Trpimir Goluža i alibanski manevar

Prošle je nedjelje u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gostovao Trpimir Goluža, ginekolog i nestranački zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini iz Kluba Mosta. Za vrijeme svoga gostovanja Goluža nas je počastio mantrom „osobno protiv, ali ne i za zabranu (ili kriminalizaciju) pobačaja“ iliti tzv. alibanskim manevrom. Naime, upitan je li za zabranu pobačaja, Goluža je odgovorio da pobačaj predstavlja poraz ljudskosti i da traumatizira svakoga. Međutim, onda je uslijedilo tipično alibanstvo:

„Naravno da sam protiv pobačaja. Za kriminalizaciju pobačaja apsolutno nisam jer se time ne bi ništa riješilo. Ali sam za to da društvo, umjesto da gubi energiju na zabranu pobačaja, tu energiju plasira u donošenje mjera i okvira gdje će pobačaja biti što je moguće manje“ (naglašavanje moje).

Kako bismo trebali vrjednovati tu alibansku tvrdnju? Izgleda da je Trpimir Goluža (naizgled) uvjeren da je pobačaj ozbiljno pogrješan čin kojim se nevinu osobu lišava života. No jer je u današnje vrijeme riječ o kontroverznoj društveno-političkoj temi, Goluža ne smatra da bi se energija trebala trošiti na to da se zabrani pobačaj, nego bi se trebalo raditi na tome da pobačaja bude što moguće manje. Drugim riječima, zadaća države ne bi trebala biti zabrana pobačaja, nego donositi i provoditi odgovarajuće politike koje će dovesti do smanjenja pobačaja. Međutim, je li Golužino alibanstvo dosljedna i smislena pozicija?

Treba li država zabraniti pobačaj?

Za početak, ako Trpimir Goluža i njemu slični alibani doista smatraju da je pobačaj hotimično ubijanje nevine ljudske osobe ili, kao što će on reći, „poraz ljudskosti“, ne vidim kako tu može biti riječ o dosljednoj poziciji. Zamislimo da osoba tvrdi: „osobno sam protiv silovanja, ali nisam za njegovu zabranu, već da se radi na edukaciji kako bi bilo manje silovanja“ ili pak „osobno sam protiv ropstva, ali nisam za njegovu zabranu, već da se radi na edukaciji kako bi robovlasnici oslobađali svoje robove“. Po alibanskoj bi logici možda i dan danas u SAD-u bilo zakonito posjedovati robove. Prema tome, ako Trpimir Goluža i drugi alibani uistinu smatraju da je pobačaj hotimično ubijanje nevine osobe ili „poraz ljudskosti“, zar se protiv toga zla ne bi trebali boriti i na zakonskoj razini? Ako pak ne vjeruju, možemo se zajedno s filozofom Peterom Kreeftom pitati:

„Zašto se uopće osobno protiviš pobačaju? Samo zato što je bljakav? Kao da se osobno protiviš jogurtu? Ako pobačaj ne ubija ljudski život, slažem se s pro-choicerima: nepodnošljivo bi ugnjetavanje ženine slobode i ženinih tijela bilo reći im što trebaju činiti. Ako je to njihovo tijelo a ne nečije tuđe tijelo, nemaš nikakvo pravo reći im što trebaju činiti. No ako je to nečije tuđe tijelo, onda nemaju pravo ubiti tu drugu osobu.“

Ovo nas ujedno dovodi do pitanja o ulozi države i pitanja: „Ima li država pravo spriječiti ozbiljno nemoralne čine?“ O tome pitanju izvrsno piše filozof David Oderberg:

