Postoje li „transrodne osobe“?

Postoje li tzv. transrodne osobe? Kratko i jasno – ne. Ipak, kako ne bih postao autor najkraćega teksta na Konzervativcu, bilo bi dobro objasniti zašto smatram da ne postoje „transrodne osobe“ i reći nešto o korijenima transrodne ideologije.

Jesam li „očito u krivu“?

Ne dijele svi mišljenje da „transrodne osobe“ ne postoje. Štoviše, nemali bi mi broj ljudi mogao reći nešto poput sljedećega: „Kakvo je to glupo i transfobno pitanje? Pa u kojemu stoljeću ti živiš?!? Naravno da postoje! Caitlyn Jenner, Elliot Page, Noah Kraljević, Lana i Lilly Wachowski kao i nebrojeni drugi svjedoci su da postoje transrodne osobe, odnosno osobe kojima je pri rođenju pripisan muški, odnosno ženski rod, ali su nakon dubokoga promišljanja došli do spoznaje da su zapravo suprotnoga roda. Svaka im čast na hrabrosti! Svatko ima pravo na samoodređenje i ako se on ili ona osjeća kao žena, odnosno muškarac (ili nešto treće), potpuno je slobodan ili slobodna identificirati se kao žena, odnosno muškarac (ili nešto treće). Tko pak tvrdi da ne postoje transrodne osobe ili niječe njihovo pravo na samoodređenje, promiče govor mržnje i zapravo je običan transfob, klerofašist i ognjištar. To što se ti osjećaš ugodno u svojoj koži ne daje ti za pravo nametati drugima kako se smiju osjećati ili identificirati. Naime, ženom ili muškarcem se ne rađa, već se ženom ili muškarcem postaje!“ Što reći na ovo? Što reći na optužbe za ognjištarstvo? Jesam li očito u krivu kada tvrdim da „transrodne osobe“ ne postoje?

Je li biti ognjištar loše?

Prvo, ako vam protivljenje progresivnim stavovima i ideologijama zavrijedi etiketu „ognjištar“, znajte da to nije loša stvar. Štoviše, smatrajte to komplimentom. Ognjište kao posebno mjesto u kući gdje se ložila otvorena vatra u svrhu zagrijavanja prostora i kuhanja predstavljalo je središte obiteljskoga života: ono je bilo izvor svjetla, topline, zajedništva i života. Ognjište tako simbolizira klasične vrjednote vjere, obitelji i domovine, pa ako vas netko nazove ognjištarom jer misli da je to uvrjeda, vi ćete to prihvatiti kao ono što jest – kompliment. Tȁ ima li što ljepše nego da vam netko kaže da vam je najviše stalo do Boga, obitelji i domovine?

Prije nego što se pouzdamo u sud modernoga čovjeka…

Drugo, čovjek koji tvrdi da je očito kako postoje „transrodne osobe“ redovito je ista osoba koja tvrdi da je očito kako neki ljudi u određenim kontekstima nemaju inherentno pravo na život, primjerice, kada je riječ o pobačaju ili eutanaziji premda postoje itekako dobri razlozi smatrati da su i pobačaj i eutanazija teška moralna zla (tekstove o pobačaju možete pronaći ovdje). Možda bismo zbog toga ipak trebali pričekati prije nego što se pouzdamo u sud modernoga čovjeka o tome kako je moguće da su neki muškarci zapravo žene, a neke žene muškarci, dok neki pak nisu ni jedno ni drugo, nego nešto treće.

Radikalno redefiniranje čovjeka

Treće, i za nas važnije, tvrditi da postoje „transrodne osobe“ predstavlja radikalno redefiniranje toga što znači biti čovjek. Tradicionalni je pogled da je čovjek razumno i društveno biće čiji je sastavni dio naravi spolnost. Drugim riječima, ljudska su bića biologijski ili muškarci ili žene. Međutim, protivno suvremenomu shvaćanju prema kojemu smo mi ti koji određujemo svoj spolni identitet, klasični pogled tvrdi da je naša narav ta koja ga određuje. Ili kao što Edward Feser piše: „Za tradicionalni je stav cilj uskladiti naše želje s naravi i voljom njezina božanskog autora. Za moderne je cilj prilagoditi narav našim željama, a božanski autor, ako uopće postoji, nema ništa reći po tome pitanju“ (Feser 2020, kurziv Feserov).

