Motuproprij „Traditionis Custodes“

Dana 16. srpnja 2021. godine papa Franjo izdao je motuproprij naziva „Traditionis Custodes“ kojim abrogira[1] dijelove motuproprija Benedikta XVI. „Summorum Pontificum“. „Summorum Pontificum“ dozvoljavao je svim svećenicima da bilo kada i bilo gdje slave Tradicionalnu latinsku misu (dalje TLM) koristeći „Missale Romanum“ iz 1962. godine. Još važnije, čini se kako je „Summorum Pontificum“ deklarativne a ne konstitutivne naravi. Novi motuproprij pape Franje abrogira Benediktov i, rekao bih, dokida jezik kojeg Benedikt XVI. koristi. Konkretno, dokida nazive izvanredni i redovni obred. Uz to valja napomenuti da Benedikt samo deklarira pravo svećenika da slavi TLM, a Franjo sada konstituira to pravo.[2]

U ovome tekstu prvo ćemo pogledati hrvatski prijevod motuproprija „Traditionis Custodes“ nakon čega ćemo za svaki članak napisati mišljenje kako ga valja tumačiti. Napominjem kako su fusnote u prijevodu samo kopirane iz službenog dokumenta.

Traditionis Custodes

Čuvari tradicije, biskupi u zajedništvu s rimskim biskupom čine vidljivo načelo i temelj jedinstva njihovih partikularnih Crkava.[3] Pod vodstvom Duha Svetoga, naviještanjem Evanđelja i slavljenjem Euharistije, upravljaju mjesnim Crkvama koje su im povjerene.[4]

U svrhu promicanja sloge i jedinstva Crkve, s očinskom pažnjom prema onima koji se u nekim regijama pridržavaju liturgijskih oblika koji prethode reformi koju je želio Drugi vatikanski sabor, moji predšasnici, sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., dodijelili su i regulirali mogućnost da koriste Rimski misal koji je 1962. izdao Ivan XXIII.[5] Na taj su način namjeravali „olakšati crkveno zajedništvo onim katolicima koji se osjećaju privrženima nekim ranijim liturgijskim oblicima“, a ne drugima.[6]

U skladu s inicijativom mog predšasnika Benedikta XVI. da pozove biskupe na procjenu primjene motuproprija „Summorum Pontificum“ tri godine nakon njegova objavljivanja, Kongregacija za nauk vjere provela je detaljna savjetovanja s biskupima 2020. godine. Rezultati su pažljivo razmatrani u svjetlu iskustva koje je sazrijevalo tijekom ovih godina.

U ovome trenutku, razmotrivši želje koje je izrazio episkopat i čuvši mišljenje Kongregacije za nauk vjere, sada još više želim s ovim apostolskim pismom potaknuti na neprestanu potragu za crkvenim zajedništvom. Stoga sam smatrao prikladnim utvrditi sljedeće:

Članak 1. Liturgijske knjige koje su promulgirali sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s uredbama Drugog vatikanskog koncila, jedini su izraz „lex orandi“ rimskoga obreda.

Članak 2. Dijecezanskom biskupu pripada pravo kao moderatoru, promicatelju i čuvaru cjelokupnog liturgijskog života mjesne Crkve koja mu je povjerena[7], regulirati liturgijska slavlja svoje biskupije.[8] Stoga je njegova isključiva nadležnost odobriti upotrebu Rimskog misala iz 1962. godine u njegovoj biskupiji, prema smjernicama Apostolske Stolice.

Članak 3. Biskup u biskupiji u kojoj do sada postoji jedna ili više grupa koje slave prema misalu koji prethodi reformi iz 1970. godine:

§1. neka utvrdi da ove grupe ne poriču valjanost i legitimitet liturgijskih reformi, koje su usvojene od strane Drugog vatikanskog sabora i papinskog učiteljstva;

§2. neka odredi jedno ili više mjesta na kojima će se vjernici koji su privrženi tim grupama moći okupljati na euharistijska slavlja (međutim, ne u župnim crkvama i bez podizanja novih personalnih župa);

§3. neka utvrdi na određenim mjestima dane u kojima će euharistijska slavlja biti dopuštena prema Rimskom misalu koji je 1962. promulgirao sveti Ivan XXIII[9]. U tim se euharistijskim slavljima čitanja naviještaju na narodnom jeziku, koristeći prijevode Svetoga pisma koje su odgovarajuće biskupske konferencije odobrile za liturgijsku uporabu;

§4. neka imenuje svećenika kojemu su kao biskupovu izaslaniku povjerena ova euharistijska slavlja i pastoral tih grupâ vjernika. Takav svećenik neka bude prikladan za ovakvu odgovornost, vješt u korištenju Missale Romanuma, koji prethodi reformi iz 1970. godine, posjeduje znanje latinskoga jezika dovoljno za temeljito razumijevanje rubrika i liturgijskih tekstova te bude potaknut živom pastoralom ljubavlju i osjećajem crkvenoga zajedništva. Nužno je da taj svećenik ima na srcu ne samo dostojanstveno slavljenje liturgije, već i pastoralnu i duhovnu skrb vjernika;

§5. neka primjereno utvrdi jesu li župe kanonski osnovane u korist ovih vjernika doista korisne za njihov duhovni rast i odlučiti hoće li ih zadržati ili ne;

§6. neka brine da ne odobri nastanak novih takvih grupa.