„Reći da država nema pravo zaustaviti ozbiljno nemoralne čine, koliko god kontroverzni bili i koliko god bilo teško za ljude da se suzdržavaju od njihova izvršenja, bilo bi isto što i reći da država zapravo nije čuvar općega dobra. To bi bilo reći da država nema funkciju zaštite temeljnih prava, poput prava na život. Određeni teoretičari, naime libertarijanci, doista vjeruju da država ima malo veze s javnim moralom uopće. Iako postoje različiti stupnjevi libertarijanstva, svi pristaše vjeruju da država ima minimalnu ulogu u osiguranju općega dobra i da ljudi imaju neotuđivo pravo da čine širok raspon nemoralnih čina, da čine svoje vlastite ‘moralne grješke’ i da snose posljedice. Takvo je stajalište opasno i apsurdno i ne bi ni na trenutak izdržalo pod povećalom. (Možeš li smisliti razloge zašto?) Bi li država trebala zabraniti krađu? Palež? Fizički napad? Silovanje? Ropstvo? Zlostavljanje djece? Okrutnost prema životinjama? Incest? Krivotvorenje? Krivokletstvo? Nagovaranje na krivokletstvo? Opstrukciju pravde? Korupciju u javnoj službi? Raspačavanje droge? Ako pobačaj doista uključuje oduzimanje nevinoga ljudskoga života, kako je to onda išta drugačije?“ (Oderberg 2000, 45).

Oderberg je u pravu: tvrdnja „zabrana fenomena x nije rješenje“ kod Goluže i drugih alibana isključivo vrijedi za fenomen pobačaja. Ako bi osoba doista vjerovala da „zabrana fenomena x nije rješenje“ ili „zabrana fenomena x neće dovesti do nestanka x-a ili smanjivanja učestalosti x-a“, dosljednost bi zahtijevala da to primijeni i na ostale ozbiljno nemoralne čine poput krađe, paleža, fizičkoga napada, silovanja, ropstva, zlostavljanja djece, okrutnosti prema životinjama, incesta, krivotvorenja, krivokletstva, raspačavanja droge itd. Zašto za te ostale fenomene ta osoba ne govori „zabrana fenomena x nije rješenje, odnosno neće dovesti do smanjivanja učestalosti x-a“? Zašto u tim slučajevima ta osoba ne govori da zabrana fenomena x ne rješava ništa i da su nam umjesto zabrane fenomena x potrebne edukacija, financijska pomoć i odgovarajuće socijalne politike? Ako je pobačaj doista oduzimanje nevinoga ljudskog života i posljedično ozbiljno nemoralan čin, zašto bi u tome slučaju bilo išta drugačije? Zašto nužan uvjet zaštite života i dostojanstva osobe ne bi bila zabrana pobačaja? Primjerice, zašto te osobe ne tvrde da zabrane i ograničenja u kontekstu pušenja nisu sastavni dio formiranja ljudskih savjesti? Očito je da smatraju da su zabrane i ograničenja važni kako bi doveli do svijeta u kojemu će što manje ljudi pušiti i obolijevati od bolesti koje su posljedice pušenja. Ako je tomu tako, zašto u slučaju pobačaja, koji predstavlja hotimično ubijanje maksimalno nevine osobe, ne bismo trebali težiti njegovoj zabrani kao sastavnomu dijelu edukacije koja će dovesti do svijeta sa što manje pobačaja?

Zabrana pobačaja kao sastavni dio rješenja

Stoga smo i više nego opravdani u tvrdnji da zabrana pobačaja, premda nije potpuno rješenje, predstavlja sastavni dio rješenja.^[1] Zabrana je pobačaja, kao što je naš Hrvoje Juko argumentirao, nužan uvjet za ostvarivanje svrhe zaštite života i dostojanstva osobe. Hrvoje tako piše:

„Samo ako je pobačaj zabranjen, može se reći da je u društvu (nevin) život zaštićen. Mjere poput edukacije i financijske pomoći su dobre, ali nisu apsolutno nužne za pravedno društvo. Nelegalnost ubijanja najranjivijih ljudskih bića je s druge strane apsolutno nužna za pravedno društvo.

