Autor fotografije: Hrvoje Abraham Milićević
U posljednjih nekoliko godina rasprave o tradicionalnom obredu mise uzele su maha. Mnogi vjernici i dio klera zanimaju se sve više za ovu temu, mainstream portali i velik broj blogova pišu o njoj ili su čak posvećeni isključivo promociji tradicionalnog obreda. Nešto što prije 20 godina u Hrvatskoj u javnosti nije imalo gotovo nikakvog prostora postala je vruća tema žustrih rasprava, što po društvenim mrežama i portalima, što uživo. Koji je obred bolji, povijest, estetika i umjetnost, tradicija i teologija euharistije teme su o kojima se piše i raspravlja. No, nisam se susreo s tekstovima koji pišu o osobnom aspektu odnosa običnog laika i različitih obreda. Stoga, u ovom tekstu pokušat ću prenijeti neke svoje doživljaje tradicionalnog obreda u usporedbi s novim.
Kako tradicionalni obred pohađam već nekoliko godina primijetio sam, kao jednu od najvažnijih razlika između obreda, konzistenciju slavljenja istog. Ovo mi je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih sam ga počeo pohađati redovito i to nastavljam i dalje činiti. Novi obred vrlo je kaotičan u ovom pitanju. Mnogi svećenici trude se biti vjerni nauku Crkve i poštuju rubrike: mise koje slave nemaju svojevoljnih ubacivanja riječi, izostavljanja škakljivih ili celebrantu mrskih izraza; njihove propovijedi ne sadrže nikakve teološki sumnjive tvrdnje, a glazba na njihovim slavljima nije neprimjerena onomu što misa jest – ponovljena i beskrvna Kristova žrtva. No, ovo nažalost ne doživljavam kao pravilo. Novi obred, čini se, ostavlja jako puno prostora za zlostavljanje liturgije. Umjesto liturgijske glazbe, pjesmuljci koji se u strukturi ne razlikuju od jeftine popularne glazbe, propovijedi koje sadrže zaista svašta, svojevoljna izmjena riječi u obredu i mnogi drugi događaji koji ostavljaju vrlo gorak okus u ustima. Nasuprot tomu, neovisno o celebrantu, stari obred ostaje isti. Možda samo zato što sam bio na tradicionalnim misama svega deset svećenika, ali svaka je bila primjerena i dolična. Neki su bolji ljudi, propovjednici, teolozi i svećenici, neki lošiji, no sam obred prisiljava ih da ga se maksimalno poštuje. I to mi je vrlo važno – odlazak na misu mnogo je lakši uz sigurnost i bez nepotrebne brige o tome što će me dočekati; hoće li baš tu nedjelju umjesto Sanctusa bend otpjevati Hallelujah Leonarda Cohena.
Sveta je misa tu radi čovjeka i Bog ju koristi za dijeljenje mnogih milosti. Ako ne bi bilo duhovnih plodova, odlazak na misu bio bi daleko manje važan. Bog ne dijeli iste milosti svima i po istom ključu. Tako sam otkrio da mnogo više milosti dobivam pohađajući tradicionalnu misu. U periodu u kojem ju pohađam uspio sam razriješiti neke poroke i probleme koje čovjek ne može bez milosti. Čitanje Aristotela može čovjeku u izgradnji vrline pomoći onoliko koliko može, no to za spas duše nije dovoljno. Zato i trebamo tražiti od Boga milosti i uzimati ju gdje ju nudi.
Većina čitatelja vjerojatno zna da se stari obred služi okrenut ad orientem. Na oltarima gdje je prisutno svetohranište, svećenik je usmjeren prema njemu i ono je postavljeno u sam centar. To ima snažan psihološki i intelektualni efekt u predočavanju onoga što možda samo načelno prihvaćamo u ono što zaista doživljavamo. U umu prihvatiti da je hostija zaista tijelo Kristovo katolicima, u mom iskustvu, rijetko predstavlja problem. No kako tu stvarnost zaista doživjeti? Hostija zadržava akcident kruha, nema nov okus, pričest sama po sebi nema doživljaje koje intuitivno držimo za nadnaravne. Ali odnos strahopoštovanja koji usmjerava svećenika stvara tu stvarnost čini daleko jasnijom.
