Versus populum stav koji je danas popularan sugerira da je svećenik tu samo da daje, bez da prvo nešto primi od Boga. S obzirom na to da laici svi moraju “sudjelovati” u tom događaju koji privilegira aktivnost, često imamo svetište puno glumaca i davatelja za koje se čini da nisu ništa prvo primili. Nije ni čudo onda da je suvremeno svećeništvo u krizi identiteta i samopoštovanja. Javna, obredna uloga koju mu je dana, njegova najveća odgovornost, proturječi njegovoj bîti u svakom pogledu. Uistinu, uobičajeno slavlje pruža jako malo dokaza o čudesnom dostojanstvu i strašnoj odgovornosti njegove službe te ga često prisiljava da se odrekne skoro svih svojih funkcija u korist laika u demokratskom svetištu, gdje se on počinje činiti suvišnim.
U konačnici, ono što novus ordo treba nije samo obnova eshatološke perspektive, ne samo jasno okretanje prema Gospodinu, nego još temeljnije, povratak na svećenički stav kroz iskreniju obrednu aktualizaciju svećenikove posredničke uloge i svetu koreografiju koja bolje izražava metafizičku stvarnost svećeništva. Je li svećenik istinski posrednik poput Krista ili Mojsija, uzlazeći i silazeći s brda da stoji u procjepu pred Bogom ili je odmetnuti Aaron u dolini, priljepljujući se uz narod i oblikujući im Zlatno tele, idol koji je uvijek okrenut prema puku kako bi mu dao ono što želi, jer se ne usudi okrenuti svoje lice prema Bogu?
Usporedba nije nepravedna; ova iskonska priča se nudi kako bi nas upozorila na temeljni oblik svakog istinskog štovanja Gospodina. Sveti pisci svi vide Kristovu svećeničku službu kao rekapitulaciju starozavjetnog modela – i tako bismo ju trebali vidjeti i mi. Kao što se Mojsija molio i trsio na brdu, ulazeći za svoj narod u oblak, tako je izraelski svećenik uzlazio u Svetinju nad svetinjama, tako i Krist nosi svoj križ na Golgotu kako bi izvršio svoju vječnu žrtvu i nakon smrti ušao u istinsku Svetinju nad svetinjama. Sveto pismo pruža nam ove drevne modele kao leću kroz koju možemo razumjeti Krista i kršćansko bogoštovlje.
Nasuprot tome postoji idolatrija. Kad se bojimo okretanja Gospodinu, stvaramo bogove na vlastitu priliku. Statičan, pitom i vidljiv idol vola se u Knjizi izlaska stavlja nasuprot gorljivog Boga zakrivenog u sjeni kojeg pohađa neumorni Mojsije, uzlazeći i silazeći s brda, sakriven u oblaku, spuštajući se bez upozorenja. Ovaj božanski susret na Sinaju je paradigma za svako istinsko štovanje Boga: tiče se distance, svetog straha, zagovora, iščekivanja u nadi. Spasenje nikada nije u našem posjedu, nego je uvijek dar, radikalno ovisno i kontingentno. Izraelci nisu htjeli primiti Božji zastrašujući dar pa su sačinili svoje bogove – smiješna pomisao i laž. Samo Bog može obznaniti samog sebe i način koji želi da ga se štuje. (usp. papa Benedikt XVI , Duh liturgije, str. 23)
U tom smislu, kao i u mnogim drugima, obredne forme nove mise kao što se uobičajeno prakticiraju, statično versus populum, skoro contra Deum, krivo je tumačenje i podbačaj u rekapituliranju svete ekonomije Krista, velikoga svećenika koji posreduje i vlada svojim Kraljevstvom iz njedra Trojstva. Naporni svećenik koji neumorno “angažira” svoju “skupštinu” obredni je izraz zabrinute tiranije idolopokloničke duše, zahvaćene u spirali autokontemplacije iz koje ne može pobjeći. Ovaj dnevni prizor je štetan ne samo za vjernike, nego i za svećenikov duhovni život i osjećaj vlastite vrijednosti.