Članak 4. Svećenici zaređeni nakon objavljivanja ovog motuproprija, a koji žele slaviti euharistijska slavlja koristeći „Missale Romanum“ iz 1962. godine, trebaju podnijeti službeni zahtjev dijecezanskom biskupu koji će se savjetovati s Apostolskom Stolicom prije davanja ovog ovlaštenja.

Članak 5. Svećenici koji već slave euharistijska slavlja prema „Missale Romanum“ iz 1962. zatražit će od dijecezanskog biskupa odobrenje da nastave koristiti to pravo.

Članak 6. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koje je odobrilo Papinsko povjerenstvo „Ecclesia Dei“, prelaze u nadležnost Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Članak 7. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za pitanja unutar njihove nadležnosti, vrše ovlasti Svete Stolice u pogledu poštivanja ovih odredbi.

Članak 8. Prethodne norme, upute, dozvole i običaji koji nisu u skladu s odredbama ovog motuproprija ukidaju se.

Sve što sam proglasio u ovom Apostolskom pismu u obliku motuproprija, naređujem da se poštuje u svim njegovim dijelovima, sve što bi bilo suprotno više nije na snazi te utvrđujem da će se promulgacija izvršiti objavljivanjem u listu  „L’Osservatore Romano“ čime odmah stupa na snagu, a potom će Motu Proprij biti objavljen i u službenom glasilu Svete Stolice, u Acta Apostolicae Sedis.

Dano u Rimu, u bazilici svetoga Ivana Lateranskog, 16. srpnja 2021., na liturgijski spomen Naše Gospe od Karmela, devete godine našega pontifikata.

FRANJO

Kako tumačiti „Traditionis Custodes“

Odmah na početku važno je napomenuti kako tradicionalni misal ostaje na snazi, tj. nije ovim motuproprijem abrogiran isto kao i pretkoncilski brevijar te ostali obredi. Također važno je reći kako ovaj motuproprij ne regulira privatno slavljenje TLM-a niti je iti jedna odredba ovog motuproprija u kontradikciji s prepoznatim pravom na slavljenje TLM-a privatno bilo kada i bilo gdje bez ičije dozvole te stoga taj dio motuproprija „Summorum Pontificum“ ostaje na snazi. Uz to valja imati na umu kako je tekst ovog motuproprija jako nejasan tako da će moja analiza biti temeljena na pravnim spoznajama kao i na različitim komentarima na motuproprij cijelog niza osoba.

Članak 1. Liturgijske knjige promulgirane od strane svetog Pavla VI. i svetog Ivana Pavla II nisu baš u skladu s uredbama II. vatikanskog sabora, odnosno da bismo mogli tvrditi da jesu morali bismo uredbe II. vat. čitati puno šire i davati im značenja koja nemaju. Puno problematičniji je nastavak rečenice u kojem papa Franjo tvrdi da su upravo te liturgijske knjige jedini izraz „lex orandi“ Rimskog obreda što jednostavno nije točno. Rimski obred poznaje mnoge oblike od kojih je „Novus ordo misae“ najmlađi i najrašireniji. Tisućljetno liturgijsko bogatstvo neće preko noći nestati. Sjetimo se da su stanovnici Milana branili oružjem svoj Ambrozijanski obred, Mozarapski obred još uvijek se služi u nekim mjestima u Španjolskoj, glagoljaška misa služi se u Hrvatskoj itd. TLM je samo jedna od misâ koja ukrašava liturgijsku krunu Katoličke Crkve a ne nečiji hir ili puki estetski izbor. Pitanje koje se postavlja jest koji je normativni sadržaj prvoga članka motuproprija. Jednostavno rečeno, nema ga. Prvi članak ne normira ništa. Pribjegavanje mišljenju da ovaj članak ne normira ništa najmanje je loše rješenje zato što bismo u suprotnom bili primorani tvrditi da papa može normirati što je „lex orandi“, a što ne. Bilo bi to kao da papa normativnim tekstom odluči kako kršćanska vojska nije odnijela pobjedu kod Lepanta. Tumačimo li ovaj članak „stricto sensu“ tada ne bi bio abrogiran samo „Summorum Pontificum“, već i „Anglicanorum coetibus“ kao i uzus ordinarijata (koji potpada pod Rimski obred) te svi drugi uzusi koji potpadaju pod Rimski obred.