Opet drukčije rečeno, moguće je društvo u kojem građanima nije potrebna edukacija i financijska pomoć (možda su dovoljno educirani i dobrostojeći), a da ono svejedno ostvaruje cilj zaštite života i promicanja dostojanstva osobe. Ali nije moguće društvo u kojem je pobačaj legalan, a da je cilj zaštite života i promicanja dostojanstva ostvaren. Prvi zahtjev je relativan (premda tipično vrlo potreban i dobar), drugi je apsolutan…

Sad, poprilično je jasno da druge strategije promicanja života i dostojanstva osobe … ne uživaju jednak status kao zabrana pobačaja i da je nikako ne mogu zamijeniti ili biti odvojena, paralelna strategija uz nastojanja da se pobačaj u društvima okonča. Nastojanje oko zabrane pobačaja nije jedna od strategija, nego uvjet mogućnosti poštivanja života i osobe u društvu.“

Argumentum ad Sloveniam

Međutim, Trpimir Goluža i njegovi obožavatelji mogli bi tvrditi da „zabrana pobačaja sama po sebi ne bi promijenila ništa suštinski, žene bi otišle u Sloveniju kao što su s Grgom planirali“. Istina, ne možemo kontrolirati kakve će zakone o pobačaju imati susjedne zemlje, ali, kao što je u ovome tekstu već argumentirano, neovisno o tome kakve zakone druge zemlje imaju, zabrana je pobačaja 1) važna za formiranje savjesti građana i 2) nužan uvjet za pravedno društvo.

Nadalje, ako bi pobačaj bio zabranjen u Hrvatskoj, to bi značilo da hrvatski građani i zdravstveni sustav ne bi (su)financirali ubijanje nerođenih u susjednim zemljama. U tome bi slučaju odlazak u susjedne zemlje radi vršenja pobačaja predstavljao daleko veće financijsko opterećenje negoli sada i posljedično bi se time odbilo brojne žene od vršenja pobačaja. Prema tome, alibanski argumentum ad Sloveniam pada u vodu.

Alibanstvo je nesuvislo

Iz svega je ovoga jasno da bismo trebali raditi na edukaciji, na promjeni umova i srca, na promjeni mentaliteta, na popratnim zakonskim rješenjima i politikama itd. Utoliko možemo reći da je Trpimir Goluža u pravu. Međutim, protivno Goluži, ne samo da je zabrana sastavni dio formiranja savjesti ljudi nego je i poštivanje života i osobe u društvu nemoguće bez mijenjanja nepravednih zakona koji čitave skupine ljudi marginaliziraju i dehumaniziraju. Prema tome, alibanstvo je nesuvisla pozicija, a protivno Golužama i ostalim alibanima ovoga svijeta, zabrana pobačaja poprilično je značajan dio rješenja ili, još preciznije, nužan uvjet kako bismo zaštitili život i dostojanstvo osobe.

Luka Ilić

Korištena literatura

• David Oderberg. 2000. Applied Ethics: A Non-Consequentialist Approach (Oxford: Blackwell).

[1] A kao što se argumentira u tekstu Da, pro-life zakoni deluju. I te kako, riječ je o uspješnome rješenju. U tome se tekstu oštro kritiziraju studije kojima se navodno pokazuje da zabrana pobačaja nije djelotvorna u smanjivanju pobačaja. Ukazuje se na spekulativnost tih studija, njihovo oslanjanje na neplauzibilnu metodu, zatim činjenicu da ne uzimaju u obzir čitav niz čimbenika koji utječu na stvarni broj pobačaja u zemljama, da ne uzimaju u obzir socio-ekonomske i demografske čimbenike i da preskaču usporedbu broja neplaniranih trudnoća te broja pobačaja. Tekst upućuje na knjige, članke i istraživanja koji pokazuju, primjerice, da zakoni koji štite život nerođene djece značajno umanjuju broj pobačaja, čak i kada su umjereno restriktivni. Konačno, tekst upućuje na jednu od najvećih studija o posljedicama nedostupnosti pobačaja, prema kojoj 96% žena koje su željele pobaciti dijete, a to nisu uspjele, pet godina kasnije nisu požalile zbog toga što su rodile tu djecu.