Nakon što smo u prvome nastavku ovoga niza prošli kroz Očenaš i molitve koje ga okružuju, a u drugome obrede lomljenja i sjedinjenja, Agnus Dei te molitvu za mir i znak mira, u trećem nastavku konačno dolazimo do vrhunca obreda pričesti – blagovanja Gospodinovih Tijela i Krvi. Kako se tradicionalni i novi obred[1] mise nakon pripremnih molitvi u bitnome razilaze, u ovome ćemo tekstu poslije navedenih molitvi proći samo kroz primanje pričesti slavitelja i naroda u tradicionalnome obredu.
6. Priprema za pričest: molitve Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi i Perceptio Corporis
Poslije molitve za mir u tradicionalnome obredu, odnosno iza Agnus Dei u novome, u oba obreda slijede molitve Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi i Perceptio Corporis (vidi Tablicu 4). Njihova je funkcija priprema pričesnika za blagovanje Gospodinovih Tijela i Krvi, što je jasno vidljivo iz obraćanja Bogu u prvome licu jednine i u tome što se mole tiho. Jednako kao i u slučaju Očenaša, u TLM-u misnik ove molitve izgovara gledajući u Presveto Tijelo, dok u novome obredu nije propisano kamo mora upraviti svoj pogled. Bacimo li malo detaljniji pogled na ustroj i sadržaj tih molitvi u tradicionalnome obredu, jasno ćemo vidjeti njihovu duhovnu prikladnost kao pripremnih molitvi. Naime, u njima se obraćamo Kristu kojega ćemo uskoro primiti i počinjemo ih podsjećanjem na Presveto Trojstvo i otajstvo spasenja u Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, ti si po volji Očevoj, uz sudjelovanje Duha Svetoga, svojom smrću oživio svijet,[2] a zatim se, podsjećajući se pritom vlastite grešnosti i nedostatnosti, usmjerujemo na svrhu pričesti u izbavi me ovim presvetim Tijelom i Krvlju svojom od svih mojih opačina i svakoga zla; daj da se uvijek držim tvojih zapovijedi, i ne dopusti da se ikad odijelim od tebe. Poslije ovih prošnji sljedeći je korak novo podsjećanje duše na nebesku stvarnost formulom Koji s istim Bogom Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova. Molitva Perceptio Corporis nakon obraćanja Gospodinu odmah se usmjeruje k svrsi primanja Sakramenta u Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje Tvoga Tijela, koje se ja nedostojan usuđujem primiti, ne bude na sud i osudu, nego po Tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek. Ovaj dio pripreme završava drugim podsjećanjem na jednu od fundamentalnih istina vjere formulom Koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Kao i na mnogo drugih mjesta u tradicionalnome obredu, ovdje nalazimo prekrasnu dijalektiku. Duša se na ovome mjestu naizmjenično usmjerava k Gospodinu i “kroz” njega na nebesku stvarnost kakva ona zaista jest, a zatim prelazi na svrhu, ono što bi ovozemaljska stvarnost trebala biti i kamo smjera, da bi se opet vratila na početnu temeljnu istinu o stvarnosti i zatim postupak prošla još jednom.[3]
Iako ove dvije molitve imaju sličnu strukturu, obraćanje Gospodinu – buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti – svrha pričesti – podsjećanje na nebesku stvarnost, vrijedi primijetiti i jednu značajnu razliku. Podsjećanje na otajstvo spasenja nalazi se samo u prvoj od navedenih molitvi, Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi, i služi kao zajednički temelj za ostalo što slijedi u obje molitve. Te dvije molitve stoga čine jednu prirodnu cjelinu i iako su se u povijesti pojavile neovisno jedna od druge, jasno je zašto su se počele zajedno koristiti u obredu mise stoljećima prije posttridentske obnove liturgije.[4]
U TLM-u molitva Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi koja upućuje i na Tijelo i na Krv služi kao općenitija molitva pripreme te će ju, uz ostalo, slijediti i posebne molitve prije blagovanja svake od prilika. Tekst je te molitve nepromijenjen preuzet u NO-u, no nedostaje mu završetak Koji s istim Bogom Ocem (Qui cum eodem Deo Patre). Molitva Perceptio Corporis koja slijedi u TLM-u i čija je funkcija priprema baš za blagovanje Presvetoga Tijela u NO-u je razmjerno dosta promijenjena tako da, uz ostalo, počinje s Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje tvoga Tijela i Krvi (Perceptio Corporis et Sanguinis tui, Domine Iesu Christe) te, jednako kao i Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi, služi pripremi za blagovanje i Tijela i Krvi. Nagađamo da su liturgičari koji su sudjelovali u izradi novoga reda mise sadržaj koje se ja nedostojan usuđujem primiti (quod ego indignus sumere praesumo) vidjeli kao “suvišno ponavljanje” (SC 34) jer će slična misao biti ponovljena u Domine non sum dignus te su iz nje uklonili taj dio (vidi Tablicu 4). Usprkos tomu što joj je tekst utvrđen već u 10. st.