U suvremenoj je teologiji raširen narativ da je teologija prije Drugoga vatikanskog sabora (1962-65) bila neplodna, neažurna i beživotna. Prema tome narativu pretkoncilska teologija nije bila zainteresirana za stanje modernoga čovjeka, već se radije bavila mišljevinama, apstrakcijama i finim distinkcijama koje su ignorirale svakodnevne živote ljudi. Ta se teologija prvenstveno oslanjala na neku verziju aristotelovskoga tomizma. Riječ je o okamenjenome sustavu potpore teologiji, koji je bio nerazumljiv modernomu čovjeku i zatvoren novim spoznajama. Pretkoncilska teologija tako nije ulazila u dijalog sa svijetom i intelektualnim strujanjima svoga vremena, nego je čekala na brijegu da ljudi dođu k njoj, posljednjemu bastionu zdravoga razuma u svijetu koji je izgubio razum, posljednjoj mirnoj luci u olujnome svijetu koji je okrenuo leđa Bogu.
Taj je pesimizam spram modernoga svijeta doveo do stvaranja kršćana bez radosti koji su za sve krivili druge, a nikada sebe. Prema tome narativu, kada bi se netko odlučio ići protiv tadašnjega smjera Crkve i teologije, predstavljajući nove ideje sa svrhom pomlađivanja Crkve i započinjući dijalog sa svijetom kako bi Crkva razumjela radosti, nade, žalosti i tjeskobe modernoga čovjeka, Učiteljstvo bi ga udarilo po prstima. Tako je zbog nedostatka dijaloga i straha pred modernim svijetom Crkva ugušila evangelizacijski žar i potencijal, izdajući time poslanje koje joj je dao Isus Krist.
Sveto čudovište tomizma: biografijske crtice
Kada pak pobornici ovoga narativa žele dati ime takvomu načinu teologiziranja, obično navode „sveto čudovište tomizma“ (F. Mauriac) – francuskoga dominikanca o. Réginalda Garrigou-Lagrangea (Auch, 27. veljače 1877. – Rim, 15. veljače 1964.), jednoga od najvećih tomističkih teologa XX. stoljeća. No tko je bio Réginald Garrigou-Lagrange?
Obraćenje mladoga Gontrana
Kako bismo razumjeli oca Réginalda, najprije je dobro promotriti jedno od ključnih iskustava njegova života. Naime, mladi je Gontran-Marie 1896. godine započeo studij medicine na Sveučilištu u Bordeauxu. Za vrijeme studija doživio je obraćenje koje je bilo rezultat čitanja knjige L’Homme: la vie – la science – l’art (hrv. Čovjek: život – znanost – umjetnost), francuskoga filozofa i esejista Ernesta Helloa (1828-1885). Garrigou-Lagrange kasnije će se u razgovoru sa svojim subratom M.-Rosaireom Gagnebetom osvrnuti na to iskustvo:
„Mogao sam razabrati kako je nauk Katoličke Crkve apsolutna Istina o Bogu i njegovu intimnom životu te o ljudskoj osobi, njezinu podrijetlu i njezinoj nadnaravnoj svrsi. U tren oka vidio sam da to nije istina relativna s obzirom na naše vrijeme i mjesto, nego apsolutna istina koja se neće promijeniti, … koja će postajati sve očiglednijom do vremena kada ćemo Boga gledati licem u lice. Zraka svjetla zasjala je pred mojim očima i razjasnila Gospodinove riječi: ‘Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti’ (Mt 24,35). Shvatio sam da će ta istina uroditi plodom poput pšeničnoga zrnja u dobrome tlu…“ (citirano u Peddicord 2005, 9).
Mladi Gontran-Marie pronašao je tako u Hellou „intelektualnu rigoroznost spojenu s dubokom vjerom“ te će otada „skladan brak vjere i razuma … biti ideal koji će tražiti za sebe“ (Peddicord 2014, 2). Nakon obraćenja Garrigou-Lagrange razlučio je redovničko i svećeničko zvanje te je 1897. godine stupio u Red propovjednika, uzevši ime Réginald.
Od Sorbonne preko Le Saulchoira do Angelicuma
Pripravljajući se za svećeništvo, otac Réginald studirao je pod velikim francuskim teologom Ambroiseom Gardeilom OP (1859-1931), koji ga je upoznao s bogatim filozofijskim, teologijskim i duhovnim nasljeđem sv. Tome Akvinskoga i tomističke tradicije. Za svećenika je Garrigou-Lagrange bio zaređen 1902. godine. Studirao je dodatne filozofijske studije na Sorbonni (1904-05), gdje je slušao predavanja kod Émilea Durkheima (1858-1917) i Luciena Lévy-Bruhla (1857-1939), a prisustvovao je i izlaganjima Henrija Bergsona (1859-1941) i Alfreda Loisyja (1857-1940), jednoga od glavnih predstavnika francuskoga modernizma. Godine 1905. Réginald Garrigou-Lagrange odlazi u dominikansku školu Le Saulchoir (Belgija) kako bi predavao povijest filozofije s posebnim naglaskom na Spinozu i Leibniza, a od 1906. do 1909. bio je nositelj katedre za dogmatsku teologiju u istoimenoj školi.
Ovdje valja spomenuti da je za vrijeme Garrigou-Lagrangeova boravka u Le Saulchoiru papa sv. Pio X. objavio svoju slavnu i kontroverznu encikliku Pascendi Dominici Gregis (1907), u kojoj upozorava na veliku opasnost koja prijeti Crkvi – modernizam. Objava te enciklike ostavila je dubok trag na oca Réginalda. Njegov će subrat Marie-Rosaire Gagnebet u nekrologu povodom smrti Garrigou-Lagrangea napisati da potonji nikada nije prestao razmatrati encikliku Pascendi i dekret Sv. Oficija Lamentabili, dodajući da se cjelokupni rad Réginalda Garrigou-Lagrangea može shvatiti kao tumačenje tih akata Učiteljstva i obrana od modernističke teologije. Richard Peddicord pak napominje da će kroz svoju teologijsku karijeru Garrigou-Lagrange „ostati predan učenju [encliklike] Pascendi. Štoviše, to će [učenje] vidjeti ponovno potvrđeno u [enciklici] Pija XII. Humani generis (1950)“ (Peddicord 2014, 7).
No boravak u Le Saulchoiru bio je kratkoga vijeka. Naime, dominikanski poglavari prepoznali su talente oca Réginalda te su ga 1909. godine poslali na Papinsko sveučilište Angelicum u Rimu, gdje je predavao fundamentalku, dogmatiku, asketsko-mističnu teologiju te tumačio Akvinčevu Sumu teologije i Aristotelovu Metafiziku sve do kraja 1959. godine. Važno je ovdje spomenuti da je 1917. godine papa Benedikt XV. na Angelicumu ustanovio prvu katedru za asketsko-mističnu teologiju u povijest Crkve, a nositelj je te katedre sve do kraja 1959. godine bio upravo Réginald Garrigou-Lagrange.
U 50 godina boravka u Rimu otac Réginald učvrstio je svoj ugled velikoga teologa te vrsnoga profesora koji je svojim predavanjima i izlaganjima oduševljavao svoje slušatelje i punio dvorane. Primjerice, otac Dominik Budrović OP napominje da su
„[n]jegova … predavanja bila naučna, duboka, a ipak jasna (česte sheme!). Ipak ono što je najviše privlačilo studente bio je ‘život’ kojim su ona bila protkana. To se posebno isticalo kod onog jednosedmičnog predavanja Mističnog bogoslovlja kada je ‘AULA MAGNA’ bila uvijek prepuna i ne-studenata, već zrelijih pa i postarijih svećenika. U tim se naime predavanjima nalazima sigurna i jasna nauka, temeljena na solidnim teološkim počelima, primjerima osvjetljenja te osobnim životom nadahnuta“ (Budrović 1964, 316).
Dok je još bio mladi profesor, otac Réginald bio je na glasu kao strastven predavač: „žestok u svojim načelima i naoružan za borbu protiv svojih intelektualnih protivnika“ (Peddicord 2005, 18). O Garrigou-Lagrangeu znalo su reći da se žestio na mrtve filozofe i živuće isusovce! Znao se tako „katkada u predavanjima ‘raspaliti’ proti kakve teže zablude. Ali to je bilo samo iz ljubavi prema istini, slično kao što se je Krist rasrdio proti oskvrnitelja Hrama iz ljubavi prema časti Oca komu je Hram bio posvećen“ (Budrović 1964, 318). Vremenom je polemički duh kopnio, ali to nije oslabilo njegovu privrženost istini te protivljenje pogrješnim filozofijama i teologijama.