Članak 2. Ovaj članak ponavlja ono što već znamo i što je očito, a to je da biskupu pripada pravo „kao moderatoru, promicatelju i čuvaru cjelokupnog liturgijskog života mjesne Crkve koja mu je povjerena“ regulirati liturgijska slavlja svoje biskupije, međutim nakon toga biskupu se daje isključiva nadležnost odobravanja upotrebe Rimskog misala iz 1962. godine dok člankom 4. Apostolska Stolica ipak zadržava određeno pravo sebi što znači da biskupska vlast ipak nije isključiva kako tvrdi članak 2. Uzevši u obzir opće i posebno zakonodavstvo nalazimo se u bizarnom kolopletu ovlaštenjâ i jurisdikcijâ. Naime, biskupskim konferencijama pripada pravo odobravanja liturgijskih prijevodâ, biskupima su privržena mnoga prava (biskup je vrhovni zakonodavac u svojoj biskupiji), ali iz nekog razloga biskup nije u stanju sam odlučiti o molbi novoređenika da slavi TLM.

Članak 3. Kada bismo tumačili „stricto sensu“ tada bismo izrazili čuđenje nad ovim člankom jer on na početku govori o slavljenju prema misalu koji prethodi onome iz 1970., dakle o misalu iz 1965. U narednim paragrafima ipak govori o misalu iz 1962. tako da se čini kako je papa zaboravio na misal iz 1965. i da se ovaj članak ipak odnosi na misal iz 1962.

§1. Prvi paragraf traži od biskupa na čijem teritoriju postoje grupe koje slave po misalu iz 1962. da utvrdi pravovjernost pripadnikâ takvih grupa, ali samo prema liturgijskim reformama i to samo onima usvojenima na Drugom vatikanskom saboru. Temeljni dokument liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora jest „Sacrosanctum concilium“ koji u paragrafu 4. navodi: „…Sveti Sabor, slijedeći vjerno predaju, izjavljuje:sveta Majka Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede, te hoće da se oni i dalje čuvaju i na svaki način njeguju“. Važno je napomenuti kako motuproprij nigdje ne traži od tih vjernikâ ikakvo mišljenje o obredima koje su promulgirali sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II. što onda čini članak prvi još besmislenijim. Uz to nije jasno kako će biskupi točno utvrđivati navedenu pravovjernost, kakvu logistiku bi biskupi trebali osigurati i znači li to da će biskup morati osnovati nekakvu klerikalnu policiju koja će stajati na vratima i ispitivati vjernike njihove stavove o dokumentima Drugog vatikanskog sabora. Kako bismo izbjegli dodatne kolizije ovaj paragraf valja tumačiti usko tako da se traži afirmacija valjanosti i načelne legitimnosti novog obreda s čim, vjerujem, gotovo nitko od vjernika privrženih starom obredu neće imati problema.

§2. Ovdje se traži od biskupa da odredi mjesta na kojima će se skupine privržene TLM-u moći okupljati na euharistijsko slavlje i zabranjuje se da to budu župne crkve te se zabranjuje podizanje novih personalnih župa. Nejasno je zašto su župne crkve zabranjen teritorij. Namjerno ili ne ovakva norma pretvara vjernike privržene TLM-u u drugorazredne i unosi novu podjelu u Crkvu. Je li TLM manje vrijedan? Može li neki obred, posebice toliko etabliran i star obred koji je iznjedrio nebrojene svece, biti element razdora i nešto što treba suzbijati i gledati kao lošu praksu? Motiv iza ove norme potpuno mi je nejasan. Sve u svemu takvim vjernicima preostaju kapelice unatoč tome što je tradicionalna pobožnost toliko nabujala da ne znam gdje će svi ti ljudi stati. Uzevši u obzir popratno pismo pape Franje uz ovaj motuproprij nikako ne vidim očinsku skrb prema vjernicima niti zabrinutost za jedinstvo budući da se neke vjernike pokušava marginalizirati i to, ironično, u isto vrijeme kada se u župnim crkvama po svijetu održavaju LGBT mise, TLM nije dobrodošao.

§3. Treći paragraf ovoga članka daje ovlaštenje biskupu da i on može utvrditi kada će se na mjestima određenima za slavlje TLM-a slaviti TLM. Uz to traži se da se čitanja pročitaju i na narodnom jeziku što bi značilo da od sada nije više dozvoljeno pročitati čitanje i evanđelje samo na latinskom. Potrebno je nakon toga pročitati i na narodnom jeziku koristeći odobrene prijevode. Odredba je prilično čudna s obzirom na to da je potpuno dozvoljeno slaviti „Novus ordo“ isključivo na latinskom (čak i čitanja i evanđelje), a Tradicionalnu latinsku misu sad nije.

§4. Svećenik kojeg se imenuje za vršenje ovog pastorala mora dobro znati latinski jezik, mora biti potaknut ljubavlju i osjećajem crkvenoga zajedništva te dostojanstveno slaviti liturgiju te pastoralno i duhovno brinuti za vjernike. Dakle, taj svećenik mora imati kvalitete kakve bi trebao imati svaki svećenik (iako se kandidate za ređenje ne provjerava ni na koji način kako bi se utvrdilo jesu li u skladu s kanonskim normama vezanima uz latinski jezik) tako da ne vidim ništa sporno u ovom paragrafu osim možda redundantnosti.

