U tekstu „Knjige za konzervativce (1. dio)“ tri naša urednika preporučila su tri knjige koje su pročitali u prošloj godini. U drugome dijelu tri daljnja urednika preporučuju knjige koje bi vam, drage naše konzerve, mogle biti na intelektualnu i duhovnu izgradnju i pomoći vam u utvrđivanju konzervativne rigidnosti ako ste kojim slučajem u njoj popustili.
Fred Delacroix
1. René Descartes, Metafizičke meditacije, Zagreb, Demetra, 1993.
Ovo je jedna od prvih knjiga koje sam pročitao kada sam krenuo studirati filozofiju i od tada je bila i ostala među najboljim filozofskim knjigama koju sam ikada čitao. Riječ je o knjizi koja ima snagu učiniti vas filozofom i može predstavljati pravo buđenje iz dogmatskoga drijemeža – krajnji produkt uzimanja cijeloga svijeta zdravo za gotovo.
Metafizičke meditacije predstavljaju jedan od legendarnih filozofskih klasika, a u toj domeni su nevjerojatno lako čitljive i ne zahtijevaju posebno predznanje. Zbog toga je knjiga prikladna suvremenim čitateljima i uopće ne ostavlja dojam kao da je pisana u 17. stoljeću. Za one koje ne uživaju u arhaičnim prijevodima Tomislava Ladana postoji i noviji prijevod Josipa Talange.
Slagali se s Descartesom ili ne, prihvatili njegove pretpostavke ili ne, cijela knjiga je uzbudljiva misaona avantura koju je najbolje započeti sred mirne zimske noći kraj pucketanja vatre u kućnom ogrtaču.
2. Ernle Bradford, The Shield and The Sword. The Knights of Malta, New York, Open Road, 2014.
Ernle Bradford ove mi je godine zasigurno postao najdraži popularni povjesničar. Uzevši u obzir da je sâm služio u Kraljevskoj mornarici, imao je veliki interes za ratnu povijest i napisao mnogo zanimljivih knjiga vezanih za ratove, opsade, bitke ali i za istaknute povijesne figure. Vjerojatno mu je najpoznatija knjiga toga žanra The Great Siege, koja detaljno opisuje opsadu Malte u 17. stoljeću – knjiga koju jednakim žarom preporučujem kao i gore navedenu.
Sama knjiga govori o legendarnoj i herojskoj povijesti Vitezova od sv. Ivana, Jeruzalema, Roda i Malte. Priča počinje u kontekstu veličanstvenoga pohoda na Svetu zemlju, kada su križari krenuli braniti granice kršćanskih zemalja. S velikim žarom opisuje drevne bitke ovih hrabrih ljudi kroz njihove pobjede i poraze. Posebno su zanimljive priče o udruživanju i suradnji viteških redova i njihovoj stalnoj i neumoljivoj borbi protiv redovito brojnijeg neprijatelja. Nakon što pročitate kako su se naša drevna braća borila u najočajnijim trenutcima – poput opsade Akre poslije koje su svi muškarci pobijeni, žene i djeca prodani u roblje a sam grad uništen do temelja – samo će najotporniji ostati netaknuti u svojoj vjeri i odnosu prema životnim problemima. Slavna povijest reda nastavlja se na Rodu, gdje su se, nakon herojskog otpora, opet morali povući iz svoga utočišta pred daleko brojnijom vojskom Osmanlijskoga carstva. Središnje mjesto posvećeno je opsadi Malte, gdje su vitezovi napravili svoj finalni otpor i slavno pobijedili daleko nadmoćnijega neprijatelja – neviđeno inteligentnim strateškim potezima velikoga meštra reda Jeana de la Valettea. Uzevši u obzir vještinu Bradfordova pisanja, čitač se vrlo lako može zamisliti kako s bajkovitih zidova malteške utvrde sv. Elmo ispaljuje topovsku kuglu u janjičare i brani posljednju utvrdu kršćanstva na tim prostorima.
