O Istanbulskoj konvenciji

Javnost je u zadnje vrijeme prilično zainteresirana za nešto što inače ne predstavlja problem, jednu konvenciju Vijeća Europe. Konvencije su međunarodni ugovori vrlo visoke pravne snage, koje Republika Hrvatska, kao i druge države, potpisuje relativno često za cijeli niz pitanja. U ovom ću tekstu pokušati objasniti što je to Istanbulska konvencija i zašto baš ta konvencija stvara društvene tenzije.

Prije svega, važno je pojasniti što to znači da je konvencija visoke pravne snage. To znači da je u pravnoj hijerarhiji iznad zakona (time i iznad svih podzakonskih akata), ali ispod Ustava. Svaki bi se zakon i podzakonski akt, prema tome, morao ravnati prvo prema Ustavu, poštujući načela i prava koja jamči. Nakon Ustava, slijede sve potpisane i prihvaćene konvencije od strane Sabora kao najvišeg zakonodavnog tijela. Na primjer, među konvencijama koje je Republika Hrvatska usvojila nalazi se i Konvencija o pravima djeteta, koja će nam poslužiti za ilustraciju utjecaja konvencija na pravo. Ta konvencija snažno oblikuje pravne grane za koje je vezana. Prije svega, vezana je za obiteljsko pravo: uvodi posebna prava i obveze subjekata čije odnose uređuje, tj. prava i obveze djece, roditelja ili skrbnika, sudstva i Centra za socijalnu skrb. Najvažnije stavke su: (a) međunarodno posvajanje djece (čime je RH pristala legalizirati mogućnost međudržavnog posvajanja djece), (b) zabrana izvlačenja novčane koristi kod posvajanja općenito, (c) uvažavanje mišljenja djeteta kada ga se stvar tiče (što, uzgred rečeno, ulazi u različite procese poput pristanka na upis roditeljstva), (d) pravosudna zaštita od odvajanja djece od roditelja (bez provedenog zakonski reguliranog postupka uz hitno rješavanje zahtjeva za povrat skrbi itd.). Konvencije, dakle, jako snažno utječu na zakonodavstvo. Taj je utjecaj dubok i dalji od kratkih perioda harmonizacije prava RH i međunarodnog prava.

Sve do ove, konvencije nisu predstavljale neki veći problem za ideološki važne igrače u društvu zato što imaju tendenciju biti neutralne. Ova neutralnost znači prihvaćanje kulturnih i vjerskih stečevina država potpisnica. Spomenuta Konvencija o pravima djeteta pisana je tako da poštuje, primjerice, šerijatsko pravo te kao institut (fundamentalni pravni pojam) u pravni sustav uvodi tzv. standardno ponašanje, tj. uobičajeno ili tipično ponašanje u danoj kulturi. To znači da ostavlja dovoljno prostora za primjenu u različitim vjerskim i kulturnim pozadinama. Ono što se smatra dobrim i poželjnim u Njemačkoj možda je gledano kao nepoželjno i loše u Egiptu. Potpisnice time mogu prilagoditi Konvenciju svojim okolnostima i potrebama. Zbog toga ta konvencija ne predstavlja ideološki problem i prihvatljiva je većini zemalja.

No, to ne znači da se svi dokumenti ovoga i sličnoga tipa potpisuju u svakoj zemlji. Na primjer, Corpus Iuris i Zelena knjiga zamišljeni su kao prvi koraci u stvaranju zajedničkog europskog kaznenog prava i zaštite financijskih interesa Europske unije. Međutim, nisu prihvaćeni jer su ih članice smatrale invazivnima i protivnima svojemu suverenitetu.

Na tragu onoga što se percipira kao napad na suverenost dolazi i tema ovog teksta, unutar kojega ću nastojati približiti i analizirati problematične članke Istanbulske konvencije, pozadinske ideje i sam jezik kojim je pisana, a koji ne smatram primjerenim za bilo koji pravni sustav. Corpus Iuris i Zelena knjiga, za razliku od Istanbulske konvencije, nisu agresivno ulazili u kulturu, običaje, školstvo i međuljudske odnose unutar država potpisnica. Obitelj, kultura, tradicija, školstvo i međuljudski odnosi ne bi trebali biti pod kontrolom Vijeća Europe. Zbog toga što IK očito pokušava sebi podrediti spomenute vrednote, ideje i institucije, smatram da se može smatrati napadom na suverenitet. Ona ne pokušava zaštititi prava neke skupine, već potpuno prilagoditi cjelokupan život svojoj viziji, kao što ćemo vidjeti, na apsolutno svim razinama. IK u tolikoj mjeri ulazi u svakodnevni život da ju možemo nazvati otvoreno totalitarnom. Glavni je razlog to što ima za cilj izmijeniti (kako ih sama naziva) rodne stereotipe, koji mogu uključivati sve od, primjerice, ideje da je uloga žene u društvu primarno majčinska pa do unutarnjeg uređenja Katoličke crkve. Ona se, dakle, ne dotiče samo paradigmatskih loših ponašanja, već i najosnovnijih odrednica kulture i društvenih uloga.

