruje da je Otac Bog i svemoguć, izjavljuje se da mu je i Sin suvječan; nipočemu različit od Oca, jer je Bog od Boga; svemogući od Svemogućeg; suvječan rođen od Vječnog; niti je kasniji po vremenu, niti niži po moći, niti različit po slavi, niti odijeljen po naravi“ (Ep. 28.2; DH 290).
Sveti Leon inzistira da se Sin Božji rodio kao ljudsko dijete (protiv Eutiha i ostalih monofizita) i to od Djevice Marije (protiv Nestorija). Pritom objašnjava svrhu utjelovljenja – obnova čovjeka, pobjeda nad smrću i uništenje đavla:
„Taj je pak isti vječni Jedinorođenac vječnog Oca, ‘rođen od Duha Svetog i Marije djevice’. To rođenje u vremenu nije onom božanskom i vječnom rođenju ništa oduzelo, ništa dodalo, nego je čitavo posvećeno obnovi čovjeka koji je bio zaveden, tako da je pobijedio i smrt i svojom silom uništio đavla koji je vladao carstvom smrti. Ne bismo naime mogli nadvladati začetnika grijeha i smrti, da našu narav nije uzeo i učinio svojom onaj kojeg nije mogao niti grijeh okaljati niti smrt zadržati“ (Ep. 28.2; DH 291).
Marijino bogomaterinstvo i djevičanstvo
Papa Leon u ovome djelcu eksplicitno potvrđuje Marijino djevičanstvo prije poroda (lat. ante partum) i u porodu (lat. in partu). Leon I. tako piše:
„Začet je naime po Duhu Svetom u krilu djevice majke, koja ga je na isti način rodila sačuvavši djevičanstvo, kao što ga je i začela neoskvrnuvši djevičanstvo. … Rođen novim rođenjem: jer neoskvrnjeno djevičanstvo koje nije znalo za požudu, podarilo je tvar za tijelo. Od Gospodinove Majke uzeta je narav a ne grijeh, i premda je njegovo rođenje čudesno, narav Gospodina Isusa Krista rođena iz krila Djevice nije zato različita od naše“ (Ep. 28.2, 4; DH 291, 294).
U ovome navodu također nalazimo eksplicitnu afirmaciju Marijina bogomaterinstva. Prema tome, Tomus ad Flavianum nudi važno svjedočanstvo o tim dvjema marijanskim dogmama.
Nepromjenjivi i bestrastveni Bog
Nadalje, Tomus ad Flavianum potvrđuje dva klasična nauka koja danas napadaju ne samo protestantski već i neki katolički teolozi. Riječ je o Božjoj nepromjenjivosti (lat. incommutabilis) i Božjoj nepodložnosti patnji, odnosno bestrašću (lat. impassibilitas). Sveti Leon Veliki tako piše:
„Sačuvavši dakle vlastitosti obiju naravi i sjedinivši ih u jednoj osobi, uzvišenost je prihvatila poniznost, snaga slabost, a vječnost smrtnost; da bi se isplatio dug našeg stanja, napovrediva se narav sjedinila s onom koja može trpjeti: a to je bilo podobno za naše ozdravljenje, kako bi jedan te isti ‘posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus’ [1 Tim 2,5] po jednoj (naravi) mogao umrijeti, a po drugoj ne bi mogao. Dakle, pravi Bog se rodio u potpunoj i savršenoj naravi pravog čovjeka, sav u svojem i sav u našem – našim pak zovemo ono što je Stvoritelj od početka u nama sazdao i što je na sebe uzeo da bi obnovio; ono naime što je zavodnik donio i što je zavedeni čovjek prihvatio, nije kod Spasitelja ostavilo nikakav trag….
On je uzeo lik sluge bez nečistoće grijeha, uzvisivši ljudsko a ne umanjivši božansko, jer je ono ispražnjenje kojim se je nevidljivi pokazao vidljivim, bila naklonost smilovanja a ne nedostatak moći“ (Ep. 28.3; DH 293).
Nešto kasnije Papa piše o nepromjenjivome Bogu (incommutabilis Deus), „čija je volja nerazlučiva od njegove dobrote“ (Ep. 28.3; Tanner 1990, 79). Na drugome pak mjestu Leon piše:
„Dakle, sišavši s nebeskog prijestolja Sin je Božji ušao u slabost ovog svijeta, ne odvajajući se od Očeve slave, novim rođenjem rođen u novom poretku. U novom poretku: jer nevidljiv po svojim (svojstvima) postao je vidljiv po našima, on nepojmljiv htio je biti pojmljiv; ostavši prije svih vremena započeo je biti u vremenu; Gospodar je svemira, zasjenivši neizmjernost svoga veličanstva, uzeo je lik sluge. Bog koji ne može trpjeti ponizio se postavši čovjekom koji može trpjeti, a besmrtni se podložio zakonima smrti. (…) On koji je pravi Bog, isto je tako i pravi čovjek, i u tom jedinstvu nema nikakve prijevare, jer su u uzajamnom odnosu malenost čovještva i uzvišenost božanstva. Kao što se Bog ne mijenja smilovanjem tako se ni čovjek ne poništava uzvišenjem. Svaka narav djeluje u zajedništvu s drugom prema svojim vlastitostima: Riječ naime radi ono što spada na Riječ, a tijelo ono što pripada tijelu. Jedna od njih blista čudesima, druga podliježe nepravdama. I kao što Riječ ne napušta jednakost Očeve slave, tako ni tijelo ne napušta vlastitosti našeg roda“ (Ep. 28.4; DH 294).