[5] i odnosio se samo na primanje Presvetoga Tijela,[6] liturgijski reformatori uključili su u nju i spominjanje Krvi te dali na izbor slavitelju hoće li kao pripremnu molitvu za svoju pričest moliti Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi ili novu inačicu Perceptio Corporis. Slavitelj se stoga u NO-u nalazi pred ozbiljnim izborom. Uz već na početku poglavlja spomenuto, vrijedi dodati i da sadržaj Domine Iesu Christe, Fili Dei vivi Jungmann s pravom opisuje kao ugrubo predstavljen obrazac cijeloga kršćanstva,[7] dok Perceptio Corporis podsjeća misnika na upozorenje sv. Pavla iz 1 Kor 11, 27-29 o nedostojnome primanju pričesti. Važnost toga upozorenja vidljiva je i u tome što se u navedenoj poslanici nalazi odmah poslije navođenja riječi posvete. Uzmemo li u obzir da su obje ove molitve zbog njihove iznimne prikladnosti za pripremu za pričest nekada u sebi molili i vjernici,[8] kao i da je u povijesti Crkve spontana tendencija češće bila prema umnažanju i proširivanju osobnih molitvi prije pričesti,[9] još se više čini neobičnom odluka o njihovu skraćivanju i izboru. Misnik bi se na ovome mjestu mogao odlučiti čitati ili kao uključnu disjunkciju i izmoliti obje molitve. Ipak, očito je da novi misal inače ne predviđa takvo tumačenje disjunkcije jer bi u protivnom misnik u obred mogao uključiti, na primjer, sva tri ponuđena pokajnička čina. Ovdje stoga imamo pomalo paradoksalnu situaciju jer će se misnik koji izmoli obje molitve naći u situaciji da krši rubrike, iako su navedene molitve vrlo kratke i ne produljuju relevantno obred, moli ih tiho i vjernici ih ne čuju, sadržajno su povezane na način da druga ima svoje utemeljenje u prvoj, ionako se nalaze u misalu i organski su još davno ušle u rimski obred.
Da je riječ o dijelu mise u kojemu se svatko osobno, a svećenik ponajviše, treba pripremiti za pričest, vidljivo je i u članku 56f Opće uredbe Rimskoga misala koji određuje funkciju tih molitvi u novome obredu i koji, doduše samo šturo, kaže sljedeće: “Osobna svećenikova priprava: Svećenik se tihom molitvom pripravi da s plodom primi Kristovo Tijelo i Krv. Vjernici čine to isto moleći u šutnji.” Ako je šturost i prikladna Općoj uredbi zbog njezine svrhe, iznenađuje gotovo potpuno ignoriranje ovih dviju molitvi u djelima koja se bave reformiranom liturgijom.[10] Posebno je začuđujuć Kunzlerov komentar da je ugrađivanje ovih molitvi praćeno problemima zbog njihove osobne naravi, a jer se priprava za pričest tiče cijele zajednice.[11] No osim što nije nužno da se na misi itko osim svećenika pričešćuje i što OURM jasno govori kako pripremu za pričest trebaju izvršiti i vjernici, teško je vidjeti na koji bi način prema Kunzlerovu kriteriju bilo koja molitva koja se prvenstveno odnosi na osobu koja ju moli ikada smjela ući u javno bogoslužje. Naime, manje od minute kasnije u istome slavlju svatko će za sebe reći Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, u uskrsnoj noći kod obnavljanja krsnih zavjeta svaki od vjernika za sebe govori Odričem i Vjerujem, a svaki put kada na misi molimo Vjerovanje to također činimo u vlastito ime. Stoga zajedničkim osobnim moljenjem to doslovce čini i čitava zajednica pa je teško vidjeti što bi načelno bilo sporno u tome da se i prije pričesti Bogu obratimo osobnom molitvom. Činjenica da zbog slobode dane puku riječi te molitve ne moraju biti iste u svakoga ništa ne oduzima od zajedništva jer cijela zajednica i sudjeluje u istome činu i moli na načelno istu nakanu.[12]
Za kraj, mislimo da je za žaliti zbog izbacivanja iz ovih dviju molitvi završetaka Koji s istim Bogom Ocem i Koji živiš i kraljuješ (Qui cum eodem Deo Patre i Qui vivis et regnas) koji upućuju na Krista upravo sada jednako prisutnoga kako pred nama tako i u zajedništvu Presvetoga Trojstva na nebesima i koji slavitelja tik prije pričesti podsjećaju na sveopće zajedništvo nebeske i zemaljske Crkve ujedinjene oko svoje Glave koju će kao sakramentalno prisutnu upravo primiti.[13]
7. TLM: pričest slavitelja
Na ovome se mjestu obredi ponovo u bitnome razilaze, prvenstveno zbog činjenice da je u TLM-u riječ o dva zasebna obreda, obredu primanja pričesti slavitelja i obredu primanja pričesti naroda, dok se u NO-u ta dva obreda donekle objedinilo u jedan zajednički.