Probleme koje predstavlja možemo sistematizirati u 4 široke skupine:

(1) napad na jednakost pred zakonom,

(2) financijske i druge interese nevladinih organizacija,

(3) ulazak u sferu privatnog,

(4) široka propaganda na koju Konvencija obvezuje.

Na protuustavnost i nejasnoću izričaja te nepoštivanje ili ignoriranje pravnih instituta obratit ću pozornost kako će se pojavljivati.

Uvođenje privilegija i drastičan odmak od jednakosti pred zakonom

Prema članku 1., svrha konvencije je pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena.

Članak 4. kaže da stranke osuđuju sve oblike diskriminacije žena i poduzimaju, bez odgode, potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi je spriječile, a osobito: – uvrštenjem u svoje nacionalne ustave ili drugo odgovarajuće zakonodavstvo načela ravnopravnosti žena i muškaraca te osiguravanje praktičnog ostvarenja tog načela[…] Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi[…] Posebne mjere koje su potrebne za sprječavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja neće se smatrati diskriminacijom u smislu ove Konvencije.

Ovi su članci bitan odmak od pravnoga značenja ravnopravnosti u hrvatskom pravu. Članak 3. Ustava Republike Hrvatske navodi ravnopravnost spolova kao jednu od najviših vrednota, a članak 14. navodi jednakost pred zakonom. Ravnopravnost spolova znači da se zakon jednako odnosi prema ženama i muškarcima, a jednakost je širi pojam koji jamči da pravni sustav ne gleda ni na koju drugu kategoriju, poput vjerske i nacionalne pripadnosti.

Zakonu nije važno kojega smo spola, vjere ili nacionalnosti. U parničnim, izvanparničnim, upravnim procesima i drugim postupcima, zakon nas tretira kao jednake. Ostvarivanje privilegija i zaštite ne ovisi o toj kategoriji. Ova je jednakost doduše suspendirana u posebnim slučajevima. Ubojstvo trudnice smatra se težim od ubojstva žene koja nije trudna, osporavanje bračnog očinstva regulirano je drugačije za žene. Takve i slične situacije predstavljaju reguliranje odnosa koji proizlaze iz bioloških i socijalnih situacija. Nije ih moguće urediti razumno bez uzimanja u obzir te stvarnosti. No, tu već dolazi do sukoba Ustava i Konvencije. Suzbijanje diskriminacije i jednakost pred pravom već su dio zakonodavstva, no što je osnaživanje žena? Taj empowerment predstavlja pokušaj mogućeg stvaranja uvjeta unutar kojih su žene kategorički privilegirana skupina. To je takav pojam da zapravo ne znamo što će se i kako će se točno implementirati. Ako je suditi prema onome što viđamo u mnogim zapadnim zemljama, radi se o olakšavanju pristupa cijelom nizu privilegija, posebno u obrazovanju i zapošljavanju u obliku kvota i poticaja. Zapošljavanje žena zato što su žene može biti propisano zakonom. Situacije u kojima kvalificiraniji muškarac ne biva zaposlen zbog svoga spola očit je primjer diskriminacije i neravnopravnosti. Stipendije ili dodatni bodovi pri upisima na fakultete za žene, na štetu muškaraca, također predstavljaju isti problem.

