Ima li život smisla?

The Meaning of Life: Three Perspectives
Tri pogleda na smisao života

„Onaj koji zna zašto može se nositi sa svakim kako“, riječi su njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, a na koje se Viktor Frankl više puta referira u svojoj knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“, u kojoj opisuje svoja iskustva koja su ga dovela do otkrića logoterapije, tzv. liječenja smislom. On je kao višegodišnji kažnjenik u nacističkim sabirnim logorima bio lišen svega, sveden na golu egzistenciju. U logorima su mu umrli otac, majka, brat i prva žena, a jedino je preživjela njegova sestra. No upravo je bolno iskustvo besmisla za Frankla bila životna prekretnica te mu je jednom i zauvijek potvrdilo kako je temeljni pokretač ljudskoga života potraga za smislom. Logoterapija tako nije rezultat teoretskih spoznaja, nego njegovih životnih iskustva: Frankl je prošao kroz pakao da bi pronašao put do smisla.

Upravo su mi Franklove misli prolazile glavom dok sam gledao nedavnu raspravu o pitanju smisla između Williama Lanea Craiga, Rebecce Goldstein i Jordana B. Petersona, a svatko od njih je zastupao drugačiji pogled na pitanje smisla: Craig je govorio s teističkog, točnije, kršćanskog gledišta tvrdeći da objektivni smisao postoji ako Bog postoji; Goldstein s naturalističkog napominjući da Bog ne postoji, pa ni objektivni smisao, te je na nama da osmislimo svoj smisao; dok Peterson govori iz egzistencijalističke pozicije, ali naslućujući, implicirajući metafizičku komponentu. Ipak, jasnoće radi kratko ću predstaviti iznesena stajališta svakog pojedinoga govornika. No ako ste već imali priliku pogledati raspravu, slobodno možete preskočiti sljedeća tri poglavlja.

Ako Boga nema, nema ni (objektivnog) smisla!

William Lane Craig tvrdi da u konačnici nema objektivnog smisla, objektivnih vrijednosti i objektivne svrhe ako Bog ne postoji. „Ako Bog ne postoji, čovječanstvo i svemir su osuđeni na smrt“, ističe Craig. Čovjeka i sva živa bića očekuje biološka smrt, a svemir kozmička: neće biti svjetla, topline, života, samo trupla mrtvih zvijezda i galaksija, vazda se šireći u beskrajnu tamu i hladne dubine prostora. Prema tome, čovjekov je život u odsutnosti Apsoluta apsurdan, besmislen, besciljan, dok su moralne vrijednosti nusprodukt socio-biološke evolucije i uvjetovanja ili su pak stvar osobnog ukusa, a sve što nam u svijetu bez Boga ostaje jest gola, bezvrijedna činjenica postojanja. Svaki je tako pokušaj subjektivnog utemeljenja smisla u svjetlu ateizma, u konačnici, neopravdan, neka vrsta samozavaravanja. Drugačije rečeno, uklanjanje Boga iz priče i pokušaj subjektivnog utemeljenja smisla (pa tako i svrhe i vrijednosti) jest kao i otpiliti granu na kojoj sjedimo. Proglašena je smrt Boga, ali što to točno znači, o tome ljudi ne žele razmišljati. Upravo je o posljedicama smrti Boga pisao Nietzsche:

„Zar niste čuli za onog luđaka koji je u sunčano prijepodne zapalio svijeću, istrčao na trg i vikao: ‘Tražim Boga! Tražim Boga!’ Budući da su tamo stajali upravo mnogi od onih koji nisu vjerovali u Boga, to je on izazivao u njih veliki smijeh. ‘Da se nije izgubio’, pitao je jedan. ‘Da nije pobjegao kao neko dijete’, rekao je drugi. ‘Možda se sakrio? Možda se boji nas? Možda je otplovio lađom, otputovao negdje daleko?’ — tako su mu dovikivali i smijali se. A luđak je skočio među njih i upiljio svoj pogled u njih: ‘Ja ću vam kazati gdje je Bog! MI SMO GA UBILI — VI I JA. Mi smo njegove ubojice. Ali, kako smo to učinili? Kako smo bili u stanju iskapiti more? Tko nam je dao toliku spužvu da smo mogli izbrisati čitav horizont? Što bismo uradili kad bismo uklonili sunce ovoj zemlji? Pa kud bi se kretala? A kud mi? Daleko od svakog sunca? Trajno padali? I nazad i naprijed i na stranu i na sve strane? Pa zar ima još gore i dolje? Pa zar ne bismo lutali kroz beskonačno ništa? Zar nas ne bi zadahnula praznina prostora? Zar ne bi neprestano dolazila noć i uvijek noć? Zar se ne bi morale paliti svjetiljke i prije podne? Zar još ništa ne čujemo od buke grobara, koji su pokopali Boga? Zar ne osjećamo već božanski trulež? — I bogovi trunu! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! Mi smo ga ubili! Kako da utješimo ubojice svih ubojica? Najsvetije i najsnažnije, što ga je svijet imao, prokrvarilo je pod našim noževima — tko će saprati ovu krv s nas? Kakva bi nas voda mogla oprati? Zar mi sami ne moramo postati kao bogovi da bismo se pojavili dostojni kao oni? Nikad nije učinjeno veće djelo — i tko se rodi iza nas, spada zbog ovoga djela u jednu višu povijest, višu od svake povijesti do sada.’

Ovdje je zašutio luđak i ponovno pogledao svoje slušatelje: i oni su također šutjeli i gledali ga strano. Napokon je bacio svoju svijeću na zemlju tako da se je razletjela na komadiće i ugasila. ‘Dolazim prerano’, rekao je. ‘Još mi nije vrijeme. Ovaj golemi događaj još je na putu i putuje — još nije došao do ušiju ljudi. Munje i gromovi trebaju vremena da bismo ih vidjeli i čuli, isto tako svjetlo zvijezda treba vremena da ga vidimo, djela ljudska trebaju vremena da bi ih ljudi mogli vidjeti. Ovo im je djelo dalje od najudaljenijih zvijezda — a ipak oni su to djelo počinili!’“[1]

A kada ljudi napokon shvate implikacije svog ateizma, to će shvaćanje uvesti u doba nihilizma, odnosno uništenje svakog smisla i svih vrijednosti u životu. Čovjeku preostaje suočiti se s apsurdnošću života i živjeti hrabro. No nemoguće je dosljedno i sretno živjeti u okviru tog svjetonazora: ta živjeti dosljedno znači živjeti nesretno; a ako živiš sretno, to je zato što nisi dosljedan. Craig, slijedeći Francisa Schaeffera, tvrdi da moderni čovjek živi u dvokatnom svemiru: na donjem katu je ograničeni svijet bez Boga u kojem je život apsurdan, dok su na gornjem smisao, vrijednosti i svrha. Moderni čovjek živi na donjem katu jer vjeruje da nema Boga, no u tako apsurdnom svijetu ne može živjeti sretno te iz tog razloga radi stalne „skokove vjere“ na gornji kat kako bi potvrdio smisao, svrhu i vrijednosti, makar na to nema pravo jer ne vjeruje u Boga. Ateist ustima ispovijeda ateizam, ali živi kao da ono što čini ima objektivnog smisla, kao da su neke stvari doista dobre, a druge zle, zgražavajući se nad nepravdama te smatrajući da su njegovi projekti značajni.

Ako pak Bog postoji, konkretno kršćanski Bog, onda život ima objektivnog smisla, postoje također objektivne vrijednosti kojima je temelj Apsolut, a isto tako postoji i objektivna svrha jer život ne završava smrću, a Bog nas je stvorio kako bismo ga upoznali te uživali u njemu kroz čitavu vječnost. Drugim riječima, kršćanstvo nudi dva elementa koja su ključna za svrhovit, vrijedan i smislen život: Boga i besmrtnost.[2]

Ne postoji objektivni smisao, već svatko osmišljava svoj

Rebecca Goldstein je sa svoje strane svjesna važnosti pitanja o smislu i to kako ne bismo potratili jednu jedinu priliku, jedini život koji imamo na raspolaganju. Riječ je o osobnom pitanju, ne samo zato što nam toliko znači, kao što nam je važan vlastiti život, nego je osobno s obzirom na naš pristup tom pitanju i kako ga (ne) rješavamo. Svjesna je također važnosti metafizike uz koju pristajemo, jer ona određuje naš svjetonazor, pa tako i pogled na smisao života. No ne postoji jedan konačni odgovor na pitanje „ima li život smisla?“ jer svatko ima svoj metafizički okvir. Goldstein pak pristaje uz metafizički naturalizam, a to je pogled koji ne priznaje postojanje nikakve stvarnosti osim prirode, odnosno da ne postoji nikakvo prvo i apsolutno počelo, ništa nadnaravno, ništa što nije podložno prirodnim zakonima.

Goldstein ističe da svi mi imamo epistemičku odgovornost, odnosno da ozbiljno shvatimo dužnost da budemo biće koje formira vjerovanja na temelju razloga. Jer, kao što je rekao Sokrat, „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja“ (Apol. 38a). No smisleni život ne znači živjeti na najugodniji način. Drugim riječima, Goldstein – barem u svom slučaju – odbacuje hedonizam. Ona nadalje tvrdi da sam važan sebi zato što sam ja, a to je univerzalno istinito: svi posjedujemo želju da budemo važni (the will to matter), pritom isključujući želju da budemo važniji od drugih. Goldstein smatra da je tragično vidjeti ljude koji loše vode svoj život. Što se želje da budemo važni tiče, to ne znači biti poznat zbog nekog velikog junačkog čina makar bio nemoralan, niti da smo važni na nekoj većoj transljudskoj, kozmičkoj razini koju osobito snažno zastupaju abrahamske religije. Naturalist, napominje Goldstein, može na dovoljan način zadovoljiti svoju želju da bude važan. I unutar naturalističkog pogleda čovjek može nekim (velikim) projektom dati svoj prinos svijetu.

Pitanje „ima li život smisla?“ glupo je pitanje

Jordan B. Peterson pak smatra da je pitanje „ima li život smisla?“ krivo postavljeno, glupo. Uzmimo, primjerice, bol i patnju u životu: ta su bol i patnja smisao, pa tako ispravno pitanje ne glasi „ima li život smisla?“, nego „ima li život ikakav pozitivni smisao?“. Ili uzmimo izvedbu Händelova oratorija „Mesija“: budući da će izvedba završiti, znači li to da nikad nije imala smisla? Nije valjda da ćemo djetetu u boli govoriti o besmislu svega jer će svemir doživjeti kozmičku smrt za 10 milijardi godina? Zašto ne prestati konceptualizirati život tijekom vremenskih perioda čime ih lišavamo njihova pozitivnog smisla? – preporučuje Peterson koji smatra da to očituje kako nešto nije u redu s tako postavljenim pitanjem. Ili pak drastičnije: dijete u Auschwitzu proživljava bol koja je posljedica svjesnog zla. Zar ćemo i njemu pristupiti govoreći mu da će za 10 milijardi godina svemir umrijeti?

Zatim je Peterson naveo Solženjicinovu primjedbu da je Nürnberški proces najvažniji događaj XX. stoljeća jer je njime pokazano da su neki čini toliko okrutni i brutalni da ne postoji isprika koja bi ih opravdala, neovisno kojoj kulturi osoba pripadala ili koje razloge navela. Drugim riječima, Nürnberški proces je uspostavio „transcendentnu stvarnost zla“. Time je očitovano kako postoje čini koji su nedvojbeno zli, no to istodobno znači da postoje čini koji su nedvojbeno dobri.