U tradicionalnome obredu nakon u prošlome poglavlju navedenih pripremnih općenitijih molitava slijedi pričest slavitelja. Prva je radnja koju misnik čini poklecanje, a prva molitva Panem caelestem accipiam, et nomen Domini invocabo (Uzet ću kruh nebeski i zazvat ću ime Gospodnje), sastavljena po uzoru na retke psalama 116, 4 i 78, 24. (vidi Tablicu 5)[14] Za žaliti je što je u novome obredu ispuštena ova starozavjetna referenca na manu (o kojoj govore psalmi), taj pralik i navještaj punine dara Božjega koji kao nadnaravni kruh nebeski primamo u euharistiji. Nakon navedene molitve, a na istome mjestu kao i prije pričesti u NO-u, slijedi ponizna ispovijest satnika iz Mt 8, 8 Domine non sum dignus ut intres sub tectum meum: sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea (Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja). Slavitelj u tradicionalnome obredu molitvu govori tri puta udarajući se pritom desnom rukom u prsa, dok u lijevoj drži patenu i iznad nje posvećenu hostiju. Trostruko izgovaranje ove molitve nalazimo u najstarijim liturgijskim knjigama u kojima je zapisana pa čudi da se u novome obredu, koji bi trebao sastavljen po uzoru na što ranije liturgijske oblike, ona izgovara samo jednom. Prve četiri riječi molitve slavitelj govori naglas, a običaj je da ministrant svaki puta zazvoni. S obzirom na tišinu koja je vladala od Agnus Dei, moljenje naglas i zvonjenje jasno signaliziraju veličinu i vrijednost onoga što će se upravo dogoditi, dovršenja misne žrtve kroz slaviteljevo tjelesno sjedinjenje s Gospodinom.[15] Nakon toga slijedi formula Corpus Domini nostri Iesu Christi custodiat animam meam in vitam aeternam. Amen (Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu moju za život vječni. Amen) koja potječe iz ranoga srednjega vijeka iz obreda bolesničkoga pomazanja,[16] a uz koju misnik hostijom čini znak križa. Slavitelj se pričešćuje iznad patene nagnut nad oltarom i oslonjen na njega. Običaj je da se i ministranti za vrijeme pričesti svećenika hostijom duboko naklone, jednako kao i kod Confiteora i posvete.
Izravno poslije primanja pričesti misnik kratko moli osobnu meditativnu molitvu te, iako to rubrike izravno ne propisuju,[17] otresa prste nad patenom jer je među njima mogla ostati koja čestica. Slijedi otkrivanje kaleža nakon čega slavitelj poklekne, zatim patenom čisti dio tjelesnika (korporala) na kojem je ležala hostija, a čestice koje se nalaze na pateni na kraju prstima pogurne u kalež. Ovo nije posljednje mjesto na kojemu će se to zorno vidjeti, no vrijedi već sada spomenuti da je upravo dirljivo koliko je u tradicionalnome obredu konkretno prisutna vjera da se pod prilikama svake od čestica posvećena kruha i svake od kapi posvećena vina uistinu nalazi naš Gospodin. U vremenu koje je na zapadu, na žalost, obilježeno padom vjere u stvarnu prisutnost i u kojem papa za papom smatra potrebnim svojim učiteljskim autoritetom buditi tu vjeru i ukazivati na njezino središnje mjesto u duhovnome životu Crkve, možda nije loše podsjetiti se na riječi Jakovljeve poslanice “ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru” (Jak 2, 18).