Moguće je tvrditi da ovo nije nužan rezultat Konvencije jer je ona tu ipak samo za zaštitu žena. No, čak i neovisno o ostatku Konvencije, koji jasnije definira empowerment kao nediskriminatorno prema muškarcima, ona ne smije biti prihvaćena. Dobro je napisan zakon poput stroja za proizvodnju u industriji. Inženjer planira da njime neće baratati savjesni, školovani i vjerodostojni ljudi kod kojih vjerojatno neće doći do kvara zbog neke pogrješke, već da će zaposlenici aktivno pokušavati izazvati štetu. Zakonodavac, slično tomu, pokušava umanjiti nepredviđene rezultate, nepravičnosti koje mogu biti izazvane rupama i nejasnoćama. Zakon se piše jasno, vezano za definirane institute i očekujući nepravedno ili samo pogrješno postupanje, pokušavajući negativne pojave ograničiti što više. Ovu deklaraciju, čini se, nisu pisali visoko kvalificirani pravnici. Vezanost za definirane pojmove pod koje se podvode životne situacije pretpostavlja jasan jezik. No u tekstu Konvencije nije jasno čak niti tko su uopće žene. Ako je rod osnovna kategorija za određivanje koja je osoba žena, što su transrodne osobe? Članak 4. spominje diskriminaciju na temelju rodnoga identiteta. Nasilje nad ženama rodno je utemeljeno nasilje. Znači li ovo da je muškarac koji smatra da je žena zaštićen Konvencijom, kao žena? Treba li osnaživati muškarce koji se identificiraju kao žene? Sam tekst nije siguran gdje počinje spol i kada prelazi u rod. Pojam nasilja na isti je način nevjerojatno širok, s apsurdnim implikacijama. Nema ograničenja koja imamo u kaznenom pravu, kada regulira štetu, no o tome detaljnije kasnije.

Kako vidimo, Istanbulska konvencija govori jezikom koji nije dio pravne stečevine RH, a njezine nedorečenosti mogu (i vjerojatno hoće) dovesti do kršenja temeljnih Ustavnih prava. Istanbulska konvencija zbog toga nije primjerena kao pravni akt.

Financijski i ideološki interesi takozvanih nevladinih organizacija

Članak 8. – Financijski resursi. Stranke će osigurati odgovarajuće financijske i ljudske resurse za odgovarajuću primjenu integriranih politika, mjera i programa za sprječavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije, uključujući i one koje provode nevladine organizacije i civilno društvo.

Članak 9. – Nevladine organizacije i civilno društvo. Stranke će prepoznati, poticati i podržavati, na svim razinama, rad odgovarajućih nevladinih organizacija i organizacija civilnog društva aktivnih u borbi protiv nasilja nad ženama te uspostaviti učinkovitu suradnju s tim organizacijama.

Članak 10. – Tijelo za koordinaciju. 1. Stranke će odrediti ili osnovati jedno ili više službenih tijela odgovornih za koordinaciju, primjenu, nadzor i procjenu politika i mjera za sprječavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih ovom Konvencijom. […] 3. Stranke će osigurati da tijela određena ili osnovana u skladu s ovim člankom imaju mogućnost izravne komunikacije i osnaživanja odnosa sa sličnim tijelima u drugim strankama. 

Ovi članci jasno prikazuju interes nevladinih udruga u ovome kolaču. To vjerojatno nije zaštita žena, koje su već iznimno dobro pravno zaštićene cijelim nizom zakona (usklađenih s pravom EU-a), već je cilj pristup novcu koji ne može jednostavno nestati promjenom vlasti. Uz to, stvara se okvir za daljnje zapošljavanje interesnih skupina koje će moći lagodno živjeti bez ikakve realne odgovornosti.

Kako su konvenciju ratificirale Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija i Srbija još 2015. godine, bilo bi logično zapitati se kako je utjecala na strukturu nasilja u tim zemljama. Ako je dovela do poboljšanja stanja možemo govoriti o razlozima za ratifikaciju, ali koliko mi je poznato u javnost nisu izneseni podaci koji bi to tvrdili. Nino Raspudić u svojoj kolumni tvrdi da „nije utvrđena nikakva korelacija između prihvaćanja Konvencije i smanjenja ili učinkovitije borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji“. Turska je prva zemlja koja je ratificirala Konvenciju, još 2012. godine, ali ne čini da je to imalo doprinijelo smanjivanju nasilja nad ženama – naprotiv, izgleda da je ono u porastu. Problemi ovoga tipa moraju se rješavati prije svega na praktičnoj razini. Centar za socijalnu skrb na lošem je glasu kao trom, a kazne za nasilje nad ženama i u obitelji, kao i kazne općenito, male su. Što će Konvencija promijeniti, a da zakon usklađen s europskim pravom već nije? Opravdano je držati da razlog interesa nevladinih udruga nije zaštita žena, već jednostavan pristup sigurnim sredstvima.

Ulaženje u sferu privatnoga i izmjena standardnih međuljudskih odnosa

Prema definiciji u članku 3., “nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu.

Članak 12. – Opće obveze. 1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca. […] 4. Stranke će poduzeti potrebne mjere za poticanje svih članova društva, osobito muškaraca i dječaka, da aktivno pridonesu sprječavanju svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije. 5. Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije. 6. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje programa i aktivnosti za osnaživanje žena.