§5. Kao i u paragrafu 4. ovdje imamo svojevrsnu normativnu redundantnost. Naime, biskup mora paziti da su župe kanonski osnovane i da su korisne za duhovni rast vjernikâ. Ako nisu tada mu je dozvoljeno ukinuti župe. Dakle, biskup treba s TLM župama postupati onako kako bi trebao postupati sa svakom župom. Svaka župa treba biti na duhovnu korist vjernikâ i svaka koja nije treba biti ukinuta ili drastično izmijenjena. Uzevši u obzir statistike prema kojima pohađatelji TLM-a gotovo 100% ne podržavaju kontracepciju, abortus, sodomiju, spolni čin prije braka itd., a pohađatelji „Novus ordo“ u daleko većem broju podržavaju sve nabrojano po ovom kriteriju biskupi bi trebali pozatvarati popriličan broj „Novus ordo“ župa.

§6. S obzirom na članak drugi koji potvrđuje opće kanonsko pravilo da je biskup vrhovni zakonodavac u svojoj biskupiji i da mu pripada isključiva ovlast upravljanja liturgijskim životom u svojoj biskupiji ovaj paragraf treba tumačiti kao preporuku. U suprotnom bi članak drugi bio u dodatnoj koliziji s člankom četvrtim, a takvu normativnu konfuziju valja izbjegavati poradi jasnoće i ujednačene primjene. Dakle, biskup može odobriti nastanak novih grupâ iako mu se to, ponovno iz nejasnih razloga, ne preporučuje.

Članak 4. Svećenici zaređeni nakon 16. srpnja 2021. godine trebaju tražiti od biskupa dozvolu ako žele slaviti euharistijska slavlja po misalu iz 1962. godine, a biskup će se prije davanja ovlaštenja savjetovati s Apostolskom Stolicom. Ponovno se susrećemo s jezikom koji naslućuje da je TLM nešto opasno, vrijedno posebne pažnje i treninga pa tako svećenik koji želi slaviti TLM mora dobiti ne samo odobrenje od biskupa, već i od Apostolske Stolice. Dakle, mora imati odobrenja dvije razine što je potpuno nepotrebno, rekao bih i štetno.

Članak 5. Svećenici koji već služe TLM ne moraju dobiti odobrenje i od Apostolske Stolice, već je dovoljno odobrenje samo od biskupa. Opet podjele vjernikâ na prvorazredne i drugorazredne. Zaista ne vidim smisao u ovome (kao ni u cijelom motupropriju) posebice nakon čitanja popratnog pisma u kojem papa tvrdi da ovo radi poradi jedinstva. Za sada jedino što iščitavam jest stvaranje novih podjela.

Članak 6. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života odobrene od strane povjerenstva „Ecclesia Dei“ prelaze u nadležnost problematične i ultraliberalne Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Ovaj članak bi u budućnosti mogao izazvati brojne probleme jer nije isključeno da će Kongregacija postupno htjeti konformirati TLM liturgijskim reformama nakon 1970. kao što je to učinjeno sa Ambrozijanskim i Mozarapskim obredom, a to bi značilo definitivni kraj TLM-a za širi krug vjernikâ.

Članak 8. „Prethodne norme, upute, dozvole i običaji koji nisu u skladu s odredbama ovog motuproprija ukidaju se.“ Diskutabilno je ukidaju li se zaista. Treba prvo reći da ovaj motuproprij želi konstituirati pravo na slavljenje TLM-a što nije moguće bez prethodne abrogacije misala iz 1962., a takva abrogacija bila bi duboko kontroverzna. Budući da do abrogacije nije došlo i budući da je slavljenje TLM-a i dalje na razini deklariranog prava, nije posve jasno koji je normativni domet ovog motuproprija.

Komentar

Prvo što sam primijetio jest da ovaj motuproprij nema „vacatio legis“[10] što nije uobičajeno za normativne tekstove jer se razumije da je potrebno neko vrijeme da ga svi pročitaju, protumače i nađu adekvatne načine primjene. U suprotnom se kler i vjernike stavlja u zbilja nezgodnu i nekolegijalnu situaciju jer dovodi do sukoba savjesti zbog misâ koje su već na rasporedu i nedostatka tumačenja ovog nomotehnički vrlo lošeg teksta.