K tomu, otac Réginald pratio je brojne studente na njihovu putu stjecanja doktorata, a najpoznatiji među njima bili su Karol Wojtyła, budući papa sv. Ivan Pavao II., te Garrigou-Lagrangeov subrat Marie-Dominique Chenu, jedan od najvećih predstavnika nouvelle théologie (više o tome teologijskom pokretu nešto kasnije). Valja spomenuti da su i pape prepoznali njegove kvalitete te je tako bio pouzdan teologijski savjetnik pape Benedikta XV. (1914-1922), Pija XI. (1922-1939) i Pija XII. (1939-1958), a neko vrijeme i konzultor Svetoga Oficija (današnjega Dikasterija za nauk vjere). Papa sv. Ivan XXIII. imenovao ga je i u pripremnu teologijsku komisiju za Drugi vatikanski sabor, ali je zbog narušenoga zdravlja Garrigou-Lagrange morao odbiti tu dužnost.
Sveto čudovište tomizma i Jacques Maritain
No u širim je krugovima Réginald Garrigou-Lagrange vjerojatno najpoznatiji po svome prijateljstvu sa Jacquesom Maritainom kojega je upoznao za vrijeme studija na Sorbonni. Kada su se upoznali, Jacques Maritain bio je bergsonijanac, ali nekoliko će godina kasnije Maritain ne samo postati tomist nego će i zajedno sa ženom Raïssom postati katolik.
Otac Réginald i Jacques Maritain 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća uspješno su surađivali u Tomističkim kružocima, mreži mjesnih skupina koje su bile posvećene proučavanju sv. Tome. Međutim, prijateljstvo i suradnja između Garrigou-Lagrangea i Jacquesa Maritaina teško su stradali zbog, između ostaloga, njihova neslaganja oko europskih političkih zbivanja 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća, točnije oko Španjolskoga građanskog rata (1936-1939) i Vichyjevske Francuske. Nažalost, tu ranu u odnosu nisu uspjeli zacijeliti u ovome životu.[1]
Ipak, usprkos svim njihovim nesuglasicama Jacques Maritain napisao je povodom smrti oca Réginalda:
„Ovaj veliki teolog, koji je bio slabo upućen u svjetske stvari, imao je zadivljujuće iskreno srce, koje je Bog konačno pročistio dugom i vrlo bolnom tjelesnom kušnjom, križem potpunoga ispražnjenja, koje je, prema svjedočanstvu vjernoga prijatelja [M.-Rosaire Gagnebet OP, op.a.] koji mu je pomogao u njegovim posljednjim danima, očekivao i unaprijed prihvatio. Molim mu se sada zajedno s nebeskim svecima“ (Maritain 1964, 5. poglavlje).
Time je, kao što napominje Richard Peddicord, Maritain posvjedočio kako svoju svetost tako i svetost Réginalda Garrigou-Lagrangea (cf. Peddicord 2005, 113).
Sveto čudovište tomizma kao asketsko-mistični teolog
Naznačio sam ranije da je Réginald Garrigou-Lagrange bio velik duhovni teolog. Štoviše, što god njegovi protivnici mislili o njemu, u pravilu će se složiti da je bio vrstan asketsko-mistični teolog. Zbog ograničenosti prostora nećemo ulaziti u detalje, ali ipak bi bilo dobro izložiti neke od glavnih misli Garrigou-Lagrangeove duhovne teologije.
Kao duhovni pisac otac Réginald zastupao je, na tragu španjolskoga teologa Juana Arintera OP (1860-1928) i drugih duhovnih autora, opći poziv na svetost. No to nije jedini njegov doprinos duhovnoj teologiji. Naime, „sveto čudovište tomizma“ svojim je djelima iz asketsko-mistične teologije pomoglo da sljedeći elementi postanu „općenito usvojena nauka“ (Budrović 1964, 317):
„Opći poziv svih duša na kontemplaciju (iznad diskursivnog i metodičkog razmatranja), jer je ona plod svjetla kreposti vjere i darova Duha Svetoga u kreposnoj duši i zato nešto normalno, a ne izvanredno, na putu savršenstva i svetosti. I najveća svetost i najviši usponi mističnog i svetačnog života jesu samo homogeni – ali najviši – razvitak posvetne milosti i s njom nužno povezanih svih nadnaravnih kreposti i darova Duha Svetoga. Ako mistična kontemplacija i sveto nisu de facto nešto često i redovito, tomu je uzrok nedostatak odgovaranja duše pozivu milosti i manjak odvažnosti i integralnosti u radu oko punog čišćenja savjesti i duše. Duša nije ‘darežljiva’ prema Bogu onako kako (analogno, koliko je moguće) je Bog darežljiv milostima prema duši. Razne vizije, ekstaze i karizmi nisu nikako vezani ni uz najveću svetost. Ako oni katkada (pa bilo to i često) prate svetost, ne izviru iz svetosti, nisu plod posvetne milosti ni božanske ljubavi, po kojoj se jedino mjeri svetost, zasluge i stupanj slave u Nebu, već su to posebni Božji darovi zvani u teologiji gratiae gratis datae. Tu je [Réginald Garrigou-Lagrange] vodio vrlo jaku i široku naučnu borbu. Vodila ga je ljubav prema istini i želja da potakne što veći broj duša k svetosti“ (ibid., kurziv moj, a tekst blago izmijenjen).
Međutim, Réginald Garrigou-Lagrange nije samo teoretski promišljao o duhovnosti već je i sâm živio ono što je naučavao u predavaonicama i izlagao u svojim spisima. Ne samo da je njegovao život molitve i askeze nego se njegova duhovna dubina očitovala i u djelima milosrđa spram bližnjih, osobito prema siromasima. Bila je to praktična i djelotvorna ljubav. Otac Budrović piše da je Garrigou-Lagrange na razne načine vršio tu ljubav, jasno, uz potrebna ovlaštenja. „Znao je on i u praksi, da krepost caritas ima samo jedan objectum formale: Boga i baš zato i bližnjega radi Boga“ (ibid., 318, kurziv moj).
Otac Réginald kao pisac
No „sveto čudovište tomizma“ nije samo pisalo djela iz asketsko-mistične teologije nego i iz drugih područja teologije kao i filozofije. Otac Réginald tako je autor 28 knjiga iz filozofije, fundamentalne, dogmatske i duhovne teologije, kao i više komentara Akvinčeve Sume teologije, a k tomu je napisao više od 600 članaka. Najpoznatija su mu djela Le sens commun la philosophie de l’être et les formules dogmatiques – Zdrav razum: filozofija bitka i dogmatske formule (1908), Dieu: son existence et sa nature – Bog: Njegova opstojnost i narav (1915), De revelatione – O Objavi (1918), Le realism du principe de finalité – Zbiljnost počela svršnosti (1932), Le sens du mystère et le clair-obscur intellectual – Osjećaj za otajstvo i intelektualni chiaroscuro (1934), Les trois ages de la vie intérieure – Tri razdoblja unutarnjega života (1938) i La synthèse thomiste – Tomistička sinteza (1946).
Damnatio memoriae?
Iz napisanoga je razvidno kako je Réginald Garrigou-Lagrange igrao vrlo važnu ulogu u pretkoncilskoj teologiji, pogotovo 40-ih i 50-ih XX. stoljeća. Međutim, nakon Drugoga vatikanskog sabora Garrigou-Lagrange doživio je zajedno s brojnim drugim pretkoncilskim filozofima i teolozima svojevrsni damnatio memoriae. No što je dovelo do zaborava najvećega tomističkog teologa XX. stoljeća? Je li „sveto čudovište tomizma“ zaslužilo toliku omraženost od strane nemaloga broja postkoncilskih teologa? Je li „rigidni Réginald“ doista bio toliko strašan kakvim ga žele prikazati njegovi protivnici?
Sveto čudovište tomizma protiv novih teologa
Da bismo odgovorili na ta pitanja, potrebno je razjasniti što je nouvelle théologie i Garrigou-Lagrangeov odnos s njom. Zašto? Zato što je „sveto čudovište tomizma“ u širim teologijskim krugovima poznato upravo po raspravama s „novim teolozima“. Vjerujem da se dobar dio postkoncilskoga animoziteta prema ocu Réginaldu može objasniti upravo njegovim protivljenjem „novoj teologiji“.