Tipičan dojam koji lako mogu steći na novus ordu ako aktivno ne razmišljam drukčije je da je svećenik tu kao zabavljač koji mi treba biti interesantan i stoga su njegovi izrazi lica, osobnost itd. jako važni. U tradicionalnom je obredu naprotiv takav dojam gotovo pa nemoguć. Umjesto toga, svi propisani pokreti, koji nisu dio njegove osobne kreativnosti, odišu informacijom da se tu događa pretvorba.
Ta radikalna nesvakidašnjica također se osjeti u tišini kojom stari obred obiluje. Kod kuće stalno netko nešto radi, brat se dere na računalo jer mu nešto ne ide u igrici koju igra, sestra nešto svira, ja raspaljujem glazbu, otac telefonira. Na poslu telefoni zvone, vode se razgovori, čuje se zvuk tipkovnica i pisača. Na cesti, ako slušalice nisu u ušima, puni ih buka prometa. Situacija se znatno ne razlikuje niti na novom obredu. Sve je glasno i razgovijetno, glazba je često u svojem zvuku sekularna, imam obavezu odgovarati svećeniku, koji i čija osobnost i sama privlači velik dio pozornosti. Ako i uđem u kontemplativno stanje uma to je usprkos samom obredu. Na tradicionalnoj latinskoj misi situacija je različita. Sam obred je tih. Od mene kao vjernika ne traže se česti pokreti, geste ili odgovori. Klečanje u tišini traje dovoljno dugo da se imam priliku staviti u stanje uma u kojem razmatram liturgijske misterije. Crkveno pjevanje, koje je u pravilu koralno, ako se ne radi o misi bez zbora, ne odvlači pozornost niti dovodi do stanja nemira ili ushićenosti, jer radi se o vrsti glazbe koja je savršeno skrojena upravo za kontemplaciju, na neki je način poput tišine. I ta drastična razlika buke i tišine odražava se u doživljaju mise, jer kod mnogih svetaca čitamo da je misa djelić neba, a ta tvrdnja postaje gotovo opipljiva u starom obredu.
Kontemplacija i razmatranje, što vlastite grešnosti, što misterija vjere, mnogo lakše nalazi svoje mjesto u starom obredu. Najbolji primjer pažnji koju TLM daje kontemplaciji i razmatranju možda je najočitija prije same pričesti. Riječi Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, već samo reci riječ i ozdravit će duša moja izgovaraju se tri puta, naravno na latinskom. Domine non sum dignus ut intres sub tectum meum sed tantum dic verbo et sanabitur anima mea pripremaju me za pričest na jedan poseban način; nisam u žurbi, nema komešanja te i drugi ljudi u crkvi ostaju na koljenima, što daje dovoljno vremena za osvješćivanjem vlastitih mana i propusta i važnosti pričesti koja dolazi.
Siguran sam da postoje još mnogi razlozi za pohađanjem tradicionalnog obreda te da ovo što sam naveo možda ne vrijedi za sve pojedince. Ali, iskustva poput mojeg čine mi se česta i mnogi čitatelji Konzervativca, ako već nisu imali priliku doživjeti TLM i ne pohađaju ga redovito, vjerujem, u njemu mogu pronaći jedno neiscrpno duhovno vrelo koje će svim srcem zavoljeti i preko njega zadobiti mnoge milosti. Stoga se nadam da će ovaj tekst u nekima potaknuti znatiželju koja će ih dovesti do, u vrijeme pisanja ovog teksta, crkvu sv. Blaža kod prečasnog Puškarića ili bilo gdje drugdje gdje imaju priliku i sami doživjeti ovaj veličanstven i prekrasan obred.