Prema riječima pape Franje cilj je ovog motuproprija jedinstvo Crkve za koje je papa zabrinut zbog rezultata ankete koju su ispunjavali biskupi, a koja se odnosila na grupe privržene slavljenju po starom obredu čiji rezultati nikada nisu učinjeni javnima. Papa navodi zabrinjavajuće rezultate koji pokazuju da postoje vjernici koji su neskloni Drugom vatikanskom saboru, liturgijskim reformama i sl. Papa tvrdi kako je bio primoran ograničiti TLM zbog takvih ljudi, no razlog kojeg je naveo nije baš najbolji. Nisam vidio papu da ograničava novu misu zato što ju posjećuju preljubnici, ubojice djece u majčinoj utrobi, lopovi, kriminalci i svi ostali nepoćudni ljudi koji odlaze na novu misu. Nova misa nije ograničena ničim bez obzira na posve nevjerojatnu količinu liturgijskih zlouporaba počevši od onih manjih kao što su nepoštivanje naznačene šutnje, ubacivanje svojih zamisli u tekstove (kao što je ubacivanje „ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo i sestre…“), nepoštivanje odobrenog kantuala, poticanje ljudi da šire ruke na Očenaš itd. pa sve do većih zlouporaba kao što je stavljanje poganskih idola na oltare, plesanje i pljeskanje na misi, klaun mise, mise koje koriste LGBT+P zastave i boje kao ukrase u crkvama i kao oltarnike, blagoslivljanje sodomitskih parova, sinodalni put Crkve u Njemačkoj (što je prava opasnost od shizme), svećenike koji propovijedaju o sodomiji kao nečem urođenom i normalnom, svećenike koji svaku propovijed začine s par hereza itd. Bez obzira na to što većina vjernika koja pohađa novu misu ne vjeruje u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji, ogromna većina njih nema ništa protiv kontracepcije, ima ih koji nemaju ništa ni protiv pobačaja itd., papa nije našao shodnim tražiti od biskupâ da na ulazu provjeravaju „Novus ordo“ pohađaoce.

Moja preporuka biskupima bila bi da iskoriste kanon 87., § 1.[11] i da dokinu sve dubiozne odredbe ovog motuproprija kako se ne bi dovodili u situacije da budu poticatelji razdora, pastiri koji bezrazložno tuku svoje stado i kako bi imali u vidu vrhovni zakon Crkve, a to je spasenje duša.

Zaključak

Papa ima punu, najvišu i opću vlast nad Crkvom, ali nema vlast zapovjediti grijeh ili odstupiti od Kristova zakona. Papinska vlast je biskupska, redovita i neposredna. Njegova vlast je također najviša zakonodavna, upravna i kaznena vlast. Treba imati na umu kako svaki papa ima puninu svih ovlaštenja te zbog toga nije moguće da jedan papa veže svoje nasljednike nekim disciplinskim odredbama. Međutim, može li papa donijeti odredbu koja je prudencijalno loša? Može, naravno. Obvezuje li nas takva odluka? Ako dovodi u opasnost Kristov zakon i opasnost za spasenje duša, nikako!

Papa se u popratnom pismu poziva na ukidanje obredâ od strane pape Pija V. Međutim, papa Pio V. Nije dokinuo misni obred, već samo neke uzuse koji su postali devijantni s vremenom i kojima se nije mogla dokazati starost od barem 200 godina. Logikom pape Franje trebalo je učiniti drastične restrikcije „Novus ordo missae“, a ne TLM-a. Isto tako valja napomenuti kako je euharistijsko slavlje kakvo vidimo u misalu iz 1962. slično onome prvih kršćana[12] i nije se drastično mijenjalo. Sve promjene obreda mise bile su organske. Uz to nije jasno zašto se papa obračunava s malom skupinom vjernika (procjene se kreću oko 4%) koja daje plodove, drži do nauka, a malo do nikako obraća pozornost na ogroman otpad od vjere i strašne liturgijske zloporabe kod slavitelja i pohađaoca nove mise. Zato, potičem osobe privržene starom obredu da pohađaju TLM i dalje te da glasaju svojim novčanikom.

Naposljetku htio bih završiti s poznatim riječima pape Benedikta XVI.: „Zajednica koja nešto što joj je dotada bilo najsvetije i najuzvišenije odjednom proglašava strogo zabranjenim, i težnju za time drži nečim nedoličnim, stavlja samu sebe u pitanje. Ta što ćemo takvoj zajednici uopće još vjerovati? Neće li sutra opet nešto zabraniti što danas još propisuje?“

Jan Sobieski


[1] Dokida.

[2] Deklarativna narav prava značila bi deklariranje činjenice da neko pravo postoji, a konstitutivno pravo je ono koje neki autoritet (zakonodavac) uspostavlja kao pravo. Dakle, papa Benedikt XVI. tvrdi da pravo na slavljenje TLM-a već postoji i on ga samo prepoznaje dok papa Franjo iz nekog razloga sada izvodi to pravo iz svoga autoriteta što bi značilo da je to pravo bilo dokinuto pa ga sada papa Franjo ponovno daje.

[3] Cf. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 November 1964, n. 23 AAS 57 (1965) 27.

[4] Cf. Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 November 1964, n. 27: AAS 57 (1965) 32; Second Vatican Ecumenical Council, Decree concerning the pastoral office of bishops in the Church “Christus Dominus”, 28 October 1965, n. 11: AAS 58 (1966) 677-678; Catechism of the Catholic Church, n. 833.