Što čini „novoga teologa“?
Što je onda nouvelle théologie ili ressourcement teologija kojoj se „sveto čudovište tomizma“ toliko protivilo? Premda je teško ponuditi jasnu definiciju i značajke nouvelle théologie, jer je riječ o složenome fenomenu, za potrebe ovoga teksta dovoljno je znati da je to teologijski pokret koji je bio djelatan u Francuskoj i Belgiji između 1935. i 1960. godine. Karakterizirali su ga, među ostalim, a) inzistiranje na većoj ulozi povijesnih i društvenih znanosti u teologiziranju jer, kao što napominju „novi teolozi“, Bog se objavio u povijesti, čak je i utjelovljenjem ušao u ljudsku povijest; b) s tim u svezi je i ressourcement, odnosno povratak izvorima vjere (Pismu, liturgiji i crkvenim ocima), ali isto tako, osobito u dominikanskome krilu nouvelle théologie, i povratak povijesnomu sv. Tomi Akvinskomu; c) društveni angažman teologije i pastoralno prvenstvo; d) netrpeljivost prema neoskolastičkoj teologiji koja je, tako glasi optužba, bila ravnodušna prema povijesti, društvenome kontekstu i svakodnevnome životu ljudi; te e) sakramentalni pogled na stvarnost koji je uključivao prevladavanje dvokatnoga shvaćanja odnosa naravi i nadnaravi, odbacivanje koncepta stanja čiste naravi (lat. natura pura), inzistiranje na urođenoj ili intrinzičnoj naravnoj želji za Bogom te prihvaćanje ideje da čovjek posjeduje samo jednu svrhu i to onu nadnaravnu – visio beatifica.
Što se odnosa naravi i nadnaravi tiče, nouvellovci, a pogotovo Henri de Lubac, optuživali su Réginalda Garrigou-Lagrangea i ostale neotomiste da su djelovanje milosti učinili nečim izvanjskim ili ekstrinzičnim, čineći narav samodostatnom i zatvarajući je Božjemu djelovanju. Tako je rastavljanje nadnaravnoga i naravnoga dovelo do toga da su područje naravi kao i svakodnevni životi ljudi postali strogo autonomni ili sekularni, a teologija i vjera privatizirale su se i odvojile od života ljudi. Prema tome, ako teologija namjerava povratiti značajnu ulogu u stvarnim životima ljudi, nouvellovci su smatrali da bi se narav i nadnarav morali ponovno povezati.
Poznati predstavnici nouvelle théologie bili su Henri de Lubac SJ (1896-1991), Jean Daniléou SJ (1905-1974), Henri Bouillard SJ (1908-1981), Yves Congar OP (1904-1995) i Marie-Dominique Chenu OP (1895-1990). Riječ je o imenima koja su uz Hansa Ursa von Balthasara (1905-1988) i Karla Rahnera SJ (1904-1984) postala sastavni dio ranije spomenutoga narativa o pretkoncilskoj teologiji i to kao oni koji su pomogli Crkvi nadići (navodne) boljke teologije prije Drugoga vatikanskog sabora. Budući pak da su „novi teolozi“ i njihov način teologiziranja prevladali nakon Koncila, a Garrigou-Lagrange se kritizirajući ih našao „na krivoj strani povijesti“, ne čudi što je „sveto čudovište tomizma“ postalo persona non grata u nemalome broju crkvenih krugova. Međutim, zašto se otac Réginald toliko opirao „novim teolozima“ i njihovu načinu teologiziranja?
Sveto čudovište tomizma o povijesti kao služavki teologije
Za početak, protivno optužbi „novih teologa“, Réginald Garrigou-Lagrange povijest nije smatrao beznačajnom, ali je držao da je za Crkvu njegova vremena bila važnija potreba za zdravom filozofijom i teologijom negoli da se bavimo pitanjem što je točno naučavao ovaj ili onaj mislilac te kontekstom u kojemu je dotični mislilac živio. Drugim riječima, oca Réginalda zanimalo je više je li ono što je rečeno istinito, a ne tko je to rekao. Garrigou-Lagrange tako nije bio ‘tomazijanac’, nastojeći shvatiti svaku pojedinu tvrdnju sv. Tome u njezinu kontekstu. Radije, on je bio tomist, crpeći kako iz vrela nauka i mudrosti Anđeoskoga naučitelja tako i iz žive tradicije velikih tomističkih komentatora kao što su Toma Kajetan OP (1469-1534), Domingo Bañez OP (1528-1604) i Ivan od sv. Tome OP (1589-1644) kako bi odgovorio na izazove i probleme s kojima se Crkva njegova vremena suočavala.
Koja je onda uloga povijesti u teologiziranju? Slijedeći Akvinca, otac Réginald inzistirao je da povijesne znanosti, kao i filozofija, nisu mogle biti nadređene teologiji, koja polazi od i vjeruje u „načela koja joj je objavio Bog“ (STh. I, q. 1, a. 2) te je plemenitija od svih znanosti kako u svojoj sigurnosti tako i zbog vrijednosti svoje građe. Stoga, premda je povijest, kao i filozofija, samostalna znanost i kao takva vrijedna proučavanja, u kontekstu teologiziranja, povijest je baš kao i filozofija služavka teologije (lat. ancilla theologiae). No iako bi netko mogao pomisliti da se stavljanjem u službu teologije obezvređuju filozofija, povijest i druge znanosti, Garrigou-Lagrange objašnjava da to nije slučaj jer ne postoji ništa plemenitije za ljudske znanosti doli služiti nadnaravnoj istini (cf. Garrigou-Lagrange 2022, 105).
Sveto čudovište tomizma o aktualnosti tomističke sinteze
Nadalje, otac Réginald primijetio je da je nemali broj teologa njegova vremena odbacio tomističku filozofiju kao neažurnu i odvojenu od svakodnevnoga života ljudi te su se poveli za tadašnjim filozofijama. To se, među ostalim, očitovalo u prihvaćanju pojmovlja suvremenih filozofijskih struja u preformuliranju tradicionalnih doktrina nauštrb instrumentarija aristotelovsko-tomističke filozofije. Potonju je pak filozofiju bilo potrebno poslati u ropotarnicu povijesti jer je postala nerazumljiva, suhoparna i neažurna te kao takva više nije bila od koristi modernomu čovjeku.
Pobornici nouvelle théologie dijelili su to mišljenje o nerazumljivosti i suhoparnosti tomističke filozofije te su smatrali da ako ne pristanemo tradicionalne doktrine preformulirati u svjetlu novih filozofijskih pokreta i strujanja, riskiramo da teologija postane neaktualna. To je razmišljanje posebno prisutno kod Henrija Bouillarda koji piše: „Kada se um razvija, nepromjenjiva se istina može jedino održati zahvaljujući istovremenomu i međuovisnomu razvoju svih ideja, zadržavajući ih u istome odnosu. Teologija koja nije ažurna bit će lažna teologija“ (Bouillard 2021, 38). Potrebno je stoga pojmove kao što su forma, supstancija, akcident i slične zastarjele aristotelovsko-tomističke koncepte zamijeniti pojmovljem i idejama koje će biti shvatljivije modernomu čovjeku, zadržavajući pritom smisao učenja. Ukratko, „novi teolozi“ opravdali su preformuliranje tradicionalnih doktrina na sljedeći način: budući da je moderni svijet napustio aristotelovsku fiziku te posljedično „ideje, sheme i dijalektičke opozicije koje su jedino imale smisla unutar nje“ (ibid., 40), a ideje sv. Tome Akvinskoga „aristotelovske su ideje primijenjene na teologiju“ (ibid., 34), slijedi da je Akvinčeva teologija neažurna, a posljedično i lažna.
No Réginald Garrigou-Lagrange smatrao je da je riječ o promašenome pokušaju. Za početak, tvrdio je da filozofijski sustavi njegova vremena nisu bili pouzdan vodič na putu prema istini. Iz toga je razloga svoj pogled usmjerio prema aristotelovsko-tomističkoj filozofiji koja je služila kao vjeran i siguran vodič na putu prema istini. Ta zdravorazumska filozofija polazi od zbilje: čovjek u svome susretu sa stvarnošću najprije spoznaje biće, odnosno „ono što jest“. U biću pak
„zdrav razum prvo uočava prva spekulativna i praktična počela (počela identiteta, neprotuslovlja, supstancije, dostatnoga razloga (raison d’être) i svršnosti, kao i prvo počelo moralnosti: dobro se mora činiti, a zlo izbjegavati). Nadalje, pomoću postupka rasuđivanja koji je vrlo jednostavan, [zdrav razum] također u tome vidi Božju opstojnost, djelatni i svršni Uzrok svih stvari, Suvereno Dobro i Suverenoga Zakonodavca. Također u tome vidi distinkciju između intelekta i osjetila, postojanje slobodnoga izbora i na određeni način duhovnost duše i njezinu besmrtnost“ (Garrigou-Lagrange 2021a, 98).