No što ako ujutro svećenik s ministranti(ca)ma stoji sučelice narodu, a leđima okrenut svetohraništu, te kaže “za sve ljude” i dijeli pričest isključivo na ruku, a poslije podne više ne gleda u narod, nego zajednički gledaju u istom pravcu, i kaže “pro multis”, i dijeli pričest isključivo na jezik? Može li on služiti dvama gospodarima? Može li ujutro vjerovati onako kako moli ujutro, a popodne onako kako moli popodne? I propovijedati? Hoće li, na primjer, ujutro pozvati na ekumenski hod sa subotarima, a popodne na djelotvornu sućut s njima zbog strahote njihovih zabluda?
Ja ne znam. Dva i dva su četiri. Katkada pet. Katkada oboje istodobno. A ministrantice, male službenice oltara, mogu jednom, dobiju li zvanje, postati svećenici. I ne mogu.
Želio bih pisatelju “ostavariti želju” da se netko očituje sa svojim mišljenjem kao obični ‘laik”, a to prevodim u svom slučaju kao jedan obični vjernik koji nikada nije prisustvovao tradicionalnoj misi, premda već dugo vremena imam želju za takvim iskustvom. Osobno uvažavam subjektivno mišljenje autora teksta o svemu napisanom i pronalazim dosta zajedničkih mišljenja. Ono što me ponukalo na komentar jest da autor dosta ponavlja pojam “kontemplacija”. Radi se o pojmu koji je sa gledišta svakog pojedinca vjernika “nedefiniran” jer upravo je to naš Gospodin Otac želio realizirati kod svakog pojednica vjernika kada je preko svog Sina propovijedao na mjestima poput proplanaka, šumskih padina, kućnih zabava, obala mora itd. Isus je tada ljudima gledao u oči i tu nema diskusije zašto je tako bilo. Razumijet će me još više tko je roditelj kada prvi govorni i očni kontakt ostvari sa svojim novorođenim djetetom. Apostoli su nakon Isusa nastavili taj običaj na tko zna na kojim sve mjestima ali svi znamo pod kojim uvjetima, u strahu za vlastiti život najviše. Nakon njih imamo prve građevine Crkve koju je osnovao Sin Gospodnji. Narod je dolazio u Crkve kao i onda na proplancima, ali, vraćajući se na temu, trebalo je tada “definirati” neka pravila jer, hvala Bogu, vjera u Gospodina je rasla iz dana u dan, desetljećima, stoljećima i vjernika je bilo sve više i više..I tu bih se zaustavio sa svojim očitovanjem..Istina, kako je autor napisao, danas se (svjedoci smo svi, a i ja osobno) neki obredi po tradicionalnom načinu mogu (Bože mi oprosti) definirati kao privatni party, što zbog osobnih hireva propovjednika što ponašanja “vjernika” unutar zidova svetog doma zvanog Crkva. Samo čekam trenutak kada će netko na obredima prve svete pričesti doći sa pečenim janjcem u Crkvu, a kako čujem u Engleskoj su se crkve počele pretvarati u restorane i caffe barove. Vraćam se sada na pojam “kontemplacije” i scene iz Svetog Pisma kada je Sin Gospodnji držao propovijedi na proplancima. Dom Gospodinov otvoren je za sve ljude, leđima prema vjernicima ili očima u vjernike, svejedno..Kako god. Bitno je da onome tko uđe u isti da osjeti prisustvo Božje na svoj način..Da doživi kontemplaciju na svoj način u dubini srca svoga..Sa crkvenim zborom, bez njega, sa plačom djece, sa urlikanjem neodgojene djece, sa zvonjavom mobitela, sa mirisom pečene janjetine, sa smradom ljudi koji se dugo ne peru..Svejedno..To je Božji dom za svih tko ga traži..Tko traži Gospodina unutra naći će ga, a Gospodin nas je učio da smo svi braća u tom domu tko prihvati vjeru u Njega. Neka vas svih blagoslovi Otac Svevišnji!