Velik problem predstavlja definicija nasilja. Ono ne uključuje samo nasilje u običnom značenju riječi. Takoreći sve odnose koji u nekoj ženi izazivaju patnju u najširem smislu, stvarnu ili tek vjerojatnu psihičku ili ekonomsku štetu u privatnom i javnom životu, Konvencija proglašava nasiljem. Kao reductio ad absurdum toga članka, čini se da to znači da bi odnosi u Katoličkoj crkvi predstavljali nasilje već samim time ako bi u nekoj ženi izazvali patnju time što Crkva ne redi žene za svećenike. Kako takav čin može ekonomski oštetiti i dovesti do patnje u ženi, npr. ženi koja je magistrirala teologiju, ono bi, prema Konvenciji, bilo rodno utemeljeno i Crkva time postaje nasilnik. Činjenica da su odnosi unutar Crkve privatni, regulirani vjerom i tradicijom nije relevantna. Konvencija ide čak i dalje i kaže da ovakvi odnosi, prema kojima žena ima vjersku i društvenu ulogu različitu od one mukarca, nisu opravdanje za „nasilje“ te se trebaju spriječiti jer je moguće da žene koje nisu dio radne snage kao majke ili koje nemaju mogućnost biti biskupice emocionalno pate i trpe ekonomsku štetu. Žena koja nije dio radne snage ekonomski je oštećena, jer oštećenje (u građanskom i kaznenom pravu) uključuje i sprječavanje uvećanja. Konvencija ne pretpostavlja protupravnost odnosa koji do štete dovodi. Treba li suzbijati domaćice? Država se, možemo plauzibilno tvrditi, konvencijom obvezuje na iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena, a te predrasude, običaji i tradicije, čini se, uključuju i samo muško svećenstvo. Često možemo čuti da Katolička crkva smatra žene manje vrijednima jer im to ne dopušta. Treba li i tu predrasudu, običaj i tradiciju iskorjenjivati?

Već sam napomenuo da pravni akti trebaju biti jasni i da se iz njih ne bi smjeli moći izvući ovako apsurdni zaključci. Zbog svoje pamfletističke terminologije, Konvencija nije primjerena za pravni sustav.

Obvezna propaganda i ideološke osnove konvencije

Članak 6. – Rodno osjetljive politike. Stranke će uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena.

Članak 14. – Obrazovanje. 1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja. 2. Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.

Nomen est omen, govorili su Rimljani! „Rodna perspektiva“, „osnaživanje žena“, „pozitivna diskriminacija“i sl. klasični su pojmovi ideologije za koju nam govore da ne postoji!

Krunski dokaz za tvrdnju da je ova konvencija totalitarna i da je njena namjera primarno u izmjeni međuljudskih odnosa, da zapovijeda ekstenzivnu i sveprisutnu propagandu i da je temeljena na rodnoj ideologiji nalazi se u članku 14. Konvencije. Nažalost, kako su konzervativne snage u RH i šire potpuno zakazale i izgubile svaku bitku u kulturnim ratovima, sada imamo priliku čitati dokument koji se uopće ne skriva iza retorike humanizma i ljudskih prava, već jasno nalaže da se u nastavu i svaki drugi dio obrazovnog puta uvede kulturno strana ideologija. Ni tu nije kraj. Utjecaj Konvencije besramno se proširuje i na neformalna i sportska druženja, kulturna okruženja, u slobodno vrijeme te na medije. Jedini aspekt koji ne dotiče propagandom zatvoren je u četiri zida. Koliko će samo posla imati dragi nam NGO sektor! Odakle dolazi potreba za učenjem rodno nestereotipnih uloga? Zbog čega lijevo-liberalne udruge dobivaju pravo učiti djecu o ulogama koje trebaju obnašati? U tekstu o pravu i ideologiji Stanford Encyclopedia of Philosophy definira ideologiju kao „sustav političkih ideja“ i napominje da se „pravo i politika čine neraskidivo povezani“. Ovom konvencijom institucionalizira se jedan takav sustav ideja, koji u Hrvatskoj nije široko prihvaćen, te postaje obvezan za sve.

