Zamislimo sljedeću situaciju. Petar hoda ulicom, dolazi Filip s pištoljem te mu usred bijela dana u glavu ispaljuje nekoliko hitaca. Tomu njegovu činu svjedoči više ljudi. Filip nastavlja svojim putom kao da se ništa nije dogodilo. Nakon nekoga vremena dolazi policija te nalazi Filipa kako sjedi na klupi u parku i jede sladoled. Policajci uperuju svoje pištolje u njega i govore mu da legne na pod. Filip je sav u čudu jer mu nije jasno što se događa. Policajci mu pristupaju, stavljaju mu lisice i govore mu: „Uhićeni ste zbog ubojstva Petra M.“ Međutim, Filip i dalje ne može vjerovati što se događa i sa zgražanjem policajcima govori: „Ubojstvo? Ali to nije moguće! Naime, dragi moji policajci, budući da me sud nije proglasio krivim za ubojstvo dotičnoga Petra M., to znači da tu osobu nisam ubio. Osim toga, što je uopće ubojstvo? Potrebno nam je ispravno razumijevanje pojma ‘ubojstvo’ da bismo mogli reći je li nešto doista ubojstvo ili ne.“ Čuvši te riječi, policajci odmah oslobađaju Filipa i počinju mu se ispričavati jer sada su i oni uvjereni da se bez pravne presude ubojstvo uopće nije dogodilo i tako će biti sve dok sud ne presudi drugačije.
Ako mislite da je riječ o apsurdnome scenariju, niste jedini. Naime, svi se možemo složiti da je Filip doista počinio ubojstvo premda još nije kažnjen za to ubojstvo. Drugim riječima, pravna presuda nedostaje, ali rekao bih da se čini očitim, kao što bi svima trebalo biti, da je Filip počinio ubojstvo. Izostanak pravne presude ne znači da se ubojstvo nije dogodilo, već samo da Filip za svoj zločin nije osuđen.
Smatram da bismo nešto slično mogli tvrditi i za osobu koja tvrdi sljedeće: budući da Crkva katolika (nazovimo ga Bruno) nije osudila za herezu, Bruno tvrdi da nijekanjem ili sumnjanjem u određenu dogmu, odnosno objavljenu istinu koju je Crkva definirala ili koju ista predlaže kao objavljenu, on nije počinio herezu. I tako će ostati sve dok ga Crkva ne osudi za herezu. No je li tomu doista tako? Ne govori li nam zdrav razum da je Bruno doista počinio herezu? Kakvo shvaćanje hereze uopće ima Bruno da tvrdi kako nije kriv za herezu?
Što je hereza?
Vjerujem da je prva nedoumica koju trebamo razriješiti: „Što je uopće hereza?” Teolog Lawrence Feingold herezu definira kao posebnu vrstu „nevjere po kojoj netko tko vjeruje u Krista uporno odbacuje autoritet Crkve da definira nauk te iskrivljuje ili poriče neke istine vjere“ (Feingold 2016, 2. poglavlje). Feingold dodaje da heretici „’izabiru’ i uporno drže svoja načela vjere u skladu sa svojim razumom i voljom, koje stavljaju iznad Crkvenoga autoriteta“ (ibid). Kanonski pak zakonik herezu definira kao „uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (CIC §751). Iz ovoga nam je jasno da heretik a) slobodno niječe nauk koji treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom, b) niječe ili sumnja u taj nauk i c) to nijekanje ili sumnja jest po svojoj naravi uporno.
Što znači biti heretik?
Odgovorivši na pitanje što je hereza, želimo razjasniti što znači biti heretik. Heretik se može biti na barem tri načina: 1) osoba koja je počinila kanonski zločin hereze, za što je potrebna crkvena presuda; 2) osoba koja je počinila grijeh hereze, za što je potrebno dostatno znanje i svijest; i 3) osoba koja je materijalno heretik, odnosno ima neko heretično uvjerenje o od Crkve definiranome nauku p na nevin način. Ovdje nam 3) nije zanimljivo jer je zapravo riječ o osobi koja zbog nedostatnoga znanja i svijesti ima neko heretično uvjerenje.
