Jurski park: „Ako možemo, bismo li i trebali?“

Jurski park (Izvor: Youtube).
Jurski park (Izvor: Youtube).

Što bi bilo kada bi čovjek uspio oživjeti dinosaure? Odgovor na to pitanje nudi nam znanstveno-fantastični film Jurski park (1993.), kojeg je režirao Steven Spielberg. Film se temelji na istoimenome romanu Michaela Crichtona iz 1990. godine. Ako vam to išta znači, Jurski park postigao je veliki financijski uspjeh, a na 66. dodjeli Oscara film je pobijedio u sljedećim kategorijama: Najbolji vizualni efektiNajbolje miksanje zvuka Najbolja montaža zvuka. I koliko god ti podaci bili interesantni, nas prvenstveno zanima: „Isplati li se pogledati Jurski park?“ Brojni su razlozi zašto pogledati ovaj film, ali bih na poseban način istaknuo temu koju ovaj film problematizira, naime, pitanje čovjekove (ne)odgovornosti s obzirom na znanstvenu i tehničku moć kojom vlada.

Međutim, prije nego što vidimo čemu nas Jurski park može naučiti po tom pitanju, želio bih upozoriti da će, iako neću previše ulaziti u detalje radnje, ipak biti i više nego dovoljno spoilera. Prema tome, ako kojim slučajem niste pogledali film, preskočite sljedeća tri poglavlja i odite izravno na „Jurski park: ocjena filma“. Znajte da ste bili upozoreni.

„Život pronalazi način“

Na otoku Isla Nublar koji se nalazi nedaleko od Kostarike ekscentrični multimilijunaš John Hammond (Richard Attenborough) izgradio je Jurski park, tematski park s kloniranim dinosaurima. Međutim, tragična smrt jednog od radnika uznemirila je Hammondove ulagače te su zatražili inspekciju kako bi zajamčili sigurnost parka kao i svoje investicije. Da bi umirio ulagače, Hammond poziva paleontologa dr. Alana Granta (Sam Neill) i paleobotaničarku dr. Ellie Sattler (Laura Dern), nadajući se njihovoj pozitivnoj ocjeni, dok su ulagači, koje predstavlja odvjetnik Donald Gennaro (Martin Ferrero), pozvali matematičara i teoretičara kaosa Iana Malcolma (Jeff Goldblum).

Isprva su Grant, Sattler i Malcolm zadivljeni svime što vide, ali u njima se polako počinju buditi sumnje. Kako su Hammondovi znanstvenici popunili rupe u genomu dinosaura? Mogu li se u obzir uzeti svi scenariji kada je riječ o kombiniranju gmazovskih i vodozemčevih gena? Premda su, zahvaljujući izravnoj kromosomskoj manipulaciji, svi dinosauri na otoku ženke, postoji li ipak mogućnost njihova razmnožavanja? Drugim riječima, neće li, kao što upozorava Malcolm, „život pronaći način“? Nadalje, koje su opasnosti i rizici ponovnoga oživljavanja vrsta koje su izumrle prije 65 milijuna godina? Koliko možemo znati o izumrlome ekosustavu? Kako možemo pretpostaviti da ga uopće možemo kontrolirati? Konačno, ako znanstvenici mogu nešto učiniti, znači li to da bi i trebali to učiniti? Malcolm najbolje izražava zabrinutost zbog Hammondova nedostatka odgovornosti:

„Johne, ne uviđaš li opasnost koja je inherentna ovomu što radite ovdje? Genetička moć jedna je od najstrašnijih (eng. awesome) sila koju je ovaj planet ikad vidio, a ti s njom postupaš poput djeteta koje je pronašlo očev pištolj….

Reći ću ti u čemu je problem sa znanstvenom moći koju koristite ovdje: nije zahtijevala disciplinu da ju se stekne. Pročitali ste što su drugi učinili i načinili ste sljedeći korak. Niste sami stekli znanje tako da nemate nikakve odgovornosti za njega. Stajali ste na ramenima divova da biste ostvarili nešto što brže moguće i prije nego što ste znali što imate, patentirali ste to, i zapakirali, i nalijepili na plastičnu kutiju za ručak, a sad [udarajući o stol] prodajete to, želite prodati to.“