U politici i općenito društvenom životu često možemo promatrati formu koja je ista za sve oblike državnoga uređenja i vjersko-ideoloških uvjerenja, to jest pokušaj širenja vlastite vjere ili uvjerenja kroz institucije. Liberalna demokracija, kakvom RH pokušava biti, pretpostavlja državnu neutralnost. Državna neutralnost kao cilj ima ostvarenje uvjeta unutar kojih svaka skupina i svaki pojedinac može tražiti svoju svrhu i svojom voljom odlučiti kojim stilom živjeti. To znači da bi država trebala što manje zauzimati ideološke pozicije, da ne bi smjela imati državnu religiju ili ideologiju te da ne bi trebala svojim građanima nametati ovaj ili onaj telos. Međutim, čini se da je liberalna demokracija samo prijelazno razdoblje unutar kojega mir postoji samo zato što nema prevladavajuće sile koja bi svoju volju nametnula. Kako su u Hrvatskoj katolici izgubili moć, a kao i u većini zapadnih zemalja, progresivci prevladali, došli smo do godina u kojima će se građanima sve više nametati što vjerovati. Istanbulska konvencija tu nastupa stvarajući uvjete za jednoumlje kršeći niz članaka Ustava, prije svega pravo na samostalno odlučivanje o odgoju djece jamčeno člankom 64. Ilustrirajmo ovu tvrdnju zadržavajući formu, ali uz promjenu ideološkog sadržaja Konvencije. Zamislimo da RH ratificira konvenciju prema kojoj će „kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima“ promicati istinitost katoličke vjere, pod izgovorom da služi zaštiti ljudskih prava, jer ljudska prava imaju filozofski temelj u katoličanstvu. Mnogi se s ovime slažu, ali nema širu prihvaćenost. Takva konvencija zadirala bi u privatno, u slobodu misli, vjeroispovijesti i odgoja djece. Takva situacija očigledno ne bi bila u skladu s Ustavom jer bi prisilila djecu agnostika, ateista, feminista, muslimana, protestanata i svih drugih da svugdje osim u vlastitom domu slušaju propovijedi koje se protive njihovu svjetonazoru. Ako je RH liberalna demokracija koja jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti i samostalno odlučivanje o odgoju djece, kako je moguće da se o ratifikaciji Istanbulske konvencije uopće govori? Njoj se protivi jedan znatan dio stanovništva jer stvara uvjete za kršenje njihovih temeljnih ljudskih prava i ti su strahovi utemeljeni.

Zaključak

Završit ću tekst ovim mislima. Istanbulska konvencija predstavlja problem u mnoštvu pogleda koji idu puno dalje od uvođenja rodne ideologije. Nju nisu pisali pravnici, tj. ona ne govori pravničkim jezikom niti barata osnovnim pravnim institutima. Ona je proizvod jedne sociološke škole i funkcionira gotovo kao pamflet. Ona je protuustavna jer ideološki opredjeljuje institucije RH. Kako na političkom planu između ideologije i religije nema gotovo nikakve bitne razlike, krši vjersku neutralnost koju bi sekularna država trebala imati. Time dobivamo oblik državne religije koja čak i ne proizlazi iz ikakva konsenzusa. Institucionalizira vjersku nesnošljivost prema katolicima i drugim vjerskim zajednicama koje ne vjeruju u pozitivnost rodno nestereotipnih uloga. Krši pravo roditelja da odgajaju djecu u duhu svojeg svjetonazora jer će morati konstantno slušati ono što je njihovoj vjeri neprihvatljivo. Dovodi do kraja ideje o ravnopravnosti spolova pred zakonom jer vrlo specifično definira da je diskriminacija dopuštena, ali samo kada ide u korist ženama. Ona kroz GREVIO (o kojemu je drugdje dovoljno pisano) stvara jednu paradržavnu birokraciju koja je potpuno van kontrole drugih institucija i, naravno, hrvatskoga naroda. Stvara okvir za pravni birokratski progon osoba koje ne dijele mišljenja centralnog rodnog komiteta  te u obzir nimalo ne uzima – štoviše, odsijeca ih! –  vjerske i kulturne tekovine koje do prije nekoliko godina nikomu normalnomu ne bi predstavljale problem.

Ova je konvencija pravno, svjetonazorski i filozofski u svojoj cjelini neprihvatljiva ne samo katolicima nego i svim vrstama liberala (osim seksualnih), konzervativaca, proletera i općenito ljudi koji vjeruju u minimalne slobode misli, vjeroispovijesti, odgoja i obrazovanja. Nikakve komitetske kvalifikacije ili deklarativne rezerve koje su najavljene ne mogu spasiti ovu konvenciju od nametanja onoga za što je napisana, a ako to već nije postalo jasno, to nije nikakva zaštita žena od nasilja.

 

Ivan Knezović