[5] Cf. John Paul II, Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesia Dei”, 2 July 1988: AAS 80 (1988) 1495-1498; Benedict XVI, Apostolic Letter given Motu proprio “Summorum Pontificum”, 7 July 2007: AAS 99 (2007) 777-781; Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesiae unitatem”, 2 July 2009: AAS 101 (2009) 710-711.

[6] John Paul II, Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesia Dei”, 2 July 1988, n. 5: AAS 80 (1988) 1498.

[7] Cf. Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 December 1963, n. 41: AAS 56 (1964) 111; Caeremoniale Episcoporum, n. 9; Congregation for Divine Worship and the Discipline of the Sacrament, Instruction on certain matters to be observed or to be avoided regarding the Most Holy Eucharist “Redemptionis Sacramentum”, 25 march 2004, nn. 19-25: AAS 96 (2004) 555-557.

[8] Cf. CIC, can. 375, § 1; can. 392.

[9] Cf. Congregation for the Doctrine of the Faith, Decree “Quo magis” approving seven Eucharistic Prefaces for the forma extraordinaria of the Roman Rite, 22 february 2020, and Decree “Cum sanctissima” on the liturgical celebration in honour of Saints in the forma extraordinaria of the Roman Rite, 22 february 2020: L’Osservatore Romano, 26 march 2020, p. 6.

[10] Vrijeme od objavljivanja do stupanja na snagu, obično se radi o 8 dana.

[11] „Dijecezanski biskup može vjernicima, kad god smatra da to pridonosi njihovu duhovnom dobru, dati oprost od stegovnih zakona, kako općih tako i krajevnih, koje je vrhovna crkvena vlast donijela za njegovo područje ili za njegove podložnike, ali ne od postupničkih ili kaznenih zakona, ni od onih od kojih je davanje oprosta posebno pridržano Apostolskoj Stolici ili drugoj vlasti.“

[12] Slično u smislu da bi prvi kršćani mogli prepoznati TLM kao katoličku misu.

Jedan komentar Dodajte vaš
  1. „Još važnije, čini se kako je „Summorum Pontificum“ deklarativne a ne konstitutivne naravi. Novi motuproprij pape Franje abrogira Benediktov i, rekao bih, dokida jezik kojeg Benedikt XVI. koristi. Konkretno, dokida nazive izvanredni i redovni obred. Uz to valja napomenuti da Benedikt samo deklarira pravo svećenika da slavi TLM, a Franjo sada konstituira to pravo.“

    Nije jasno kako Papa konstituira pravo ako u čl. 5 kaže da će svećenici koji su već slavili „zatražiti (…) da nastave koristiti pravo“. Zar papa ne priznaje (deklarira) ovdje već postojeće pravo, samo uz određene uvjete? Odnosno, uz dozvolu korištenja tog prava? Nije li ova podjela deklarativnog i konstitutivnog prava malo nategnuta. Da ne kažem, malo više. Ili, skroz.
    “Što se tiče uporabe Misala iz 1962. godine kao izvanrednoga oblika misne liturgije, želim skrenuti pozornost na činjenicu da taj Misal s pravnoga stanovišta nikada nije bio dokinut i da je stoga načelno uvijek ostao dopuštenim. U trenutku uvođenja novoga Misala nije se smatralo nužnim izdavati posebne odredbe za možebitnu uporabu prijašnjega Misala. Vjerojatno se pretpostavljalo da će se raditi o malobrojnim izdvojenim slučajevima koji će se, jedan po jedan, rješavati na pojedinim mjestima.“ Ovako Benedikt XVI. Misal nije bio dokinut i načelno je ostao dopuštenim. Ipak, čini se da je samo korištenje starog Misala ipak konstituirano posebnim indultom, odnosno, povlasticom. Što i ne bi čudilo ukoliko je na snagu stupio novi Misal kao normativni.
    “…da je papa Ivan Pavao II., potaknut pastirskom brižljivošću za te vjernike, 1984. godine posebnim indultom Quattuor abhinc annos (Prije četiri godine), koji je izradila Kongregacija za bogoštovlje, udijelio dopuštenje za uporabu Rimskoga misala koji je papa Ivan XXIII. objavio 1962. godine.
    Ne vidim zašto bi ne korištenje pojmova redovni (normativni) i izvanredni oblik dokidalo Benediktov jezik. Ipak smatram da ga se može čitati i razumijevati unutar Benediktova jezika, kao i vaš komentar.

    „Također važno je reći kako ovaj motuproprij ne regulira privatno slavljenje TLM-a niti je iti jedna odredba ovog motuproprija u kontradikciji s prepoznatim pravom na slavljenje TLM-a privatno bilo kada i bilo gdje bez ičije dozvole te stoga taj dio motuproprija „Summorum Pontificum“ ostaje na snazi.“
    Ako TC ne regulira privatno slavljenje i nije u kontradikciji s prepoznatim (deklarativnim) pravom onda nije jasno kako Franjo konstituira to pravo koje je već deklarativno. Kako konstituiraš pravo koje već priznaješ (čl. 5)?
    Nije mi jasno kako privatno slavljenje TLMa nije regulirano, i kako je moguće koristiti „pravo na slavljenje TLMa bilo kada i bilo gdje bez ičije dozvole ako se izričito kaže u čl. 5 da oni svećenici koji su već tako slavili moraju sada tražiti biskupovo dopuštenje.“ A što je to ako ne relulacija „bilo kada i bilo gdje bez ičije dozvole“? A i novoređenici, koji bi to pravo stekli ređenjem, ipak trebaju dozvolu da mogu slaviti. Znači, regulirano je.