Na vrlo pitak i pristupačan način Bradford opisuje konkretne povijesne događaje i stavlja ih u njihov širi socijalni, ekonomski i politički kontekst. Posebno mi je zanimljivo što Bradford piše jasno i precizno, a posvećuje se ponajviše ratnim temama – dakle, puno ćete više čitati povijesno točne opise ratnih brodova, vojnih taktika, oružja poput mačeva ili pak sâmih bitaka, nego o dosadnijim aspektima povijesti vezanima uz slikarstvo, kiparstvo, lončarstvo, pletenje, lokalnu hranu, tko je s kim spavao itd.
3. Alvin Plantinga, Knowledge and Christian Belief, Grand Rapids, Erdmans, 2015.
Odmah priznajem: ovu knjigu nisam pročitao 2018., već nešto ranije. Kako većinom čitam neke opskurne knjige iz određenih niša filozofije koje preporučujem samo neprijateljima i škart literaturu u međuvremenu, trebalo je uložiti određeni mentalni napor kako bih se sjetio kvalitetne, zanimljive i informativne knjige za preporučiti širem čitateljstvu. Mislim da je ova knjiga odlična za bilo koga zainteresiranog za apologetiku ili suvremenu kršćansku filozofiju u širem smislu, jer je pisana poznatim Plantinginim čitkim i jasnim stilom. Plantinga je jedan od onih tipova koji imaju nevjerojatan dar pretvoriti vrlo teške probleme i prijepore koji su kadri uzrokovati stotine godina filozofskih kontroverzi u jasno shvatljivo i zanimljivo štivo.
Iako je protestant, Plantinga je nezaobilazni autor za informiranoga katoličkoga filozofa, a ova knjiga predstavlja kratku i osuvremenjenu verziju njegova najpoznatijega djela Warranted Christian Belief – pisanu pristupačnijim jezikom i dovedenu u kontekst borbe protiv pokreta Novoga ateizma (kojega smo i mi na Konzervativcu znali kritizirati). U knjizi Plantinga argumentirano iznosi glavne prigovore s kojima se kršćansko vjerovanje suočava danas i zatim ga vješto brani. Ono što mene posebno veseli kod Plantinge jest što njegovi prigovori i odgovori uvijek idu u srž stvari. Ima neobično izraženi dar za razlučivanje bitnoga od nebitnoga i uvijek iznosi samo srce argumenta ili protuargumenta. Knjiga je ujedno, čini mi se, vrlo dobar uvod u epistemologiju (filozofsku disciplinu koja se bavi znanjem i spoznajom) jer prolazi kroz vrlo važne pojmove znanja, vjerovanja i opravdanja. No, osim što Plantinga odlično brani kršćanstvo protiv njegovih kritičara, njegova filozofija je vrlo originalna i konstruktivna, te će vam sigurno pružiti neke nove perspektive oboje u percepciji religijskog vjerovanja ali i u kontekstu razumijevanja pojmova poput znanja, vjerovanja i opravdanja.