Peterson je potom napomenuo da smo suočeni s bolju i patnjom koje su uvećane zlom u našem srcu i u srcima drugih. Što učiniti s tim? Odgovor: vodi život koji se očituje kao smislen. Smisao nije racionalni fenomen, nešto što stvaraš, objašnjava Peterson ustajući tako protiv Nietzscheovog shvaćanja koji naviješta smrt Boga i iz toga izvodi da mi sami moramo stvarati svoje vrijednosti, da na neki način mi sami moramo postati bogovi. Ne – smatra Peterson – mi ne stvaramo vrijednosti, već ih otkrivamo, a to što otkrivamo su vječne vrijednosti koje nas odvode od puta propasti koji je doveo do Auschwitza. Način postojanja koji nas odvlači od tog puta, koji nas potiče da dostojanstveno podnosimo trpljenje i da budemo korisni drugima u boli, da ograničimo zlo u svom srcu i oko nas, taj je način postojanja jači od suprotstavljenog načina postojanja koji vodi u propast. I mi to doživljavamo, ali ne primjećujemo jer previše razmišljamo. Doživljavamo, otkrivamo smisao u umjetnosti, književnosti, u odnosima s drugima ako su ti odnosi utemeljeni na povjerenju i istini, u onome što kažemo i činimo ako dolazi iz srca. A argumenti poput „ima li išta smisla ako će svemir za 10 milijardi godina doživjeti kozmičku smrt“ hiperracionalizacijske su isprike za neuspjeh da preuzmemo odgovornost da pravo živimo od trenutka do trenutka, od sata do sata.

Osvrt: o dojmovima i pojmovima

1) Craigov pristup sam već imao prilike čuti (i čitati, primjerice, u njegovoj knjizi „Reasonable Faith“, a može se također pronaći u njegovoj knjizi „On Guard“). Njegov je cilj pokazati da ako Bog ne postoji, gubimo temelj smisla, vrijednosti i svrhe, pritom ističući da to ne znači kako Bog postoji: to što želim da Bog postoji, ne znači da Bog postoji. Craig tako upućuje na argumente za Božje postojanje koje je on naširoko branio u svojim radovima (i, naravno, nije Craig jedini).

Mogao bi netko prigovoriti da je William Lane Craig cijeloj stvari pristupio apologetski, da nam „proda narativ kako objektivni smisao postoji samo ako Bog postoji“. No, što je radilo drugo dvoje? Zar su oni došli s nekom drugom namjerom? I oni su došli ponuditi razloge zašto misliti da je upravo njihov pristup pitanju o smislu ispravan, a to ujedno znači i ispravniji od onih pristupa koje nude drugi sugovornici.

Nadalje, mogla bi se naći poneka osoba koja bi Craigu predbacila da pitanju o smislu pristupa neosobno i hladno, a implicitno da slično pristupa i pitanju patnje u svijetu. Nije li Craig poput jednog od onih Jobovih prijatelja koji umjesto da mu ponude utjehu, napadaju ga i nastoje opravdati Boga pred njegovim tužbama koristeći se „neosobnim i hladnim razlozima“? S Craigom se možete slagati ili ne, ali takav prigovor zanemaruje činjenicu da sam Craig razlikuje između intelektualnog i emocionalnog ili egzistencijalnog problema zla i patnje u svijetu. Prva bi se verzija mogla podijeliti u dvije podvrste: logičku i probabilističku verziju. Logička verzija tako tvrdi da je logički nemoguće da Bog i zlo supostoje, odnosno nema tog mogućeg svijeta u kojem bi jedno i drugo mogli postojati, kao što nema mogućeg svijeta u kojem postoje kako nezaustavljiva sila tako i nepomični predmet. Kršćanstvo priznaje stvarnost zla kao i svemogućeg i apsolutno dobrog Boga, a budući da ne može oboje postojati, slijedi da Bog ne postoji. Probabilistička verzija pak priznaje da je moguće da Bog i zlo supostoje, ali to nije vjerojatno, te s obzirom na stvarnost zla u svijetu, vrlo je vjerojatno da Bog ne postoji. Na te je prigovore Božjem postojanju Craig ponudio rješenja kako u pisanim radovima tako i u javnim nastupima (a ako slijedite gore naznačene poveznice, možete pogledati petominutne video-zapise u kojima se bavi tim pitanjima). No intelektualni problem neće ponuditi utjehu za emocionalni ili egzistencijalni problem zla, odnosno neće mnogo koristiti Jobu ili djetetu koje boluje od raka ili majci koja je izgubila sve svoje sinove u ratu. Tu je potreban drugačiji pristup, i Craig nudi savjete kako postupiti u takvim situacijama. Dakle, Craigov pristup može djelovati „suhoparno i intelektualistički“, no to je zato što odgovara na intelektualni problem smisla, dok bi osobi koja se egzistencijalno muči s pitanjem smisla pristupio drugačije (što i čini na kraju rasprave, predlažući ljudima koji se muče s pitanjem o smislu da „krenu putem Krista“). Njegova je prvenstvena namjera u ovom nastupu bila ponuditi temelj smisla, vrijednosti i svrhe, a ne savjetovanje, i to je činjenica koju trebamo imati na umu u našoj prosudbi njegova izlaganja.

2) Goldstein mi je djelovala pogubljeno i nedosljedno. Primjerice, u svom izlaganju nije dala naslutiti zašto ne izabrati hedonizam osim svog ne sviđanja te opcije. No čitav njezin nastup vrvi problemima. Tako se nije baš proslavila iznošenjem Eutifronove dileme (o kojoj ću uskoro objaviti tekst), a osim toga tvrdi da vjerovanju u Boga prethodi „volja da budemo važni“, implicirajući tako da su svi argumenti za Božje postojanje racionalizacija te želje što baca sumnju na te argumente. No kasnije, za vrijeme rasprave, kad Peterson počne govoriti kako arhetipsko shvaćanje upućuje na postojanje transcendentnog Dobra, odmah je krenula s pričom kako joj je neugodno zbog mogućeg postojanja transcendentnog. Netko bi mogao zaključiti da ona ne želi da Bog postoji jer bi joj njegovo možebitno postojanje stvaralo neugodu, pa iz toga slijedi da Bog ne postoji. No nije li u svom govoru rekla da vjerovanju u Boga prethodi „volja da budemo važni“, volja/želja za smislom? Nije li onda njezin ateizam motiviran željom da je ateizam istinit? Bilo bi bolje da poput ateista Thomasa Nagela prizna „strah od religije“:

Govorim iz iskustva jer sam bio snažno izložen tom strahu: Želim da je ateizam istinit i nelagodu mi predstavlja činjenica da su vjernici neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem. Nije samo da ne vjerujem u Boga i da se, naravno, nadam da sam u pravu u svom vjerovanju. Riječ je o tomu kako se nadam da Boga nema! Ne želim da Bog postoji; ne želim da svemir bude takav. Nagađam da taj problem s kozmičkim autoritetom nije rijetko stanje i da je odgovoran za mnogo scijentizma i redukcionizma u naše doba. Jedna od tendencija koju podupire suludo je korištenje evolucijske biologije da se objasni sve o ljudskom životu, uključujući sve o ljudskom umu.[3]

A tko je imao prilike gledati ovu raspravu, uočio je da Goldstein koristi evoluciju kao objašnjenje za većinu toga o ljudskom životu, pa tako i moralnosti. No je li to opravdano? Craig smatra da nije i u tom je kontekstu naveo riječi Stevena Pinkera, poznatog kognitivnog psihologa, a i supruga Rebecce Goldstein:

Znanstvena perspektiva nas je naučila da su neki dijelovi našeg subjektivnog iskustva proizvod naše biološke strukture i nemaju objektivni ekvivalent u svijetu. Kvalitativna razlika između crvenog i zelenog, ukusnosti voća i smrada trupla, strahovitosti visina i ljepote cvijeća značajka je našeg zajedničkog živčanog sustava, a da je naša vrsta evoluirala u drugačijem ekosustavu ili kad bi nam nedostajalo nekoliko gena, naše bi reakcije mogle krenuti drugim smjerom. Ako je razlika između ispravnog i pogrješnog također proizvod našeg žičenja mozga, zašto bismo vjerovali da je stvarnija od razlike između crvenog i zelenog? A ako je to samo kolektivna halucinacija, kako bismo mogli tvrditi da su zla poput genocida i ropstva pogrješna za sve, a ne samo neukusna za nas?[4]

Goldstein osim toga govori o moralnom napretku, ali, kao što je Craig upozorio u raspravi, moralni progres implicira postojanje standarda.

Nadalje, kao naturalistkinja i ateistkinja ne može izbjeći praznovjerni pristup stvarnosti koji karakterizira takav svjetonazor, a koji uključuje materijalističko-mehanicističko poimanje stvarnosti lišene formalnih i finalnih uzroka.[5] Čovjek koji pristaje uz ateizam i naturalizam vjeruje da je na nekakav čaroban način svemir nastao ni iz čega pod uvjetom da je to „ništa“ zapravo „nešto“, te mu osim toga preostaje samo žarko željeti da će poput Dorothy iz „Čarobnjaka iz Oza“ pomoću crvenih cipelica uspjeti u postojanje prizvati smisao, svrhu i vrijednost. No to je iluzija, samozavaravanje bez ikakvog utemeljenja, barem ako prihvatimo naturalizam i ateizam te posljedično materijalističko-mehanicističko poimanje stvarnosti koje karakterizira novovjekovnu filozofiju. Filozof W.T. Stace, koji nije bio pretjerano sklon aristotelovsko-tomističkoj filozofiji, napisao je sljedeće o napuštanju te filozofije u moderno doba i do čega je to dovelo:

Istinska prekretnica između srednjovjekovnog doba vjere i modernog doba nevjere dogodila se kad su znanstvenici XVII. stoljeća okrenuli svoja leđa onome što se nekoć zvalo „finalnim uzrocima“ … [Vjerovati u njih] nije bio izum kršćanstva [nego] osnova čitave Zapadne civilizacije, bilo u antičkom poganskom svijetu bilo u kršćanstvu, od vremena Sokrata do uspona znanosti u XVII. stoljeću. … Oni su to učinili na temelju toga da je istraživanje svrhâ beskorisno za ono na što znanost cilja: naime, predviđanje i kontrola događaja. … Pojam svrhe u svijetu se ignorirao i na njega se gledalo s neodobravanjem. To je, iako tiho i skoro neopaženo, bila najveća revolucija u ljudskoj povijesti, daleko važnija od bilo koje od političkih revolucija čija je grmljavina odjekivala svijetom. … Svijet je, prema ovoj novoj slici, nesvrhovit, nesvjestan, besmislen. Priroda nije ništa drugo doli tvar u kretanju. Kretanjima tvari ne upravlja nikakva svrha, nego slijepe sile i zakoni. … [No] ako je shema stvari nesvrhovita i besmislena, onda je i čovjekov život nesvrhovit i besmislen. Sve je uzaludno, svaki je napor u konačnici beskoristan. Čovjek, naravno, može tragati za odvojenim ciljevima, novcem, slavom, umjetnošću, znanošću, i iz njih zadobiti užitak. No njegov je život prazan u svom središtu. Iz tog je razloga duh modernog čovjeka nezadovoljan, razočaran, nemiran. … Zajedno s propašću vjerske vizije došla je i propast moralnih počelâ i uistinu svih vrijednosti. … Ako naša moralna pravila ne proizlaze iz nečega izvan nas u naravi svemira – bilo da kažemo da je to Bog bilo jednostavno sâm svemir – onda ona moraju biti naši vlastiti izumi. Tako se počelo vjerovati da moralna pravila moraju biti puki izraz naših sviđanja i nesviđanja. No sviđanja i nesviđanja su notorno promjenjiva. Što se sviđa jednom čovjeku, narodu ili kulturi, ne sviđa se drugom. Prema tome, moral je potpuno relativan.[6]

Rebecca Goldstein tako slijedi modernog čovjeka i živi na donjem katu jer vjeruje da nema Boga. No, kao što smo vidjeli ranije, u tako apsurdnom svijetu moderni čovjek ne može živjeti sretno te iz tog razloga radi stalne „skokove vjere“ na gornji kat kako bi potvrdio smisao, svrhu i vrijednosti, iako na to nema pravo jer ne vjeruje u Boga.