Za suvremenoga čovjeka narav ne postoji, a (vrlo vjerojatno) ni Bog. Odbacivši tako okove naravi i božanstva, on više nije ničim sputan osim vlastitim (često neurednim) željama. Njegova samovolja nije u stanju prihvatiti ograničavajuće klasične načine ostvarenja vezane uz našu narav (primjerice, oca i majke), već pred sobom želi imati čitavu lepezu opcija jer „narav nas ne poziva da budemo išta naročito. Ono što smo jest štogod želimo biti. Suvereni smo nad samima sobom, nismo podložni nikakvim zahtjevima osim onima kojima se sami izaberemo podložiti“ (ibid., kurziv Feserov).

Kako smo došli do ovdje?

Kako smo došli do ovdje? Dio odgovora ponudio sam u svome tekstu Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost, ali sada smatram da je nepotpun. Stava sam da se, s jedne strane, korijeni ove čovjekove bune nalaze u nominalističkome odbacivanju ljudske naravi (više o nominalizmu ovdje) i novovjekovnome matematičko-mehanicističkomu pogledu na svijet koji je odbacio teleologijsko poimanje naravnoga svijeta. Što se potonjega tiče, britanski filozof W. T. Stace piše:

„Istinska prekretnica između srednjovjekovnoga doba vjere i modernoga doba nevjere dogodila se kada su znanstvenici XVII. stoljeća okrenuli svoja leđa onomu što se nekoć zvalo ‘finalnim uzrocima’ … [Vjerovati u njih] nije bio izum kršćanstva, [nego] osnova čitave Zapadne civilizacije, bilo u antičkome poganskom svijetu bilo u kršćanstvu, od vremena Sokrata do uspona znanosti u XVII. stoljeću. … Oni su to učinili na temelju toga da je istraživanje svrhâ beskorisno za ono na što znanost cilja: naime, za predviđanje i kontrolu događaja. … Pojam se svrhe u svijetu ignorirao i na njega se gledalo s neodobravanjem. To je, iako tiho i skoro neopaženo, bila najveća revolucija u ljudskoj povijesti, daleko važnija od bilo koje od političkih revolucija čija je grmljavina odjekivala svijetom. … Svijet je, prema ovoj novoj slici, nesvrhovit, nesvjestan, besmislen. Priroda nije ništa drugo doli tvar u kretanju. Kretanjima tvari ne upravlja nikakva svrha, nego slijepe sile i zakoni. … [No] ako je shema stvari nesvrhovita i besmislena, onda je i čovjekov život nesvrhovit i besmislen. Sve je uzaludno, svaki je napor u konačnici beskoristan. Čovjek, naravno, može tragati za odvojenim ciljevima, novcem, slavom, umjetnošću, znanošću, i iz njih zadobiti užitak. Međutim, njegov je život prazan u svome središtu. Iz toga je razloga duh modernoga čovjeka nezadovoljan, razočaran, nemiran. … Zajedno s propašću vjerske vizije došla je i propast moralnih počelâ i uistinu svih vrjednota. … Ako naša moralna pravila ne proizlaze iz nečega izvan nas u naravi svemira – bilo da kažemo da je to Bog bilo jednostavno sâm svemir – onda ona moraju biti naši vlastiti izumi. Tako se počelo vjerovati da moralna pravila moraju biti puki izraz naših sviđanja i nesviđanja. No sviđanja i nesviđanja notorno su promjenjiva. Što se sviđa jednomu čovjeku, narodu ili kulturi, ne sviđa se drugomu. Prema tome, moral je potpuno relativan“ (citirano u: Feser 2008, pogl. 5, kurziv Feserov).