Rochejaquelein
1. William Lane Craig i J. P. Moreland (ur.), The Blackwell Companion to Natural Theology, Wiley-Blackwell, 2009.
Iako nije riječ o knjizi koju sam pročitao prošle godine, kako se radi o jednom od najvažnijih doprinosa suvremenoj analitičkoj filozofiji religije, popis knjiga koje preporučuje Konzervativac bez nje bi djelovao nepotpunim. Dok se kršćanski filozofi koji pripadaju tzv. kontinentalnoj tradiciji još uvijek često doimaju iz nekoga razloga impresioniranima Kantovim napadom na mogućnost naravne teologije i tradicionalne metafizike općenito, zadnjih je nekoliko desetljeća dovelo do prave renesanse metafizike u analitičkoj filozofiji, uključujući i obnovu zanimanja za tradicionalna pitanja naravne teologije. U središtu projekta naravne teologije argumenti su za Božju opstojnost. Ova obimna knjiga u gotovo sedam stotina stranica donosi, uz uvodni tekst o samoj naravnoj teologiji, deset eseja u kojima se izlaže i brani deset različitih filozofijskih argumenata za Božju opstojnost. Mnogi od argumenata u pitanju standardni su i u svojoj osnovnoj strukturi stoljećima stari argumenti (npr. kalam i leibnizovski kozmologijski argumenti ili pak ontologijski argument), no koji su, zahvaljujući recikliranju filozofskih mitova, i u popularnoj i u stručnoj literaturi često, blago govoreći, vrlo slabo razumljeni. U ovoj je knjizi tradicionalnim argumentima dano suvremeno ruho, preciznim izlaganjem tehničkim jezikom i, gdje je potrebno, formalnim oruđima suvremene analitičke filozofije. Autori esejā jaka su imena analitičke filozofije religije i analitičke filozofije općenito – spomenimo samo W. L. Craiga, Alexa Prussa te Timothyja i Lydiju McGrew – koja su sama po sebi jamac argumentacijske kvalitete esejā.
Eseje su pisali profesionalni filozofi za profesionalne filozofe i ona nije dobro mjesto za učenje prvih koraka u naravnoj teologiji. Pokušati čitati poglavlje o ontologijskom argumentu bez solidna poznavanja suvremene formalne logike, na primjer, bilo bi otprilike jednako korisno koliko i čitanje teksta na jeziku koji ne razumijete. No, za filozofa obučena u analitičkoj tradiciji boljega uvoda u područje nema. Jedini nedostatak knjige koji mi pada na pamet izostanak je esejā o tomističkim kozmologijskim argumentima, ali taj ćete nedostatak lako nadoknaditi knjigama Edwarda Fesera koje smo preporučili.
2. Edward Grant, God and Reason in the Middle Ages, Cambridge University Press, 2001.
Edward Grant jedan je od najvažnijih živućih povjesničara znanosti, posebice znanosti tijekom tzv. srednjega vijeka, a ova je njegova knjiga nezaobilazno štivo svakomu tko želi razumjeti srednjovjekovni intelektualni život i ulogu koju su u tom razdoblju igrali razum i racionalno istraživanje. Mada stoljećima u zapadnoj kulturi – u intelektualnom miljeu jednako kao i u popularnoj imaginaciji – prevladava žilavi mit o srednjem vijeku kao o razdoblju intelektualne stagnacije, „slijepe vjere“ i praznovjerja, sumnjičavom i neprijateljskom spram znanstvenoga istraživanja i racionalne misli općenito, suvremena historiografija, oslobodivši se ideoloških obzira kojima je bila vođena u 18. i 19. stoljeću, već dugo zna da prava slika gotovo da ne može biti udaljenija od one iz mita o „mračnom srednjem vijeku“. Između otprilike 1100. i 1500. godine, civilizacija koja je niknula u Europi nakon kolapsa Rimskoga Carstva na zapadu i stoljećā barbarskih invazija, postavila je razum, racionalno istraživanje i racionalno opravdanje u središte svojega razumijevanja fizičkoga i duhovnoga svijeta, dodijelivši razumu povlašteno mjesto u mjeri u kojoj nije zauzimao niti u jednoj civilizaciji u povijesti. Ova samosvjesno središnja uloga razuma institucionalizirana je u jednoj od najvažnijih srednjovjekovnih kulturnih inovacija – sveučilištima. Nastanak novovjekovne znanosti nije se dogodio, kako govori mit, naspram i unatoč srednjovjekovnim misaonim obrascima i institucijama, već upravo zahvaljujući njima, kao nastavak i kulminacija stoljećā intelektualnoga razvoja tijekom srednjega vijeka.
