Argumentum ad hominem (ili „argument prema čovjeku“) jest pogreška počinjena kada, umjesto da se bavite težinom argumenta koji vam je netko predstavio, napadate sâmu osobu – njezine motive, navodni karakterni nedostatak i slično. Ova je ozloglašena taktika, naravno, oduvijek bila česta u javnim prijeporima, ali čini se da je pribjegavanje ovoj pogrešci danas gotovo istisnulo racionalnu javnu raspravu. Umjesto suprotstavljanja političkim protivnicima na razini razuma velik je dio zemlje usvojio politiku tek demoniziranja i nadglasavanja. Čak se i u Crkvi u najnovije vrijeme može primijetiti da se ad hominem redovito primjenjuje protiv najuljudnijih i najučenijih kritičara doktrinarno problematičnih stavova pape Franje o rastavi i ponovnome vjenčanju, smrtnoj kazni i drugim pitanjima.

Ovo nije puka čudna navika u onih koji su skloni pogrešci ad hominem ili samo žaljenja vrijedan estetski nedostatak naše političke scene. To je grijeh, ponekad i teški.

Što pogreška ad hominem jest (a što nije)

Da bismo shvatili zašto, važno je najprije razumjeti što pogreška ad hominem jest – i što ona nije. Kao što svi logičari znaju i kao što sam nadugačko objasnio u objavi prije nekoliko godina, puko grđenje nekoga ili skretanje pozornosti na nečije karakterne nedostatke nije pogreška ad hominem i nije nužno moralno nevaljano. Ponekad osoba zaslužuje ružan opis, a ponekad je predmet rasprave upravo njezin moralni karakter. Nije pogreška ad hominem procijeniti da je netko nepošten, ili neodgovoran, ili nesposoban, ili, jednostavno, gad i onda to i reći. To mogu, jednostavno, biti činjenice i nema ničega nužno pogrešnog u skretanju pozornosti na takve činjenice.

Pogreška ad hominem počinjena je kada predmet rasprave nije osoba ili njezin karakter, već istinitost ili neistinitost onoga što je rekla ili uvjerljivost nekoga argumenta koji je ona dala i kada, umjesto da se bavite time, napadate sâmu osobu ili njezin karakter. Ako nazovem Charlesa Mansona okrutnim, sadističkim i lažljivim gadom, nisam počinio pogrešku ad hominem, već sam, jednostavno, iznio činjenice. Ako mi Charles Manson daje argument koji, navodno, pokazuje (naprimjer) da je pobudnicu Amoris laetitia teško pomiriti s Kristovim učenjem o braku ili da se imigracijski zakoni trebaju provoditi, a ja ga, odgovarajući na taj argument, jednostavno, nazovem okrutnim, sadističkim i lažljivim gadom, onda ja jesam počinio pogrešku ad hominem.

Pogreška ad hominem može poprimiti različite oblike. Najpoznatiji jest uvredljivi ad hominem, koji podrazumijeva, jednostavno, upućivanje uvreda nekomu umjesto vrednovanja njegove tvrdnje ili argumenta. Ponavljam, uvreda nije sama po sebi logički pogrešna. Uvreda može biti prikladna ili neprikladna, ali čak i kada je pogrešna, razlog ponekad ne leži u tome što sadržava pogrešku ad hominem, već u samome nedostatku dobrohotnosti, ili razboritosti, ili čega god. Logički je pogrešno pribjeći uvredi kada se traže racionalna analiza i argumentacija. Stoga, ako vam netko pokušava argumentirati neku tvrdnju, a vi ga, odgovarajući na to, samo etiketirate epitetom poput „fanatik“, „fašist“, „nacist“, „rasist“, „homofob“, „seksist“, „komunjara“, „slabić“, „neokonzervativac“ itd. i pravite se da je navodna prikladnost etikete dovoljna da dokaže da se njegov argument može odbaciti, krivi ste za školski primjer uvredljivoga ad hominem.

Ponekad ljudi koji su svjesni naravi takve logičke pogreške pokušavaju racionalizirati njezino činjenje traženjem rupa u zakonu. Akademski filozofi i drugi intelektualci ponekad ovo čine kada napadaju protivnike izvan akademskoga okruženja poput razgovorā na Facebooku, raspravā u komentarima, objavā na blogovima itd. Pretpostavimo da ja redovito demoniziram određenoga protivnika ili skupinu protivnikā, a da se nikada ne pozabavim bîti njihovih argumenata, a vi me optužite za počinjenje pogreške ad hominem. Pretpostavimo da ja odgovorim riječima: „Ali ja se nisam ni htio baviti argumentima, stoga nisam počinio tu pogrešku. Ja samo izražavam svoje nisko mišljenje o ovim ljudima.“ Problem je s ovime što čak i ako ne tvrdim izričito da se bavim argumentima, moje ponašanje, zapravo, i dalje implicira da su argumenti na određeni način loši. Ja „šaljem poruku“ da se argumenti ljúdī koje demoniziram ne bi trebali poslušati čak ako sam ih izvrijeđao umjesto da sam objasnio što ne valja s tim argumentima. Stoga sam ja, ipak, počinio pogrešku ad hominem čak i ako ju nisam počinio na očit način izričito govoreći nešto poput: „Ti si [fanatik, nacist, komunjara itd.], dakle, tvoj argument ne valja.“