Uglavnom, smatram da bi raspravi daleko bolje pristajao netko tko doista smatra da je život apsurdan i da se hrabro treba suočiti s njim, odnosno koji shvaća do čega vodi ateizam, makar je takve osobe teško naći. Možda su trebali naći nekog antinatalista koji bi im objašnjavao razloge zašto nitko ne bi trebao biti rođen ili neku treću osobu.

3) Konačno, ponešto i o Petersonu. Prvo, vidi se kako nije dovoljno filozofski potkovan, da se ne snalazi u takvim razgovorima, što ne predstavlja grijeh, ali je to dovelo do situacija poput njegova poistovjećivanja transcendentnog i transcendentalnog:

a) Transcendentan je oznaka za sve što nadilazi iskustvenu spoznaju, ono što se nalazi izvan osjetilnog spoznajnoga svijeta. Pod pojmom transcendentan razumijeva se u širem smislu svaki, o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt koji postoji izvan subjekta. Tim se pojmom označava i natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno.

b) Transcendentalan je pojam koji se kod Kanta odnosi na apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje. To je ono što ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju. To su apriorni spoznajni oblici naše svijesti.

Moralne intuicije su mu pak dobre – Craig je istaknuo njegov antirelativizam i objektivizam u pitanju moralnih vrijednosti – pa čak smatra da arhetipsko shvaćanje stvarnosti snažno upućuje na postojanje transcendentnog Dobra, ipak se vidi da njegovu egzistencijalističkom pristupu nedostaje eksplicitnija metafizička komponenta koja shvaća Apsolut kao temelj smisla, vrijednosti i svrhe ljudskoga života. U svom pristupu djeluje mi poput Viktora Frankla koji je poznat kao utemeljitelj logoterapije, takozvanog „liječenja smislom“.

Naime, Frankl je 1995. godine za „First Things“ dao intervju osvrćući se među ostalim na pitanje je li vjernik ili ne. Logoterapija prihvaća objektivni red koji jednostavno jest i moralne činjenice o svemiru od kojih se ne može pobjeći, koje se ne može izmijeniti ili ponovno izumiti. No ne znači li to da bez Stvoritelja pojam „duha“ propada u instinkt, a da se logoterapija urušava? „Ne baš“, odgovorio je Frankl koji je svoju zadaću poimao kao liječenje, a ne spašavanje duša. Osobno nije govorio je li vjernik ili ne, već je pisao kao psiholog i psihijatar, a to je po njegovu mišljenju poruku učinilo snažnijom zato što ako bi se identificirao kao vjernik, onda ga ljudi ne bi čitali, jer bi govorili: „to je onaj vjerski psiholog“. Logoterapija pomaže čovjeku otkriti nadsmisao koji vjernik može poistovjetiti s nadbićem, odnosno Bogom. Drugim riječima, logoterapija pomaže čovjeku otkriti (nad)smisao u njegovu životu, ne ulazeći u to je li riječ o Bogu ili nečem drugom.

Smatram da je slično i s Petersonom koji sam nije vjernik, ali koji smatra da arhetipsko poimanje svijeta snažno upućuje na postojanje neke vrste platonovskog svijeta ideja ili formi, pa tako i transcendentnog Dobra. No izgleda mi da on kao i Frankl smatra da je njegova zadaća liječenje duša, a ne njihovo spašavanje, te će iz tog razloga ljude poticati da „vode život koji se očituje kao smislen“. Ako će tomu pomoći priznavanje postojanje Boga, odlično, ali nije nužno priznati njegovo postojanje kako bismo vodili smislen život.

I za kraj bih istaknuo da Peterson priznaje važnost judeo-kršćanske tradicije – o čemu svjedoče njegova predavanja na Youtubeu o Bibliji – a isto tako važnost te tradicije u odgovoru na pitanje „zašto su ljudi važni?“, koji glasi: ljudi su važni jer imaju iskru božanskog u sebi, a to božansko je odraz transcendentnog Dobra i ja sam dužan priznati to u tebi i obrnuto ako želimo živjeti na istom prostoru bez kaosa, mirno i sa sposobnošću da surađujemo. A kao što je jedan prijatelj rekao u svom osvrtu na Petersonov prinos u ovoj raspravi i njegovom prinosu općenito:

Peterson meni nije drag zato što je odličan filozof, jasno je da nije. No, što se tiče psihologije, mislim da je njegov aktivizam od velike važnosti za moderno poimanje muškosti. Ovi klinci danas izgubljeni skroz, ne znaju ni jesu li žene ili nisu – pogotovo u Americi i Kanadi. Treba ti netko da ti objasni život, jer te u školi ne uče o tome. I onda on, skroz indirektno, makar nije religiozan, gradi koncepciju muške uloge koju kršćanstvo propagira cijelo vrijeme.

Luka Ilić


[1] Josip Čuić, Nietzscheov „kompleks Boga“. Prikaz knjige Siegmunda Georga, Nietzsches Kunde von »Tode Gottes« u knjizi „Der Kampf um Gott“ (https://hrcak.srce.hr/90930).

[2] Detaljnije o Craigovu pristupu pitanju smisla, svrhe i vrijednosti možete pronaći u njegovoj knjizi “Reasonable Faith”, 65-88.

[3] “I speak from experience, being strongly subject to this fear myself: I want atheism to be true and am made uneasy by the fact that some of the most intelligent and well-informed people I know are religious believers. It isn’t just that I don’t believe in God and, naturally, hope that I’m right in my belief. It’s that I hope there is no God! I don’t want there to be a God; I don’t want the universe to be like that. My guess is that this cosmic authority problem is not a rare condition and that it is responsible for much of the scientism and reductionism of our time. One of the tendencies it supports is the ludicrous overuse of evolutionary biology to explain everything about human life, including everything about the human mind.” (Thomas Nagel, The Last Word, 130–31).

[4] “The scientific outlook has taught us that some parts of our subjective experience are products of our biological makeup and have no objective counterpart in the world. The qualitative difference between red and green, the tastiness of fruit and foulness of carrion, the scariness of heights and prettiness of flowers are design features of our common nervous system, and if our species had evolved in a different ecosystem or if we were missing a few genes, our reactions could go the other way. Now, if the distinction between right and wrong is also a product of brain wiring, why should we believe it is any more real than the distinction between red and green? And if it is just a collective hallucination, how could we argue that evils like genocide and slavery are wrong for everyone, rather than just distasteful to us?” (Steven Pinker, „The Moral Instinct“).

[5] Knjiga Edwarda Fesera “The Last Superstition analizira do čega je dovelo napuštanje aristotelovsko-tomističke filozofije, točnije, do čega je dovelo napuštanje nauka o zbiljnosti i mogućnosti, realizma u odnosu na univerzalije, nauka o četiri uzroka, itd.

[6] W.T. Stace, “Man against Darkness”, u: Edward Feser, The Last Superstition, 225-226.

54 komentara Dodajte vaš
    1. Naravno da je samo jedan Bog. Štoviše, logički je nužno da je samo jedan Bog — slijedi to već iz toga što ništa o čemu sve drugo u svojoj opstojnosti kauzalno ili ontologijski ne ovisi, per definitionem nije Bog. Želiš li Boga nazivati ‘Kek’, tvoja stvar. Ako, s druge strane, rabiš izraz ‘Bog’ (a ne tek ‘bog’, recimo) tako da se odnosi i na nekakve Zeuse, špageti-čudovišta i Marka Gormleyja, to samo znači da si nepismen i da uspijevaš u zemlji sa tisućljetnim kršćanskim nasljeđem i u kojoj svako veće selo ima katoličku crkvu ne razumjeti što znači riječ ‘Bog’.

  1. Što točno znači da je Peterson loš ili ne-dobar filozof? Filozof u nekom stručnijem smislu kao što je Rebecca Goldstein (koja je valjda profesionalni filozof?) ili filozof u smislu pozva na (ne)djelo kao što je Marx, ili filozof javni intelektualac poput Sartea ili filozof u naučiteljskom smislu poput Platona? WL Craig ima svoju naučenu priču, koja je koherentna, dosljedna i logična, pa valjda možeš reći da je dobar filozof, bar u stručnijem smislu. U ostalim kategorijama, čini mi se da ne doseže daleko.

  2. WLC uopće ni ne krije, a u članku je vjerno prenesen njegov argument da život bez Boga nema smisla. Od kad je to uopće argument? Zar istina ovisi o nečijoj osobnoj preferenciji? Jedino što nema smisla su njegovi zaključci koje izvodi iz tog argumenta. “A kada ljudi napokon shvate implikacije svog ateizma, to će shvaćanje uvesti u doba nihilizma, odnosno uništenje svakog smisla i svih vrijednosti u životu.”.

    Naime, ja sam ateist, a moj život itekako ima smisao i to onaj kojeg sam mu sam dao. Meni je jasno da WLC-ov život, ako nema Boga, za njega nema nikakvog smisla jer je u tom slučaju posvetio život ničemu, ali to ne znači da je takav svačiji život. Uostalom, čak i njegov život, takav kakav jest mora sadržavati i druge aktivnosti i ciljeve poput podizanja djece. Dakle, iako je možda on protraćio svoje postojanje, njegovi geni očito nisu jer je WLC zahvaljujući svojem ispraznom kalamiranju itekako imao resurse za njihovo repliciranje. 😛

    1. Jesi li siguran da si shvatio što WLC misli rekavši (parafraza): ‘Ako nema Boga, život je objektivno gledajući besmislen.’?
      Meni se to čini da je na tragu riječi Ivana Karamazova: ‘Ako nema vječnosti, nema ni vrline.’ ili kako se to češće kaže kao citat Dostojevskog: ‘Ako nema Boga, sve je dopušteno.’
      Tako, povezujući smisao iza riječi Bog, vječnost, nužnost i vrlina (o čemu ima nešto više u članku Mogući svjetovi I.) – čini mi se da se dobije bolja slika izrečenog.
      A što je Bog? Valjda meta-vrijednost na kojoj počivaju sve druge. Ono čemu najviše posvećuješ svoj život, čemu se najviše žrtvuješ, što najviše cijeniš. Uz takvu definiciju samo značenje riječi ateist se vrlo približava, ako ne i poistovjećuje, s nihilizmom.

      1. Meni se čini da se radi o lažnoj dihotomiji. Ne mogu prihvatiti ideju da je svijet, kakav god bio, sazdan na opisani binarni način – Ili ima Boga, pa postoji smisao, moral itd. ili nema Boga, pa nema smisla, morala itd. Validna dihotomija je ona o postojanju Boga, ali ne i kada se optereti navedenim implikacijama. Primjerice, pretpostavimo da postoji Bog koji je stvorio ovaj Svemir, ali ni na koji način ne utječe niti vodi računa o životu kojeg taj Svemir sadržava, duša ne postoji, već čovjeka čeka biološka smrt, a Svemir kozmička, što onda? Očito je da smislenost postojanja i moral nisu nužno povezani sa postojanjem Boga, a ako nisu, onda je jasno odakle dolaze.

        Što se tiče ateizma i nihilizma, siguran sam da ateisti nihilisti postoje, isto kao i vjernici nihilisti, ali tvrditi da je ateizam = nihilizam, ili teizam = nihilizam je besmisleno.

