Ima li život smisla?

The Meaning of Life: Three Perspectives
Tri pogleda na smisao života

„Onaj koji zna zašto može se nositi sa svakim kako“, riječi su njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, a na koje se Viktor Frankl više puta referira u svojoj knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“, u kojoj opisuje svoja iskustva koja su ga dovela do otkrića logoterapije, tzv. liječenja smislom. On je kao višegodišnji kažnjenik u nacističkim sabirnim logorima bio lišen svega, sveden na golu egzistenciju. U logorima su mu umrli otac, majka, brat i prva žena, a jedino je preživjela njegova sestra. No upravo je bolno iskustvo besmisla za Frankla bila životna prekretnica te mu je jednom i zauvijek potvrdilo kako je temeljni pokretač ljudskoga života potraga za smislom. Logoterapija tako nije rezultat teoretskih spoznaja, nego njegovih životnih iskustva: Frankl je prošao kroz pakao da bi pronašao put do smisla.

Upravo su mi Franklove misli prolazile glavom dok sam gledao nedavnu raspravu o pitanju smisla između Williama Lanea Craiga, Rebecce Goldstein i Jordana B. Petersona, a svatko od njih je zastupao drugačiji pogled na pitanje smisla: Craig je govorio s teističkog, točnije, kršćanskog gledišta tvrdeći da objektivni smisao postoji ako Bog postoji; Goldstein s naturalističkog napominjući da Bog ne postoji, pa ni objektivni smisao, te je na nama da osmislimo svoj smisao; dok Peterson govori iz egzistencijalističke pozicije, ali naslućujući, implicirajući metafizičku komponentu. Ipak, jasnoće radi kratko ću predstaviti iznesena stajališta svakog pojedinoga govornika. No ako ste već imali priliku pogledati raspravu, slobodno možete preskočiti sljedeća tri poglavlja.

Ako Boga nema, nema ni (objektivnog) smisla!

WLC: "Ako nema Boga, život je objektivno gledajući besmislen".
WLC: “Ako nema Boga, život je objektivno gledajući besmislen.”

William Lane Craig tvrdi da u konačnici nema objektivnog smisla, objektivnih vrijednosti i objektivne svrhe ako Bog ne postoji. „Ako Bog ne postoji, čovječanstvo i svemir su osuđeni na smrt“, ističe Craig. Čovjeka i sva živa bića očekuje biološka smrt, a svemir kozmička: neće biti svjetla, topline, života, samo trupla mrtvih zvijezda i galaksija, vazda se šireći u beskrajnu tamu i hladne dubine prostora. Prema tome, čovjekov je život u odsutnosti Apsoluta apsurdan, besmislen, besciljan, dok su moralne vrijednosti nusprodukt socio-biološke evolucije i uvjetovanja ili su pak stvar osobnog ukusa, a sve što nam u svijetu bez Boga ostaje jest gola, bezvrijedna činjenica postojanja. Svaki je tako pokušaj subjektivnog utemeljenja smisla u svjetlu ateizma, u konačnici, neopravdan, neka vrsta samozavaravanja. Drugačije rečeno, uklanjanje Boga iz priče i pokušaj subjektivnog utemeljenja smisla (pa tako i svrhe i vrijednosti) jest kao i otpiliti granu na kojoj sjedimo. Proglašena je smrt Boga, ali što to točno znači, o tome ljudi ne žele razmišljati. Upravo je o posljedicama smrti Boga pisao Nietzsche:

„Zar niste čuli za onog luđaka koji je u sunčano prijepodne zapalio svijeću, istrčao na trg i vikao: ‘Tražim Boga! Tražim Boga!’ Budući da su tamo stajali upravo mnogi od onih koji nisu vjerovali u Boga, to je on izazivao u njih veliki smijeh. ‘Da se nije izgubio’, pitao je jedan. ‘Da nije pobjegao kao neko dijete’, rekao je drugi. ‘Možda se sakrio? Možda se boji nas? Možda je otplovio lađom, otputovao negdje daleko?’ — tako su mu dovikivali i smijali se. A luđak je skočio među njih i upiljio svoj pogled u njih: ‘Ja ću vam kazati gdje je Bog! MI SMO GA UBILI — VI I JA. Mi smo njegove ubojice. Ali, kako smo to učinili? Kako smo bili u stanju iskapiti more? Tko nam je dao toliku spužvu da smo mogli izbrisati čitav horizont? Što bismo uradili kad bismo uklonili sunce ovoj zemlji? Pa kud bi se kretala? A kud mi? Daleko od svakog sunca? Trajno padali? I nazad i naprijed i na stranu i na sve strane? Pa zar ima još gore i dolje? Pa zar ne bismo lutali kroz beskonačno ništa? Zar nas ne bi zadahnula praznina prostora? Zar ne bi neprestano dolazila noć i uvijek noć? Zar se ne bi morale paliti svjetiljke i prije podne? Zar još ništa ne čujemo od buke grobara, koji su pokopali Boga? Zar ne osjećamo već božanski trulež? — I bogovi trunu! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! Mi smo ga ubili! Kako da utješimo ubojice svih ubojica? Najsvetije i najsnažnije, što ga je svijet imao, prokrvarilo je pod našim noževima — tko će saprati ovu krv s nas? Kakva bi nas voda mogla oprati? Zar mi sami ne moramo postati kao bogovi da bismo se pojavili dostojni kao oni? Nikad nije učinjeno veće djelo — i tko se rodi iza nas, spada zbog ovoga djela u jednu višu povijest, višu od svake povijesti do sada.’

Ovdje je zašutio luđak i ponovno pogledao svoje slušatelje: i oni su također šutjeli i gledali ga strano. Napokon je bacio svoju svijeću na zemlju tako da se je razletjela na komadiće i ugasila. ‘Dolazim prerano’, rekao je. ‘Još mi nije vrijeme. Ovaj golemi događaj još je na putu i putuje — još nije došao do ušiju ljudi. Munje i gromovi trebaju vremena da bismo ih vidjeli i čuli, isto tako svjetlo zvijezda treba vremena da ga vidimo, djela ljudska trebaju vremena da bi ih ljudi mogli vidjeti. Ovo im je djelo dalje od najudaljenijih zvijezda — a ipak oni su to djelo počinili!’“[1]

A kada ljudi napokon shvate implikacije svog ateizma, to će shvaćanje uvesti u doba nihilizma, odnosno uništenje svakog smisla i svih vrijednosti u životu. Čovjeku preostaje suočiti se s apsurdnošću života i živjeti hrabro. No nemoguće je dosljedno i sretno živjeti u okviru tog svjetonazora: ta živjeti dosljedno znači živjeti nesretno; a ako živiš sretno, to je zato što nisi dosljedan. Craig, slijedeći Francisa Schaeffera, tvrdi da moderni čovjek živi u dvokatnom svemiru: na donjem katu je ograničeni svijet bez Boga u kojem je život apsurdan, dok su na gornjem smisao, vrijednosti i svrha. Moderni čovjek živi na donjem katu jer vjeruje da nema Boga, no u tako apsurdnom svijetu ne može živjeti sretno te iz tog razloga radi stalne „skokove vjere“ na gornji kat kako bi potvrdio smisao, svrhu i vrijednosti, makar na to nema pravo jer ne vjeruje u Boga. Ateist ustima ispovijeda ateizam, ali živi kao da ono što čini ima objektivnog smisla, kao da su neke stvari doista dobre, a druge zle, zgražavajući se nad nepravdama te smatrajući da su njegovi projekti značajni.