S druge pak strane, bunu protiv vlastite naravi vodilo je i vodi idolopoklonstvo. Otkrivamo tako da „moderni ja ne štuje ništa plemenitije doli jadni snop neurednih želja koje vidi u ogledalu. Ono je poput Lucifera, odbijajući se podložiti bilo kakvomu vanjskom autoritetu i želeći se postaviti na božansko prijestolje“ (Feser 2020, kurziv moj). Štoviše, suvremeno idolopoklonstvo predstavlja veliki korak unatrag u usporedbi sa starim poganstvom. Naime, stari su pogani bili u krivu jer nisu štovali pravoga Boga, ali su barem štovali nešto više od sebe, a ne svoje neuredne želje!

„Transrodne osobe“ ne postoje

Postoje li onda „transrodne osobe“? Ne, ne postoje „transrodne osobe“ kao što ni ne postoje transvrsne ili transinvalidne osobe. Radije, postoje muškarci i žene koji su si iz ovoga ili onoga razloga umislili da su žene, muškarci ili nešto treće. Drugim riječima, ne postoji Noah Kraljević, već samo Dalija Pintarić. Slijedeći pak suvremenu ideologiju samovolje, tzv. transrodne osobe identificiraju se u skladu sa svojim osjećajima i čitavomu društvu nameću da ih prihvati takvima kakvima se izjašnjavaju. Međutim, pritom zaboravljaju da bi izjasniti se ženom premda osoba bila muškarac ili muškarcem premda osoba bila žena imalo jednak utjecaj na zbilju kao što bi imala tvrdnja da je neki čovjek zapravo pokemon, karakondžula, niprija, zmaj ili Napoleon zato što se tako izjašnjava. Drugim riječima, pojedinac ne može udaranjem crvenih cipelica promijeniti stvarnost o svojemu spolu kao što ni udaranjem crvenih cipelica ne može postati pokemon, karakondžula, niprija, zmaj ili Napoleon. Bilo kako bilo, ne prihvatimo li samovolju i tiraniju tzv. transrodnih osoba, onda smo transfobni, retrogradni, klerofašisti i ognjištari. (No kao što smo vidjeli, nema ničega lošega u tome ako nas netko prozove ognjištarom.)

Interseksualnost i transrodnost

Netko bi mi ovdje mogao prigovoriti da postojanje interseksualnosti, odnosno pojava mješovitih spolnih osobina u pojedinačnome biću svjedoči u prilog transrodnosti jer pokazuje da se spolnost kao takva nalazi na spektru. Drugim riječima, interseksualnost bi u tome slučaju svjedočila u prilog tome da je razlika između muškarca i žene stvar stupnja, tj. da postoji nekakav spolni kontinuum.

Tri bih stvari htio napomenuti s obzirom na pitanje interseksualnosti. Prvo, trebamo imati na umu da su prema naravnome zakonu interseksualnost, homoseksualnost i njima slični fenomeni analogni sljepoći, gluhoći i drugim poremećajima. Kao što Feser objašnjava,

„posjedovati fiziologijske spolne karakteristike koje nisu nedvosmisleno muške ili ženske jest poput posjedovanja oštećenih očiju ili optičkih živaca. To ni na koji način ne pokazuje da spolni organi nemaju biologijsku funkciju spajanja gameta suprotnih spolova, a niti pokazuje da spolni organi interseksualnih osoba imaju drugačiju funkciju od one drugih ljudi. Radije, njihovi spolni organi imaju točno istu funkciju kao [spolni organi] svih drugih. Samo je stvar u tome da, zbog genetske mane, fiziologijske abnormalnosti itd. nisu sposobni obavljati tu funkciju dobro ili pak uopće“ (Feser 2018).

Drugo, činjenica da neke osobe posjeduju kako muške tako i ženske spolne osobine nije nikakav argument u prilog transrodnosti. Jesu li te osobe bilo muškarci bilo žene stvar je kontroverze, no čak i kada bi interseksualne osobe bile neka kombinacija muškarca i žene, njihova tijela ne bi bila nešto potpuno drugačije, neka treća vrsta, niti bi upućivala na to da se nalaze u nekome, da se tako izrazim, fluidnom stanju između muškarca i žene.