      2. Meni se pak čini da je lažna dihotomija ona o postojanju Boga. A opet, valja i raščistiti što misliš pod riječi Bog, jer razlikujemo nekoliko tradicija teizma od kojih su najvažnije politeističke, panteističke i monoteističke. Po komentarima mi se čini da niječeš politeističko-poganske definicije boga i bogova. Bog monoteizma je u izravnoj vezi s nužnošću (nasuprot kontingentnosti), vječnošću (nasuprot vremenitosti), a određenim slijedom s bitkom i dobrom.
        Tako da… ima veze. Ateizam koji niječe poganske politeističke bogove nije nihilizam, ali onaj koji niječe vječnost ili nužnost?
        Bog monoteizma je onaj koji jest definiran kao sam Smisao (Riječ, Logos, Istina), tako da ti otpada ono o lažnoj dihotomiji (jer dihotomije ni nema?).

  3. Ne niječem ja ništa osim pokušaja da se Bog definira u postojanje. Ili objektivni moral. To tako naprosto ne ide.

    Što se tiče izjava poput “Bog je Ljubav” ili “Bog je Smisao”, mi ateisti imamo i naziv za takve besmislice. Nazivamo ih “deepity”. Zvuče pametno i duboko, a ne znače ama baš ništa.

    Uglavnom, kako bi nazvao vjernika koji vjeruje u Boga, a koji naprosto odbacuje sav nauk vjere, moral pa čak i zakone koje mu njegova religija nameće, ako ne nihilistom?

  4. “Ne niječem ja ništa osim pokušaja da se Bog definira u postojanje. Ili objektivni moral. To tako naprosto ne ide.”
    Gdje si bio zadnjih (barem) cca. 3000 godina?
    Dakle, u pravu sam što se tiče tvoje negacije politeističkih bogova. Ali oni su umrli, i uglavnom su mrtvi barem zadnje tisućljećlje na prostorima naše kulture. Tako da, ako želiš negirati, ne čini to nad ‘strašilom’ od protivnika.

    Drugi dio komentara nije baš vrijedan spomena, a za treći – ne bih ga nazvao.

    1. 3000 tisuće godina nije bilo dovoljno da teisti iznjedre dobar argument o postojanju Boga ili objektivnog morala, a najbolje što imaju je argument da život bez Boga nema smisla ili da ako nema Boga, sve je dopušteno? Da ne spominjem da nemaju ni jedan jedini dokaz ili empirijsko opažanje na kojem temelje svoje stavove o postojanju Boga… puno priče oko izgleda ničega…

      Ne bi komentirao “Bog je Smisao”? Ja bi komentirao konkretnije kad bi znao što to znači. Zato sam to okarakterizirao deepityjem, što i jest jer mi se čini da ni ti ne znaš što to znači.

      Politeizam mrtav? Nisam siguran u to, sve dok je tu kršćanstvo sa svim tim svecima, blaženicima, djevicom marijom, svetim trojstvom…

      1. Ne znam je li to argument, jer ne znam za što su tu točno potrebni argumenti ali ‘sve je dopušteno i ništa nije istinito’ ostaje vrlo čvrsta misao i neosvojiva utvrda za bilo koga tko negira metafiziku ili vlastite aksiomatske pristranosti.
        A u (barem) zadnjih 3000 godina stvorila se tradicija (mono)teizma i misli o Bogu, koju ako ne priznaš (dakle barem kao svog protivnika?) jednostavno griješiš i boriš se s vjetrenjačama i negacijom strašila politeizma i špageti čudovišta.

        O kakvim dokazima pričaš? Vjerojatno nešto kao potkrepu (engl. evidence) vjeri, ali pokušaj definirati kakvu potkrepu tražiš, ili kakva bi ti bila dovoljna? Ili pak govoriš zaista o dokazu (engl. proof), što me podsjeća na citat Heideggera: ‘Da mi date matematički dokaz Boga, i dalje bih ga odbijao jer bi se suprotstavljao mojoj slobodi.’

        Ne bih komentirao tvoje deepitye, jer… korak po korak. Prvo pređimo s politeizma na monoteizam.

      2. Ako odbacimo postojanje “objektivne” istine, morala i slično što uopće znači kad onda ustvrdimo da “sve je dopušteno” ili “ništa nije istinito”? Dakle, u kojem točno smislu, ako nema objektivnog morala, možemo tvrditi “sve je dopušteno”? Ili, ako odbacimo “objektivne”, točnije apsolutne istine, u kojem točno smislu možemo tvrditi da “ništa nije istinito”?

        Meni se čini da ako se riješimo objektivnosti (morala) i apsoluta (istine) da stvari ne postaju jednostavnije (pa da možemo reći “sve je dopušteno”, “ništa nije istina”), nego višestruko složenije u smislu da je moral subjektivna kategorija, a ovisi o društvu koje promatramo ili koju osobu priupitamo, a istina je relativna kategorija, a ovisi kakvu metodu utvrđivanja istine koristimo.

        Napominjem da se empirijski pokazalo da se značenja pojmova morala i istine ponašaju upravo onako kako bi se ponašali da nema objektivnog morala i apsolutne istine. Ne znam zašto teisti odbijaju prihvatiti očitu činjenicu da moral i istina u ljudskim društvima postoje, kao da subjektivni moral i relativna istina nisu nekakav moral i istina.

        Pretpostavljam da bi priznavanje očitog vodilo ka dekonstrukciji Boga kakvog ga zamišljate pa činite sve kako ne bi kročili tim putem…

      3. Ako ustvrdiš ‘sve je dopušteno i ništa nije istinito’, ostaje ti samo game over?
        Složio bih se da stvari postaju kaotične ako se rješiš tog dvoje, toliko kaotične da nemaš ništa.

        Moral ovisi o društvu, i naravno o osobi. Istina je također relativna kategorija, i ovisi o metodi pribavljanja istine.
        Koji dio je tu sporan? Želiš li koristiti riječi meta-moral i meta-istina da shvatiš razliku između korištenja riječi? To je na razini onog vica ‘A što se tiče morala, morala sam.’

        Empirijski se pokazalo (???) da nema apsolutne istine??? To se ne može ni procesirati koliko je beskonačno složeno i krivo. Štoviše, proturječno i lažno.

        Da. Očita je činjenica da moral i istina postoje.

      4. Ako se riješiš tereta postojanja objektivnog morala “stvari” ne “postaju kaotične” već subjektivne što znači da moralna shvaćanja poprimaju subjektivne vrijednosti osobe koja ih razmatra. U najgorem (apsolutnom) slučaju možemo tvrditi da skupova moralnih shvaćanja na ovoj planeti ima 7 milijardi, koliko ima ljudskih bića (ako zanemarimo životinje tvrdeći da one nemaju moralna shvaćanja). Međutim, budući da ne možemo utvrditi moralana shvaćanja pojedine osobe sa apsolutnom točnošću, u mogućnosti (i nužnosti) smo ih grupirati, a kad ih grupiramo možemo vidjeti da slična moralna shvaćanja imaju grupe ljudi koji žive na sličnim geografskim lokacijama. Ta predvidivost upravo dokazuje da se ne radi o kaosu već o činjenici da su moralna shvaćanja evoluirala zajedno sa ostalim kulturnim obilježjima neke društvene grupe.

        Apsolutna istina, osim na apstraktnom nivou, ne postoji. Naš svijet je demonstrabilno subjektivan uz potpunu odsutnost apsoluta. Ako misliš da ne govorim istinu, možda bi bio voljan dati mi primjer objektivne apsolutne istine u našem univerzumu? Jer ako nisi…

      5. ‘Stvari ne postaju kaotične već postaju subjektivne.’ Je li matematika subjektivna? Jedan od velikih koraka, po mom među najvećima uopće (samo ćenu tvrditi u kojem smjeru?) je onaj u izdvajanju sebe, jastva, ega, osobnosti, subjektivnosti iz promatranog svijeta. To si možeš predočiti kao rođenje znanosti koja gleda na pojavu kao na stvar, kao na objekt umjesto kao osobu ili subjekt.
        No zar zaista smatraš da je najgori apsolutni slučaj onaj sa skupom moralnih shvaćanja 7 milijardi ljudi, od kuda ti da je čovjek jedinica koju treba promatrati (pozivaš se na vjeru u dušu, savjest ili sliku Božju?)? Mnogo je vjerojatnije za pretpostaviti da je čovjek moralnu sukobljen u sebi, pa tako jedan čovjek može biti nosioc mnoštva međusobno suprotstavljenih moralnih načela, pa kad to iskombiniraš dobiješ kombinatornu eksploziju i praktičnu epistemološku beskonačnost – a to je kaos.

        Vjerojatno (pretpostavljam da si negdje na presjeku novog ateizma i postmodernizma?) si upoznat s radom Dana Dennetta, pa ću ti dati odgovor u njegovom stilu na pitanje o moralu i životinjama. Određene životinje se ponašaju moralno iako ‘nemaju’ moral. Stvar je predfrontalnog korteksa.

        Što znači postojati na apstraktnom nivou? Je li bi primjer apsolutne istine bio: ‘Naš svijet je demonstrabilno subjektivan uz potpunu odsutnost apsoluta.’ Ili je to primjer apsolutne neistine? Ili relativne neistine? IIi tvoje subjektivne neistine?

        Matematika i logika bi trebale biti primjeri apsolutnih istina. Ako to negiraš, onda sam pogriješio s procjenom o novom ateizmu ali pogodio s procjenom o postmodernizmu.

      6. Napisao sam “apsolutna istina, osim na apstraktnom nivou, ne postoji.” što znači da potvrđujem da su mogući apsoluti u matematici i logici. Ne pripadam postmoderni, a “novi ateizam” kojega spominješ se u ničemu bitnom ne razlikuje od “starog”, osim što se razlikuje u prezentaciji, a koja je pak uvjetovana vanjskim faktorima – predmodernističkim nastojanjima vjernikafundamentalista. Možda misliš da bi ateisti, ali i normalni vjernici, trebali šutjeti i mirno promatrati kako vjerski fanatici (čak i u školama) promoviraju idiotske ideje poput kreacionizma, inteligentnog dizajna ili flat earth teorije? Ako je osoba koja se protivi tome “novi ateist” ili čak “militantni ateist”, onda u tome ne vidim ništa problematično.

        Što se tiče morala, smatram da svaka ljudska jedinka ima svoj jedinstveni skup moralnih vrijednosti. To je default i tako ću i dalje misliti dok netko ne dokaže suprotno. Ne samo to, već sam uvjeren i u to da jedno te isto ljudsko biće donosi različit moralni sud ovisno o okolnostima, životnom dobu pa čak i ovisno o tome da li puše jugo ili ne. Ali ako me pitaš da li je to kaos, smatram da nije, a pogotovo ne smatram da se radi o “epistomološkoj beskonačnosti” jer je broj ljudi konačan, a prilično sam siguran da je i skup moralnih načela konačan. Vi teisti se izgleda volite razbacivati beskonačnostima, kao da znate što one predstavljaju… 😛

        Ovo o izdvajanju jastva nisam dovoljno razumio da bi mogao komentirati.

      7. Razlika između novog ateizma i ‘starog’ jest što je stari imao neka imena dostojna intelektualne rasprave i misli. Novi je pop-kultura. Upravo na intelektualnoj razini svojih protivnika – ravnozemljaša.

        ‘Što se tiče morala, smatram da svaka ljudska jedinka ima svoj jedinstveni skup moralnih vrijednosti. To je default i tako ću i dalje misliti dok netko ne dokaže suprotno.’ Imaš li neki razlog za ovo, ili bi to nazvao slijepom vjerom? Ili? Što stoji iza te misli, tog vjerovanja?