Pritom je jedan od ključnih elemenata tomističke sinteze nauk o zbiljnosti (actus) i mogućnosti (potentia). Prema tomu učenju, zbiljnost i mogućnost, koje se realno razlikuju jedna od druge, „tako dijele biće da što god jest ili je čista zbiljnost ili je nužno sastavljeno od mogućnosti i zbiljnosti kao od prvih i unutarnjih počela“ (1. tomistička teza). Nadalje, „[z]biljnost, kao savršenost, nije ograničena doli mogućnošću, koja znači sposobnost za savršenost“ (2. tomistička teza). Kod tjelesnih se bića ta sastavljenost mogućnosti i zbiljnosti označava nazivima materija i forma (cf. 8. tomistička teza), a kod duhovnih stvorenja ostaje sastavljenost od bîti i bitka (cf. 7. tomistička teza). Drugim riječima, sva su stvorena bića sastavljena od zbiljnosti i mogućnosti, a jedino je Bog čista zbiljnost jer nije ograničen nikakvom mogućnošću, već je njegova bît istovjetna njegovu bitku. Jedino je Bog ipsum esse subsistens – sâm samosubzistirajući Bitak.[2] Garrigou-Lagrange važnost ovoga učenja vidi kako u naravnome poretku, objašnjavajući time, među ostalim, promjenu, jedinstvo i mnoštvo, tako i u nadnaravnome poretku (primjerice, nauk o moći pokoravanja, o čemu će više riječi biti kasnije).
Što je onda s optužbom za neažurnost tomizma? Protivno „novim teolozima“ otac Réginald tvrdio da je tomizam itekako aktualan. On je aktualnost i relevantnost tomističke sinteze za modernoga čovjeka vidio u tome što ona „obnavlja ljubav prema istini iz ljubavi prema istini“ (Garrigou-Lagrange 2013, I. dio, 2. poglavlje). Nadalje, ne samo da tomistička sinteza rješava brojne klasične filozofijske probleme poput problema identiteta ili problema uma i tijela nego i jamči da će doktrine i dogme koje Crkva predlaže da vjerujemo doista biti istinite na isti način i u istome smislu. Imajući sve to na umu ne treba nas iznenaditi da Garrigou-Lagrange smatra da je istinita i adekvatna filozofija kojom bi se teologija služila upravo zdravorazumska ili aristotelovsko-tomistička filozofija.
Što se pak preformuliranja tradicionalnih doktrina u svjetlu novih filozofijskih pokreta i strujanja tiče, „sveto čudovište tomizma“ slaže se da Tridentski sabor nije kanonizirao aristotelovske pojmove poput ‘forme’ i ‘materije’ prilikom formuliranja nauka o transsupstancijaciji ili pak ‘formalne uzročnosti’ u formuliranju nauka o opravdanju. Ipak, Garrigou-Lagrange argumentira da ih je Trident predložio kao stabilne ljudske ideje koje su teologijski precizne, dobro istražene s obzirom na svoje implikacije i primjenu te rezultat višestoljetnoga filigranskog rada nekih od najvećih teologa koje je Crkva imala.
Stoga, Garrigou-Lagrange drži duboko problematičnom tvrdnju „pojmovi se mijenjaju, tvrdnje ostaju iste“, što je posebno jasno vidljivo bacimo li pogled na koncept istine. Naime, otac Réginald smatra da „novi teolozi“ mijenjaju tradicionalno poimanje istine kao „adequatio intellectus et rei – slaganje intelekta i stvarnosti“ s pragmatičkom formulom „conformitas mentis et vitae – slaganje uma i života“, točnije slaganje uma sa zahtjevima ljudskoga života koji se stalno mijenja. Ako se pak samo poimanje istine može promijeniti, kako možemo tvrditi da dogme i doktrinarne tvrdnje mogu biti istinite na isti način i u istome smislu? Prema tome, Garrigou-Lagrange ne vidi kako bismo mogli tvrditi da je dogma nepromjenjiva ako bismo pristali uz „nove teologe“.
Je li teologija izraz duhovnosti?
Réginald Garrigou-Lagrange zatim predbacuje „novim teolozima“ da ne dovode u pitanje samo doktrinarne, odnosno dogmatske izjave, već i samo shvaćanje teologije. Naime, „novi teolozi“ poput Marie-Dominiquea Chenua tvrdili su da su „teologijski sustavi u konačnici izrazi duhovnosti“ (Chenu 2021, 30). Chenu je također napisao da je „teologija vrijedna svoga imena duhovnost koja je našla razumsko oruđe prikladno svomu religijskom iskustvu“ (ibid.). Svakoj velikoj duhovnosti tako odgovara velika teologija: tomizam je izraz dominikanske duhovnosti, skotizam je izraz franjevačke duhovnosti, molinizam je izraz duhovnoga iskustva sv. Ignacija Lojolskoga itd. Konačno, Chenu inzistira da je kontemplacija, bez koje bi teologiziranje bilo suho i besmisleno, teologovo svakodnevno okruženje.
Garrigou-Lagrange pak kritičan je prema ovakvomu poimanju teologije. Nameće se pitanje: „Mogu li dvije teologije biti istinite čak i ako bi bile međusobno suprotstavljene, a njihove temeljne teze u protuslovlju?“ Ako prihvatimo poimanje istine kao adequatio intellectus et rei, onda je odgovor niječan. No ako prihvatimo pragmatičko shvaćanje istine kao conformitas mentis et vitae, koje nije nužnošću vezano uz biće i kakvo ono objektivno jest, nego je usmjereno prema različitim religijskim iskustvima, onda je odgovor potvrdan (cf. Garrigou-Lagrange 2021b, 92). Otac Réginald u svemu tome vidi opasnost spiritualizacije teologije, gdje se teologija svodi na religijsko iskustvo, a pritom se potraga za objektivnim temeljem u tako shvaćenoj teologiji čini uzaludnom.
Međutim, Garrigou-Lagrange složio bi se sa Chenuom da je kontemplacija teologovo svakodnevno okruženje. Štoviše, teologija i kontemplacija međusobno se obogaćuju. S jedne strane, pažljivo proučavanje teologije daje nutarnjemu životu dragocjenu objektivnost, zdrav realizam, čuvajući ga od sentimentalnoga subjektivizma, te pomaže nadići partikularizam koji se vodi pomodnostima datoga vremena, dajući nutarnjemu životu univerzalnost koja je oznaka velikih klasika duhovnosti, čija vrijednost nije ograničena prostorom i vremenom. K tomu, teologija nutarnjemu životu pomaže proniknuti u dublji smisao istina vjere, čime u konačnici postaju predmet kontemplacije. S druge pak strane, život kontemplacije i zdrave pobožnosti daje životnost teologiziranju. Rastući u nutarnjemu životu i prosvijetljeni darovima razuma i mudrosti, otkrivamo ono što je najživotnije i najplodnije u dogmatskoj i moralnoj teologiji te nam to pomaže još dublje prodrijeti u otajstva vjere (cf. Garrigou-Lagrange 2019, 421-443).
Prema tome, „sveto čudovište tomizma“ složilo bi se sa Chenom oko vrijednosti kontemplacije za teologiju jer je i sâm njegovao dubok život molitve. O tome svjedoči o. Dominik Budrović:
„[p]oslije svoje sv. Mise prisustvovao … svagdano koralnim Laudama, Primi, pjevanoj konventualnoj Misi, a poslije toga produžio bi on sam svoj polsatni osobni intimni razgovor s Bogom na svojem mjestu u koru. To je sve duboko edificiralo, tim više što je on kao profesor bio dužan, u radne dane, prisustvovati samo večernjem razmatranju i pjevanom Kompletoriju. Znao bi on prigodno reći da bi svaki svećenik trebao posvetiti Bogu prva dva sata dana, ubrojivši tu jedan dio brevira, meditaciju, sv. Misu s doličnom pripravom i zahvalom. Eto, on je vršio još više. Zato je on naučavao i odgajao u isto vrijeme“ (Budrović 1964, 316).