Treće, kao što je u privatnoj korespondenciji argumentirao Rochejaquelein, čak i ako bi bio slučaj da bi interseksualnost nekako povlačila da je razlika između muškarca i žene stvar stupnja, odnosno da postoji nekakav spolni kontinuum, to bi bilo posve irelevantno za pitanje transrodnosti. Rochejaquelein objašnjava:

„Naime, čak bi i u tome slučaju spol osobe (kao točka na spolnome kontinuumu) bio objektivna biološka činjenica, a ne stvar subjektivnoga ‘identiteta’ i svakako ne takva da bi odgovor na pitanje kojega sam spola bio dostupan samo u introspekciji. Primjerice, ljudi nisu podijeljeni samo u visoke i niske (ili u dugokose i ćelave, ili debele i mršave), ali to ne znači da je pitanje koliko imam centimetara stvar toga kako se identificiram, osjećam i sl.“

Ukratko, ne vidim kako interseksualnost predstavlja argument u prilog transrodnosti.

O samilosti i suosjećajnosti

Konačno, neke bi mi osobe mogle odgovoriti da smo kao kršćani pozvani biti suosjećajni i samilosni prema osobama koje nose taj teški teret i da razmišljanja poput mojega doprinose diskriminaciji i mržnji spram osoba s rodnom disforijom. Međutim, dok se slažem da bismo im trebali pomoći prevladati to stanje, ne smatram da je samilosno i suosjećajno podržavati ljude u njihovoj iluziji koja itekako može štetiti njihovu zdravlju pa i životu. Kao što sam napisao u svome tekstu Politika je nizvodno od kulture: Transrodnost, suvremeni čovjek želi „olakšati bol, trpljenje i nelagodu koju osjećaju“ osobe s rodnom disforijom, no pritom ne uzima u obzir posljedice koje bi to moglo imati „na same osobe, njihove bližnje, a i na društvo u cjelini“. Problem je „što njihovoj samilosti i suosjećajnosti često nedostaje – istinitost“. Ili kao što je napisao veliki G. K. Chesterton:

„Moderni svijet nije zao; na određeni je način moderni svijet zapravo predobar. Prepun je podivljalih i potraćenih vrlina. Kada se vjerski okvir raspadne – kao što je to slučaj s kršćanstvom u Reformaciji – ne puštaju se samo poroci. Istina, poroci se puštaju, lutaju i čine štetu, ali se također pušta i vrline; i te vrline još luđe lutaju, čineći još veću štetu. Moderni je svijet prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Vrline su poludjele jer su odvojene jedna od druge i lutaju same. Tako je nekim znanstvenicima stalo do istine i njihova je istina bez samilosti. Nekim je humanitarcima samo stalo do samilosti i njihova je samilost, nažalost, često neistinita“ (Chesterton 1934, 3. poglavlje).

Prema tome, kao ognjištari i natražnjaci pozvani smo boriti se protiv tiranijskoga ja i ideologije samovolje jer nije samo u pitanju sloboda govora, nego je tu daleko više riječ o pokušaju radikalnoga redefiniranja toga što znači biti čovjek, temeljitoj preobrazbi kulture kao i o konkretnim životima ljudi koji se, zavedeni tom ideologijom, samosakate i dovode svoje živote u opasnost.

Luka Ilić

[Corrigenda, 23. siječnja 2023.]

Stilski sam doradio tekst, izbacio neka ponavljanja, ispravio zatipke i neke pogrješke, dodao aktualne primjere tzv. transrodnosti, ubacio nekoliko poveznica, promijenio naslovnu sliku i proširio potpoglavlje „Transrodne osobe“ ne postoje.

Korištena literatura

• G. K. Chesterton. 1934. Orthodoxy (London: William Clowes and Sons), https://www.gutenberg.org/files/16769/16769-h/16769-h.htm.
• Edward Feser. 2008. The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism (South Bend: St. Augustine’s Press). Kindle.
• Edward Feser. 2018. „The sexual revolution devours its children“. Edward Feser. URL: https://edwardfeser.blogspot.com/2018/12/the-sexual-revolution-devours-its.html Pristupljeno: 2. prosinca 2020.
• Edward Feser. 2020. „Tyranny of the sovereign individual“. Edward Feser. URL: https://edwardfeser.blogspot.com/2020/11/tyranny-of-sovereign-individual.html Pristupljeno: 2. prosinca 2020.