      8. Napisao sam ti već da je “novi ateizam” samo stvar pristupa, ne i suštine. U trenucima koje obilježava agresivni antiznanstveni populizam, posve je reacionalno, ali i prikladno suprotstaviti se istim metodama. Napisao sam već i to. Očekuješ da atisti mirno gledaju predmodersnističku antirevoluciju iz debatnih klubova? Čemu bi to koristilo?

        Što se tiče moje tvrdnje da svaka jedinka ima svoj jedinstveni skup moralnih vrijednosti, iza te tvrdnje stoji matematika u kojoj, kao što sam napisao, dozvoljavam apsolute. Naime, moralnih vrednota u svakom čovjeku ima na stotine, a svaka ta vrednota ima čitav spektar moralnih stajališta. Ako primjerice konzervativno procijenimo da vrednota ima ukupno samo 100, a svaka ima samo dva moguća moralna stajališta (što nije slučaj već je uvijek spektar), to znači da skup moralnih vrijednosti jedne osobe može poprimiti ukupno 1267650600228229401496703205376 stanja. A ljudskih jedinki je samo 7 milijardi. Pa ti vidi jel ti to dovoljno apsolutno istinito stajalište. 😛

  5. Što se tiče “dokaza”, mislim pritom na racionalni razlog zašto bi netko vjerovao u Boga, a da nije formalna ili neformalna logička pogreška (fallacy) ili cirkularna tako da počiva na vjeri, želji, strahu i nečem sličnom, u potpunosti subjektivnom i neprovjerljivom.

    Možemo i obrnutim pristupom. Evo, dokaži mi da njegova svetost Špageti Čudovište ne postoji. Za mene je ŠČ Ljubav, Smisao, Izvor i počelo svega, Moral i Vječni život. Po čemu je ŠČ različit od Boga i koji to argument o postojanju Boga ti imaš, a da ga ja ne mogu primijeniti na ŠČ?

  6. Prvo, što je Occamova britva? Na čemu ona počiva?
    Ili što je logika, i na čemu ona počiva? Ili što je ratio (racionalnost, mjera) i na čemu počiva?
    To su dva primjera aksiomatske pristranosti. Sami su sebi opravdanje, i ne proturječe ostalim aksiomima ili metafizičkim pretpostavkama.

    Drugo, samo koristiš riječ ŠČ umjesto riječi ‘nužno biće, vječno biće, ipsum esse, YHWH’ i misliš da si zamijenio značenje? Ako je značenje sadržaj, ti si samo zamijenio ime variable ili reference na taj sadržaj i nisi ništa drugo promijenio. Zato bih nadodao da korištenje ŠČ u ovom kontektsu, kulturi i vremenu znači samo nepismenost, kao što je to Rochejaquelein napisao nekoliko komentara iznad.

    1. Uvjeravam te da je ŠČ itekako realan, te da nije istovjetan ostalim bogovima koje si nabrojio. Također, uvjeravam te da osobno ni u kojem slučaju ne pripadam kontekstu, a možda čak ni kulturi o kojoj govoriš. Ako ja nemam tu slobodu definirati tvog Boga i tvoju religiju, odakle ti ideja da pokušaš definirati moga ili moju?

      ŠČ je jedina istina, ljubav i smisao, a ukoliko i dalje budeš govorio protiv njega i kršio njegove zapovijedi, nakon što vas ŠČ pozove u božansku kuhinju, završit ćeš u kanti marinara umaka na vječnom kuhanju. 😀

      Možda imaš neki dokaz koji govori da ŠČ nije realan?

      1. Ne pripadaš kulturi ni kontekstu o kojem govorim? Sigurno ne želiš poći tim putem… Jer govorimo istim jezikom, zaključujemo istom logikom, razumijemo se dovoljno da možemo koristiti iste riječi, pisati i izmjenjivati poruke i prenositi značenja.
        Postmodernizam dakle?

      2. Ja u užem smislu definitivno ne pripadam kontekstu i kulturi u kojoj se nalaziš ti. To što govorimo istim jezikom ne znači ništa, jer ja govorim i još poneki jezik i nemam nužno nešto zajedničko sa govornicima tih jezika. To što živimo u geografski istom području i što su nam preci vjerojatno isti, također ne znači ništa osobi koja ne smatra da je nužno baštiniti kulturološke obrasce svojih predaka već misli da je to stvar osobnog izbora. Vidi, nas dvojica živimo u bliskim ali paralelnim svemirima i iz moje prespektive, iako te ne poznajem dovoljno, usudio bi se reći da je višestruko manji intelektualni i kulturološki jaz između tebe i nekog talibana, nego između tebe i mene gdje su sličnosti površinske, a razlike suštinske. Bez uvrede.

        A logika, pošto je apstraktna, ona je univerzalna, kao što znaš i nije nikakav faktor.

      3. ‘stvar osobnog izbora’ Dakle nisi na liniji novog ateizma kad nude isprazne priče o nepostojanju slobode?
        Zanimljvo… možeš li birati i gene kao što možeš birati i meme (‘jedinice kulturoloških obrazaca’)?

      4. Ako misliš na navodno nepostojanje slobodne volje, priznajem da ni sam ne znam kako da to procesiram. Međutim, ako se ta teorija održi još neko vrijeme, zapravo ni nemam drugog racionalnog izbora nego prihvatiti mišljenje onih koje plaćamo da o tome misle za nas.

        S druge strane, ne shvaćam tu teoriju na način da govori da je sve predeterminirano. Ono što teorija govori je to da je odluka o našim akcijama donesena prije nego što se uključi naš voljni i svjesni element u donošenje odluke, a da nama samo izgleda kao da je taj voljni i svjesni element bitan.

        S treće strane, ne znam što bi tu bio problem vjernicima jer je za njih ionako sve već predeterminirano od strane Boga, a “slobodna volja” je tu samo folklor.

  7. Razlika između tvog shvaćanja predeterminiranog ili ‘to se samo odlučuje bez da ja imam utjecaja na to, samo postanem svjestan svoje odluke’ jest…?

    A treća strana mi izgleda na svhaćanje u kolikom su vremenskom i intelektualnom kašnjenju ‘ateisti’ za ‘teistima’.

    Plus: folklor kao podskup kulture koji odabireš je ‘stvar osobnog izbora’ kojeg zapravo nemaš?
    Trebam li pitati za ostale negacije koje iznosi novi ateizam – poput negacije svijesti?
    Da ateist ne bi bio nihilist mora vjerovati u nešto, a čini mi se da je novi ateizam nakupio podosta gluposti za vjerovanje.

    1. Razlika je golema. Teorija tvrdi da u našem neurološkom sutavu postoje agenti neovisni o našoj slobodnoj volji koji odlučuju umjesto nas, a da je slobodna volja samo privid. Međutim, ako ti agenti imaju neku vrstu slobodne volje tj. mogućnost izbora onda se nikako ne može reći da je naše djelovanje predeterminirano. U najgorem slučaju, ako ti agenti nemaju nikakvu takvu “slobodnu volju”, svakako je kod donošenja odluka prisutan i element slučajnosti zbog toga što svaki mogući nurološki, biološki pa i kemijski automatizam ima u krajnjoj instanci podlogu u fizikalnoj, ili točnije, na kvantno-mehaničkoj razini na kojoj je kaos nemoguće isključiti. Drugim riječima, predeterminiranost je u najboljem (ili najgorem, ovisi kako gledaš) slučaju na razini bacanja kockice.

      1. Dakle tvoj stav je sljedeći:
        Definicija: Agent je entitet koji može birati.
        Ili postoje agenti ili agenti ne postoje.
        Ako postoje agenti, oni su neovisni o ‘nas’ (tko smo to mi? također neki agent ili jastvo nestaje?), djeluju u neurološkom sustavu i zato nismo slobodni.
        Ako ne postoje agenti, onda nismo slobodni.
        Zaključak: nismo slobodni.
        Ostaje sve na prirodi i tome je li ona mehaničko-odrediva ili kaotično-neodrediva.

        Ispravi me ako sam pogriješio, trudio sam se biti što precizniji s premisama i zaključkom.

      2. Evo, jedno po jedno.

        1. Agent nije entitet. Primjerice, agent može biti tumor, psihotropna droga ili pak obični alkohol, glavno da utječe na naše postupke. Uglavnom, agent je nešto što ili (a) aktivno vrši izbor ili (b) pasivno utječe na izbor.

        2. Postoje svakako. Pitanje je samo da li imaju izbora u vršenju izbora (aktivni) ili su puki automatizam (pasivni).

        3. Nisu nikako neovisni od nas. Oni su dio našeg neurološkog sustava ili utječu na njega. Nisu izvanjski ili natprirodni. Da li smo mi agent i u kojoj mjeri ova teorija preispituje. Moguće je da imamo svojstva samostalnog agenta, a moguće je i da nemamo. Moguće je i to da ponekad imamo, a ponekad nemamo.

        4. Ako ne postoje agenti koji utječu na naše odluke, onda smo slobodni. Međutim, nije upitno da li postoje, jer alkohol, tumor, droga, bolest, itd. svakako utječu na naše odluke.

        5. Zaključak: ne znamo koliko smo točno slobodni, ali smo sigurni da to nismo uvijek i u punoj mjeri. Dakle, “nismo slobodni” je najtočniji mogući zaključak jer ako nismo potpuno slobodni, onda nismo slobodni.

        6. Ne ostaje sve na prirodi koja je, usput rečeno, sasvim sigurno, kaotično neodrediva, ako postoje aktivni agenti.

      3. Da ne ispravljam sad i ja po redu (jer greška kreće u prvoj rečenici i negaciji entiteta), bode me u oči 6.
        Dakle priroda nije sve? ‘Ne ostaje sve na prirodi ako postoje aktivni agenti’, a siguran si da agenti postoje – aktivni koji vrše aktivne izbore, i pasivni koji samo utječu na izbore. Opet, govoriš i o pukom automatizmu pasivnih agenata što je izravno proturječje tvojoj definiciji agenata. Iz proturječja se svašta dade zaključiti, ali čini mi se da i ti zaključuješ da priroda nije sve. (Po proturječju pasivni agenti ispadaju iz definicije agenata, ali ne i aktivni.)
        Još ćemo se i složiti na kraju, kad napustiš proturječja…

      4. Ako postoje aktivni agenti, koji aktivno vrše izbor, ne ostaje sve na prirodi. To je triuzam. Ali ako postoje, onda ne postoji čovjekova slobodna volja. I to je truizam.

        Ne znam što je za tebe “entitet”. Definiraj ga. Da li je povišena razina alkohola u krvi (pasivni agent) entitet?

    2. Ne znam u kakvom smo to mi ateisti vremensko-intelektualnom kašnjenju kad postoje eksperimentalni podaci koji govore da slobodna volja ne postoji, a s druge strane teisti na njoj insistiraju jer je nužna za njihovu teologiju.

      Guess what? Ja stavljam novce na eksperimentalne podatke svaki put, a ti razmisli kako je tu Bog kroz povijest prolazio. 😀

      1. ‘postoje eksperimentalni podaci koji govore da slobodna volja ne postoji’
        Ovo je laž. Nadam se da ne iznosiš namjerno neistine. Za više informacija saznaj o čemu se radi u spominjanim eksperimentima. Također, Dennett te može dobro provesti kroz to.

    3. Što se tiče nužnosti vjerovanja ateista, mislim da si i tu u krivu. Ateist naprosto nije uvjeren da bog postoji i zato je ateist. A što se tiče drugih stvari, može biti humanist, komunist, liberal, nacist, kveker itd. što uopće nema veze sa njegovim ateizmom.