No premda je jasno vidio i iskusio da se teologija i kontemplacija međusobno obogaćuju, vjerujem da bi u duhu Propovjednika otac Réginald argumentirao da ima vrijeme za molitvu i vrijeme za teologiziranje. Ima vrijeme za svetu misu, brevijar, krunicu i kontemplaciju, ali i vrijeme za istraživanje filozofijsko-teologijske literature, refleksiju o njoj i pisanje. To ne znači da bi kontemplacija i teologija bile potpuno odvojene te da kontemplacija ne bi smjela prožeti naše teologiziranje, jer je, kao što sam naznačio, sâm Garrigou-Lagrange jasno vidio i iskusio blagodati njihovoga uzajamnog utjecaja, ali bez razlikovanja između toga dvoga lako bi moglo doći do toga da pobrkamo teologiju i duhovnost.
Je li Bog objekt teologije?
Već je iz prethodnoga poglavlja jasno da su Réginald Garrigou-Lagrange i „novi teolozi“ imali drugačije poimanje teologije. No nije tu samo riječ o pitanju je li teologija izraz duhovnosti nego se otac Réginald i nouvellovci razlikuju i po pitanju objekta teologije. Naime, neoskolastički su autori tvrdili da je Bog objekt teologije. Međutim, „novi teolozi“ smatrali su da govor o Bogu kao objektu jednostavno nije primjeren. Primjerice, referirajući se na zadaću ondašnje teologije, Jean Daniélou u svome će članku Aktualni trendovi u religijskoj misli (1946) napisati da teologija „mora tretirati Boga kao Boga, ne kao objekt, već kao Subjekt par excellence, koji se očituje kada i kako želi“ (Daniélou 2021, 62). Bog tako nije objekt kojega čovjekov intelekt može posjedovati poput drugih objekata razuma, tȁ Bog ne može biti zarobljen i obuhvaćen nikakvim ljudskim pojmom i što god kažemo o Njemu, bit će u konačnici neprikladno (cf. Daniélou 2003, 52). Radije, Bog je „suverena subjektivnost“, „osobno i živo biće“ i kao takav Bog može biti spoznat jedino „ako se objavi čovjeku“ (ibid., 93). Prema tome, želimo li vratiti „osjećaj za otajstvo“, potrebno je odbaciti poimanje Boga kao objekta kojega naša misao može posjedovati te prigrliti shvaćanje da je Bog Subjekt koji se čovjeku očituje po ljubavi.
Međutim, „sveto čudovište tomizma“ predbacilo bi Daniélouu i njegovim istomišljenicima ovakvo pojednostavljivanje neoskolastičkoga shvaćanja teologije. Prvo što trebamo imati na umu jest da se riječ „objekt“ ovdje odnosi na područje koje neka znanost proučava, odnosno na područje stvarnosti koje neka znanost nastoji shvatiti. Razlikujemo tako materijalni i formalni objekt znanosti. Prema ocu Réginaldu, materijalni je objekt nadnaravne ili objavljene teologije Bog (i stvorenja u njihovu odnosu prema Bogu), a formalni je objekt Bog, promatran iz perspektive božanstva (pritom se to odnosi na otajstvo Njegova intimnoga života i na Boga kao začetnika nadnaravnoga poretka), utoliko što potpada pod virtualnu objavu, tj. objavu koja „virtualno sadrži zaglavke koji se iz nje mogu izvesti putem racionalnoga diskursa“ (Garrigou-Lagrange 2022, 86). No ne samo da je riječ o neshvaćanju klasičnoga poimanja teologije već i nijekanjem da je Bog objekt teologije nouvellovci neizravno odbacuju i učenje Prvoga vatikanskog sabora:
„Vječna suglasnost Katoličke Crkve držala je i drži … da postoji dvostruki red spoznaje, različit ne samo po izvorištu (spoznaje) nego i po objektu. Po izvorištu, na jedan (način), naime, spoznajemo naravnim razumom, na drugi pak božanskom vjerom. Po objektu, osim onoga do čega može doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predočuju otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi“ (DH 3015, tekst je blago izmijenjen i kurziv moj).
Drugo, iako je Garrigou-Lagrange držao da nepotpomognuti naravni razum može pokazati Božju opstojnost, pa i reći nešto o Njegovoj naravi, a da uz pomoć objave možemo još više toga znati i reći o Bogu, nikako nije smatrao da Boga možemo obuhvatiti svojim razumom. Trojedini je Bog ipsum esse subsistens, transcendentan i apsolutno jednostavan te kao takav ne može nikada biti obuhvaćen i ograničen našim pojmovljem. Bog će uvijek biti veći od naših pojmova o Njemu i o Bogu ćemo uvijek jedino moći govoriti na analogan način. Poput Anđeoskoga naučitelja i otac Réginald potvrđuje da „[m]i … jasnije spoznajemo što Bog nije, nego što je“ (STh. I, q. 1., a. 9, ad. 3). Da nam se pak nije odlučio objaviti, Božji bi nam intimni život kao Trojstva zauvijek ostao nepoznat.
Treće, Garrigou-Lagrange objašnjava da „osjećaj za otajstvo“ prožima tomističku teologiju. U tu će svrhu govoriti o chiaroscuro, čime želi dati do znanja da nije sve u tomizmu svijetlo i jasno. Chiaroscuro, igrajući si svjetlom i sjenom, čini sliku istodobno jasnom i opskurnom, baš kao i u slučaju otajstva. Tri su razloga zašto je chiaroscuro tako važan za tomizam. Za početak, život duha spoznatljiv nam je jedino in speculo sensibilium („u ogledalu osjetilnih stvarnosti“). Drugim riječima, život duha spoznajemo negativno, odnosno govoreći da nije materijalna stvarnost, ili ga pak spoznajemo relativno, tj. napominjući da je duhovni svijet iznad vegetativnoga ili osjetilnoga života. Nadalje,
„[u] životu duha, sve što se odnosi na ljubav … posebno je otajstveno i često neimenovano. To je zato što intelekt zna manje što se nalazi u drugoj sposobnosti nego ono što je u njemu i zato što ljubav teži prema dobru, koje je u stvarima, a ne u umu [espirit]. Ta težnja, poput svega što je još neodređeno, nije potpuno inteligibilna. Tu, još jednom, pronalazimo chiaroscuro koji još više zadivljuje“ (Garrigou-Lagrange 2017, autorov uvod).
Naposljetku, kao što sam napomenuo ranije, čovjek ne može spoznati Božji quid, odnosno „jasnije spoznajemo što Bog nije, nego što je“ (STh. I, q. 1., a. 9, ad. 3). „Svojim naravnim moćima“, objašnjava otac Réginald, „možemo spoznati Boga jedino po odrazu Njegovih savršenstava u stvorenju. Na Njegovu nutarnjemu životu (ili, Božanstvu kao takvome) ne može participirati stvorena (ili stvorljiva) narav osim po posvetnoj milosti, koja nas jedina može temeljno disponirati da neposredno gledamo Boga kakav jest i da Ga ljubimo kao što On ljubi sebe“ (Garrigou-Lagrange 2017, autorov uvod).
Konačno, Garrigou-Lagrange ističe da ideje i pojmovi, pa makar se odnosili i na najplemenitije i najuzvišenije zbiljnosti, nisu cilj teologije, nego je to sâm Bog. Otac Réginald objašnjava da je „[t]eologija … komentar koji uvijek skreće pozornost na Božju riječ koju komentira. Teologija se poput [Ivana] Krstitelja gubi u uzviku: ‘Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta’“ (Garrigou-Lagrange 1950, 70).
Sveto čudovište milosti i naravna želja za gledanjem Boga
Nadalje, Réginald Garrigou-Lagrange suprotstavljao se „novim teolozima“ po pitanju odnosa naravi i nadnaravi, odnosno milosti. No što je točno Garrigou-Lagrange smatrao problematičnim kod „novih teologa“ po pitanju odnosa naravi i naravi? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, važno je razjasniti pojmove ‘narav’ i ‘nadnarav’.