    „Liturgijske knjige promulgirane od strane svetog Pavla VI. i svetog Ivana Pavla II nisu baš u skladu s uredbama II. vatikanskog sabora, odnosno da bismo mogli tvrditi da jesu morali bismo uredbe II. vat. čitati puno šire i davati im značenja koja nemaju. Puno problematičniji je nastavak rečenice u kojem papa Franjo tvrdi da su upravo te liturgijske knjige jedini izraz „lex orandi“ Rimskog obreda što jednostavno nije točno.“

    „Ponajprije se javlja strah da bi na taj način autoritet Drugoga vatikanskog koncila bio okrnjen i da bi jedna od njegovih bitnih odluka — liturgijska reforma — došla u pitanje. Takav je strah neutemeljen. S time u vezi treba ponajprije reći da Misal, koji je objavio Pavao VI. i koji je kasnije Ivan Pavao II. izdao u još dva nova izdanja, sasvim razumljivo jest i ostaje normativnim oblikom — redovitim oblikom — euharistijske liturgije“. Čini se da je bojazan koju je Benedikt XVI. smatrao neutemeljenom ipak opravdana.
    Zašto ne bi bilo točno da je NO jedini lex orandi rimskog obreda, ukoliko je on normativni oblik (redovni). Ne postoji više normativnih lex orandi. Jedini je onaj NO. Za drugoga se veli da mu treba iskazati dužno poštovanje, i izvanredan je (ne po kvaliteti već mogućnosti slavljenja, ne-normativan, zadržan zbog časne i drevne predaje, ne zato jer je teološki bolji).
    Ako papa ne može normirati lex orandi onda ne vidim kako može promulgirati određene liturgijske knjige kao normativne za rimski obred. I zašto je potrebna papina promulgacija, čin kojim one postaju normativne, odnosno on tim knjigama definira lex orandi i daje ovlast da se njima može služiti kao valjanima i dopuštenima. Pa zar to ne znači papa ipak normira lex orandi? Uostalom, ako je papa normativan za stvari vjere koje oblikuju lex orandi, u najmanju ruku može vidjeti, i potvrditi ili negirati, slaže li se ono za što je normativan s lex orandi.

    „…nakon toga biskupu se daje isključiva nadležnost odobravanja upotrebe Rimskog misala iz 1962. godine dok člankom 4. Apostolska Stolica ipak zadržava određeno pravo sebi što znači da biskupska vlast ipak nije isključiva kako tvrdi članak 2. Uzevši u obzir opće i posebno zakonodavstvo nalazimo se u bizarnom kolopletu ovlaštenjâ i jurisdikcijâ“
    Nigdje u čl. 2 ne piše da biskup ima isključivu vlast. Nego isključivu vlast prema smjernicama Apostolske stolice. Već tu se vidi da njegovoj isključivoj vlasti prethode smjernice AS unutar kojih on može odobravati. U prijevodu, u zajedništvu s Papom. Što se tiče čl. 4 govori se o savjetovanju (zajedništvo s Papom). Savjet ne pretpostavlja da će mu AS narediti, odobriti ili ne odobriti taj misal, tako da ne vidim kako bi to poništavalo biskupovu isključivu nadležnost, jer u čl. 2 svakako je navedeno prema smjernicama AS, a ovdje opet savjetovanje. I dalje, na biskupu je da odobri ili ne. Iz ničega ne slijedi da postoji „bizarni koloplet ovlaštenja i jurisdikcija“. Još manje je jasno kako biskup nije u stanju sam odlučiti, budući da savjetovanje, kao konačni ishod ipak ima biskupovu samostalnu odluku.
    „Uzevši u obzir statistike prema kojima pohađatelji TLM-a gotovo 100% ne podržavaju kontracepciju, abortus, sodomiju, spolni čin prije braka itd., a pohađatelji „Novus ordo“ u daleko većem broju podržavaju sve nabrojano po ovom kriteriju biskupi bi trebali pozatvarati popriličan broj „Novus ordo“ župa.“
    Jesu li ove statistike rađene samo kod pohađatelja TLMa, ii i kod drugih? I gdje se mogu naći podaci? Ako je već broj pohađatelja TLma tako mali kako se navodi u tekstu pretpostavljam da bi se isto toliko moglo naći i NO vjernika koji ne podržavaju takve stvari. Ukoliko je potrebna načelna afirmacija, pretpostavljam da bi postotak mogao biti puno veći, pa to ne vidim kao argument koji relevantan za zatvaranje.