Ako pak Bog postoji, konkretno kršćanski Bog, onda život ima objektivnog smisla, postoje također objektivne vrijednosti kojima je temelj Apsolut, a isto tako postoji i objektivna svrha jer život ne završava smrću, a Bog nas je stvorio kako bismo ga upoznali te uživali u njemu kroz čitavu vječnost. Drugim riječima, kršćanstvo nudi dva elementa koja su ključna za svrhovit, vrijedan i smislen život: Boga i besmrtnost.[2]

Ne postoji objektivni smisao, već svatko osmišljava svoj

Goldstein o sekularnim načinima postizanja transcendencije...
Goldstein o sekularnim načinima postizanja transcendencije…

Rebecca Goldstein je sa svoje strane svjesna važnosti pitanja o smislu i to kako ne bismo potratili jednu jedinu priliku, jedini život koji imamo na raspolaganju. Riječ je o osobnom pitanju, ne samo zato što nam toliko znači, kao što nam je važan vlastiti život, nego je osobno s obzirom na naš pristup tom pitanju i kako ga (ne) rješavamo. Svjesna je također važnosti metafizike uz koju pristajemo, jer ona određuje naš svjetonazor, pa tako i pogled na smisao života. No ne postoji jedan konačni odgovor na pitanje „ima li život smisla?“ jer svatko ima svoj metafizički okvir. Goldstein pak pristaje uz metafizički naturalizam, a to je pogled koji ne priznaje postojanje nikakve stvarnosti osim prirode, odnosno da ne postoji nikakvo prvo i apsolutno počelo, ništa nadnaravno, ništa što nije podložno prirodnim zakonima.

Goldstein ističe da svi mi imamo epistemičku odgovornost, odnosno da ozbiljno shvatimo dužnost da budemo biće koje formira vjerovanja na temelju razloga. Jer, kao što je rekao Sokrat, „život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja“ (Apol. 38a). No smisleni život ne znači živjeti na najugodniji način. Drugim riječima, Goldstein – barem u svom slučaju – odbacuje hedonizam. Ona nadalje tvrdi da sam važan sebi zato što sam ja, a to je univerzalno istinito: svi posjedujemo želju da budemo važni (the will to matter), pritom isključujući želju da budemo važniji od drugih. Goldstein smatra da je tragično vidjeti ljude koji loše vode svoj život. Što se želje da budemo važni tiče, to ne znači biti poznat zbog nekog velikog junačkog čina makar bio nemoralan, niti da smo važni na nekoj većoj transljudskoj, kozmičkoj razini koju osobito snažno zastupaju abrahamske religije. Naturalist, napominje Goldstein, može na dovoljan način zadovoljiti svoju želju da bude važan. I unutar naturalističkog pogleda čovjek može nekim (velikim) projektom dati svoj prinos svijetu.

Pitanje „ima li život smisla?“ glupo je pitanje

Život nema smisla?
Život nema smisla?

Jordan B. Peterson pak smatra da je pitanje „ima li život smisla?“ krivo postavljeno, glupo. Uzmimo, primjerice, bol i patnju u životu: ta su bol i patnja smisao, pa tako ispravno pitanje ne glasi „ima li život smisla?“, nego „ima li život ikakav pozitivni smisao?“. Ili uzmimo izvedbu Händelova oratorija „Mesija“: budući da će izvedba završiti, znači li to da nikad nije imala smisla? Nije valjda da ćemo djetetu u boli govoriti o besmislu svega jer će svemir doživjeti kozmičku smrt za 10 milijardi godina? Zašto ne prestati konceptualizirati život tijekom vremenskih perioda čime ih lišavamo njihova pozitivnog smisla? – preporučuje Peterson koji smatra da to očituje kako nešto nije u redu s tako postavljenim pitanjem. Ili pak drastičnije: dijete u Auschwitzu proživljava bol koja je posljedica svjesnog zla. Zar ćemo i njemu pristupiti govoreći mu da će za 10 milijardi godina svemir umrijeti?

Zatim je Peterson naveo Solženjicinovu primjedbu da je Nürnberški proces najvažniji događaj XX. stoljeća jer je njime pokazano da su neki čini toliko okrutni i brutalni da ne postoji isprika koja bi ih opravdala, neovisno kojoj kulturi osoba pripadala ili koje razloge navela. Drugim riječima, Nürnberški proces je uspostavio „transcendentnu stvarnost zla“. Time je očitovano kako postoje čini koji su nedvojbeno zli, no to istodobno znači da postoje čini koji su nedvojbeno dobri.