Pojednostavljujući stvari, možemo reći da se ‘narav’ odnosi na bît neke stvari (primjerice, čovjek je racionalna životinja, tj. tijelo i razumska duša konstituiraju njegovu narav), a ‘nadnarav’ na ono što je iznad ili onkraj naravi i što ju besplatno može usavršiti, odnosno „što je onkraj svake stvorene naravi utoliko što nadilazi moći i zahtjeve bilo koje stvorene naravi“ (Garrigou-Lagrange 2022, 329). Valja napomenuti da katoličko shvaćanje nadnaravi obuhvaća kako modalnu nadnaravnost, odnosno „nadnaravnost čuda, koja nadilaze djelatne moći (ili uzročnost) i zahtjeve bilo koje stvorene naravi, ali ne i spoznajne moći ljudske naravi“ (ibid.) tako i esencijalnu nadnaravnost, tj. „nadnaravnost otajstava strogo govoreći te života milosti i slave, koji nadilaze ne samo djelatne moći i zahtjeve bilo koje stvorene naravi nego i spoznajne i osjetilne moći (ili naravnu zaslugu) bilo koje stvorene intelektualne naravi“ (ibid.). ‘Naravno’ je tako ono što je prikladno nekoj stvari s obzirom na njezinu narav, a ‘nadnaravno’ je ono što nadilazi razmjere naravi neke stvari i što ju može besplatno usavršiti (cf. ibid., 336-337).
Razjasnivši donekle pojmove naravi i nadnaravi, pitajmo se sada: „Što ‘sveto čudovište tomizma’ predbacuje ‘novim teolozima’?“ Otac Réginald im spočitava njihovo inzistiranje na tome da postoji intrinzična naravna želja za blaženim gledanjem, zatim njihovo nijekanje postojanja čisto naravne čovjekove svrhe te odbacivanje mogućnosti postojanja stanja čiste naravi.
Što se potonjega tiče, protivno „novim teolozima“ Réginald Garrigou-Lagrange smatrao je da je Bog mogao stvoriti čovjeka u stanju čiste naravi bez nadnaravnih i mimonaravnih darova[3] premda se svi teolozi slažu da stanje čiste naravi nikada stvarno nije postojalo. Nadalje, čovjek kao razumska životinja (lat. animal rationale) posjeduje naravnu svrhu koja je, premda podređena, istinski različita od one nadnaravne. Ta se pak naravna svrha sastoji u tome što je čovjek u stanju spoznati i naravno ljubiti Boga kao Autora, Uzdržavatelja, Prvoga Pokretača i Uzroka, Nužnoga i Prvoga Bića, Ureditelja i svrhe naravnoga poretka. Konačno, postoji naravna želja za Bogom, no protivno „novim teolozima“ otac Réginald argumentirao je da ne postoji urođena ili intrinzična želja za blaženim gledanjem. Radije, kao što objašnjava o. Augustin Pavlović referirajući se na Garrigou-Lagrangea, u čovjeku postoji izazvana naravna želja „što ju je u čovjeku izazvao pogled na učinke Prvoga Uzroka; ona je uvjetna, tj. sadrži uvjet: ako je to moguće i ako me Bog hoće uzdignuti k tomu gledanju; dosljedno, ona je po sebi neučinkovita jer njezin predmet nadilazi sile i zahtjeve naravi; konačno, ona se tiče gledanja Boga u njegovoj biti, ali kao začetnika naravnoga poretka“ (Toma Akvinski 1994, 213n267, kurziv moj i tekst blago izmijenjen).
Dolazimo tako do pitanja: „Što omogućuje čovjeku biti uzdignut u nadnaravni poredak?“ Garrigou-Lagrange i većina drugih tomista argumentiraju da u čovjeku postoji tzv. moć pokoravanja (lat. potentia oboedientialis) po kojoj je sposoban uzdići se u nadnaravni poredak. Ta je moć pasivna jer kada bi bila aktivna, vodila bi u protuslovlje. Naime, istodobno bi bila bitno naravna (kao svojstvo naše naravi) i bitno nadnaravna (kao određena formalnim nadnaravnim objektom). K tomu bi aktivna moć pokoravanja uništila poredak milosti, jer „postulirajući njezino postojanje, milost bi bila suvišna zato što bi svi nadnaravni učinci, koji se pripisuju milosti i drugim nadnaravnim habitusima, mogli početi postojati putem te aktivne moći pokoravanja“ (Charles Billuart citirano u Garrigou-Lagrange 2022, 600). Prema tome, pasivna moć pokoravanja čovjeku omogućuje da bude uzdignut u nadnaravni poredak jer sâm to nije u stanju učiniti, već mu je potreban besplatni i slobodni Božji milosni dar kako bi to mogao ostvariti.
Zašto je onda otac Réginald poziciju Henrija de Lubaca i ostalih nouvellovaca držao problematičnom? Prvo, Garrigou-Lagrange smatrao je da „novi teolozi“ inzistiranjem da čovjek posjeduje intrinzičnu želju za blaženim gledanjem dovode u pitanje Božju slobodu i suverenost u njegovoj ponudi milosti jer bi se činilo da Bog mora čovjeku ponuditi blaženo gledanje. K tomu, iz tvrdnje da postoji intrinzična želja za blaženim gledanjem s nekom vrstom zahtjeva za životom milosti slijedilo bi da je ta želja „istodobno bitno naravna, kao svojstvo naše naravi, te bitno nadnaravna, kao određena nadnaravnim objektom“ (Garrigou-Lagrange 2019, 305). Time bi se pak pomiješalo dva poretka naravi i nadnaravi te ih posljedično uništilo.
Drugo, što se optužbe za ekstrinzicizam tiče, odnosno da je tomističko poimanje ljudske naravi zatvoreno Bogu, otac Réginald odgovorio bi da tomu nikako nije slučaj jer ne samo da je Bog stvorio čovjeka već i njega i čitavo stvorenje trajno uzdržava u postojanju (lat. conservatio Dei) te da Bog kao prvi uzrok surađuje s djelovanjem čovjeka i ostalih stvorova kao drugih uzroka da bi potonja u naravnome poretku proizvela naravni učinak (lat. concursus Dei). K tomu, kao što smo vidjeli ranije, u čovjeku postoji moć pokoravanja koja mu omogućuje biti uzdignut u nadnaravni poredak. Prema tome, optužba za ekstrinzicizam nije toliko snažna koliko bi se na prvu moglo činiti.
Naposljetku, Garrigou-Lagrange napominje da „novi teolozi“ svojim poimanjem odnosa naravi i nadnaravi, kojim narav čine nekom vrstom mješavine naravi i nadnaravi, u najmanju ruku potkopavaju pa i implicitno niječu mogućnost postojanja naravno spoznatljivih istina koje se tiču Božje opstojnosti i naravi, besmrtnosti duše, naravnoga zakona, kao i vanjskih razloga ili motiva vjerodostojnosti objave.
Apologija neoskolastičke apologetike
Konačno, čitajući djela „novih teologa“, nerijetko ćemo naići na optužbu da je apologetika njihova vremena odvojena od teologije kao da jedna s drugom nemaju nikakve veze. U očima „novih teologa“ ondašnja je apologetika bila previše racionalna i odveć obrambeno nastrojena, zadržavajući se isključivo na izvanjskim ili ekstrinzičnim razlozima, odnosno na čudesima i proroštvima, zanemarujući pritom unutarnje ili intrinzične razloge, tj. čovjekove težnje i nadanja. No „novi teolozi“ poput de Lubaca ili Bouillarda smatrali su da ne treba njegovati pristup koji bi bio isključivo ekstrinzičan ili pak intrinzičan, nego je bilo potrebno napustiti lažnu dilemu „ili vanjski znakovi ili unutarnje privatno iskustvo“, jer su dobroj apologetici trebali i jedan i drugi pristup.
Međutim, uzmemo li u ruke djela oca Réginalda, primijetit ćemo da ne čini radikalnu razliku između apologetike i teologije. Nadalje, iako u prvi plan stavlja vanjske razloge vjerodostojnosti kršćanske objave, ipak ne odbacuje unutarnje razloge vjerodostojnosti, prepoznajući njihovu vrijednost za modernoga čovjeka.