Molitva koja u TLM-u slijedi pričest slavitelja Presvetim Tijelom na svome početku posve primjereno izriče i potiče zahvalnost za upravo primljen neizmjeran dar te pita Quid retribuam Domino pro omnibus quae retribuit mihi (Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio). Nastavak je ponovo sastavljen iz redaka psalama, ovdje 116, 13 i 18, 4 i glasi: Calicem salutaris accipiam, et nomen Domini invocabo. Laudans invocabo Dominum, et ab inimicis meis salvus ero (Uzet ću kalež spasenja i zazvati ime Gospodnje. S hvalom ću zazvati Gospodina i izbavit će me od neprijatelja mojih). Tik prije pričesti Presvetom Krvlju slavitelj moli Sanguis Domini nostri Iesu Christi custodiat animam meam in vitam aeternam. Amen (Krv Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu moju za život vječni. Amen) prilikom koje kaležom čini znak križa. Misnik se pričešćuje držeći kalež desnom rukom, dok lijevom drži patenu ispod brade kako niti jedna kap Gospodinove Krvi, padne li s ruba kaleža, ne bi bila izgubljena. Rubrike ne predviđaju slaviteljevu osobnu molitvu poslije blagovanja Krvi nego odmah prelaze ili na abluciju i purifikaciju ili na pričest vjernikâ.[18]
8. TLM: pričest vjernikâ
8.1. Drugi Confiteor
Na ovome mjestu počinje pričest vjernikâ. Kada svećenik počne s pričešćivanjem iz kaleža, ministranti u ime naroda započinju s molitvom Confiteora (Ispovijedam se), a pošto u crkvi vlada tišina, vjernici taj pokajnički čin mogu čuti i lako mu se (u tišini ili naglas, ovisno o običaju) pridružiti. Već od 4. stoljeća na istoku nalazimo blagoslov prije pričesti vjernikâ čija je svrha, kako stoji u liturgiji sv. Jakova, “da bismo postali dostojni primiti pričest i sudjelovati u Tvojim svetim Otajstvima”.[19] Na zapadu običaj blagoslova nalazimo nešto kasnije i prvenstveno u pontifikalnim misama, a poslije embolizma ili Pax Domini. U TLM-u taj se od starih vremena željen učinak postiže drugim Confiteorom koji je kao običaj zabilježen već od 11. st.,[20] a u obliku kakvoga u tradicionalnoj misi imamo danas ulazi u Rimski obrednik 1614.[21] Time obredom vjernici ponovo primaju nesakramentalno otpuštenje lakih grijeha što ih svakako čini dostojnijima Otajstva nego što bi bili bez toga otpuštenja.
Prije no što nastavimo prolaziti kroz obred pričesti, vrijedi zastati na trenutak i uočiti neke razlike između pokajničkoga čina u tradicionalnome i novome obredu. Usprkos tome što na površini mogu djelovati vrlo slično, pažljiviji pogled na pokajnički čin u tradicionalnome i novome obredu otkriva duboke razlike čiji bi detaljniji opis tražio poseban tekst. Položaj(i) u obredu, mjesto na kojem se vrši, dinamika čina, usmjerenost i (a)simetričnost, duhovni sadržaj te geste i položaji tijela tek su neke od razlika koje će primijetiti već i liturgički neobrazovano oko. Kako se u tradicionalnome obredu pričesti Confiteor nalazi samo kao čin naroda, a u novome ga na tome mjestu uopće nema, ne ćemo ulaziti u navedene detalje, nego samo kratko ukazati na razlike u tekstu molitvi. U tu svrhu u Tablici 6 donosimo i usporedan tekst pokajničkoga čina u novome obredu, iako se u njemu, kako je već rečeno, nalazi samo pri početku obreda mise i nema ga u obredu pričesti.