      Što se tiče negacije da svijest postoji, ja na to nemam konačni odgovor, a siguran sam da nema ni Dennet. Međutim, Dennet, koji je samo usput i ateist, radi na tome. Konkretno radi, a ne traži odgovor na pitanje svijesti u knjigama koje su napisali čobani iz brončanog doba jer su oni o svijesti znali puno manje nego mi danas.

      Ne znam ni to da li ćemo ikad doći do zadovoljavajućeg odgovora o tome što svijest jest i koja je njena priroda, ali nekako smatram da ako ikad dođemo do odgovora, da će nam ga dati ne neurolozi, nego programeri #AI.

      1. ‘A što se tiče drugih stvari, može biti humanist, komunist, liberal, nacist, kveker itd. što uopće nema veze sa njegovim ateizmom.’ Također neistinito. Ima veze. Veza se zove korelacija i može se jako dobro mjeriti, spada u domenu znanosti.

      2. Proguglaj malo “cum hoc ergo propter hoc”… Ili, što bi englezi rekli “Correlation does not imply causation”… Mada, u nekim od ovih slučajeva postoji korelacija, ali sa inteligencijom. 😛

      3. Doslovno sam iznio tvoje riječi: ‘što uopće nema veze sa njegovim ateizmom’, i rekao da ima veze, veza se zove korelacija i može se mjeriti. Valja znati što je korelacija, kako se dobiva i za što se koristi prije nego počneš bacati fraze 101.

      4. Pa krivo gledaš na to. Ne radi se o korelaciji. Prvo, kveker je lapsus. Drugo, komunistima je ideološki neprijatelj religija. Kazati da je komunistički ateizam korelacija je isto kao tvrditi da je korelacija kad nekome na vratu uočiš glavu. Za naciste se možemo svađati jesu li bili ateisti ili nisu, pa neću duljiti. Liberali preziru autoritete i nisu kolektivisti, dakle također nije korelacija, nego opet ideologija. Humanistima je u centru svemira čovjek, a ne Bog, dakle opet isto ideologija.

      5. Srećom pa znamo brojati. Možeš brojati ljude, možeš brojati knjige, možeš brojati rečenice… Možeš dobiti dobru povratnu informaciju ako je netko humanist/nacist/komunist/* kolika je vjerojatnost da je i ateist. Simple math.

      6. Mislim da ne shvaćaš u potpunosti prirodu ateizma. Primjerice, ako pogledaš komuniste, jasno je da ne možeš (ili ne bi smio) biti komunist i vjernik. Međutim, ja tvrdim da komunisti, kad su postojali komunisti, nisu izgubili vjeru u Boga, nego su jednu ideologiju zamijenili drugom. Kakvi su to ateisti? Tvrdiš da je 50% naroda 1945. najednom izgubilo vjeru u Boga, a zatim su ponovo provjerovali 1990? Govorimo o milijunima ljudi u istočnoj Europi… Nisu oni 1945. počeli sumnjati u postojanje boga, nego su Boga odbacili u ime ideologije koja je u osnovi sve samo ne sekularna. Jasno, odvojili su crkvu od države (negdje je i zabranili), ali su umjesto nje ustoličili partiju.

        Zaboga, pa u Jugi smo imali direktne surogate božića, uskrsa, apostola, evanđelista, svetaca, blaženika, mučenika, križara, biblije, mise, biskupa, svećenika, ministranata, vjeronauka, krštenja, pričesti, krizme, Crkve, inkvizicije, sjemeništa, a Bog je živ hodao zemljom i nije bio drvodjelac, nego bravar. 😀

      7. Nemam ti šta reći, nego preporučiti da pročitaš koji članak s Konzervativca, i možda malo albanskog ustava iz komunističkog razdoblja. Vjerojatno ne bi pisao da komunizam i ateizam nemaju veze, odnosno bi uvidio što si i sam napisao: da je komunizam (u širem smislu) ateistički ideološki odgovor (ne i jedini mogući odgovor) na prazninu koja nastaje urušavanjem religije.

      8. Ateizam je ideologija jednako kako je i antifašizam ideologija. Hasanbegović je ispravno ustvrdio da je antifašizam floskula odnosno riječ kojoj su dodavali značenja kako je kome trebalo. Komunistima je je antifašizam bio vezivno tkivo za bivšu državu i od njega su napravili mit, tekovinu, dogmu, a neprijateljima te države je antifašizam bio istoznačnica za komunizam iako kao i ateizam, sa komunizmom nema nikakve direktne veze. Bojim se da ne promatraš objektivno stvari. Evo, ako možeš nabroji mi ideološke teze ateizma i antifašizma, osim onoga da je ateizam odsustvo vjerovanja u Boga, a antifašizam borba protiv fašizma. Ako ne možeš, onda prestani drobiti bez argumenata.

        A što se tiče konzervativca, tekstovi su kamilica, budući da sam osobno konzervativniji od cijele redakcije zajedno, jedino što nisam tradicionalista i nisam vjernik. Po svim ostalim kriterijima šijem ih debelo, što nije ni čudo, budući da su kršćani, a kršćanstvo je jednako religioznom komunizmu, jednako kao što je islam jednak religioznom fašizmu.

      9. ‘a kršćanstvo je jednako religioznom komunizmu, jednako kao što je islam jednak religioznom fašizmu’ wow. Komentar koji riječi ‘glupo’ daje skroz novu razinu.

        ‘Antifašizam je floskula’ i Hasanbegović je u pravu – korištena u današnjem kontekstu, no povijesno? Nikako. Jedini antifašizam vrijedan spomena jest prvotno hrvatski, a potom jugoslavenski. Oba komunistička u srži. Takva veza jest direktna. Rusi, Englezi, Amerikanci, nikad sebe nisu nazivali antifašistima. Noviji pokret je ‘Antifa’, također prožet komunističkim idejama.

        A meni izgleda da ti uopće ne razmišljaš o tome što ja napišem niti o onome što ti pišeš. Napisao sam da upravo zbog ispraznosti ateizma (i to ne ateizma kao pukog odsustva vjere, već kao jasnog izraza želje da Boga nema – T. Nagel, parafraza), ateizam mora pronaći neke ideologije kojim će popuniti urušavanje religije, a jedna od takvih ideologija je komunizam. Dakle da ponovim: ateizam nije ideologija, iz zato izvodi neke zaključke iz svoje osnovne teze (nemanja Boga) i jedan od mogućih zaključaka im je ideologija komunizma.

  8. 1. Nova razina gluposti je kad nazovi vjernik odriče komunističke ideje kršćanstvu (ili kršćanske komunizmu). Srećom imamo bibliju gdje u djelima apostolskim piše:

    “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike.

    U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.”

    Dakle, svi su bili jednaki (egalitarizam), sva imovina je bila zajednička (nema privatne imovine), nisu koristili novac (nema tržišta), a svatko je dobio prema potrebama (direktno prepisano u komunistički manifest). Ako to nije komunizam, ne znam što jest. Ne znam ni što se čudiš, pa papa Franjo je poznata komunjara… valjda ti je i on glup… Meni se čini da si ti protiv svakog komunizma, osim onog vlastitog. 😀

    2. Razlozi zašto pojem “antifašizam” Englezi, Amerikanci pa čak donekle i Rusi nisu toliko koristili je upravo to što ne sadrži ideologiju, a kad su ga koristili, koristili su ga samo u smislu da je ujedinjavao ljude mimo uobičajenih ideoloških podjela što mu i jest bila prvotna namjena. Ili možda želiš reći da Englezi i Amerikanci, pa i Rusi nisu bili antifašisti? 😀 Isto tako, ni hrvatski antifašizam izvorno nije bio komunistički. Tome mogu svjedočiti tisuće članova HSS-a koji su otišli u partizane jer su se smatrali antifašistima. Upravo zato je pojam antifašizam u Jugi i korišten, jer nije imao ideološki predznak i oko njega se mogao okupiti cijeli narod, bez obzira na ideološke podjele. Komunisti su ga naprosto kasnije prisvojili i obojali u crveno jednako kako to radi ljevičarska Antifa danas. Naime, malo je ljudi koji bi se zalagali za ekstremne ljevičarske ideje, ali ako idiotima kažeš da se bore protiv fašizma, tko bi to odbio? Uglavnom, za njih mi je jasno zašto to rade, ali zašto bi na to netko pametan nasjeo, nemam pojma. Možda mi ti možeš pojasniti budući da si i sam očito nasjeo.

    3. Što se tiče ateizma, valjana definicija pojma mora sadržavati i obuhvaćati sva značenja pojma, a ne samo ona koja nekome pašu u određenom trenutku za potrebe pojedine rasprave. Dakle, jednako kako definicija pojma antifašizam mora obuhvaćati Jugoslavene i Ruse, ali i Engleze i Amerikance, tako i definicija ateizma mora vrijediti i za one koji vjeruju da bogovi ne postoje, kao i u širem smislu za one koji naprosto nisu uvjereni da Bog postoji ili pak one koji o bogovima ili nisu čuli ili o njima ne razmišljaju. U tom smislu ateizam se može definirati jedino kao odsustvo vjere u bogove jer takva definicija vrijedi za i obuhvaća sve one koji “vjeruju da boga nema” tj. antiteiste, one koji “ne vjeruju u boga” tj. ateiste (u užem smislu) kao i ireligiozne, agnostike i tako dalje. Uostalom, prefiks “a” na grčkom ne znači “protiv” ili “ne”, već naprosto “bez” i ne označava negaciju pojma, već odsustvo nečeg. Slično kao što se koristi u pojmovima aritmija, atonalnost, aseksualnost pa i agnostičnost.

    Tvoj pokušaj da definiraš ateiste kao one koji “žele da Boga nema” je promašen u startu, a kao dokaz tome je činjenica da čovjek, čak i ako se nedvojbeno dokaže postojanje Boga ili bogova i dalje može željeti da ih nema. Jedino, ne mislim da se radi o slučajnom promašaju već namjerno pokušavaš definirati ateizam (ili antifašizam) kako ti paše, pa onda izvlačiti nekakve adute za raspravu iz takvih krivih definicija. To je intelektualno nepošten i pokvaren pristup argumentiranoj diskusiji i molim te da se toga, ako želiš raspravljati, ubuduće suzdržavaš. Radije odgovori na direktno postalvjena pitanja.

    1. 1. Dakle, ne poznaješ ni krščanstvo, a očito ni komunizam. A ne volim neinformirane rasprave. Evo ti jedan poznati Heideggerov citat: ‘Čovjek se ponaša kao da je gospodar jezika, dok je zapravo jezik gospodar ljudima.’ On ima jednake veze s mojom tvrdnjom, kao što tvoj citat Biblije ima s tvojom tvrdnjom. Drugo, čak i tvoje pojašnjenje danog citata je teže promašeno i krivo. Egalitarizam (svatko dobije jednako) i da svatko dobije prema potrebama? I to u istoj rečenici? Ne smataju ti kontradikcije u razmišljanju? Tržišta postoje i bez novca, i postojala su prije novca. A da ne kažem da se to što ti navodiš ne može nikako iščitati iz navedenog citata.