Ovi nam navodi nude snažno svjedočanstvo u prilog Božje nepromjenjivosti kao i Božjega bestrašća, odnosno da je Krist „tijelom podložan patnji“, ali „u božanstvu ne potpada pod patnju“ (Grgur Nazijanski, Ep. CI. 14).
Soteriološko značenje vjere u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka
Prethodni odlomak ujedno upotpunjuje Leonovo soteriološku misao: Isus Krist treba biti pravi Bog i pravi čovjek da bi spasio svijet, ali pritom nije riječ o tome da svaka narav djeluje neovisno jedna od druge. Radije, ljudska i božanska narav u Isusu Krisu u uzajamnome su odnosu i „svaka narav djeluje u zajedništvu s drugom prema svojim vlastitostima“ (cf. Green 2008, 225).
Sveti Leon Veliki pak pred kraj pisma eksplicitno potvrđuje da ispovijedati vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, ima soteriološko značenje:
„[Petar] je, po Očevoj objavi, ispovijedio da je On istodobno Krist i Sin Božji: tȁ primiti jedno od njih bez drugoga nije bilo od koristi za spasenje, a bilo je jednako opasno vjerovati da je Gospodin Isus Krist bilo samo Bog bez čovjeka bilo čovjek bez Boga“ (Ep. 28.5).
Potvrditi, dakle, „jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj Osobi, bez miješanja i bez dijeljenja“ (Benedikt XVI) jest „vjera po kojoj Katolička Crkva živi i napreduje“ (Ep. 28.5).
Što je vlastito Isusovoj ljudskoj, a što njegovoj božanskoj naravi?
Vidjeli smo ranije kako Leon napominje da „svaka narav djeluje u zajedništvu s drugom prema svojim vlastitostima“. Razlažući što pripada Isusovoj ljudskoj, a što njegovoj božanskoj naravi, papa Leon nudi nam „ključ“ za razumijevanje nekih naizgled nepomirljivih izjava i događaja o Isusu koje nailazimo u evanđeljima. Drugim riječima, Leon nam pomaže prepoznati što bismo trebali pripisati Isusovoj ljudskoj, a što njegovoj božanskoj naravi. Papa piše:
„Ne može ista narav reći: ‘Ja i Otac jedno smo’ [Iv 10,30] i reći: ‘Otac je veći od mene’ [Iv 14,28]. Premda je u Gospodinu Isusu Kristu jedna osoba boštva i čovještva, ipak je različito ono po čemu je objema zajedničko poniženje, i po čemu im je zajednička slava. Po čovještvu koje ima od nas manji je od Oca, a po boštvu koje ima od Oca jednak je Ocu“ (Ep. 28.4; DH 295).
Communicatio idiomatum
S druge strane, iako je tvrditi da je Isus Krist trpio u svome boštvu pogrješno, ipak slijedeći Sveto pismo možemo reći da je Isus Krist bio razapet i umro. Time dolazimo do učenja o priopćavanju vlastitosti (lat. communicatio idiomatum). Prema tom učenju, Kristove božanske i ljudske karakteristike i aktivnosti trebale bi se priricati jednoj Utjelovljenoj Riječi (cf. Ott 2018, 173). To učenje nalazimo i u Leonovu Tomus ad Flavianum. Papa tako objašnjava da zbog jedinstva dviju naravi u osobi Isusa Krista,
„čitamo o Sinu čovječjem koji je sišao s neba kad je Sin Božji uzeo tijelo od Djevice koja ga je rodila. I opet se kaže da je Sin Božji bio razapet i pokopan iako zapravo to nije u Njegovu boštvu po kojem je Jedinorođeni suvječan i istobitan s Ocem, već je u Svojoj slaboj ljudskoj naravi pretrpio te stvari“ (Ep. 28.5).