Grant je u ovoj knjizi usredotočen na ulogu racionalnoga istraživanja u intelektualnom životu kako se odvijao u kontekstu sveučilišta i rasprava vođenih unutar njega. Središnji dio knjige tako čine tri poglavlja posvećena analizi „razuma u akciji“ unutar tri najvažnija područja intelektualne djelatnosti tijekom srednjega vijeka, naime u logici, prirodnoj filozofiji i teologiji. Knjiga završava poglavljem u kojem opisuje kako su stoljeća preklapajućih propagandnih interesa renesansnih, protestantskih i prosvjetiteljskih autora dovela do toga da srednji vijek stekne nezasluženu reputaciju mračnoga doba.
Knjiga nije bez mana. Autor, na primjer, u pokojoj rečenici zna ostaviti dojam pomalo pregruba razumijevanja odnosa između Objave i racionalnoga opravdanja. Također, autor sam nije posve imun na prosvjetiteljski mit o 17. i 18. stoljeću kao „dobu razuma“, iako osporava da mu je prethodilo „mračno doba“ ili puko „doba vjere“. Nastanak novovjekovne znanosti u 17. stoljeću i prosvjetiteljstvo 18. stoljeća autor vidi kao pozitivan nastavak u srednjem vijeku uspostavljene tradicije racionalnoga istraživanja. No istina je, argumentirao bih, ponešto drugačija: novovjekovna racionalnost, uključujući onu utkanu u novovjekovnu znanost, nije razvoj srednjovjekovne racionalnosti, već prije njezina degeneracija. Naravno, o prirodnom svijetu znamo puno više nego su znali srednjovjekovni mislioci – o tome teško može biti spora – i prirodne znanosti jesu u vrlo očitom smislu napredovale u stoljećima nakon srednjega vijeka. No pogrešno je, čini mi se, to nekvalificirano razumjeti kao napredak i širenje područja racionalnoga istraživanja. Preduvjet za nastanak i napredak moderne znanosti bilo je, naizgled paradoksalno, snižavanje kriterija racionalnosti s jedne strane – najbolje uočljivo u tome što su sa srednjim vijekom završila ozbiljna i sofisticirana istraživanja u formalnoj logici, iznova oživljena tek negdje sredinom 19. stoljeća – i svojevrsna profanizacija područja znanstvenoga istraživanja s druge strane. Srednjovjekovne su mislioce tipično zanimala ultimativna pitanja i posljednje stvari, ne prosječna brzina leta neopterećene lastavice. Pomicanje zanimanja s „velikih pitanja“, nužnih i vječnih istina, na konkretne i pragmatične probleme, kao i opuštanje epistemičkih kriterija dokazivanja, ono je što je dovelo do transformacije prirodne filozofije u modernu prirodnu znanost, ne nekakav napredak u racionalnosti simpliciter. Unatoč tomu, God and Reason in the Middle Ages izvrsna je knjiga i preporučujem je svima koje zanima srednjovjekovna intelektualna povijest, povijest znanosti, ali i povijest ideološke propagande.
3. Geraint F. Lewis
Za kraj, jedno lakše, popularnoznanstveno štivo. ‘Fina ugođenost’ (fine-tuning) termin je koji, u najopćenitijem smislu, označava ovisnost određenoga outputa o vrlo preciznom postavljanju parametara inputa. Za teoriju kažemo da je fino ugođena ako njezini različiti parametri moraju biti vrlo precizno „naštimani“ da bi teorija odgovarala opažanjima. Analogno i ponešto pojednostavljeno, za svemir kažemo da je fino ugođen za (kompleksan, ili pak za inteligentan) život u sljedećem smislu: ako bi bilo prirodni zakoni bilo inicijalni uvjeti nastanka svemira bilo različiti fizikalni parametri bili nešto drugačiji nego što doista jesu – i to bizarno malo drugačiji – život relevantno sličan našemu ne bi uopće bio moguć. Svemir bi, drugim riječima, bio takav da u njemu ne bi bio moguć nastanak racionalnih organizama. Fizičari Lewis i Barnes u ovoj knjizi na vrlo jasan i zabavan način, koji ne pretpostavlja upoznatost čitatelja sa suvremenom teorijskom fizikom niti vladanje njezinim matematičkim aparatom, opisuju različite načine na koji se svemir čini fino ugođenim za život, poput iznosa mase i naboja čestica, relativne snage fundamentalnih sila, broja prostornih i vremenskih dimenzija i sl. Iako bi se neki naizgled proizvoljni parametri mogli s razvojem znanosti pokazati kao posljedica dubljih prirodnih zakona, malo je vjerojatno da će fine-tuning nestati: najbolji kandidati za nekakvu konačnu „teoriju svega“ i sami su fino ugođeni u relevantnom smislu.