Drugi oblik koji ad hominem može poprimiti jest pogreška tu quoque, koja podrazumijeva odbacivanje nečije tvrdnje ili argumenta samo zato što se sâma osoba ne ponaša na način koji je u skladu s tom tvrdnjom/s tim argumentom. Golema količina „rasprava“ na internetu nije ništa više nego ovakvo beskrajno, sumorno razmjenjivanje optužbi za licemjerje. Optuživanje nekoga za licemjerje nije sámo po sebi logički pogrešno. Pogrešno je glumljenje da je takva optužba dovoljna da pobije tvrdnju ili argument koji je osoba dala. Ako tvrdite da je p istinit, a ja istaknem da se vi, ipak, ponašate na način za koji se čini da podrazumijeva ne-p, to ne dokazuje sámo po sebi da ste u krivu. Može biti da je p, stvarno, istinit, a da problem nije u tome što vi vjerujete u taj p, već u tome što ne pokazujete to vlastitim primjerom. Ili može postojati drugi način da se protumači vaše ponašanje tako da je ono, zapravo, spojivo s vašim uvjerenjem o p i da, zapravo, niste krivi za nedosljednost. Ja bih morao dati argumente da odbacim ove alternative prije nego što bih mogao tvrditi da sam vas pobio. Puko bacanje optužbe za licemjerje ne dokazuje ništa.

Treći oblik koji ad hominem može poprimiti, a koji je također deprimirajuće čest u raspravama na internetu jest pogreška trovanja izvora. Ovo je počinjeno kada vi, umjesto da se bavite vrijednošću protivnikove tvrdnje ili argumenta, dovodite u pitanje njegovu motivaciju za davanje te tvrdnje ili toga argumenta. To je logička pogreška zato što istinitost ili neistinitost tvrdnje i uvjerljivost argumenta po sebi nemaju baš nikakve veze s motivima osobe koja daje tu tvrdnju ili taj argument. Osoba čiji su motivi neispravni može i dalje dati dobar argument kao što i osoba čiji su motivi ispravni može i dalje dati loš argument.

I ovdje je važno valjano razumjeti narav logičke pogreške. Skretanje pozornosti na nečije motive nije po sebi logički pogrešno. Ponekad i trebamo razmotriti nečije motive. Naprimjer, ako vjerujemo da je Smith počinio određeni zločin samo zato što je Jones tako rekao, a znamo da su Jones i Smith već dugo u međusobnoj hajci, onda imamo dobar razlog sumnjati u Jonesovo svjedočanstvo. U ovome je slučaju u pitanju upravo Jonesova vjerodostojnost, tako da je razmatranje njegovih motiva primjereno. Pogreška trovanja izvora počinjena je ako u pitanju nije vjerodostojnost osobe ili neki drugi aspekt njezina karaktera, već istinitost ili neistinitost neke tvrdnje koju ta osoba iznosi ili uvjerljivost nekoga argumenta koji ona daje, a umjesto da se bavimo time, mi mijenjamo temu optužujući osobu da ima krive motive.

Krajnje česta inačica pogreške trovanja izvora jest taktika odbacivanja protivnikovih argumenata na temelju toga što je on, navodno, potaknut „mržnjom“. Ti smatraš da je Amoris laetitia problematična? Ti sigurno mrziš papu Franju! Ti ne odobravaš homoseksualno ponašanje? Ti sigurno mrziš homoseksualce! Ti odobravaš stroži nadzor državnih granica? Ti sigurno mrziš imigrante! I tako dalje. Dio je problema ovdje, naravno, što mržnja nije nužno motiv ni u kojemu od ovih slučajeva. Trovanje izvora logički je pogrešno zbog toga što čak i kada bi osoba bila motivirana mržnjom, to ne bi imalo nikakve veze s time jesu li njezine tvrdnje istinite, a argumenti uvjerljivi. Logički govoreći, motivi nisu važni.

Zašto je ova logička pogreška grijeh

Jedan razlog zašto je ad hominem moralno problematičan jest što je to grijeh protiv istine. Može se ispostaviti da je protivnik u pravu, tako da ako napadom ad hominem odbacite ono što on kaže, onemogućit ćete sebi i drugima (u onoj mjeri u kojoj su se oni poveli za vašim napadom ad hominem) otkrivanje istinā koje bi inače mogle biti otkrivene. Kada sklonost tome da se netko prikloni pogrešci ad hominem postane navika, vjerojatnost da će onaj tko ju počinja upasti u zabludu, naravno, raste.

Razmotrimo također da su pogreške ad hominem često počinjene kada je netko ljut na protivnika. Stoga će netko tko pokazuje porok srdžbe – kronične sklonosti gnjevu koji je poremećen ili u svojemu intenzitetu ili predmetu na koji je usmjeren – sigurno, sasvim često upadati u pogrešku ad hominem, a time će, sigurno, sasvim često upadati u zabludu. Ukratko, za osobu koja je stalno ljuta i stalno zlobna prema protivnicima vjerojatno je da je često u krivu iako je iz upravo toga razloga također malo vjerojatno da će ona shvatiti da je često u krivu. Duhovno i kognitivno, vrlo je opasno biti u takvome stanju.