      2. Kad dođem u Rim ponašam se kao Rimljanin. Tako i stanovnike Pule zovem Puležanima, a ne Puljanima(?) ili nekako drukčije kako bi meni pasalo. Amerikanci i Englezi sebe nikad nisu nazivali antifašistima, pa ih ni ja neću nazivati antifašistima. Rusi su bili uz naciste i zajedno su napadom na Poljsku započeli II. svjetski rat; a naši partizani nisu bili protiv domaćih fašista sve do pucanja pakta Hitler-Staljin. Rusi faktično nikad nisu ni bili antifašisti(u užem smislu) jer su se borili jedino s nacistima (koji je oblik fašizma u širem smislu), nakon što im je propao pakt o nenapadanju s Njemačkom. Također, Rusi su prvenstvno (i to s uskličnikom!) porazili naciste, a posredično djelovali na propadanje fašista. Također, ni oni se nisu nazivali antifašistima, pa neću ni ja. Malo povijesnog znanja ne bi škodilo.
      Dakle, Ameri, ali zapravo i prvenstveno Englezi borili su se na očuvanju svoje ideologije (sloboda pojedinca u smislu biranja, tržišta i sl. spram države; ako to nazivaš ideologijom) protiv ideologija kontinentalne Europe (nacizma i fašizma). Borba Rusa i nacista, kao i borbe na domaćem terenu bile su borbe između dviju ideologija zla.
      ‘malo je ljudi koji bi se zalagali za ekstremne ljevičarske ideje’… ah. Naravno. Ali kakve to veze ima i sa čim? Fali ti kontekst koji sam podrazumijevaš, ali vjerojatno nisi si ga svjesno predočio. Jer što ti znači malo ljudi? Relativno malo? Apsolutno malo? Malo u odnosu na ukupno stanovništvo, ukupan broj ljudi sposobnih za zalaganje za bilokakve ideje, ukupan broj ljudi sposobnih i **voljih** za zalaganje za bilokakve ideje? Što još doprinosi osim broja ljudi širenju neke ideje? Vjerojatno žar i uvjerenost u propovjedanju tih ideja, zagriženost njima, krajnost u koji ideš s tim idejama? Okružje onih kojima su predstavljali svoje ideje… itd. Opet, povijest nas uči da je zaista potreban *malen* broj ljudi (a ponekad je dovoljan i jedan čovjek) da se tok kojim povijest ide u potpunosti preokrene.

      3. Pojam antifašizma sam ti razjasnio gore.On ne mora obuhvaćati borce protiv fašizma, jer je sam naziv ideološki zaražen i oštečen od začetka.
      Bi li bezbožnik bio bolja riječ od nevjernika da opiše tebe po pitanju ateizma? Da ateizam kojim slučajem zaista znači ‘stanje visoke impedancije’ (Z) gdje ne možeš odrediti postoji li nešto (1) ili ne postoji (0) – to bi značilo da je vjerojatnost za jednu i drugu mogućnost (jedine dvije logičke mogućnosti: A, i ne-A) ravno pedeset posto. A oboje znamo da to nije slučaj.
      Naravno da namjerno definiram ateizam tako. Nikad nisam naišao na branitelja ateizma koji je govorio drugačije. Većina ih kaže da oni samo ‘ne vjeruju’, ali onda ti daju sto razloga da misliš da oni ‘ne žele vjerovati’. Odmah sam te upitao o školi novog ateizma da to odmah riješim, jer oni su poznati po tome. Neki stariji filozofi, drukčiji su po tom pitanju i iskrenije govore.

      1. Ja ne volim prvenstveno nepoštene rasprave. Čovjek može biti neinformiran, a meni ga nije problem informirati. Ali ako ga nekoliko puta informiram, a on ustraje u svojoj neinformiranosti, onda ne mogu reći da je glup, nego naprosto zlonamjeran. Rekao sam ti već da ne volim kad se netko služi proizvoljnim definicijama kako bi nešto dokazao, a pogotovo ne volim kad mi netko imputira citate koje ja nisam izrekao. Stoga, ili prestani to raditi ili raspravljaj sa nekim iz sjemeništa.

        1. Ja nisam napisao da je egalitarizam “svatko dobije jednako”, nego sam napisao da su “svi bili jednaki” što biblija implicira sa “bijahu združeni” i “bijaše jedno srce i jedna duša” (što je doduše nategnuto jer apostoli očito nisu bili jednaki budući da su im ovi “jednaki” pod noge stavljali utržak. Ali OK, ni Lenjin ni Staljin nidu bili baš jednaki nego jednakiji) tako da kontradikcije nema, nego se radi ili o tvom krivom citatu u lošoj namjeri ili naprosto ne znaš čitati napisano? Sam odluči. Što se tiče moje interpretacije Biblije, ja sam je interpretirao onako kako piše, a ako ti misliš da kršćanstvo nema nikakve veze sa komunizmom, slobodan si misliti to i dalje, ali nemoj se čuditi da te ljudi kao ja zajebavaju zbog toga.

        2. Što se tiče povijesnog znanja, da ga imaš, onda bi znao da je antifašistički pokret nastao istodobno sa fašizmom, dakle puno prije WW2, a postojao je prvenstveno na zapadu (i tako se i nazivao od strane npr. laburističke stranke u Engleskoj), upravo zbog onoga što si naveo – kolaboracije Staljina i Hitlera. Rusi su tek onda kad je propao sporazum Staljin-Hitler od antifašizma napravili ideologiju i promovirali je kao platformu otpora prema Nacizmu i Hitleru pa i u svrhu mobilizacije zapada u smislu zajedničkog oružanog otpora nacističkom ekspanzionizmu. Naime, dobro se zna da je kapitalistički zapad u komunizmu vidio u najmanju ruku istu opasnost kao i u nacizmu (s pravom) tako da je bilo nužno uspostaviti najmanji zajednički nazivnik kako bi se zapad i SSSR zajedno oduprli Hitleru, a to je bio antifašizam.

        Napisao sam ti već da antifašizam nije ideološki obojan pa nema ni razloga da ga netko naglašava ukoliko nema potrebe. Ako sam ja liberal i zalažem se za liberalnu demokraciju, onda je jasno da sam i antifašist. Čak i osobno se ne deklariram antifašistom, osim ako ne naletim na neofašiste, a uostalom, da religije uopće ne postoje ne bi ni znao za ateizam. Antifašizam je možda “ideološki zaražen” i “oštećen” u tvojoj glavi, ali to onda toga budi svjestan i ne imputiraj svoje subjektivno razmišljanje drugima. Antifašizam je suprotstavljanje fašizmu, ni manje ni više. Ako ti imaš neki svoj vlastiti PTSP na tu temu, nemoj time opterećivati mene. Bez brige, isto napišem i komunjarama kad pokušavaju prisvojiti antifašizam i dati mu neko svoje značenje.

        3. Riječ “bezbožnik” bi bila doslovan prijevod riječi ateist, ali nema drugačije značenje od riječi “nevjernik”. Što se tiče vjerovanja, siguran sam da tu ne postoji voljni element. Ako imaš razloga da vjeruješ, vjeruješ pa makar taj razlog ne bio racionalan (što tvrdim da je istina u 100% slučajeva). Ako nemaš razloga da vjeruješ, ne vjeruješ. U mom slučaju, baš zato što 100% slučajeva nisam našao na racionalno opravdanje vjerovanja, ja ne vjerujem. Ako pak netko vjeruje da Boga nema, taj bi isto morao imati racionalan razlog za takvo vjerovanje, ali nisam siguran da je racionalni razlog koji je istovremeno i istinit moguće dati. Doduše, jednako tako nije moguće dati racionalan i istinit razlog za nevjerovanje u Odina, Zeusa, vilenjake ili Russelov čajnik.

        Nisam siguran što “želja” ima veze s ičim, a pogotovo vjerovanjem. Da li ja mogu “željeti vjerovati” ako ne vjerujem ili “željeti nevjerovati” ako vjerujem? Nisam siguran niti u mogućnost niti u svrsishodnost takvog željenja, ali sasvim sigurno nemam takvo željenje. Ono što imam je želja da Bog ne postoji, točnije, nemam želju da Bog (taj tvoj) postoji jer nemam pozitivno mišljenje o Njemu. Možda si na to mislio? Što bi tu bilo neiskreno?

        Oko “vjerojatnosti” koju spominješ se također ne možemo složiti jer ne koristiš riječ na ispravan način. Vjerojatnost postojanja Boga se ne može izračunati niti bilo tko tvrdi da je 50/50. Međutim, kad bi baš insistirao da o tome raspravljamo, morao bi mi potvrditi svoje stajalište da preko nekoliko tisuća božanstava znanih čovjeku, recimo 3000, ne postoji, gdje bi ti ja uredno izračunao vjerovatnost postojanja tvog partikularnog Boga, za kojeg tvrdiš da postoji, da je 1/3000. 😛

      2. egalitarizam (franc. égalitarisme), ideja da se distribucija položaja u društvu i alokacija »društvenih nagrada« (dobara) – od ekonomskih do simboličkih – treba temeljiti na načelu jednakosti, jer je samo jednaka raspodjela »pravedna«.

        ateizam (grč ἄϑεος: bez boga, bezbožan), bezbožje, bezboštvo, poricanje postojanja Boga; skup različitih teoretskih načela ili praktičnih stavova što niječu ili ne poznaju Boga, kao biće koje je stvorilo svijet i njime upravlja, a istodobno u različitim oblicima prihvaćaju najviše načelo bezlične sile ili samostvarajućega svjetskog poretka.

        Evo dvije definicije s enciklopedije.hr.
        Ni ja ne volim nepoštene rasprave, kao ni neiformirane.
        Pročitaj definiciju egalitarizma – raspodjela svima jednako. A ti u istoj rečenici navodiš egalitarizam (koji nisi definirao – jer ‘svi su bili jednaki’ nije nikakva definicija, pa te nisam ni mogao citirati nego samo potražio kvalitetnu definiciju egalitarizma) i ‘svakom prema potrebi’ što se u danoj stvarnosti proturječi jedno drugo. Onda i sam shvaćaš da u tekstu piše nešto drugo (npr. apostoli) pa se ispravljaš ali ne zaista – to je nepoštena rasprava. Onda opet očita greška s tržištem i novcem, pa ništa.
        Onda – ili pokazuješ nepoznavanje Marxova slijeda dolaska do komunizma ili *zlonamjerno* trabunjaš gluposti pišući kako je poveznica komunizma i kršćanstva.
        Uput budi rečeno – jesi li čuo za Maxa Webera i njegovu knjigu Duh kapitalizma?
        No to ne vrijedi više spominjati.

        Evo da te direktno citiram: ‘Što se tiče moje interpretacije Biblije, ja sam je interpretirao onako kako piše’, ovo je djetinja razina gluposti. Interpretirao si kako piše? Mora da se šališ? Ovo baš trollerski izgleda.
        Hoćemo li opet po definicijama:

        interpretacija (lat. interpretatio).
        1. Tumačenje, objašnjenje, shvaćanje; misaoni postupak, odnosno izlaganje, izjava kojom se utvrđuje smisao ili značenje neke pojave, teksta, zakona i dr. (službena interpretacija, znanstvena interpretacija).

        Interpretacija = tumačenje. Ovdje se bavimo tekstom, pa tumačimo tekst, i normalno da tumačimo što piše. Ali da, ti si interpretirao onako kako piše. Bravo, ‘slobodan si misliti to i dalje, ali nemoj se čuditi da te ljudi kao ja zajebavaju zbog toga.’
        Postoje li kriva tumačenja? Dakako, postoji ih beskonačno.
        Da tvoje spada među taj skup krivih pokazao sam već s kontradikcijama unutar tumačenja. A drugo je što tumačenje nema veze s tekstom pa tako ni po čemu nema implikacije iz “bijahu združeni” i “bijaše jedno srce i jedna duša” u *tvoju definiciju* egalitarizma “svi bili jednaki”. Non sequitur.

        2. Fašizam i antifašizam… djelomice dobro, djelomice krivo. Napisao sam, uzeviši da antifašizam definiraju oni koji se tako nazivaju, nije postojalo nikakvo značajno ili vrijedno spomena nazivanje antifašistima među Englezima, Amerikancima ili čak Rusima. Ali da, i oni su bili *antifašisti* ako uzmeš puki prijevod riječi – protiv-fašizma.