Ako svemir doista jest fino ugođen za postojanje kompleksnih bića poput nas, što iz toga zaključiti? Posljednja dva poglavlja filozofijski su najzanimljivija. U pretposljednjem autori odgovaraju na nekoliko uobičajenih reakcija na problem fine ugođenosti, reakcija kojima se pokušava zanijekati problem ili barem umanjiti njegova teorijska važnost. Poglavlje je izvrsno argumentirano i već sámo čini knjigu puno vrjednijom od pukoga popularnoznanstvena djelca. U posljednjem se poglavlju autori pitaju za objašnjenje fine-tuninga. Svega su dvije mogućnosti. Prva, koju pokušava braniti Lewis, pozivanje je na mogućnost postojanja multiverzuma: ako bi, na primjer, postojao fizikalni mehanizam koji bi proizveo dovoljan broj „lokalnih“ svemira, svaki od kojih bi mogao imati neke proizvoljne vrijednosti fizikalnih konstanti (i možda posebne lokalne prirodne zakone), među tim bi se svemirima morali pojaviti i oni s „pravim“ vrijednostima parametara, u kojima bi se razvila inteligentna bića koja bi se pitala zbog čega svemir djeluje tako fino ugođenim za njihovo postojanje. Naši čitatelji vjerojatno već znaju zašto je taj odgovor teorijski nezadovoljavajuć. Druga je mogućnost, dakako, dizajn i to je odgovor koji brani Barnes. Za kraj ću spomenuti samo da Barnes mjestimice pokazuje i filozofijsku suptilnost i poznavanje argumenata kojima bi mogao posramiti nemali broj filozofa i apologeta. Danas se to vrlo rijetko može kazati za fizičara, ali zvučat će manje neobično znate li da je Luke dugogodišnji čitatelj Edwarda Fesera, a to je, znaju već svi konzervativni vrapci na grani, samo po sebi dobra preporuka.
Mislav Šolta
1. Ludwig Ott, Fundamentals of Catholic Dogma, translated by Patrick Lynch, Charlotte, TAN Books, 1974.
U vremenu u kojemu se nerijetko može čuti sintagma weaponized ambiguity (višesmislenost korištena kao oružje) dašak jasnoće i preciznosti uvijek dobro dođe. Od uvoda u kojemu objašnjava što bi to bila dogmatska teologija i koji sve dogmatski statusi postoje u tvrdnjama učiteljstva, do detaljnog prolaska kroz dogme naše vjere, Ott nudi jasne formulacije sa potkrjepama iz Svetog pisma, Crkvenih sabora, izjava papa, svetih otaca i skolastičkih rasprava. Zanima li vas neka konkretna istina vjere poput, na primjer, spoznatljivosti Boga svjetlom naravnoga razuma ili nužnosti pripadanja Katoličkoj crkvi za spasenje (extra ecclesiam nulla salus), Fundamentals of Catholic Dogma je sjajno mjesto za početi s istraživanjem. Najviše što se knjizi može prigovoriti jest da ne kaže sve što se ima za reći o svakoj od dogmi. Sram je bilo.