To ne znači da kad častimo Boga u novoj misi nužno ne možemo moliti s ispravnom duhovnom dispozicijom ili da moramo zanijekati naše dogmatsko shvaćanje žrtvenoga čina ili da definitivno primamo manje milosti. Naravno da ne! To znači da sam obred kao struktura simbola i činova koji trebaju voditi naše umove i srca prema sakramentalnom djelu pri ruci, jednostavno ne uspijeva izraziti svoju nutarnju narav i time nas pripojiti uza se. Poput loše odglumljene drame koja ne angažira našu pažnju, ne uspijeva nas pravilno disponirati kako bismo primili ono što komunicira: samoga Krista. Možda znamo što teorijski taj čin znači i čak ga možemo možda reproducirati, ako smo dobro formirani, u svojim srcima; ali nam se ne nudi čudesni, stabilni, vizualni, fizički izražaj žrtve koji bi nam bio potreban da ga doista čitavim srcem ispovjedimo i proživimo i tako na najcjelovitiji način surađujemo s izvorom milosti. Sveta koreografija stare mise, sa svim bogatstvima ostalih oblika izražaja – glazbe, teksta, umjetničkih oblika, itd. – čudesan je izričaj žrtvene teologije, čija snaga duhovne formacije nikad ne jenjava.
Sugerirao sam da Stari zavjet, naročito događaj na Sinaju, nudi modele za razumijevanje pravilnog oblika svetog bogoslužja. Novi zavjet preuzima te navode, kao što su napravili i oni koji su oblikovali liturgijski život raznih crkava u njihovom ranom razdoblju. To je uzlaženje velikoga svećenika – po čijim djelima smo spašeni – Božjem oltaru, svetome mjestu. Predlažem dakle da istražimo načine na koje Sveto pismo nudi vječno valjane orijentacije za katoličko bogoslužje, orijentacije bogatije izražene u obrednom govoru tradicionalnih obreda od onih koje su sačinili učenjaci sredinom 20. stoljeća.
Noli me tangere: Ad Orientem kao prijekor
Objava i spasenje su oboje počeli s Božjim prijekorom čovjeku. Smješten u vrtu užitaka, Adamu je ponuđeno skoro sve, ali „što stoji usred vrta, Od toga ne smijete jesti”. Tu je najmanja prepreka Adamovoj bogolikoj vlasti nad zemljom. Kad je Bog pripremio put svom Sinu u Crkvi, “prozvao” je Abrahama iz okrilja njegove obitelji i učinio ga strancem u stranoj zemlji; kasnije, čak je zatražio da ubije svog jedinca! Od tad, moguće je čitati cijeli sadržaj izraelske religije kao pokušaj da se sačuva Božja narav kao prijekor čovjeku: nazočnost Gospodina ne može se zatvoriti u idole kojima se manipulira kroz obrede, zadržane u okviru nacionalne države (koja time postaje božanska!) te koju možemo štovati kako nam se prohtije. Ni pod kojim uvjetima ga se ne smije dodirnuti. Bog Izraela je bog granica koje trebaju štititi Izraelce od svetogrđa te ih poučiti o istinitoj naravi transcendentnog Boga u svijetu koji uvijek upada u krivicu spuštanja Boga na svoju razinu.
Prijekor je neodvojiv od vjere jer je pali čovjek nesposoban za istinsku vjeru. Previše je spreman poslušati šaptaj guje da je Bog samo ljubomoran čovjek poput nas ili gunđanje ljudi koji na kraju krajeva od Boga ne žele ništa više doli pune egipatske lonce, čak i ako to znači bijedno ropstvo strastima. Istinska sloboda dolazi samo kad se čovjek odrekne svojih pokušaja da uhvati Boga te ga štuje u njegovom transcendentnom veličanstvu. Samo nakon dugog vježbanja u “prijekorima” narod Izraela može razumjeti svog Boga – čak i tad su potrebni prijekori nebrojnih proroka da ih iznova probude iz njihove ravnodušnosti.