        ‘Napisao sam ti već da antifašizam nije ideološki obojan pa nema ni razloga da ga netko naglašava ukoliko nema potrebe.’ Jedan si od onih koji su otišli iz zemlje i ne prate zbivanja ovdje već duže vrijeme? Ovo je opet krivo. I sam si naveo primjer Antifa grupe.

        3. ‘Ako imaš razloga da vjeruješ, vjeruješ pa makar taj razlog ne bio racionalan (što tvrdim da je istina u 100% slučajeva).’ A to tvrdiš s kojom potkrepom?
        Ponudio sam ti tri logička stanja – 0,1 i Z (visoka impedancija, 50/50). A-postoji ili ne-A postoji, ili Z. Nema četvrtog.
        ‘Nisam siguran što “želja” ima veze s ičim, a pogotovo vjerovanjem.’ WOW. Psihologija one-O-one… Kako su neki ljudi ravnozemljaši, ti si praznopločaš?

        ‘Ono što imam je želja da Bog ne postoji, točnije, nemam želju da Bog (taj tvoj) postoji jer nemam pozitivno mišljenje o Njemu. Možda si na to mislio? Što bi tu bilo neiskreno?’ Na to sam mislio. Da. Hvala na iskrenosti. Imati mišljenje o nepostojećem? Zgodno. I sam ćeš valjda shvatiti da ovo što si napisao nakon riječi ‘točnije’ nema smisla. Možeš reći kao B. Russell, da to za tebe jednostavno nema smisla pa ne razmišljaš o tome – što bi bila neutralna misao; ali ovako… Opet, iskrenost cjenim.

        ‘Vjerojatnost postojanja Boga se ne može izračunati niti bilo tko tvrdi da je 50/50.’ Onaj koji tvrdi da mu je stanje vjerovanja u visokoj impedanciji upravo tvrdi ovo – da ne može odredti jer su mu jednako vjerojatne obje mogućnosti.
        I onda opet ti kreneš o glupostima. Ili po tvom o zlonamjernosti. Ili još bolje o želji da Bog ne postoji. Jer jedino snažnom željom možeš si zavarati mozak s puta vrlo jednostavne logike (osnovna argumentacija klasičknog teizma nije teška, čak se i naziva ‘divine simplicity’). Već sam pisao o definiciji Boga u monoteizmu, u klasičnom teizmu i klasičnoj teologiji, i nema smisla informirati te tri ili više puta kad si jednostavno (tvojim riječima) zlonamjeran, ili kad željom negiraš logiku.

      3. Čekaj malo, ja sam napisao da je prema bibliji prvobitna kršćanska zajednica bila “egalitarna” misleći da su svi bili jednaki, što jest jedna od definicija egalitarizma, ti si me optužio da sam kontradiktoran jer raspodjela ne može istovremeno biti “prema potrebama” (što navodi biblija) i “svima jednako” što imputiraš meni da sam rekao, a nisam. U čemu je točno tvoj problem? U definiciji egalitarizma? Pa pogledajmo što kaže HJP:

        1. opća težnja za jednakošću i ravnopravnošću svih ljudi u najširem smislu
        2. pol. ideol. teorije i pokreti koji se zalažu: a. za jednakost svih odraslih ljudi pred zakonom, u njihovim ljudskim i građanskim pravima (liberalna demokracija, građanska demokracija) b. za što veću ravnopravnost životnih šansi, za svima jednako zajamčeni minimum zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, svima dostupno besplatno školovanje i sl. c. za jednakost u svemu, uključujući jednakost u raspodjeli materijalnih dobara (besklasno društvo, neostvareni ideološki projekt Marxova komunizma)
        3. pov., v. babefizam

        http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=fF1kWRU%3D&keyword=egalitarizam

        Kao što vidiš, ono što sam napisao je u skladu sa prvom (i najvažnijom) definicijom. Ja nisam rekao da se riječ egalitarizam ne može shvatiti na način na koji ga ti koristiš (drugo navedeno značenje), ali i ne mora, a pogotovo kontradikcija ne postoji ako sam odmah u zagradi pojasnio na koje značenje mislim (prvo). Ali onda se ti, valjda poput pravog kršćanina, ideš prepucavat oko definicije i namjerno tumačiš pojam egalitarizam onako kako ti paše kako bi ispao valjda superioran. To ponašanje je zlonamjerno, na što sam te upozorio, ali ti si jebeno uporan. Ne samo da je zlonamjerno, već je i glupo jer ne postižeš ništa osim što se blamiraš pred svojim “drugovima”.

        Ista stvar vrijedi i za definiciju pojma “ateizam”. Pa i u ovoj tvojoj definiciji koju si kopirao sa enciklopedija.hr navedeno je više značenja pojma “ateizam”, a poricanje postojanja je tek treće. Uostalom, za ovu raspravu uopće nije ni bitna definicija, pogotovo ako je loše formulirana. Jer, objasnio sam ti detaljno značenje riječi “ateizam” kako ga ja shvaćam i to bi pametnome trebalo biti dovoljno. Ali, evo još jednom, samo za tebe:

        Ja tvrdim da je najtočnije značenje riječi ateist “ne vjerovanje u bogove”. Tvrdim i to da ne postoji ateist za kojeg ne vrijedi ova definicija što znači da je opća, a time i najbolja. Tu moju tvrdnju možemo i testirati. A) Osoba koja ne vjeruje u bogove je ateist i to je moja definicija. Međutim, B) Osoba koja vjeruje da bogovi ne postoje također ne vjeruje da bogovi postoje, dakle i ona je ateist prema mojoj definiciji. C) Agnostik također ne vjeruje da bogovi postoje, stoga je ateist prema mojoj definiciji. D) Osoba koja nikad nije čula za bogove također ne vjeruje u bogove pa je i ona ateist prema mojoj definiciji. E) Dijete koje se rodi nema ni mogućnost shvaćanja ni poimanja bogova pa je i ono ateist prema mojoj definiciji. Jel dovoljno? Ukratko, svaka osoba koja nije vjernik je ateist i svaka daljnja karakterizacija te osobe je naprosto suvišna, a u tvom slučaju zlonamjerna.

        Idemo dalje na interpretaciju (1). Kad sam napisao da sam interpretirao “onako kako piše” to znači da je moja interpretacija u skladu sa doslovnim značenjem napisanog u citatu iz Biblije. Ali i to si uspio izokrenuti u svojem jalu, netrpeljivosti i mržnji (siguran sam da ti se sviđa koristiti ovakvu pasivnu agresiju, pa rekoh, da te preduhitrim). Zapravo si ti taj koji bi trebao moći objasniti kako to da “A dijelilo se svakomu koliko je trebao” nije komunizam, kako to da “I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” nije negacija privatnog vlasništva tj. komunizam. Međutim, ti to izgleda nisi u stanju. Sve OK, ali nemoj onda mene malteritirati tim svojim jezičnim smicalicama.

        2) Naveo sam primjer antifa grupe jer antifa grupe pokušavaju dati riječi anifašizam značenje kojeg ona nema na isti način na koji to ti radiš. Ako su ti antifa grupe intelektualni uzor ili pak opravdanje za takvo ponašanje, slobodan si to nastaviti raditi i dalje. Nemoj se samo žaliti da te nitko nikad nije upozorio na tu činjenicu.

        3) Vjerovanje nije stvar osobnog izbora jer nitko ne može prisilno vjerovati (ili ne vjerovati). Drugim riječima, ako postoji racionalni razlog da bi osoba vjerovala u Boga, a ta osoba prihvati racionalnost i istinitost iznesenog razloga, svaka daljnja nevjera bi bila iracionalna, a za osobu koja odbije vjerovati iako ima racionalni i istiniti razlog da vjeruje bi se moglo reći da je luda. Također, ne tvrdim da istiniti i racionalni razlozi za vjerovanje u Boga ne postoje, ali ih ja još nisam vidio. Zato ne vjerujem.
        Koje je tvoje opravdanje vjere?

        Što se tiče mojeg mišljenja o nepostojećem, zar mi je takvo mišljenje zabranjeno ili logički invalidno? Štoviše, imam mišljenje o puno nepostojećih stvari kao što su likovi iz Star Trek-a ili Gospodara prstenova. Iako ne mogu dokazati da Bog ne postoji slobodan sam tretirati ga jednako kao i kapetana Kirka dok mi netko ne ukaže na istinit i racionalan razlog zbog kojeg bi promijenio mišljenje i razmotrio mogućnost njegovog postojanja. Pa čak i tad bi smatrao kako “nemam želju da Bog (taj tvoj) postoji jer nemam pozitivno mišljenje o Njemu”. Ili možda misliš da moram željeti da taj tvoj Bog postoji? Naime, ja nisam ni mazohist, ni ovca kojoj treba pastir.

      4. ‘siguran sam da ti se sviđa koristiti ovakvu pasivnu agresiju, pa rekoh, da te preduhitrim’ Nimalo. Zato ću i odustati od ove rasprave jer ne potiče ništa osim zlu namjeru, kao što možemo vidjeti.

        Ali da, bunimo se oko pojmova. Ja navedem jednu definiciju egalitarizma, ti navedeš drugu – pa svako kako mu paše. Isto je i s komunizmom – ali u ovom slučaju si ti taj koji koristi riječ komunizam na razno razne načine kako ti gdje paše. Malo je komunizam ideologija, pa je malo Marxova doktrina, pa malo Staljinova ili Titova izvedba, malo religija, malo socijalna nauka, malo kršćanstvo, malo ‘od svakoga prema mogućnosti i svakomu prema potrebi’, malo negacija privatnog vlasništva, malo malena i skrivena i unutar sebe slobodna i dobrovoljna zajednica, malo gulazi i logori i sto milijuna mrtvih…
        Ista stvar je i s riječi ateizam.
        ‘Jer, objasnio sam ti detaljno značenje riječi “ateizam” kako ga ja shvaćam i to bi pametnome trebalo biti dovoljno.’ Zašto bi meni to tvoje objašnjenje imalo ikakav značaj kad iz sveg drugog što pišeš je jasno da nije tako. Onda bismo došli do problema definicije riječi vjere.

        ‘Sve OK, ali nemoj onda mene malteritirati tim svojim jezičnim smicalicama.’ Ponovit ću citat koji nisam bezveze stavio: ‘Čovjek se ponaša kao da je gospodar jezika, dok je zapravo jezik gospodar ljudima.’

        ‘imam mišljenje o puno nepostojećih stvari kao što su likovi iz Star Trek-a ili Gospodara prstenova.’ I onda bismo se raspravljali oko toga što znači postojati, ili što je bitak, ili ovdje točnije – riječi ‘nepostojećih’.

        Ali prema svemu, optužbama, zlonamjernosti(?) i ‘efektu skrivenosti iza tipkovnice’, ja zaključujem da nisi raspoložen ni za filozofsku raspravu, kamoli teološku, veći više za neko nabacivanje ispraznim tekstom – skvoš svatko sa sobom, što mi se više ne da.

      5. Raspravljati na ovaj način nema smisla, slažem se. Meni svakao nije do definiranja definicija, filozofije, a ponajmanje teologije. Ako pogledaš, ja se u pravilu držim svjetovnih tema i ne komentiram vašu vjeru jer me ne zanima, sve dok se ne dira u moje slobode. Live and let live…

      6. Zanimljivo je kako kažeš da te ne zanima filozofija, teologija, ili rasprava svih rasprava ona o ‘definicijama’. S obzirom da si na portalu Konzervativac, čiji podnaslov kaže: za filozofiju, teologiju i društvenu kritiku; i s obzirom da komentiraš tekstove vezane uz filozofiju i teologiju, i ulaziš u rasprave o tome (a ako ovako loše, to bi ti trebalo nešto govoriti) – ali sve je to OK, jer trebe ne zanimaju takve stvari.
        Govoreći o kontradikciji…

Odgovori