Postoji li „treći spol“?

Nastavljamo našu seriju utvrđivanja ontološkoga statusa mitoloških bića. I dok smo u tekstu Postoje li „transrodne osobe“? vidjeli da „transrodne osobe“ ne postoje, već postoje osobe koje iz ovoga ili onoga razloga tvrde da su osobe suprotnoga spola (ili nešto treće), u ovomu se tekstu pitamo: „Postoji li tzv. ‘treći spol’?“

Treći spol: primjeri Njemačke i Tajlanda

Zašto je „treći spol“ uopće relevantan? Zato što se pozivanjem na njega nekako želi opravdati postojanje transrodnosti, transseksualnosti i ostalih sličnih maštovnih kreacija samovoljnoga ja koje, odbacujući okove naravi i božanstva, izabire podložiti se svojim neurednim željama i hirovima i potom putem političkih i kulturnih poluga moći cjelokupnom društvu nametnuti te svoje kreacije.

Međutim, što bi uopće trebao označavati pojam „treći spol“? Možda bi nam poneki primjer mogao pomoći u rasvjetljavanju toga pitanja.

Prvi nam primjer dolazi iz Njemačke. U toj je zemlji od 1. siječnja 2019. godine na snazi zakon prema kojemu se osobe mogu izjasniti bilo kao „männlich“ (muško), „weiblich“ (žensko) ili pak „divers“ (različito) za interseksualne osobe. Naime, Savezni je ustavni sud 2017. godine presudio da „obvezan izbor između dva spola predstavlja kršenje osobnih prava pojedinca i zabrane diskriminacije“.

Očekivano, za neke ni to nije dovoljno jer je za upis „divers“ postavljen uvjet liječničke potvrde kojom se utvrđuje interseksualnost. Radije, njemački „[z]astupnici iz redova liberala i Ljevice smatraju da se kod odluke o spolu u prvomu redu treba orijentirati prema samoodređenju i osobnoj percepciji“. Riječima jednoga zastupnika Zelenih: „Nitko ne može dati bolju informaciju o svomu spolu nego sam čovjek“. Drugim riječima, prema (njemačkoj) ljevici, odluka o spolu treba se temeljiti jedino na introspekciji i samovolji pojedinca.

Drugi pak primjer dolazi nam iz Tajlanda. U toj zemlji riječ za tzv. „treći spol“ jest kathoey. Riječ je o pojmu koji je tradicionalno zahvaćao interseksualne osobe, a u moderno se doba odnosi i na transvestite, muškarce koji su si umislili da su žene kao i na one osobe koje su obavile tzv. „promjenu spola“. Naravno, uz spomenute bismo primjere mogli naći i druge koji, navodno, pokazuju da je izbor između dva spola arbitraran i da bismo ljudima trebali dopustiti da se o svomu spolnomu/rodnomu identitetu izjašnjavaju onako kako sami hoće jer, navodno, „nitko ne može dati bolju informaciju o svomu spolnomu ili rodnomu identitetu nego sam čovjek“.

Bez trećega

Ipak, postoji nekoliko problema s pozivanjem na tzv. „treći spol“. Ako se pod terminom „treći spol“ misli na interseksualne osobe, onda „treći spol“ nije relevantan za pitanje tzv. transrodnosti. Naime, kao što sam naznačio u tekstu Postoje li „transrodne osobe“?, čak i kada bi interseksualne osobe bile neka kombinacija muškarca i žene, njihova tijela ne bi bila nešto potpuno drugačije, neka treća vrsta, niti bi upućivala na to da se nalaze u nekomu, da se tako izrazim, fluidnomu stanju između muškarca i žene. K tomu, također smo vidjeli da čak i ako bi bio slučaj da bi interseksualnost nekako povlačila da je razlika između muškarca i žene stvar stupnja, odnosno da postoji nekakav spolni kontinuum, to bi bilo posve irelevantno za pitanje transrodnosti. Da ponovno citiram Rochejaqueleina:

„Naime, čak bi i u tom slučaju spol osobe (kao točka na spolnom kontinuumu) bio objektivna biološka činjenica, a ne stvar subjektivnog ‘identiteta’ i svakako ne takva da bi odgovor na pitanje kojega sam spola bio dostupan samo u introspekciji. Primjerice, ljudi nisu podijeljeni samo u visoke i niske (ili u dugokose i ćelave, ili debele i mršave) ali to ne znači da je pitanje koliko imam centimetara stvar toga kako se identificiram, osjećam i sl.“

Ako se „treći spol“ odnosi na tzv. „transrodne osobe“ općenito (kako na one koji osjećaju, što god to točno značilo, da su pripadnici suprotnoga spola tako i na one koji su se podvrgnuli operativnomu zahvatu tzv. „promjene spola“), onda vrijedi ono što sam napisao u tekstu Postoje li „transrodne osobe“?.

Napisanomu bih dodao sljedeće: izjasniti se ženom premda osoba bila muškarac ili muškarcem premda osoba bila žena imalo bi jednak utjecaj na stvarnost kao što bi imala i tvrdnja da je neki čovjek zapravo pokemon, zmaj, jednorog ili Napoleon zato što se on tako izjašnjava. Drugim riječima, pojedinac ne može udaranjem crvenih cipelica promijeniti stvarnost o svojemu spolu kao što ni udaranjem crvenih cipelica ne može postati pokemon, zmaj, jednorog ili Napoleon. I kao što nećemo udovoljiti hirovima ljudi koji se izjašnjavaju kao pokemoni, zmajevi, jednorozi ili Napoleoni i tražiti općedruštveno i zakonsko prihvaćanje, tako nećemo udovoljiti ni hirovima ljudi koji tvrde da pripadaju suprotnomu spolu ili nečemu trećemu i tražiti općedruštveno i zakonsko prihvaćanje.

Ako se pak pojam „treći spol“ odnosi na tzv. transseksualce, odnosno osobe koje su navodno promijenile spol, tu valja napomenuti kako promjena spola jednostavno nije moguća. Radije, tzv. „operacija promjene spola“ jest sakaćenje postojećih spolnih organa i obična šminka jer ti „novi organi“ nisu u stanju ispuniti funkciju koju obično ispunjavaju spolni organi bioloških muškaraca i žena.[1]

„Ali, ali, druge kulture!“

Konačno, netko bi, pozivajući se na primjer Tajlanda i drugih neeuropskih kultura, svejedno mogao inzistirati da „treći spol“ postoji, a svatko tko negira njegovo postojanje to čini iz perspektive europske kulture, odnosno na temelju kulturocentričnoga pravila koje neeuropske kulture ne prihvaćaju. To, nastavlja naš kritičar, pokazuje da su transrodnost, transseksualnost i njima slični fenomeni prihvaćeni barem u nekim kulturama. Time se želi ubiti dvije muhe jednim udarcem: ne samo da mi, jer pripadamo europskoj kulturi, ne možemo kritizirati druge kulture nego i ti primjeri, u očima kritičara, služe za podrivanje tradicije naše kulture. Međutim, smatram da su pozivanje na postojanje tzv. „trećega spola“ u drugim kulturama kao i optužbe za europocentrizam potpuno irelevantni.

Prvo, taj famozni tajlandski „treći spol“ (a slično vrijedi i u ostalim slučajevima) spada u jednu od gore navedenih kategorija: ili je riječ o interseksualnoj osobi ili o tzv. „transrodnoj osobi“ ili o tzv. „transseksualcu“. Drugim riječima, ne predstavlja ništa novo s obzirom na ono što smo već imali prilike vidjeti i stoga vrijedi ono što smo ranije rekli o tim pitanjima.