Peterson je potom napomenuo da smo suočeni s bolju i patnjom koje su uvećane zlom u našem srcu i u srcima drugih. Što učiniti s tim? Odgovor: vodi život koji se očituje kao smislen. Smisao nije racionalni fenomen, nešto što stvaraš, objašnjava Peterson ustajući tako protiv Nietzscheovog shvaćanja koji naviješta smrt Boga i iz toga izvodi da mi sami moramo stvarati svoje vrijednosti, da na neki način mi sami moramo postati bogovi. Ne – smatra Peterson – mi ne stvaramo vrijednosti, već ih otkrivamo, a to što otkrivamo su vječne vrijednosti koje nas odvode od puta propasti koji je doveo do Auschwitza. Način postojanja koji nas odvlači od tog puta, koji nas potiče da dostojanstveno podnosimo trpljenje i da budemo korisni drugima u boli, da ograničimo zlo u svom srcu i oko nas, taj je način postojanja jači od suprotstavljenog načina postojanja koji vodi u propast. I mi to doživljavamo, ali ne primjećujemo jer previše razmišljamo. Doživljavamo, otkrivamo smisao u umjetnosti, književnosti, u odnosima s drugima ako su ti odnosi utemeljeni na povjerenju i istini, u onome što kažemo i činimo ako dolazi iz srca. A argumenti poput „ima li išta smisla ako će svemir za 10 milijardi godina doživjeti kozmičku smrt“ hiperracionalizacijske su isprike za neuspjeh da preuzmemo odgovornost da pravo živimo od trenutka do trenutka, od sata do sata.

Osvrt: o dojmovima i pojmovima

1) Craigov pristup sam već imao prilike čuti (i čitati, primjerice, u njegovoj knjizi „Reasonable Faith“, a može se također pronaći u njegovoj knjizi „On Guard“). Njegov je cilj pokazati da ako Bog ne postoji, gubimo temelj smisla, vrijednosti i svrhe, pritom ističući da to ne znači kako Bog postoji: to što želim da Bog postoji, ne znači da Bog postoji. Craig tako upućuje na argumente za Božje postojanje koje je on naširoko branio u svojim radovima (i, naravno, nije Craig jedini).

Mogao bi netko prigovoriti da je William Lane Craig cijeloj stvari pristupio apologetski, da nam „proda narativ kako objektivni smisao postoji samo ako Bog postoji“. No, što je radilo drugo dvoje? Zar su oni došli s nekom drugom namjerom? I oni su došli ponuditi razloge zašto misliti da je upravo njihov pristup pitanju o smislu ispravan, a to ujedno znači i ispravniji od onih pristupa koje nude drugi sugovornici.