Nas tako zanima što znači biti heretik u prvome, odnosno drugome smislu. Recimo da naš katolik Bruno slobodno i uporno niječe ili sumnja u Božju (metafizičku) jednostavnost, hipostatsku uniju, Marijino uznesenje na nebo ili neki četvrti de fide nauk u koji treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom. Je li Bruno počinio herezu, čak i ako ga Crkva formalno nije osudila kao heretika? Rekao bih da jest. Naime, premda Bruno nije heretik u značenju 1), zbog slobodnoga i upornoga je nijekanja ili sumnjanja u de fide nauk očito počinio grijeh hereze, dakle doista jest heretik u značenju 2).
Što ako bi Bruno samo privatno slobodno i uporno nijekao ili sumnjao u neki de fide nauk, bi li tada bio u grijehu hereze? Ne vidim kako ne bi bio. Vratimo se primjeru s početka teksta: da je Filip ubio Petra, a da tome nitko nije svjedočio i da nitko drugi za to ne zna, pa i da nekim čudom nitko nije primijetio da Petra nema i da njegova odsutnost nema nikakve posljedice, je li Filip ubio Petra i je li počinio nešto (po)grješno? Očito jest. Slično, čak i ako bi osoba samo privatno uporno nijekala ili sumnjala u neki de fide nauk, ta bi osoba bila u stanju grijeha hereze. Istina, ona ne bi javno širila svoja heretična uvjerenja, ali bi grijeh hereze svejedno negativno utjecao na njezinu krjepost vjere, odnosno na prihvaćanje/nijekanje određenih članaka vjere.1 Netko bi mogao cjepidlačiti i tvrditi da nije heretik jer ga Crkva nije službeno osudila kao heretika. Međutim, kao što smo vidjeli ranije, ta je osoba ipak u stanju grijeha hereze i posljedično jest heretik u značenju 2), čak i ako nije heretik u značenju 1). Drugim riječima, prigovarač se u ovome slučaju okomljuje na ono što niti nije sporno.
Hereza i razvoj nauka
Konačno, što ako bi Bruno inzistirao da odbacivanje određenoga nauka nije hereza jer smo ispravnim razumijevanjem i razvojem nauka došli do spoznaje da ono što se prije smatralo herezom danas više nije hereza? Međutim, rekao bih da katolici koji dijele Brunino mišljenje očito nisu svjesni što uopće znači „razvoj nauka“ te smatraju da je riječ o autentičnome razvoju, čak i ako smo vremenom od p došli do ne-p. Kao što sam argumentirao u tekstu Može li se dogma mijenjati?, nema sumnje da povijest svjedoči u prilog određenomu razvoju nauka. Međutim, te promjene nauka nikada nisu bile supstancijalne, već akcidentalne naravi. Kao što objašnjava Lawrence Feingold:
„Što se tiče definitivnoga i nezabludivoga Učiteljstva, zajamčeno je da sadržaj definitivnoga učenja, ispravno protumačenoga u skladu s istinskom namjerom njegovih autora, nije pogrješan. Međutim, način izražavanja, a da se pritom ne mijenja sadržaj, može se usavršiti u dvostrukome smislu. Prvo, može se učiniti jasnijim u sebi uvođenjem distinkcija, kvalifikacija i jasnije definiranih pojmova. Drugo, može se formulirati na nov način da bi bio razumljiviji u novome kulturnom kontekstu bez mijenjanja njegovoga izvornog značenja“ (Feingold 2016, 9. poglavlje).
Drugim riječima, nemoguća je promjena sadržaja nezabludivih istina po pitanju vjere i morala, a ono što se može usavršiti jest način izražavanja. Ono što se nikako ne može dogoditi jest radikalna reinterpretacija nauka kojom bi nauk p postao ne-p. Prema tome, svatko tko svjesno i uporno niječe ili sumnja u od Crkve definirani nauk p (ili bilo koji drugi nauk koji trebamo vjerovati božanskom i katoličkom vjerom), bilo da eksplicitno tvrdi kako p više ne vrijedi bilo implicitno (naime, ispovijeda formulaciju, ali je sadržaj bitno drugačiji), jest heretik u značenju 2), a ako Crkva tako presudi, onda i u značenju 1).
Luka Ilić
Korištena literatura
-
Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology (Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.
1 Više o tome što je hereza, po čemu se ona razlikuje od apostazije i shizme, kao i težini grijeha hereze možete pronaći na sljedećoj poveznici.