2. Gary Habermas, The Historical Jesus, Joplin, College Press, 1996.
Kako kršćanstvo stoji u suvremenoj povijesnoj znanosti nije nevažno pitanje (čak i ako nije presudno) pa je lijepo kada vam njezini rezultati idu na ruku. U prvome dijelu knjige Habermas nudi prikaz više povijesnih historiografskih teorija koje su pretendirale na davanje znanstvenoga opisa Isusova života ili čak nijekale njegovo postojanje, a kojima se nekada ocrnjivalo kršćane kao historiografske neznalice. Zanimljivo, mainstream historiografija ih danas redom i prilično konkluzivno odbacuje. U drugome dijelu identificirani su najraniji biblijski i izvanbiblijski povijesni izvori za Isusov život – izvori nastali od 30. do 130. godine posl. Kr., odnosno u prvih 100 godina od njegove smrti. Ovdje bi netko mogao prigovoriti kako je nelegitimno koristiti Bibliju kao izvor jer je riječ o religijskome spisu. Taj je prigovor promašen – spise Svetoga pisma Habermas tretira kao i sve druge povijesne dokumente, kao izvore čija se historiografska vrijednost tek treba utvrditi. Iako mnogi od opisa događaja ili osoba koje nalazimo u Novome Zavjetu ne zadovoljavaju suvremene historiografske standarde, pa ne mogu u tome kontekstu biti smatrane legitimnim povijesnim izvorom (što, naravno, ne znači da nisu istiniti), količina podataka koje možemo izvući zadovoljavajući pritom i vrlo stroge znanstvene standarde zapravo je skoro nevjerojatna. Zanima li vas u više detalja, na primjer, koji dijelovi knjiga Novoga Zavjeta prethode samim tim knjigama i koja je njihova historiografska vrijednost, ili što su nekršćanski antički povjesničari imali za reći o kršćanima i nastanku kršćanstva, Habermasova je knjiga jedno od boljih mjesta za započeti.
3. Alvin Plantinga, Is Belief in God Properly Basic, Noûs, Vol. 15, No. 1, 1981, 41-51.
Zamislimo sljedeću situaciju: osoba živi u totalitarnome ateističkome društvu u kojemu su joj nedostupni Sveto pismo, Katekizam ili Denzinger; stanje istraživanja u njoj dostupnoj literaturi iz naravne teologije snažno sugerira da ne postoje dobri argumenti za Božju opstojnost; osoba ne zna da je od Boga objavljena istina da se opstojnost Božanskoga uzroka može spoznati putem Njegovih učinaka, odnosno iz stvorenoga svijeta. Usprkos svemu tome, spomenuta osoba vjeruje da Bog postoji. Može li se toj osobi prigovoriti da je zbog nedostatka dokazne građe obvezana odbaciti vjerovanje u Božju opstojnost? U navedenome radu Plantinga pokazuje kako spomenuti prigovor ovisi o teoriji opravdanja vjerovanja koja se naziva klasični fundacionalizam, a prema kojoj su naša vjerovanja opravdana ako i samo ako su temeljna na ispravan način (properly basic) ili izvedena iz takvih ispravnim zaključivanjem. Vjerovanja koja su temeljna na ispravan način bila bi, na primjer: ‘Vidim računalo.’, ‘Probudio sam se prije nekoliko sati.’, ‘Ljudi oko mene su dobre volje.’ i slična. Važno je za primijetiti da iako takva vjerovanja ne izvodimo iz drugih, temeljnijih vjerovanja, ona sâma nisu bez osnove. Postoje određene okolnosti koje ih utemeljuju; u spomenutim slučajevima to bi bile okolnosti da ispred mene doista jest računalo, da se ljudi oko mene ponašaju onako kako se tipično ponašaju ljudi dobre volje i da se dobro sjećam kada sam se probudio. Također je važno za primjetiti da iz ovih vjerovanja izravno slijede i vjerovanja poput ‘Postoje računala.’, ‘Ljudi oko mene posjeduju unutarnja stanja.’ ili ‘Svijet postoji dulje od 5 minuta.’ Iako bismo mogli reći kako su temeljna na ispravan način samo prvospomenuta vjerovanja, u labavijem smislu to možemo reći i za ova druga jer izravno (dakle bez nekog posebnog argumenta) i nedvosmisleno slijede iz prvih.