Prva je stvar koja upada u oči izostavljanje obraćanja svetcima u novome obredu. Promotrimo li pažljivije popis svetaca koji se nalaze u tradicionalnome Confiteoru, vidjet ćemo lijepu zaokruženost. Nakon što se prvo obratimo Bogu, izvoru svake svetosti i jedinomu koji može opraštati grijehe, svoju molitvu usmjerujemo najprije Bezgrješnoj,[22] zatim anđeoskomu vojskovođi svetomu Mihaelu arkanđelu, posljednjemu proroku svetomu Ivanu Krstitelju, apostolskim prvacima Petru i Pavlu, a zatim i cijelomu općinstvu svetih. Ovo je stoga još jedno od mjesta na kojem nas liturgija podsjeća da u životnim borbama nismo sami, već da je s nama i čitava vojska svetih, onih koji su usprkos ljudskoj krhkosti uspjeli cijelim bićem odgovoriti na Božji poziv. Neki od redova, poput franjevaca ili dominikanaca, imaju čak i dopuštenje da u tradicionalnome Confiteoru spomenu i svoje utemeljitelje, dakle svetce s kojima su intimno povezani i kojima se i inače utječu za zagovor. Smislenost te prakse vidljiva je i u tome što nekada nije bila rijetkost da i pojedina biskupija, grad, pa čak i župa, u pokajnički čin uključi svoga svetca zaštitnika. Štoviše, u srednjem je vijeku širom Crkve bila prisutna tendencija umnažanja svetaca kojima se utječemo za zagovor, tako da je Sveta kongregacija za obrede (današnja Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata) u više navrata morala ograničavati takve umetke.[23] Ispuštanje obraćanja pojedinim svetcima i/ili cijelomu općinstvu svetih na početku Confiteora djeluje utoliko neobičnije što ga nalazimo u većini starih inačica pokajničkoga čina,[24] a svrha je toga obraćanja bila isticanje javnoga karktera priznanja vlastite grešnosti. Dodavanje molbe svetcima za zagovornu molitvu u drugome dijelu Confiteora kasniji je dodatak[25] pa je teško vidjeti zašto liturgičari koji su sudjelovali u liturgijskoj reformi nisu ispustili baš taj dio, ukoliko su bili vođeni idejama povratka na ranije liturgijske oblike i pojednostavljenja obredâ.[26] Na posljednjem se mjestu u tradicionalnome Confiteoru riječima et tibi pater/et te pater obraćamo i svećeniku slavitelju, onomu koji u misi stoji in persona Christi i koji je jedini od Boga preko Crkve dobio ovlast odriješiti naše grijehe. Ovo je podsjećanje na stvarni hijerarhijski ustroj Crkve i, uostalom, cijeloga svemira u novome Confiteoru ispušteno jer isti tekst istovremeno izgovaraju i misnik i narod. Uzmemo li u obzir Jungmannove (1951, 1: 300) riječi “Posredovanje Crkve, ili, konkretnije, svećenika, bio je kroz prvo tisućljeće oblik kojim je vršena sakramentalna moć pokore.”[27], iznenađuje što su liturgijski reformatori pokušali iz pokajničkoga čina ukloniti tu u stvarnosti utemeljenu asimetriju.
U prilog novome Confiteoru može se navesti tek da u nabrajanju načina na koje smo griješili dodaje i grijehe propustom (et omissione), što je svakako vrlo korisno i utemeljeno u crkvenoj tradiciji. Kako je Confiteor nekada korišten i u sakramentalnoj ispovijedi nije bila rijetkost da u njegovim inačicama koje susrećemo kroz povijest nalazimo i puno obilnije popise grijeha.[28] Istina je i da je tekst mnogih od ranijih Confiteora kraći od onoga korištenoga u rimskome obredu prije liturgijskih promjena, no sama ta činjenica bitno gubi na relevantnosti uzme li se u obzir da je sveopća tendencija već od najranijih sačuvanih tekstova bila prema proširivanju sadržaja teksta, a ne zadržavanju na kratkoći i tekstualnoj jednostavnosti.