William Lane Craig
William Lane Craig

Nadalje, mogla bi se naći poneka osoba koja bi Craigu predbacila da pitanju o smislu pristupa neosobno i hladno, a implicitno da slično pristupa i pitanju patnje u svijetu. Nije li Craig poput jednog od onih Jobovih prijatelja koji umjesto da mu ponude utjehu, napadaju ga i nastoje opravdati Boga pred njegovim tužbama koristeći se „neosobnim i hladnim razlozima“? S Craigom se možete slagati ili ne, ali takav prigovor zanemaruje činjenicu da sam Craig razlikuje između intelektualnog i emocionalnog ili egzistencijalnog problema zla i patnje u svijetu. Prva bi se verzija mogla podijeliti u dvije podvrste: logičku i probabilističku verziju. Logička verzija tako tvrdi da je logički nemoguće da Bog i zlo supostoje, odnosno nema tog mogućeg svijeta u kojem bi jedno i drugo mogli postojati, kao što nema mogućeg svijeta u kojem postoje kako nezaustavljiva sila tako i nepomični predmet. Kršćanstvo priznaje stvarnost zla kao i svemogućeg i apsolutno dobrog Boga, a budući da ne može oboje postojati, slijedi da Bog ne postoji. Probabilistička verzija pak priznaje da je moguće da Bog i zlo supostoje, ali to nije vjerojatno, te s obzirom na stvarnost zla u svijetu, vrlo je vjerojatno da Bog ne postoji. Na te je prigovore Božjem postojanju Craig ponudio rješenja kako u pisanim radovima tako i u javnim nastupima (a ako slijedite gore naznačene poveznice, možete pogledati petominutne video-zapise u kojima se bavi tim pitanjima). No intelektualni problem neće ponuditi utjehu za emocionalni ili egzistencijalni problem zla, odnosno neće mnogo koristiti Jobu ili djetetu koje boluje od raka ili majci koja je izgubila sve svoje sinove u ratu. Tu je potreban drugačiji pristup, i Craig nudi savjete kako postupiti u takvim situacijama. Dakle, Craigov pristup može djelovati „suhoparno i intelektualistički“, no to je zato što odgovara na intelektualni problem smisla, dok bi osobi koja se egzistencijalno muči s pitanjem smisla pristupio drugačije (što i čini na kraju rasprave, predlažući ljudima koji se muče s pitanjem o smislu da „krenu putem Krista“). Njegova je prvenstvena namjera u ovom nastupu bila ponuditi temelj smisla, vrijednosti i svrhe, a ne savjetovanje, i to je činjenica koju trebamo imati na umu u našoj prosudbi njegova izlaganja.

2) Goldstein mi je djelovala pogubljeno i nedosljedno. Primjerice, u svom izlaganju nije dala naslutiti zašto ne izabrati hedonizam osim svog ne sviđanja te opcije. No čitav njezin nastup vrvi problemima. Tako se nije baš proslavila iznošenjem Eutifronove dileme (o kojoj ću uskoro objaviti tekst), a osim toga tvrdi da vjerovanju u Boga prethodi „volja da budemo važni“, implicirajući tako da su svi argumenti za Božje postojanje racionalizacija te želje što baca sumnju na te argumente. No kasnije, za vrijeme rasprave, kad Peterson počne govoriti kako arhetipsko shvaćanje upućuje na postojanje transcendentnog Dobra, odmah je krenula s pričom kako joj je neugodno zbog mogućeg postojanja transcendentnog. Netko bi mogao zaključiti da ona ne želi da Bog postoji jer bi joj njegovo možebitno postojanje stvaralo neugodu, pa iz toga slijedi da Bog ne postoji. No nije li u svom govoru rekla da vjerovanju u Boga prethodi „volja da budemo važni“, volja/želja za smislom? Nije li onda njezin ateizam motiviran željom da je ateizam istinit? Bilo bi bolje da poput ateista Thomasa Nagela prizna „strah od religije“:

Govorim iz iskustva jer sam bio snažno izložen tom strahu: Želim da je ateizam istinit i nelagodu mi predstavlja činjenica da su vjernici neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem. Nije samo da ne vjerujem u Boga i da se, naravno, nadam da sam u pravu u svom vjerovanju. Riječ je o tomu kako se nadam da Boga nema! Ne želim da Bog postoji; ne želim da svemir bude takav. Nagađam da taj problem s kozmičkim autoritetom nije rijetko stanje i da je odgovoran za mnogo scijentizma i redukcionizma u naše doba. Jedna od tendencija koju podupire suludo je korištenje evolucijske biologije da se objasni sve o ljudskom životu, uključujući sve o ljudskom umu.[3]

A tko je imao prilike gledati ovu raspravu, uočio je da Goldstein koristi evoluciju kao objašnjenje za većinu toga o ljudskom životu, pa tako i moralnosti. No je li to opravdano? Craig smatra da nije i u tom je kontekstu naveo riječi Stevena Pinkera, poznatog kognitivnog psihologa, a i supruga Rebecce Goldstein:

Znanstvena perspektiva nas je naučila da su neki dijelovi našeg subjektivnog iskustva proizvod naše biološke strukture i nemaju objektivni ekvivalent u svijetu. Kvalitativna razlika između crvenog i zelenog, ukusnosti voća i smrada trupla, strahovitosti visina i ljepote cvijeća značajka je našeg zajedničkog živčanog sustava, a da je naša vrsta evoluirala u drugačijem ekosustavu ili kad bi nam nedostajalo nekoliko gena, naše bi reakcije mogle krenuti drugim smjerom. Ako je razlika između ispravnog i pogrješnog također proizvod našeg žičenja mozga, zašto bismo vjerovali da je stvarnija od razlike između crvenog i zelenog? A ako je to samo kolektivna halucinacija, kako bismo mogli tvrditi da su zla poput genocida i ropstva pogrješna za sve, a ne samo neukusna za nas?[4]

Goldstein osim toga govori o moralnom napretku, ali, kao što je Craig upozorio u raspravi, moralni progres implicira postojanje standarda.

Zašto je Twinkie dobar?
Zašto je Twinkie dobar?

Nadalje, kao naturalistkinja i ateistkinja ne može izbjeći praznovjerni pristup stvarnosti koji karakterizira takav svjetonazor, a koji uključuje materijalističko-mehanicističko poimanje stvarnosti lišene formalnih i finalnih uzroka.[5] Čovjek koji pristaje uz ateizam i naturalizam vjeruje da je na nekakav čaroban način svemir nastao ni iz čega pod uvjetom da je to „ništa“ zapravo „nešto“, te mu osim toga preostaje samo žarko željeti da će poput Dorothy iz „Čarobnjaka iz Oza“ pomoću crvenih cipelica uspjeti u postojanje prizvati smisao, svrhu i vrijednost. No to je iluzija, samozavaravanje bez ikakvog utemeljenja, barem ako prihvatimo naturalizam i ateizam te posljedično materijalističko-mehanicističko poimanje stvarnosti koje karakterizira novovjekovnu filozofiju. Filozof W.T. Stace, koji nije bio pretjerano sklon aristotelovsko-tomističkoj filozofiji, napisao je sljedeće o napuštanju te filozofije u moderno doba i do čega je to dovelo:

Istinska prekretnica između srednjovjekovnog doba vjere i modernog doba nevjere dogodila se kad su znanstvenici XVII. stoljeća okrenuli svoja leđa onome što se nekoć zvalo „finalnim uzrocima“ … [Vjerovati u njih] nije bio izum kršćanstva [nego] osnova čitave Zapadne civilizacije, bilo u antičkom poganskom svijetu bilo u kršćanstvu, od vremena Sokrata do uspona znanosti u XVII. stoljeću. … Oni su to učinili na temelju toga da je istraživanje svrhâ beskorisno za ono na što znanost cilja: naime, predviđanje i kontrola događaja. … Pojam svrhe u svijetu se ignorirao i na njega se gledalo s neodobravanjem. To je, iako tiho i skoro neopaženo, bila najveća revolucija u ljudskoj povijesti, daleko važnija od bilo koje od političkih revolucija čija je grmljavina odjekivala svijetom. … Svijet je, prema ovoj novoj slici, nesvrhovit, nesvjestan, besmislen. Priroda nije ništa drugo doli tvar u kretanju. Kretanjima tvari ne upravlja nikakva svrha, nego slijepe sile i zakoni. … [No] ako je shema stvari nesvrhovita i besmislena, onda je i čovjekov život nesvrhovit i besmislen. Sve je uzaludno, svaki je napor u konačnici beskoristan. Čovjek, naravno, može tragati za odvojenim ciljevima, novcem, slavom, umjetnošću, znanošću, i iz njih zadobiti užitak. No njegov je život prazan u svom središtu. Iz tog je razloga duh modernog čovjeka nezadovoljan, razočaran, nemiran. … Zajedno s propašću vjerske vizije došla je i propast moralnih počelâ i uistinu svih vrijednosti. … Ako naša moralna pravila ne proizlaze iz nečega izvan nas u naravi svemira – bilo da kažemo da je to Bog bilo jednostavno sâm svemir – onda ona moraju biti naši vlastiti izumi. Tako se počelo vjerovati da moralna pravila moraju biti puki izraz naših sviđanja i nesviđanja. No sviđanja i nesviđanja su notorno promjenjiva. Što se sviđa jednom čovjeku, narodu ili kulturi, ne sviđa se drugom. Prema tome, moral je potpuno relativan.[6]