Sad, što bismo mogli reći o vjerovanju da postoji Bog? U na početku opisanoj situaciji osoba nije u mogućnosti izvesti svoje vjerovanje o Božjoj opstojnosti putem argumenata. Nijedan joj, naime, nije dostupan. No bi li moglo biti da je vjerovanje da postoji Bog temeljno na ispravan način? Što je s vjerovanjem ‘U liturgiji snažno osjećam Božju prisutnost.’? Očito je da je riječ o temeljnome (dakle neizvedenome) vjerovanju iz kojega izravno i nedvosmisleno slijedi i vjerovanje ‘Bog postoji.’ Ono, također, nije bez osnove – utemeljeno je u točno određenome iskustvu. No je li ono temeljno na ispravan način? Klasični fundacionalist bi prigovorio da nije. Malo pojednostavljeno, njegova je pozicija da su temeljna na ispravan način samo vjerovanja koja se tiču onog izravno osjetilno dostupnog. No prema tome kriteriju, već su i vjerovanja koja dobivamo iz sjećanja problematična, da i ne govorimo o vjerovanjima o unutarnjim stanjima drugih osoba. Zbog ovih, ali i drugih razloga, klasični fundacionalizam (potreban za odbacivanje stava da je vjerovanje da Bog postoji temeljno na ispravan način) danas je uglavnom napuštena pozicija. Što je s modernim fundacionalizmom? Plantinga argumentira kako niti on nema argumentativnu snagu koju bi mnogi htjeli da ima. Na primjer, s pravom bismo mogli postaviti pitanje o spoznajnom statusu koje kriteriji za temeljnost vjerovanja uopće imaju. Tko i kako određuje koje kriterije neko vjerovanje mora zadovoljavati da bi bilo temeljno na ispravan način? Možda bismo se mogli složiti da je najbolji način za dolazak do plauzibilnih kriterija temeljnosti vjerovanja induktivan – od konkretnih primjera do općega pravila. No tko će birati primjere? I je li kršćanska zajednica obvezana prihvatiti primjere koji ne bi uključivali, na primjer, iskustvo prisutnosti Boga u liturgiji ili sakramentima? Iako se kao protestant možda ne bi složio s navedenim primjerima, Plantinga argumentira da nije. Možda bi se moglo prigovoriti i da bi netko, navodno jednako, mogao tvrditi da je za njega temeljno na ispravan način vjerovanje da postoji “špageti čudovište”. Bismo li morali prihvatiti i njegovu tvrdnju? Naravno da ne bismo – to što s dobrim razlozima odbacujemo jedan kriterij za temeljnost vjerovanja, ne znači da smo obvezani prihvatiti bilo koje vjerovanje kao temeljno.
Vratimo se na početku opisanu situaciju. Je li spomenuta osoba u navedenoj situaciji racionalno obvezana odbaciti vjerovanje da Bog postoji jer joj nisu dostupni argumenti u prilog tome vjerovanju? Umijećem pravog filozofskog majstora u kratkome i jasnome tekstu koji ne traži previše prethodnoga znanja iz epistemologije, Plantinga izgrađuje argument da nije i pokazuje zašto nije. Možda Plantinga kao protestant i ne bi pristao na sljedeću tvrdnju, no mislim da ona plauzibilno slijedi iz njegova argumenta: Nepismena baka iz Zagore, koja nikada nije čula niti jedan argument za Božju opstojnost i koja ne bi mogla argumentativno odgovoriti niti filozofskom diletantu poput Dawkinsa, na osnovi doživljaja Božje prisutnosti pri molitvi krunice racionalno je opravdana u svome vjerovanju da Bog postoji. Štoviše, dalo bi se argumentirati da je objektivno u epistemički boljoj poziciji od spomenutog Oxfordskog profesora koji svoja vjerovanja temelji na smiješno lošim argumentima.