Hammond odgovara da Malcolm ne odaje njegovim znanstvenicima odgovarajuće priznanje za njihov rad, dodajući da su oni uspjeli ostvariti stvari koje nitko nikada nije napravio. No Malcolm nije impresioniran:

„[T]voji su znanstvenici toliko bili zaokupljeni time što mogu ili ne mogu učiniti da se nisu zaustavili da promisle o tome trebaju li to učiniti.“ (naglašavanje moje)

No nije li Malcolm običan ludit kao što tvrdi Hammond?[1] Drugim riječima, nije li u korijenu Malcolmove (kao i Grantove i Sattlerine) nelagode protutehnološki i protuznanstveni stav? Smatram da nije, ali ne zato što su svo troje znanstvenici. Naime, i znanstvenici se mogu protiviti nečemu i odbacivati to isključivo zato što to ne razumiju ili ne smatraju uvjerljivim. Znanstvenici su na kraju krajeva ljudi i ništa im ljudsko nije strano, pa ni odbacivanje određenih istina jer ih ne mogu razumjeti.

Netko bi mogao reći da su naknadni događaji potvrdili njihove sumnje. Naravno, kritičar bi mogao prigovoriti da problem nije samo bila znanstvena, tehnička i tehnološka moć koju Hammond i njegovi znanstvenici nisu razumjeli, a ni kontrolirali, već su veliku ulogu odigrali korporacijska špijunaža, gramzljivost i sabotaža Dennisa Nedryja (Wayne Knight). Ipak, ne mogu se oteti dojmu da bi čak i bez tih nesretnih događaja u jednome trenutku došlo do katastrofe. Tu dolazimo do temeljnoga razloga koji u Malcolmu, Grantu i Sattler budi nelagodu – čovjekov hibris[2] i njegovo igranje Boga.

„Ako možemo, bismo li i trebali?“

Naime, Jurski park predočava nam ljude koji u svojim rukama imaju nevjerojatnu moć koju zapravo ne razumiju i želju da čine stvari isključivo zato što mogu. U konačnici, oni tu moć i koriste, ne uzimajući u obzir posljedice svojih čina. Sve se to dade svesti na Hammondovu slavnu rečenicu iz filma: „Stvaranje je čin čiste volje“. Drugim riječima, znanost nudi čovjeku moć da preobrazi prirodu na način kako on to želi. Film nam tako ukazuje na sada već klasični problem čovjekove (ne)odgovornosti s obzirom na moć koju je stekao putem znanosti i tehnike. Međutim, premda je točno da možemo učiniti brojne stvari, znači li to da bismo to trebali doista i činiti?

Zasigurno bi se dalo naći nemali broj onih koji smatraju da je znanost moralno neutralna. Te bi osobe argumentirale da nije problem u znanosti kao takvoj, već u načinu kako se njome služimo. Ako se njome koristimo za dobro, onda je dobra, a ako za zlo, onda je zla. Ipak, znanost je po svojoj naravi moralno neutralna.

No što bi uopće značilo da je neki čin „moralno neutralan“? Vjerujem da bismo se mogli složiti kako je, na primjer, disanje moralno neutralno ili, filozofijskim rječnikom, tzv. actus hominis, odnosno „čin čovjeka“. Općenito se pod tim podrazumijeva čovjekovo djelovanje koje je rezultat prirodne nužnosti, koje je nevoljno i nema etičke implikacije. Riječ je o činima koje čovjek dijeli s drugim živim bićima poput već spomenutoga disanja, hranjenja, spavanja itd. S druge je pak strane tzv. actus humanus, tj. „ljudski čin“. Tu je riječ o specifično ljudskome činu koji proizlazi iz razuma i slobode. Kao što Toma Akvinski objašnjava:

„Između svih radnji što ih čovjek izvodi, samo se one nazivaju ‘ljudskima’ (humanae) u pravom smislu riječi koje pripadaju čovjeku kao čovjeku. A čovjek se po tome razlikuje od nerazumnih stvorenja što je gospodar svojih čina. Zato se kaže da su ljudske u punom smislu riječi samo one radnje kojih je čovjek gospodar. No čovjek je gospodar svojih čina po razumu i volji, zbog čega se slobodno čovjekovo rasuđivanje (liberum arbitrium) naziva ‘odličjem volje i razuma’. Dosljedno tome, ljudske su radnje u pravom smislu riječi one koje proizlaze iz promišljene volje“ (STh. I-II, q. 1, a. 1, resp.).