Rebecca Goldstein tako slijedi modernog čovjeka i živi na donjem katu jer vjeruje da nema Boga. No, kao što smo vidjeli ranije, u tako apsurdnom svijetu moderni čovjek ne može živjeti sretno te iz tog razloga radi stalne „skokove vjere“ na gornji kat kako bi potvrdio smisao, svrhu i vrijednosti, iako na to nema pravo jer ne vjeruje u Boga.

Uglavnom, smatram da bi raspravi daleko bolje pristajao netko tko doista smatra da je život apsurdan i da se hrabro treba suočiti s njim, odnosno koji shvaća do čega vodi ateizam, makar je takve osobe teško naći. Možda su trebali naći nekog antinatalista koji bi im objašnjavao razloge zašto nitko ne bi trebao biti rođen ili neku treću osobu.

3) Konačno, ponešto i o Petersonu. Prvo, vidi se kako nije dovoljno filozofski potkovan, da se ne snalazi u takvim razgovorima, što ne predstavlja grijeh, ali je to dovelo do situacija poput njegova poistovjećivanja transcendentnog i transcendentalnog:

a) Transcendentan je oznaka za sve što nadilazi iskustvenu spoznaju, ono što se nalazi izvan osjetilnog spoznajnoga svijeta. Pod pojmom transcendentan razumijeva se u širem smislu svaki, o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt koji postoji izvan subjekta. Tim se pojmom označava i natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno.

b) Transcendentalan je pojam koji se kod Kanta odnosi na apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje. To je ono što ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju. To su apriorni spoznajni oblici naše svijesti.

Moralne intuicije su mu pak dobre – Craig je istaknuo njegov antirelativizam i objektivizam u pitanju moralnih vrijednosti – pa čak smatra da arhetipsko shvaćanje stvarnosti snažno upućuje na postojanje transcendentnog Dobra, ipak se vidi da njegovu egzistencijalističkom pristupu nedostaje eksplicitnija metafizička komponenta koja shvaća Apsolut kao temelj smisla, vrijednosti i svrhe ljudskoga života. U svom pristupu djeluje mi poput Viktora Frankla koji je poznat kao utemeljitelj logoterapije, takozvanog „liječenja smislom“.

Embrace your inner lobster!
Embrace your inner lobster!

Naime, Frankl je 1995. godine za „First Things“ dao intervju osvrćući se među ostalim na pitanje je li vjernik ili ne. Logoterapija prihvaća objektivni red koji jednostavno jest i moralne činjenice o svemiru od kojih se ne može pobjeći, koje se ne može izmijeniti ili ponovno izumiti. No ne znači li to da bez Stvoritelja pojam „duha“ propada u instinkt, a da se logoterapija urušava? „Ne baš“, odgovorio je Frankl koji je svoju zadaću poimao kao liječenje, a ne spašavanje duša. Osobno nije govorio je li vjernik ili ne, već je pisao kao psiholog i psihijatar, a to je po njegovu mišljenju poruku učinilo snažnijom zato što ako bi se identificirao kao vjernik, onda ga ljudi ne bi čitali, jer bi govorili: „to je onaj vjerski psiholog“. Logoterapija pomaže čovjeku otkriti nadsmisao koji vjernik može poistovjetiti s nadbićem, odnosno Bogom. Drugim riječima, logoterapija pomaže čovjeku otkriti (nad)smisao u njegovu životu, ne ulazeći u to je li riječ o Bogu ili nečem drugom.