Po završetku vjernici primaju odrješenje od slavitelja koji naglas govori molitve Misereatur vestri omnipotens Deus, et, dimissis peccatis vestris, perducat vos ad vitam aeternam (Smilovao vam se svemogući Bog, otpustio vam grijehe vaše i priveo vas u život vječni) i Indulgentiam, absolutionem et remissionem peccatorum vestrorum tribuat vobis omnipotens et misericors Dominus (Oproštenje, odrješenje i otpuštenje grijeha vaših udijelio vam svemogući i milosrdni Gospodin). Ovdje nalazimo još jednu neobičnost novoga obreda. Naime, molitva Misereatur (Smilovao nam se) najkasnije je od prijelaza u drugo tisućljeće smatrana za “obični” blagoslov koji smije udijeliti i laik, dok je baš Indulgentiam (Oproštenje) bila formula odrješenja, i u sakramentalnome i u nesakramentalnome smislu.[29] Ponegdje je u krugovima samostana, doduše, odrješenje grijehâ bilo vezano uz Misereatur pa se ne može reći da je riječ o potpunom presedanu. Ipak, kako je jedna od proklamiranih ideja vodilja liturgijske reforme povratak na stariju praksu, nije jasno zašto su se reformatori na ovome mjestu odlučili za onu mlađu. Također, kako OURM (29) i Rimski misal (3) jasno govore da vjernici poslije pokajničkoga čina od svećenika primaju odrješenje, teško je vidjeti zašto je ispuštena formula specifično korištena za odrješenje, a zadržana ona šire upotrebe. Vjera u odrješenje lakih grijeha u tradicionalnome je obredu vidljiva i u znaku križa koji rubrike propisuju za ministrante uz formulu Indulgentiam (što kao običaj nalazimo i kod naroda), a čime je jasno označena analogija s odrješenjem u sakramentu pokore.[30]
Svijest Crkve o važnosti temeljite pripreme vjernika za primanje pričesti jasno je vidljiva ne samo po tome što se Confiteor, Misereatur i Indulgentiam mole naglas, nego i u činjenici što već od 11. st. nalazimo preporuke da Confiteor mole svi pričesnici. Evo još nekih razloga zašto je Crkva toliko dugo držala do drugoga Confiteora. Vjernici tek sada prvi puta osobno pristupiti oltaru te je prikladno da se, jednako kao i svećenik i ministranti na početku mise, a poslušni Gospodinovoj uputi o izmirivanju s bratom prije pristupanja žrtveniku (Mt 5, 23-24), molitvom obraćaju Bogu kako bi mu mogli pristupiti čisti.[31] Pogledamo li pažljivije u misal, vidjet ćemo i da nakon prvoga Confiteora koji se moli u podnožju oltara svećenik prilikom odrješenja sebe ne izdvaja iz naroda, nego govori Indulgentiam… peccatorum nostrorum tribuat nobis (Odrješenje… grijeha naših podao nam), dok se odrješenje poslije drugoga odnosi baš na vjernike, što je vidljivo u promjeni Indulgentiam… peccatorum vestrorum tribuat vobis (Odrješenje… grijeha vaših podao vam). Odakle ta promjena? Ovo nisu jedini razlozi, no dovoljno je primijetiti da je svećenik upravo primio pričest pa u njemu nije ostao niti najsitniji grijeh za odriješiti. Još važnije, misna je žrtva bitno dovršena pričešću svećenika.[32] Stoga kada svećenik s oltara daje odrješenje, on to čini iz pozicije upravo prikazane i dovršene savršene žrtve koje je pričest naroda što će uslijediti zapravo samo proširenje.
Ponegdje se zna naići na prigovor da je zbog ispuštanja drugoga Confiteora iz misala iz 1962. vršenje ovoga dijela obreda pričesti zapravo liturgijski neposluh i kršenje rubrika. Na ovaj je prigovor razmjerno lako odgovoriti. Prvo, iako je izrijekom ispušten iz misala, drugi Confiteor nije time zabranjen. Štoviše, zadržan je u Pontificale Romanum iz 1962., a i u samome spomenutome misalu u obredu Velikoga petka.[33] Drugo, radi se o starome običaju[34] koji ni na koji način ne remeti red mise. Treće, kod drugoga Confiteora riječ je prije svega o radnjama naroda i ministranata koje misal uglavnom ni ne propisuje, a svećenik izgovara samo riječi blagoslova i odrješenja. Kako nitko ne drži problematičnim da svećenik udijeli blagoslov za vrijeme pričesti, kao primjerice malomu djetetu koje još ne može primiti pričest, teško je vidjeti u čemu bi ovdje bio problem. Za kraj, posljednji čavao u lijes prigovora o neposluhu zakucala je pontifikalna komisija Ecclesia Dei zadužena za tradicionalni obred u odgovoru na dubium u kojemu izričito daje dozvolu da se nastavi s praksom drugoga Confiteora tamo gdje je taj običaj zadržan.