Za početak, „sveto čudovište tomizma“ smatra da apologetika, odnosno „razumska obrana božanske objave“, nije zasebna disciplina odvojena od teologije, već je dio teologije, točnije, fundamentalne teologije. Teologija nije samo znanost podređena Božjemu znanju već je uz to i vrhovna znanost, odnosno mudrost (lat. sapientia), jer promatra Boga, najviši uzrok cijeloga svemira (cf. STh. I, q. 1, a. 6). Mudrost pak „ima posebnu uzvišenost utoliko što uređuje i prosuđuje sve, čak i glede svojih vlastitih načela, čineći to tako što ih brani i objašnjava“ (Garrigou-Lagrange 2022, 91). Budući da je teologija mudrost, ona nema samo deduktivnu ulogu izvođenja teologijskih konkluzija sadržanih u svojim načelima, to jest člancima vjere, nego i defanzivnu ulogu, odnosno funkciju razumske obrane članaka vjere protiv onih koji ih niječu. No zašto se ta defanzivna uloga teologije ne bi mogla proširiti i na same temelje vjere kako bi, s jedne strane, obranila mogućnost, prikladnost, nužnost i spoznatljivost objave, a s druge pokazala postojanje objave koju nam je predao Isus Krist, a predlaže Katolička Crkva? Upravo tu defanzivnu ulogu vrši apologetika, odnosno prvi dio fundamentalne teologije, dok je drugi dio traktat o teologijskim izvorima (lat. loci theologici). Prema tome, apologetika nije neka vrsta filozofije religije, nego je dio teologije i obavlja njezinu obrambenu ulogu.
K tomu, iako apologetska argumentacija počiva na racionalnim načelima a ne na člancima vjere, pozitivno ju vode i usmjeravaju objava, vjera i učiteljstvo Crkve. Kada bi apologetika bila vođena isključivo razumom, bila bi vođena i usmjeravana od filozofije, postajući joj tako podređena. Radije, apologetika argumentira pomoću naravnoga razuma, koristeći se filozofijom, poviješću i drugim ljudskim znanostima, ali je pritom pozitivno vođena objavom i vjerom koje joj: 1) pokazuju cilj koji treba postići, a taj je očitovati jasnu vjerodostojnost objavljenih otajstava; 2) nude točno značenje pojmova kojima se služi (objava, otajstvo, nadnarav, božanska vjera, čuda i proroštva); te 3) pokazuju djelotvorna sredstva (čuda i proroštva) kako bi uvjerila nevjernika i dovela ga do toga da prepozna božansko podrijetlo kršćanstva, odnosno katoličanstva. Apologetičar kojega vodi i usmjerava vjera ide naprijed s izvjesnošću i sačuvan od grješke, koja uključuje umanjivanje vrijednost čuda i neopravdano uvećavanje vrijednosti nutarnjih razloga. Osim toga apologetičar moći će svojim slušateljima objasniti da čin vjere nije zaglavak apologetskoga argumenta, već plod milosti koju mora tražiti od Boga s poniznošću, pouzdanjem i ustrajnošću ((cf. Garrigou-Lagrange 2019, 411-413).
Primijetimo ovdje da Garrigou-Lagrange ne odbacuje intrizične razloge za vjeru niti ih smatra beskorisnima jer oni mogu pokazati čovjekovu nedostatnost i potrebu za nadnaravnom pomoći, očitujući čovjeku da jedino u kršćanstvu može pronaći ispunjenje svojih najdubljih težnji i mir za kojim toliko žudi. Ipak, sami po sebi intrinzični su razlozi nedovoljni jer bi izostanak vanjskih znakova Božje objave doveo u pitanje filozofijsku spoznatljivost čuda i Božje opstojnosti, ostavljajući nas samo s praktičnom sigurnošću, odnosno velikom vjerojatnošću bez istinske izvjesnosti po pitanju vjerodostojnosti Božje objave.
Kako bi se onda apologetičar trebao postaviti prema svome skeptičnom sugovorniku? Kao netko tko nema vjeru i tragač ili pak kao netko tko posjeduje ono što brani? Réginald Garrigou-Lagrange odabire drugu opciju i pritom objašnjava kako bi osoba trebala pristupiti apologetskomu dijalogu:
„Pripadam Katoličkoj Crkvi koja me je naučila kako je razumno vjerovati, a nerazumno ne vjerovati. Smatram da su dokazi koje mi ona predlaže uvjerljivi i želim da ih upoznaš. Moraš prosuditi njihovu vrijednost za sebe. Ako imaš prigovore, zajedno ćemo ih preispitati, ali unaprijed te upozoravam da čak i nakon razumskoga rješenja tvojih poteškoća ne možeš vjerovati bez milosti, tȁ vjera nije zaglavak silogizma, već dar koji dolazi od Boga i osoba mora iskati taj dar s poniznošću, pouzdanjem i ustrajnošću. Prije nego što išta dokažem, objasnit ću ti točno značenje pojmova koje nalazimo u problemima, prema samoj Crkvi koja se smatra prosvijetljena od Boga. Reći ću ti točno što ona razumije pod tim riječima, čije su značenje racionalizam i semiracionalizam često izmijenili: nadnarav, otajstvo, objava, božanska vjera, vjerodostojnost, čudo itd. Također ću ti naznačiti znakove koji su, prema Crkvi, vrijedni u očima samoga Boga (odnosno, koji odgovaraju i zahtjevima tvoga razuma i onima vjere). Zatim ću filozofijski dokazati vrijednost tih znakova i, povijesno, njihovo postojanje. Apologetika koju ću ti izložiti nije znanost koju su izmislili ili izgradili kršćanski filozofi. Prema svjedočanstvu Katoličke Crkve, to je apologetika koju je Krist predao svojim apostolima i koja je sačuvana u Pismu i predaji. To je bitno tradicionalna apologetika koju Crkva nikada nije prestala naučavati, jer ona je uvijek iznosila dvojako učenje: ono koje priprema za vjeru, pokazujući razumski put, te ono koje predlaže otajstva u koje se treba vjerovati i dužnosti koje se treba vršiti“ (ibid., 402-403).
Pobjeda nouvelle théologie
Iz navedenih i drugih razloga otac Réginald smatrao je da nouvelle théologie vodi natrag modernizmu, toj „sintezi svih krivovjerja“ (Pio X.). Budući pak da je ideje „novih teologa“ smatrao neomodernističkima, znao se polemički obračunavati s njima kao u svome poznatom članku Kamo vodi nova teologija? (franc. La nouvelle theologie où-va-t-elle?) koji je objavljen 1947. godine. Međutim, trebamo imati na umu da Garrigou-Lagrange u pravilu nije imao ništa osobno protiv „novih teologa“, već je u dominikanskome raspravljalačkom duhu nastojao razumski oboriti pogrješne argumente i pomoći suparnicima doći k istini. U tome kontekstu vjerujem da se sljedeće riječi, koje „sveto čudovište tomizma“ primjenjuje na Crkvu, mogu primijeniti i na njegov život i način postupanja:
„U Crkvi ponovno susrećemo taj isti sklad između stvari koje je najteže pomiriti. U njoj su najsamilosnija ljubav te najčvršći i beskompromisni nauk sjedinjeni u jednoj ljubavi koja je revnost za Božju slavu i spasenje duša. Ona zna da ne može učiniti ništa dobro bez borbe protiv zla, da ne može propovijedati Evanđelje bez borbe protiv hereze. Milosrđe i čvrstoća nauka mogu postojati jedino kada su sjedinjeni; odvojeni umiru i ostaju nam samo dva trupla, naime, humanitarni liberalizam sa svojim lažnim spokojem i fanatizam sa svojom lažnom revnošću. Rečeno je: ‘Crkva je netolerantna u počelima zato što vjeruje, a tolerantna u praksi zato što ljubi. Neprijatelji su Crkvi tolerantni u počelima zato što ne vjeruju, a netolerantni u praksi zato što ne ljube’. S jedne strane, teorija je suprotstavljena praksi; s druge strane, prodire i sređuje sve stvari s čvrstoćom i nježnošću“ (Garrigou-Lagrange 1949, 410, kurziv moj).
No premda je Učiteljstvo Crkve 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća poduprlo Garrigou-Lagrangea i ostale kritičare nouvelle théologie te i samo oštro kritiziralo „nove teologe“, naročito u enciklici Humani generis (1950), de Lubac, Chenu, Congar i drugi „novi teolozi“ u konačnici su dobili rat. Tako su za vrijeme Koncila Congar, de Lubac i Daniélou prisustvovali kao teologijski stručnjaci (lat. periti), a Chenu kao osobni savjetnik jednoga od saborskih otaca. Štoviše, neki su od pripadnika nouvelle théologie nakon Koncila postali kardinalima (de Lubac, Daniélou i Congar). Prema tome, nije neopravdano zaključiti da su Drugi vatikanski sabor i postkoncilska Crkva „nove teologe“ ne samo oslobodili krivnje nego su ih i ustoličili. S druge pak strane, „sveto čudovište tomizma“ zajedno je s ostalim kritičarima nouvelle théologie nakon završetka Koncila palo u zaborav.