    „Članak 5. Svećenici koji već služe TLM ne moraju dobiti odobrenje i od Apostolske Stolice, već je dovoljno odobrenje samo od biskupa. Opet podjele vjernikâ na prvorazredne i drugorazredne“.
    Predlažem da se okoristimo Benediktovim jezikom. To što vidite da Papa dijeli na prvo i drugorazredne, čitajte kao na redovne (normativne) i izvanredne. Bit će jasnije. Jer već je Benedikt uveo podjelu da nešto je normativno i redovno (i utoliko prvorazredno) dok je nešto izvanredno (i drugorazredno). Nema tu ništa sporno, ako ne abrogirate Benediktov jezik.

    „Diskutabilno je ukidaju li se zaista. Treba prvo reći da ovaj motuproprij želi konstituirati pravo na slavljenje TLM-a što nije moguće bez prethodne abrogacije misala iz 1962., a takva abrogacija bila bi duboko kontroverzna. Budući da do abrogacije nije došlo i budući da je slavljenje TLM-a i dalje na razini deklariranog prava, nije posve jasno koji je normativni domet ovog motuproprija.“

    Nije diskutabilno, nego je vama dikutabilno. Ili, može biti diskutabilno. Jasno proizlazi da se ukidaju jer naređuje da se odredbe provode. Jedino što je stvarno diskutabilno, po meni, je cijeli ovaj tekst koji je mišljenje kako tumačiti, a ipak nastupa u svojstvu davanja rješenja, negiranja odredbi. Meni se nameće vrlo jednostavno pitanje, s obzirom da mi je ovaj tekst nejasniji od Papinog, zašto bi trebao biti relevantan za ikoga? Jer, očito i vi polazite od tog načela, vama je nejasno sve što ste naveli pa zaključujete kako nije posve jasan normativni domet. Ne vidim normativni domet ovakvog komentara, a valja imati na umu, da prihvaćanje ovog motuproprija, unatoč nejasnoćama, podrazumijeva poslušnost uma i volje Papi, kao vrhovnom poglavaru, dok vaš komentar istog, dakle nekog lika za kojeg nismo sigurni ni da se tako zove, ni kako izgleda, ni koja mu je narav poslanja u Crkvi, ako uopće jest u Crkvi, eto baš bi vam trebalo nešto vjerovati s obzirom na to kako tumačiti TC?

    „…kler i vjernike stavlja u zbilja nezgodnu i nekolegijalnu situaciju jer dovodi do sukoba savjesti zbog misâ koje su već na rasporedu i nedostatka tumačenja ovog nomotehnički vrlo lošeg teksta.“

    Nije mi jasno kako je moguće, unutar katoličkog, a ne psihološkog poimanja, savjesti doći do sukoba unutar iste time što je Papa ograničio slavljenje TLM. Pa ne postoji isključivo slavljenje misa po starom obredu. Podrazumijeva se da isti svećenici koji slave TLM znaju, mogu i hoće slaviti i NO jer je to eto ipak Normativni (da ne kažem prvorazredni) oblik. Tako da isti raspored može ostati kako bi se slavila Nova misa. A katolik koji u savjesti ima problema s odlaskom na novu misu, očito ima više problema sa sukobom vlastite vjere, da ne kažem katoličanstva, nego savjesti. Jer iste plodove otkupljenja može postići i na novoj misi. Ako je katolik, naravno.

    „Papa ima punu, najvišu i opću vlast nad Crkvom, ali nema vlast zapovjediti grijeh ili odstupiti od Kristova zakona. Papinska vlast je biskupska, redovita i neposredna. Njegova vlast je također najviša zakonodavna, upravna i kaznena vlast. Treba imati na umu kako svaki papa ima puninu svih ovlaštenja te zbog toga nije moguće da jedan papa veže svoje nasljednike nekim disciplinskim odredbama. Međutim, može li papa donijeti odredbu koja je prudencijalno loša? Može, naravno. Obvezuje li nas takva odluka? Ako dovodi u opasnost Kristov zakon i opasnost za spasenje duša, nikako!“
    Slažem se rečenim, samo nit ja vidim gdje papa čini suprotno, niti ste vi argumentirali na koji način Papa zapovijeda grijeh ili odstupanje od Kristova zakona, pa je nejasna insinuacija. Mogli ste napisati jednako da papa voli špagete,a da time ne promijenite smisao.
    Ovdje je prava prilika da objasnite što je to Kristov zakon, kako je doveden u opasnost da bi time bila dovedena i opasnost za spasenje duša. Kako rekoh, pa da podsjetim, za katolike je spasenje moguće postići i odlazeći na novu misu, a koju kao katolički svećenik služi svaki valjano i dopušteno zaređen i inkardiniran svećenik. Nema brige za spasenje…

    I možda za kraj, manje poznate, Benediktove riječi:
    „Istina je da ne nedostaju pretjerivanja, a ponekad i društveni aspekti nepravedno združeni sa stavovima vjernika privrženih staroj latinskoj liturgijskoj tradiciji“

Odgovori