Smatram da je slično i s Petersonom koji sam nije vjernik, ali koji smatra da arhetipsko poimanje svijeta snažno upućuje na postojanje neke vrste platonovskog svijeta ideja ili formi, pa tako i transcendentnog Dobra. No izgleda mi da on kao i Frankl smatra da je njegova zadaća liječenje duša, a ne njihovo spašavanje, te će iz tog razloga ljude poticati da „vode život koji se očituje kao smislen“. Ako će tomu pomoći priznavanje postojanje Boga, odlično, ali nije nužno priznati njegovo postojanje kako bismo vodili smislen život.

I za kraj bih istaknuo da Peterson priznaje važnost judeo-kršćanske tradicije – o čemu svjedoče njegova predavanja na Youtubeu o Bibliji – a isto tako važnost te tradicije u odgovoru na pitanje „zašto su ljudi važni?“, koji glasi: ljudi su važni jer imaju iskru božanskog u sebi, a to božansko je odraz transcendentnog Dobra i ja sam dužan priznati to u tebi i obrnuto ako želimo živjeti na istom prostoru bez kaosa, mirno i sa sposobnošću da surađujemo. A kao što je jedan prijatelj rekao u svom osvrtu na Petersonov prinos u ovoj raspravi i njegovom prinosu općenito:

Peterson meni nije drag zato što je odličan filozof, jasno je da nije. No, što se tiče psihologije, mislim da je njegov aktivizam od velike važnosti za moderno poimanje muškosti. Ovi klinci danas izgubljeni skroz, ne znaju ni jesu li žene ili nisu – pogotovo u Americi i Kanadi. Treba ti netko da ti objasni život, jer te u školi ne uče o tome. I onda on, skroz indirektno, makar nije religiozan, gradi koncepciju muške uloge koju kršćanstvo propagira cijelo vrijeme.

Luka Ilić


[1] Josip Čuić, Nietzscheov „kompleks Boga“. Prikaz knjige Siegmunda Georga, Nietzsches Kunde von »Tode Gottes« u knjizi „Der Kampf um Gott“ (https://hrcak.srce.hr/90930).

[2] Detaljnije o Craigovu pristupu pitanju smisla, svrhe i vrijednosti možete pronaći u njegovoj knjizi “Reasonable Faith”, 65-88.

[3] “I speak from experience, being strongly subject to this fear myself: I want atheism to be true and am made uneasy by the fact that some of the most intelligent and well-informed people I know are religious believers. It isn’t just that I don’t believe in God and, naturally, hope that I’m right in my belief. It’s that I hope there is no God! I don’t want there to be a God; I don’t want the universe to be like that. My guess is that this cosmic authority problem is not a rare condition and that it is responsible for much of the scientism and reductionism of our time. One of the tendencies it supports is the ludicrous overuse of evolutionary biology to explain everything about human life, including everything about the human mind.” (Thomas Nagel, The Last Word, 130–31).

[4] “The scientific outlook has taught us that some parts of our subjective experience are products of our biological makeup and have no objective counterpart in the world. The qualitative difference between red and green, the tastiness of fruit and foulness of carrion, the scariness of heights and prettiness of flowers are design features of our common nervous system, and if our species had evolved in a different ecosystem or if we were missing a few genes, our reactions could go the other way. Now, if the distinction between right and wrong is also a product of brain wiring, why should we believe it is any more real than the distinction between red and green? And if it is just a collective hallucination, how could we argue that evils like genocide and slavery are wrong for everyone, rather than just distasteful to us?” (Steven Pinker, „The Moral Instinct“).

[5] Knjiga Edwarda Fesera “The Last Superstition analizira do čega je dovelo napuštanje aristotelovsko-tomističke filozofije, točnije, do čega je dovelo napuštanje nauka o zbiljnosti i mogućnosti, realizma u odnosu na univerzalije, nauka o četiri uzroka, itd.

[6] W.T. Stace, “Man against Darkness”, u: Edward Feser, The Last Superstition, 225-226.

Odgovori