Povratak svetoga čudovišta tomizma
Budući da se teologijska klima u Crkvi stubokom promijenila po završetku Drugoga vatikanskog sabora, činilo se da će se „sveto čudovište tomizma“ nakon smrti spominjati tek u podrubnicama akademskih članaka o pretkoncilskoj teologiji, ali u posljednjih dvadesetak godina promijenila se posmrtna sudbina toga velikog teologa.
Najprije je 2005. godine američki teolog Richard Peddicord OP objavio monografiju The Sacred Monster of Thomism: Life and Legacy of Réginald Garrigou-Lagrange, O.P. (hrv. Sveto čudovište tomizma: život i nasljeđe Réginalda Garrigou-Lagrangea OP), da bi tri godine kasnije engleski teolog Aidan Nichols OP objavio drugu monografiju na engleskome jeziku Reason with Piety: Garrigou-Lagrange in the Service of Catholic Thought (hrv. Razum s pobožnošću: Garrigou-Lagrange u službi katoličke misli). Tomu treba pridodati zbornik Reginald Garrigou-Lagrange OP: Teacher of Thomism (2014), koji su uredili Jude Chua Soo Meng i Thomas Crean OP.
Pozitivno vrjednovanje Garrigou-Lagrangea naročito je nastavio američki teolog i rutenski katolik Matthew Minerd. On je na engleski jezik preveo brojna djela oca Réginalda koja su sve donedavno bila dostupna isključivo na latinskome i francuskome jeziku. No taj probuđeni interes za „sveto čudovište tomizma“ nije prisutan samo na engleskome govornom području. Primjerice, talijanska izdavačka kuća Fede & Cultura prevela je i ponovno izdala neka od važnijih djela oca Réginalda, učinivši ih dostupnima talijanskomu čitateljstvu. I sâm sam nedavno dao malen doprinos pozitivnomu vrjednovanju svojim diplomskim radom Theological Profile of Réginald Garrigou-Lagrange, O.P. (hrv. Teologijski profil Réginalda Garrigou-Lagrangea OP).
Zaključak
Neki bi čitajući ovaj tekst mogli steći dojam da je „sveto čudovište tomizma“ važno prvenstveno iz povijesnih razloga, odnosno u kontekstu rasprave s nouvelle théologie. Međutim, promatrati misao i djela oca Réginalda isključivo kao kritiku „novih teologa“ značilo bi učiniti mu medvjeđu uslugu. Istina, Garrigou-Lagrange opirao se idejama nouvellovaca jer ih je smatrao opasnima po život Crkve, ali on nije bio samo protivnik nouvelle théologie. Kao što sam naznačio ranije, Réginald Garrigou-Lagrange bio je plodonosan pisac, vrstan profesor i teolog te veliki duhovni učitelj.
Stoga, neće nas toliko začuditi preokret u vrjednovanju Garrigou-Lagrangea, pogotovo ako uz već izneseno imamo na umu ono što je o njemu napisao o. Dominik Budrović OP: „Možda će baš zato njegova djela biti trajnije vrijednosti, jer će ona biti kao jedna ‘objektivna’ filozofsko-teološka enciklopedija koja sadrži široko raščlanjena i duboko i jasno tumačena načela, na kojima se uvijek moraju temeljiti rješenja problema koja svako vrijeme sa sobom nosi“ (Budrović 1964, 318). Kao što je otac Budrović predvidio prije 60 godina, sve više katoličkih teologa služi se upravo djelima i mišlju oca Réginalda kako bi im pomogao u trajnome projektu teologijske obnove u životu Crkve. Prema tome, uzmemo li u obzir širinu Garrigou-Lagrangeova teologijskog istraživanja i njegovo neupitno pravovjerje, mislim da bi svaki teolog trebao biti zadovoljan proglase li ga „svetim čudovištem tomizma“.
Luka Ilić
[Corrigenda, 14. veljače 2023.]
Tekst sam poprilično proširio i uredio tako da nema smisla navesti sve novine i izmjene koje sam unio.
Korištena literatura
- Akvinski, Toma. 1994. Suma protiv pogana, 2. sv. (Zagreb: Kršćanska sadašnjost).
- Bouillard, Henri. 2021. „Conversion and grace in Aquinas“. u: Patricia Kelly (ur.). Ressourcement Theology: A Sourcebook (London: T&T Clark), 33-40.
- Budrović, Dominik. 1964. „In memoriam P. Reginald Garrigou — Lagrange O. P.“ Bogoslovska smotra, Vol. 34, No. 2 (1964), 315-319.
- Chenu, Marie-Dominique. 2021. „Theology“. u: Patricia Kelly (ur.). Ressourcement Theology: A Sourcebook (London: T&T Clark), 15-31.
- Daniélou, Jean. 2003. God and the Ways of Knowing (San Francisco: Ignatius Press).
- ———. 2021. „Current trends in religious thought“. u: Patricia Kelly (ur.). Ressourcement Theology: A Sourcebook (London: T&T Clark), 61-71.
- Garrigou-Lagrange, Réginald. 1949. God, His Existence and His Nature: A Thomistic Solution of Certain Agnostic Antinomies, 2. sv. (St. Louis & London: B. Herder Book Co.).
- ———. 1950. Reality: A Synthesis of Thomistic Thought (St. Louis & London: B. Herder Book Co.).
- ———. 2013. The Essence and Topicality of Thomism (Lulu.com). Kindle.
- ———. 2017. The Sense of Mystery: Clarity and Obscurity in the Intellectual Life (Steubenville: Emmaus Academic). Kindle.
- ———. 2019. Philosophizing in Faith: Essays on the Beginning and End of Wisdom (Providence, RI: Cluny Media).
- ———. 2021a. Thomistic Common Sense: The Philosophy of Being and the Development of Doctrine (Steubenville: Emmaus Academic).
- ———. 2021b. “Where is ‘new theology’ going?” u: Patricia Kelly (ur.). Ressourcement Theology: A Sourcebook (London: T&T Clark), 89-99.
- ———. 2022. On Divine Revelation: The Teaching of the Catholic Faith, Vol. I (Steubenville: Emmaus Academic).
- Maritain, Jacques. 1964. “Notebooks.” Jacques Maritain Center: Readings. URL: https://maritain.nd.edu/jmc/etext/nb.htm. Pristupljeno: 12. veljače 2023.
- Ott, Ludwig. 2010. Grundriss der Dogmatik (Bonn: nova & vetera).
- Peddicord, Richard. 2005. Sacred Monster of Thomism: Life and Legacy of Réginald Garrigou-Lagrange, O.P. (South Bend: St. Augustine’s Press).
- ———. 2014. „Réginald Garrigou-Lagrange, O.P.: A Biographical Sketch“. u: Jude Chua Soo Meng (ur.) i Thomas Crean (ur.). “Reginald Garrigou-Lagrange OP: Teacher of Thomism.” Educational Theoria. URL: https://educationaltheoria.files.wordpress.com/2014/02/garrigou-teacher-thomism.pdf. Pristupljeno: 12. veljače 2023.
- Relja, Hrvoje. 2021. Tomistička filozofija (Zagreb: Leykam international). URL: https://leykam-international.hr/serv_file.php?file=408. Pristupljeno: 14. veljače 2023.
[1] Više o odnosu Réginalda Garrigou-Lagrange i Jacquesa Maritain možete pročitati u Peddicord 2005, 81-100. Vidi također Peddicord 2014, 4-5.
[2] Za detaljnije izlaganje nauka o zbiljnosti i mogućnosti kao i onoga o bîti i bitku vidi Relja 2021, 55-82.
[3] Naši su praroditelji prije Pada bili obdareni nadnaravnim darom posvetne milosti. Mimonaravni darovi kojima su naši praroditelji bili obdareni uključuju: a) donum integritatis ili rectitudinis u užemu smislu, odnosno slobodu od konkupiscijencije, b) donum immortalitatis, tj. tjelesnu besmrtnost, c) donum impassibilitatis, tj. slobodu od trpljenja i d) donum scientiae, odnosno znanje naravnih i nadnaravnih istina ulivenih od Boga (cf. Ott 2010, 163-166).