Iz ovoga bi nam trebalo biti jasno da kloniranje dinosaura nije isto kao i disanje ili kihanje. Naime, kloniranje dinosaura jest čin razuma i volje, odnosno radnja koja proizlazi iz razumskoga promišljanja i izbora te se njegova moralnost ne može izjednačiti s onom nevoljnih tjelesnih procesa. Isto vrijedi i za ostale znanstvene prakse i eksperimente. Bi li u slučaju eksperimentiranja na životinjama, kloniranja ljudi, kombiniranja ljudskoga i životinjskoga DNK ili pak genske terapije na reproduktivnim stanicama ili embrijima bila riječ o moralno neutralnim činima? Može li se ovih pet radnji usporediti s moralnom neutralnošću disanja ili kihanja? Kloniranje dinosaura, eksperimentiranje na životinjama, kloniranje ljudi, kombiniranje ljudskoga i životinjskoga DNK i genska terapija na reproduktivnim stanicama ili embrijima, sve su to „ljudski čini“ i kao takvi potpadaju pod moralno vrjednovanje. Budući da je riječ o svjesnim, racionalno promišljenim radnjama, osobe koje ih čine za njih su moralno odgovorne i ovisno o (ne)ispravnosti tih čina, te osobe zaslužuju pohvalu ili osudu, nagradu ili kaznu. Mit je stoga tvrditi da je znanost moralno neutralna, barem u tome smislu.[3]

Međutim, ako znanost nije u tome smislu moralno neutralna, to znači da znanstvenici trebaju usvojiti odgovarajuće vrjednote, norme i vrline u svojem bavljenju znanošću da bi osjećali strahopoštovanje pred moći koju imaju u rukama i odgovorno postupali s njom, kako bi poštovali dostojanstvo osobe i odgovorno se odnosili prema drugim živim bićima. U protivnom će se teško moći oduprijeti napasti da oblikuju čovječanstvo i svijet u skladu sa svojim zamislima, koje će i u najboljem slučaju nužno biti oblikovane kontingentnim faktorima poput, primjerice, vremena u kojem žive ili osobne prošlosti, te čije se sve relevantne posljedice već načelno ne mogu predvidjeti. U manje idealnome slučaju, bez čvrstoga moralnog kompasa znanstvenici će, kao u ovome filmu, činiti stvari naprosto zato što to mogu. Prema tome, Jurski park zorno pokazuje da znanstvenikovo mjerilo (a to vrijedi i za ljude općenito) ne može i ne smije biti „ako mogu nešto učiniti, onda to i smijem (ili trebam) činiti“. No gdje nam je pronaći to mjerilo?

Etičko mjerilo znanosti izvan same znanosti

Trebalo bi nam biti jasno da sama znanost ne može znanstvenicima ponuditi odgovarajuće mjerilo jer, kao što sam pokazao na drugim mjestima (ovdje i ovdje), znanstvenoj metodi, među ostalim, nisu dostupna etička vjerovanja o vrijednosnim sudovima. Naime, ne možemo znanošću dokazati da je ono što su, primjerice, nacistički znanstvenici činili u koncentracijskim logorima doista bilo zlo. Sama nam znanost tako ne može reći jesu li kloniranje dinosaura, eksperimentiranje na životinjama, kloniranje ljudi itd. moralno ispravne ili pogrješne radnje. Drugačije rečeno, znanstvenici ne mogu znanstvenom metodom doći do etičkoga mjerila kojim će se voditi u svome bavljenju znanošću.

Radije, mjerilo kojim bi se znanstvenici trebali voditi jest izvan same znanosti, a u otkrivanju odgovarajućega mjerila smatram da ključnu ulogu igraju filozofija i religija. Riječ je o mjerilu koje bi nam trebalo pomoći odrediti što je dobro, a što zlo. Ujedno bi nam to mjerilo trebalo pomoći prepoznati koje vrline trebamo usvajati, a koje poroke odbaciti, te odrediti što nam je dužnost činiti, a što ne činiti, odnosno izbjegavati. Koji je najbolji kandidat za tu ulogu? Smatram da to mjerilo u konačnici može biti jedino Bog koji je po svojoj naravi dobro, koji predstavlja izvor i temelj svih moralnih vrjednota i dužnosti. Naravno, obrazlaganje zašto je na kraju krajeva Bog to mjerilo i je li to čitava priča zahtijevalo bi daleko više prostora, pa to ostavljam za neku drugu priliku.