To nas dovodi da još jedne svetopisamske perspektive na svećenički stav (unatoč proširenom lekcionaru, naša liturgijska dezorijentacija ukorijenjena je u gubitku svetopisamske perspektive), naime njegova strahopoštovanja. U evanđelju, Farizeji ponosno su stajali pred Gospodinom u Hramu, sjedeći u prvom redu kako bi bili što bliže svetim prilikama; jer što bi trebalo stajati između njega koji je tako čist i svetoga? Tome nasuprot, carinik je stajao odzada, pokrio je glavu i uzdisao zbog svojih grijeha. Da je svećenik sišao sa svojeg mjesta pri oltaru kako bi mu se približio, carinik bi možda čak i pobjegao. Zasigurno nas je u ovoj prispodobi Gospodin pokušao poučiti nečemu o ispravnom pristupu Svetoj Misi? On zasigurno nije korio zato što je bio nezadovoljan s grješnikovim izrazom straha zbog Njegovog približavanja: “Otiđi od mene, o Gospodine, jer ja sam grješnik!”
U doba bez udobnosti, u “tihom društvu koje prepušta čovjeka samome sebi: bez ijedne pouke, savjeta ili podrške…”, dobro je i pravedno da Crkva naglašava Kristovu blizinu, njegovo milosrđe i potpunu ljubav. Međutim, ne shvaćamo smisao i ja smatram da padamo u još veću grešku ako također ne naglasimo njegovu udaljenost u svojstvu Sveca Izraela, Kralja Svemira, Velikog Svećenika i Svetog nad Svetima s desna Ocu. Bez razumijevanja Božje izvanredne udaljenosti od nas – koja nije nespojiva s njegovom nježnom bliskošću! – riskiramo da ga svedemo na samo još jedan komad mentalnog namještaja u našem udobnom životu, na terapeutsku prisutnost u teškim vremenima, umjesto da je Gospodin, veličanstven predmet naše religijske odanosti. Čovjekova je inicijativa da prvo strahuje i kaje se, Božji je odgovor liječiti i tješiti; ali potrebno je sačuvati dramatični integritet te razmjene. Krist nikada ne liječi one koji to ne traže u vjeri i pokajanju, mrzeći svoju vlastitu duhovnu gubavost i vapeći: “Spasi me, Sine Davidov!”
Mogli bismo umnožiti primjere “udaljenog” Krista u evanđeljima, Krista koji bježi od svojih roditelja, sklanja se u brda, govori u zagonetkama i ljuti se na svoje apostole, tjera ljude iz hrama i gorko razočarava mesijanska očekivanja umirući na križu. Cijelo Evanđelje po Ivanu dugi je prikaz ironije i stalnog nerazumijevanja između onoga koji govori “odozgo” od onih “odozdo”! Jednako kao i ljubomorni Bog Staroga zavjeta, Krist se opire svođenju na ili vezivanju za ljudska poimanja i njegovi najbliži odnosi su označeni otuđenjem. To je važna poruka za katehezu našega vremena. Previše smo skloni misliti da je religiozni svjetonazor Starog zavjeta uvelike zabačen ili ukinut; ali to je greška – i stara greška k tome. Naprotiv, taj religiozni svjetonazor je uzdignut i pročišćen kao što milost to čini naravi.
Ta dogmatska istina povlači da su svi osnovni stavovi i prakse Starog zavjet još uvijek važeće i dobre, ako ih se shvaća u svijetlu Krista; nadalje, oni su neodoljivi dio totus Christus-a. Strahopoštovanje spram Boga, očito na svakoj stranici Starog zavjeta (i, k tome, na usnama svih dobrih crkvenih pisaca), je dakle još uvijek kršćanska vrlina. Papa Benedikt XVI. je u Isusu iz Nazareta primijetio kako neprestani strah Izraelaca da vidjeti Boga donosi smrt, nije dokazano kao neispravno Kristovim dolaskom, nego ga je naš Gospodin upravo ispunio.
Zachary Thomas
Izvor: New Liturgical Movement
Prijvod: Snježana Maria Pezer