Drugi razlog zašto je ad hominem moralno problematičan jest to što on može sadržavati grešnu pretpostavku. Nijedno ljudsko biće ne može imati nepogrešivo znanje o motivima ili duhovnome stanju druge osobe. Naravno, mi često možemo formirati ispravne stavove o takvim stvarima. Opet nema ničega krivog u procjeni da je Charles Manson bio zla osoba jer je njegovo ponašanje sasvim jasno i dosljedno upućivalo na to. Međutim ako se netko, po svemu sudeći, iskreno pokušava upustiti u odmjerenu razumnu argumentaciju s vama, vrlo je, moralno i duhovno govoreći, opasno ishitreno odbaciti taj pokušaj kao paravan za prikriveni zao motiv. U skladu s time posebno je žalosno što je takvo „trovanje izvora“ danas postalo uobičajeno u određenim katoličkim krugovima. U usporedbi s time ima li jasnijeg prekršaja Kristove zapovijedi: „Ne sudite da ne budete suđeni“?

To nas dovodi do trećega razloga zašto je pogreška ad hominem moralno problematična, a to je što ona dehumanizira protivnika.

Ljudska su bića po naravi racionalne životinje. Od drugih nas životinja razlikuje to što je naše djelovanje, na kraju krajeva, vođeno intelektom, a ne tek osjetilima, nagonima ili strastima. Čak kada težimo nečemu što zadovoljava ove sposobnosti, to je samo zato što naši intelekti shvaćaju to kao takvo. Čak kada djelujemo iracionalno, mi ne djelujemo ne-racionalno. Intelekt funkcionira loše, ali to ne znači da ne funkcionira uopće.

Ovo nije samo Aristotelov nauk. Ovo je nauk Katoličke Crkve i razlog zašto Crkva odbacuje fideizam, voluntarizam i ostale forme iracionalizma. U enciklici Libertas praestantissimum papa Lav XIII. piše:

„[D]ok druga živa stvorenja slijede svoja osjetila tražeći dobro i izbjegavajući zlo samo po instinktu, čovjek ima razum koji ga vodi u svakome pojedinom činu njegova života…[V]olja ne može nastaviti djelovati dok nije prosvijetljena znanjem koje intelekt posjeduje. Drugim riječima, dobro koje hoće volja nužno je dobro u onoj mjeri u kojoj ga intelekt zna; a tim više jer u svim voljnim činima izbor slijedi nakon suda o istini predstavljenoga dobra pokazujući kojemu bi se dobru trebala dati prednost. Nijedan razuman čovjek ne može sumnjati da je sud čin razuma, a ne volje“ (3. i 5. odjeljak).

Slično i u svojemu poznatom govoru u Regensburgu papa Benedikt XVI. s odobravanjem navodi opasku bizantskoga cara Manuela II. Paleologa da „svatko tko bi doveo nekoga do vjere, treba sposobnost da vješto govori i valjano zaključuje“ i podupire carevo gledište da (kako Benedikt parafrazira Manuela) „ne djelovati u skladu s razumom oprečno je Božjoj naravi“.

U skladu s time u odnosima s drugim ljudskim bićima moramo se uvijek pozivati na njihov razum koliko god možemo jer ako ne činimo tako, to je onda oprečno onome što je dobro za njih s obzirom na njihovu narav. Naravno, ponekad to nije moguće – naprimjer, s osobom koja je, doslovno, luda ili s napadačem koji je odlučan da nanese tjelesnu ozljedu. Ali očito jest moguće s protivnikom koji sâm ulaže napor u postizanje racionalne rasprave.

Kada se tijekom takve rasprave priklanjamo pogrešnoj retorici ad hominem – kada zanemarujemo protivnikove pokušaje da raspravlja s nama, kada odgovaramo na njegove argumente porugom i prijezirom, kada ga pokušavamo nadglasati i zastrašiti da ušuti umjesto da ga uvjeravamo – mi ga tretiramo kao nešto niže od racionalne životinje i stoga kao nešto niže od čovjeka. Djelujemo suprotno njegovoj naravi, suprotno njegovu ljudskome dostojanstvu. To ne može ne biti grijeh. A što više doprinosi sijanju sukoba unutar društva ili Crkve, time je teži grijeh.

Povezane objave:

Što je pogreška ad hominem?

Metazadrtost

Metasofistika

Samopobijajuće tvrdnje i pogreška tu quoque

Autor prijevoda: Zlatko Gavran. Pregled prijevoda: Andrija Rizvić. Zahvaljujemo na velikodušno ustupljenom tekstu. Prijevod je objavljen uz izričitu dozvolu dr. Edwarda Fesera.

Izvornik: http://edwardfeser.blogspot.com/2018/07/the-ad-hominem-fallacy-is-sin.html