Prema tome, Jurski park skreće našu pozornost na čovjekovu odgovornost i dužnosti spram drugih ljudi, čitavoga čovječanstva i kozmosa u koji ga je postavio Stvoritelj. Ujedno ga upozorava na opasnosti njegova hibrisa kao i na posljedice njegove gramzljivosti.

Jurski park: ocjena filma

Kao što sam napomenuo na početku, ne bih ulazio u detalje radnje jer vam ne želim (previše) pokvariti doživljaj. Prijeći ćemo stoga na ocjenu filma i razloge zašto pogledati Jurski park.

Smatram da je glumačka postava jako dobra, a zanimljivo je promotriti kako se kroz film razvijaju određeni likovi poput Alana Granta. Specijalni efekti i dalje se dobro drže. Jedan od razloga je i taj što se filmska ekipa još uvijek velikim dijelom oslanjala na praktične efekte, a manje na CGI. Soundtrack je izvrstan, što i ne čudi jer ga je skladao John Towner Williams koji je desetljećima surađivao sa Spielbergom (Ralje, E.T.Indiana Jones itd.), a također je skladao glazbu za izvornu trilogiju Zvjezdanih ratova. Ukratko, Jurski park zabavan je i kvalitetan film i dan-danas se izvrsno drži, što se ne može reći za ostatak franšize. Sve su to dobri razlozi za gledanje i ponovno gledanje ovoga filma.

Osobno bih pak u prvi plan stavio ranije spomenutu temu čovjekove (ne)odgovornosti s obzirom na znanstvenu i tehničku moć kojom vlada. Gledano kroz tu prizmu, film postavlja sljedeće pitanje: „Čak i kada bismo posjedovali moć oživljavanja dinosaura, bismo li to trebali i učiniti?“ Ipak, koliko god ta tema bila važna, nisam stekao dojam da su likovi i radnja žrtvovani zbog teme. Radije, tema, likovi i radnja međusobno se podupiru kao što bi i trebalo biti u svakome dobrom filmu. Konačno, Jurski park preporučio bih i svim ljubiteljima dinosaura. Samo trebate znati da u ovome filmu nema nijednoga dinosaura s perjem.

U svakome slučaju, čim uhvatite priliku, pogledajte Jurski park. Samo jedno upozorenje za kraj: čuvajte se divovskih „purana“.

Luka Ilić


[1] Luditi su bili pripadnici pokreta spontanoga otpora engleskih radnika (od polovice XVIII. i u prvim desetljećima XIX. stoljeća), koji su se na početku industrijske revolucije pobunili protiv uvođenja strojeva. Naime, njihovim su uvođenjem brojni radnici izgubili posao. Luditi su potpaljivali skladišta, uništavali strojeve i rušili tvorničke zgrade. Kada se danas nekoga nazove luditom, to znači da se ta osoba protivi tehničkom i tehnološkom napretku zbog promjena koje ovi nose.

[2] Hibris (grč. ὕβρıς) je „obijest koja dovodi do oholosti, drskosti, prkosa, razuzdanosti, nasilja i zločina. U antičkih grčkih pjesnika (osobito u tragedijama) i povjesničara hibris (odn. personificirana Hybris, božica obijesti) ima veliku ulogu. Kada ovlada čovjekom, navodi ga na djela kojima izaziva bogove i srlja u propast“ (Hrvatska enciklopedija).

[3] Uzmemo li znanost u smislu pukog popisa istinitih empirijski provjerljivih propozicija o svijetu i njihovih logičkih posljedica, onda ona jest moralno neutralna.

Jedan komentar Dodajte vaš
  1. Poznata moralna dilema: Prugom ide vlak i otkazale su mu kočnice. Kilometar naprijed za tračnice je privezano pet ljudi i vlak će ih sigurno pregaziti ako se nešto ne napravi. U blizini je poluga skretnice koja bi vlak skrenula sigurno na drugi kolosijek, međutim i u tom smijeru na tračnice je privezana jedna osoba. Ako ne uradimo ništa, vlak će pregaziti 5 ljudi. Ako im pomognemo, ubit ćemo jednu nevinu osobu. Koji je stav Crkve? 🙂

Odgovori