Tomus ad Flavianum kao potvrda papinskoga primata
Konačno, papa Benedikt ističe da je Leon bio „neumoran zastupnik i promicatelj rimskoga primata, predstavljajući se kao istinski nasljednik apostola Petra: toga su bili svjesni brojni biskupi, većinom istočni, okupljeni na Saboru u Kalcedoniji“. Taj je sabor, kao što smo imali priliku vidjeti ranije, ispovjedio vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, a tu je vjeru potvrdio i papa Leon u svome Pismu Flavijanu. Benedikt XVI. objašnjava da
„[p]onajprije iz ovog zahvata, ali i iz drugih izvršenih za kristoloških rasprava tih godina, postaje jasno da je papa na osobiti način shvaćao odgovornost Petrova nasljednika, čija je uloga jedinstvena u Crkvi, jer ‘samo je jednom apostolu povjereno ono što je svim apostolima objavljeno’, kao što kaže Lav u jednoj od svojih propovijedi o blagdanu sv. Petra i Pavla (83,2). I tu je odgovornost papa znao vršiti, na Zapadu i na Istoku, sudjelujući u raspravama u različitim okolnostima s razboritošću, čvrstoćom i jasnoćom, svojim spisima i služeći se izaslanicima. Na taj je način pokazao da je vršenje rimskoga primata bilo potrebno tada, kao što je potrebno i danas, da bi se učinkovito moglo služiti zajedništvu, kao značajki jedinstvene Crkve Kristove.“
Prema tome, želimo li saznati kako je jedan od najvećih papa shvaćao odgovornost Petrova nasljednika, Tomus ad Flavianum idealno je mjesto za to.
„Petar je progovorio po Leonovim ustima!“
Zasigurno bi se dalo još mnogo toga napisati o Leonovu Tomus ad Flavianum, ali da ne bih upao u napast da učinim ovaj tekst duljim od te slavne poslanice, koja broji nešto manje od 4000 riječi u engleskom prijevodu, zaustavit ću se ovdje i radije vas uputiti na spomenuti engleski prijevod poslanice koji možete pronaći na stranici New Advent. Vjerujem da ćete nakon čitanja tog teksta shvatiti zašto su koncilski oci u Kalcedonu uskliknuli: „Petar je progovorio po Leonovim ustima!“
Luka Ilić
Korištena literatura
- Papa Benedikt XVI. 2008. „Kateheza na općoj audijenciji (srijeda, 5. ožujka 2008)“. The Holy See. URL: http://www.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/audiences/2008/documents/hf_ben-xvi_aud_20080305.html (Pristupljeno: 17. veljače 2021).
- Heinrich Denzinger & Peter Hünermann. 2002. Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (Đakovo: Karitativni fond UPT).
- Bernard Green. 2008. The Soteriology of Leo the Great (Oxford: Oxford University Press).
- Grgur Nazijanski. 2005. Teološki govori i teološka pisma, prev. Marijan Mandac (Split: Služba Božja).
- Ludwig Ott. 2018. Fundamentals of Catholic Dogma (Baronius Press).
- Norman P. Tanner. 1990. Decrees of the Ecumenical Councils, 2 sv. (Washington, D.C.: Georgetown i Sheed & Ward).
[1] Nestorijanizam naučava da „Sin Djevice Marije nije ista osoba kao i Sin Božji“, nego da su „u Kristu, analogno dvjema naravima, također dva subjekta ili osobe“ (Ott 2018, 156). Prema nestorijanizmu, „[d]vije su osobe međusobno povezane pukim akcidentalnim ili moralnim jedinstvom“, a „čovjek Krist nije Bog, već nositelj Boga“ (ibid). Nadalje, „[u]tjelovljenje ne znači da je Bog-Sin postao čovjekom, nego samo da je Božja Riječ prebivala u čovjeku na isti način na koji Bog prebiva u pravednima“ (ibid). Ljudske pak aktivnosti poput rađanja, patnje i smrti „mogu se ustvrditi samo o Kristu-Čovjeku“, a „božanske aktivnosti (stvaranje, svemoć, vječnost) samo o Božjoj Riječi“ (ibid), čime se niječe priopćavanje vlastitosti (lat. communicatio idiomatum). Iz svega toga slijedi da Djevicu Mariju ne možemo nazivati titulom Bogorodice (Theotokos), koja se uobičajila od vremena Origena, nego je samo Čovjekorodica (Anthropotokos) ili Kristorodica (Christotokos) (cf. ibid).
Što se monofizitizma tiče, nastao je kao reakcija na nestorijanizam. Prema monofizitizmu, u Kristu postoji ne samo jedna osoba već i samo jedna narav. Monofiziti su naučavali da „je Krist doista od dvije naravi, ali ne u dvije naravi“ (ibid, 159). Neki su monofiziti pretpostavljali preobrazbu ljudske u božansku narav ili da je ljudska narav apsorbirana u božansku, drugi pak miješanje dviju naravi u novu narav, a treći sastavinu dviju naravi na način sjedinjenja duše i tijela u čovjeku (cf. ibid).