Drugo, na djelu je nedosljedni kulturni relativizam. Prema kulturnomu relativizmu, neka kultura ne može svojim standardima vrjednovati drugu kulturu i suditi joj. U pozadini je bilo implicitno bilo eskplicitno stav da ne postoje opće vrjednote i dužnosti, već su vrjednote i dužnosti koje, primjerice, mi Europljani slijedimo plod naše kulture, a one koje slijede Fulani, Azteci i Tajlanđani plod njihove. Ako bi kulturni relativist bio dosljedan, morao bi prihvatiti da je, primjerice, aztečko ritualno žrtvovanje ljudi moralno prihvatljivo u kontekstu te kulture i da mi nemamo pravo suditi toj kulturi na temelju svojih moralnih pravila. Štoviše, bili bismo nemoralni kada bismo ih kritizirali i pokušali ukinuti tu praksu. No zastupnici kulturnoga relativizma ne mogu biti dosljedni: ne samo zato što bi dosljednost u njihovu slučaju implicirala prihvaćanje očito nemoralnih praksi poput ritualnoga žrtvovanja ljudi već i zato što nije svakoj kulturi zabranjeno vrjednovati druge kulture, nego samo europskoj. To se vidi u tomu što argument iz drugih kultura služi za podrivanje kulture koju osoba kritizira. Takve kritike sada nailaze na plodno tlo zato što se kritika europske kulture iz perspektive neeuropskih kultura općenito prihvaća i cijeni. Primjerice, kao što se to čini pomoću pisma indijanskoga poglavice iz Seattlea koje je, usput rečeno, u najmanju ruku upitne autentičnosti.

Treće, i za nas važnije, to što neke kulture dopuštaju muškarcima da se izjašnjavaju ženama ili nečim trećim, a ženama da se izjašnjavaju muškarcima ili nečim trećim relevantno je za pitanje je li transrodnost stvarna ili ne koliko je za određivanje moralnosti ritualnoga žrtvovanja ljudi relevantno to što su Azteci i Kanaanci ritualno žrtvovali ljude. U prijevodu, potpuno je nevažno.

Politički fiat ne mijenja zbilju

Postoji li onda „treći spol“? Ne, ne postoji „treći spol“. Mislimo li pak da se političkim fiatom, kao u njemačkom primjeru, može promijeniti stvarnost, gadno se varamo. Naime, koliko god to čudno moglo zazvučati, ako nešto postoji u pravu, nije nužno da postoji u stvarnosti. Prema tome, političke odluke o postojanju tzv. „trećega spola“ relevantne su za ovo pitanje poput političkih odluka o postojanju pokemona, niprija, tzv. istospolnoga braka i Annunakija. I kao što političkim fiatom ne mogu ni iz čega nastati pokemoni, niprije, institucija tzv. istospolnoga braka ili Annunakiji, tako ne može ni „treći spol“.

Luka Ilić

[1] Što ako bismo mogli učiniti takve promjene da bismo dobili organe koji mogu proizvoditi i izlučivati odgovarajuće gamete? Primjerice, manipulacijom matičnih stanica proizvedemo testise i onda ih transplantiramo u ženu. Žena tako može bilo zamijeniti svoje urođene gonade (jajnike) dobivajući tako moć da proizvodi spermu bilo posjedovati kako ženske tako i muške gonade stječući time moć proizvodnje i jajnih stanica i spermija. Ili, što ako bismo genetskom manipulacijom kromosom Y mogli promijeniti u X i obrnuto te što ako bismo isto tako promijenili vanjski izgled da odgovara suprotnomu spolu? Pokazuju li ovi misaoni eksperimenti da je sâm spol fluidan i da ne možemo pretpostavljati spol osobe, već je to stvar izbora?

No zašto stati sa spolom? Zar isto tako ne bismo mogli genetski izmanipulirati čovjeka i izmijeniti njegove unutarnje organe i vanjštinu da izgleda poput pripadnika druge vrste? Možemo zamisliti nekoga ludoga znanstvenika koji je u laboratoriju uspio stvoriti hibrid čovjeka i krokodila. Znači li to da je pripadnost biološkoj vrsti također „klimava“? Znači li to ujedno da ne mogu i ne smijem pretpostaviti da je moj sugovornik, koji naoko pripada ljudskoj vrsti, doista čovjek ili moram biti otvoren mogućnosti da je zapravo jednorog, niprija, zmaj ili nešto četvrto? Sve ovo pokazuje koliko je, da iskoristim Rochejaqueleinove riječi, visoka „teorijska cijena [koja se] mora platiti za nečiju seksualnu fantaziju“.