8.2. Pričest vjernikâ i kraj obreda pričesti
Po završetku Confiteora i molitava odrješenja slavitelj podiže posvećenu hostiju na adoraciju vjernicima naglas govoreći Ecce agnus Dei, ecce, qui tollit peccata mundi (Evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta) (Vidi Tablicu 7). Običaj je, ali ne i rubrika, da vjernici odgovaraju ponavljajući tri puta Domine non sum dignus (Gospodine, nisam dostojan). Rubrika taj trostruki odgovor predviđa samo za misnika. Iako je Ecce agnus Dei uveden u obred pričesti tek u 16. stoljeću, riječ je o odgovoru na osjetno stariji uvid Crkve o potrebi još jedne ispovijesti vjere neposredno prije primanja Sakramenta.[35] Riječima svetoga Augustina (Exposition on Psalm 99, 8): “nitko ne blaguje Tijelo, bez da mu se prije klanjao”.Kako bi osigurala što snažnije usjecanje u svijest činjenice da je Gospodin upravo pred nama i da ćemo ga usprkos našoj nedostojnosti primiti i sjediniti se s Njime, Crkva je dopuštala ili čak zapovijedala da navedene molitve budu govorene na narodnome jeziku.[36]
Pričest na TLM-u obično dijeli samo svećenik slavitelj, no rubrike dopuštaju da u slučaju većega broja pričesnika pričest dijele i drugi svećenici.[37] Kod pričesti svakoga od vjernika svećenik naglas moli Corpus D. n. I. C. custodiat animam tuam in vitam aeternam. Amen čineći pritom hostijom znak križa nad pričesnom pliticom, no pazeći da pritom hostija ne prelazi njezin rub.[38] Vjernici pričest primaju na koljenima i isključivo na jezik.[39] Po završetku pričesti vjernikâ slijedi ablucija kaleža i purifikacija ruku. Svaki od prstiju koji je dodirivao Presveto mora biti opran.[40] Dok ministrant nalijeva vino u kalež slavitelj moli Quod ore sumpsimus, Domine, pura mente capiamus: et de munere temporali fiat nobis remedium sempiternum (Gospodine, daj da čistom dušom prihvatimo ono što smo ustima primili, te nam ovaj vremeniti dar postane vječnim lijekom), a tijekom obrednoga pranja prstiju Corpus tuum, Domine, quod sumpsi, et Sanguis, quem potavi, adhaereat visceribus meis: et praesta; ut in me non remaneat scelerum macula, quem pura et sancta refecerunt sacramenta: Qui vivis et regnas in saecula saeculorum. Amen (Tijelo Tvoje, Gospodine, koje primih, i Krv kojom se napojih, neka priraste srcu mojemu; i podaj da u meni ne ostane ljaga zloće pošto su me okrijepila ova čista i sveta otajstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen). Navedene molitve ne smjeraju na praćenje onoga što se upravo zbiva za oltarom, nego u poslušnosti upozorenju svetoga Pavla “Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.” (2 Kor 6, 1-3) imaju svrhu u odražavanju i produbljivanju onoga što se već dogodilo, primanja Kristovih Tijela i Krvi.[41] Doista, za koliko se vremena u životu čovjeka može reći da su milosnija od onoga tik poslije primanja pričesti? I možemo li moliti za išta više od čiste duše bez ljage zloće i srce kojemu je prirastao Gospodin koji se upravo na žrtveniku prinio za nas? I nisu li baš takva duša i baš takvo srce nužni kako bi nezaslužena milost koju smo upravo primili dala ploda i ne bi bila uzaludna? Iako je obraćanje Presvetomu Trojstvu vlastitim riječima neizostavan dio plodnoga duhovnoga života svakoga katolika, svaki puta iznova iznenađuje kako izvrsno molitve tradicionalnoga obreda mise odgovaraju Otajstvu, bilo da ga naviješćuju bilo da pripremaju za njega bilo da ga prate. Stoga nije neobično da su nekada spomenute dvije molitve bile predviđene i kao molitve naroda, a ne samo svećenika.[42]
U pjevanoj misi tijekom pričesti zbor pjeva pričesnu pjesmu koju propisuje misal, a, jednako kao i u tihoj misi, slavitelj ju naglas moli po završetku pričesti vjernikâ, ablucije i purifikacije. Poslije pričesne pjesme slijedi Dominus vobiscum, a zatim se TLM i NO ponovo sastaju pozivom Oremus i popričesnom molitvom koju svećenik moli naglas. Ako prema kalendaru na isti dan pada više slavlja, tradicionalni obred to odražava u umnažanju zbornih, tajnih i popričesnih molitava.[43] Iako su smislenost umnažanja vlastitih promjenjivih dijelova (proprija) i njihova simetričnost u obredu mise tema koja nadilazi opseg ovoga rada, vrijedi primijetiti da svako od slavlja na taj način svojim proprijima formira dnevnu liturgiju i podsjeća na obilno djelovanje Božje milosti kroz prošlost Crkve.[44]
BIBLIOGRAFIJA
- Misali
Mali misal za tradicionalnu latinsku misu, Društvo Benedictus, Zagreb (2020)
Missale Romanum 1962, Editio typica, internetski izvor https://media.musicasacra.com/pdf/missale62.pdf, pristupljeno 2.3.2021.
Rimski misal, Treće hrvatsko izdanje dopunjeno i ponovljeno prema drugom tipskom izdanju, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2018)
- Crkveni dokumenti
Denzinger, H., Hunermann, P. (ur.) – Zbirka sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i čudoređu, Karitativni fond UPT, Đakovo (2002) (u tekstu D)
Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (1986)
General Rubrics of the Roman Missal, internetski izvor http://divinumofficium.com/www/horas/Help/Rubrics/Missal1960%20rubrics.html, pristupljeno 26.1.2021.
Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” u Drugi Vatikanski koncil – Dokumenti, str. 7.-71. (u tekstu SC)
Opća uredba Rimskog misala u Rimski misal
Opća uredba Rimskog misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb (2004)
Ritus servandus in celebratione Missae u Missale Romanum 1962, str. LIV.-LXV. (engleski prijevod na https://aomoi.net/odv/tlm/ritus_servandus_eng.htm, pristupljeno 20.7.2021.)
Zakonik kanonskoga prava (Codex iuris Canonici) proglašen vlašću pape Ivana Pavla II (25.1.1983.), Glas Koncila, Zagreb (1996)
- Pomoćna literatura
Adam, A. – Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar (1993)
- Augustine – Expositions on the Psalms, internetski izvor https://www.newadvent.org/fathers/1801.htm, pristupljeno 19.1.2022.
Bona, J. – Rerum liturgicam, libri duo, Joan. Wilhelmum Fries sem Juniorem (1674), internetski izvor https://books.google.hr/books?id=lwVcAAAAQAAJ&printsec=frontcover&hl=hr&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false, pristupljeno 15.4.2021.
Dobszay, L. – Restoration and Organic Development of the Roman Rite, Continuum, London i New York (2010)
Fortescue, A. – The Mass — A study of the Roman liturgy, Longmans, London (1917)
Fortescue, A. – Ceremonies of the Roman Rite Described, Goretti Publications (2017), internetski izvor http://gorpub.freeshell.org/fortescue_mass_study_liturgy.pdf, pristupljeno 26.1.2021. Knjiga je označena brojevima stranica u duodecimalnom sustavu, a broj stranice koji navodim prenešen je u decimalni sustav.
Jungmann, J. A. SJ – Missarum Sollemnia — The Mass Of The Roman Rite – Its Origins and Development, Vol. 1. & 2., Brunner, F. A., C. SS. R. (prev.), Benziger Brothers, Inc. (1951)
Jungmann, J. A. SJ – The Mass – An Historical, Theological and Pastoral Survey, Fernandes, J. SJ (prev.), Collegeville, Liturgical Press (1976)
Kniewald, D. – Liturgika, Tipografija, Zagreb (1937)
Kunzler, M. – Liturgija Crkve, Žižić, I. (prev.), KS, Zagreb (2020)
Kwasniewski, P. – In Defense of Multiple Orations (2021), internetski izvor https://www.newliturgicalmovement.org/2021/02/in-defense-of-multiple-orations.html#.YUl8UbgzaUk, pristupljeno 19.1.2022.
O’Connell, J. –The Celebration of Mass — A Study of the Rubrics of the Roman Missal, The Bruce Publishing Company, Milwaukee (1940)
Ostrowski, J. – “Confiteor” Before Communion – Should It Be Done? (2016), internetski izvor https://www.ccwatershed.org/2016/07/02/pre-communion-confiteor-should-it-be-done/, pristupljeno 13.4.2021.
Pažin, Z. – Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (10. dio) (2020), internetski izvor https://www.vjeraidjela.com/euharistijsko-slavlje-prema-misalu-iz-1962-i-misalu-iz-2002-10-dio/, pristupljeno 2.3.2021.
BILJEŠKE
[1] Redovni oblik rimskoga obreda mise dalje u tekstu označen je kraticom NO (od Novus Ordo), a izvanredni kraticom TLM (od tradicionalna latinska misa). Ponegdje će radi tečnosti teksta biti upotrebljavani i drugi nazivi poput, primjerice, novi ili reformirni obred za redovni oblik te tradicionalni ili stari obred za izvanredni.
[2] Radi izbjegavanja nezgrapnosti u ovome odlomku navodim samo hrvatski tekst. Za latinski izvornik pogledati tablicu.
[3] Usp., na primjer, duhovnu dinamiku molitvi Munda cor meum i Jube, Domine, benedicere, koje prije naviještanja evanđelja misnik moli u tradicionalnome obredu.
[4] Usp. Jungmann (1951, 2: 344 i d.).
[5] Usp. Jungmann (1951, 2: 345).
[6] Doduše, uključivanje spominjanja Presvete Krvi nije potpuni postkoncilski presedan, već ga se ponegdje moglo susresti i u prošlosti. Usp. Jungmann (1951, 2: 345).
[7] Usp. Jungmann (1951, 2: 350).
[8] Usp. Jungmann (1951, 2: 345, 368).
[9] Bilo je, doduše, neslaganja trebaju li te molitve biti propisane ili ovisiti samo o slobodi pričesnika. Ponegdje je, kao u Monte Cassinu krajem 11. st., postojala praksa posebnih molitvi svakoj od osoba Presvetoga Trojstva, a sv. Franjo Ksaverski je poslije današnje dvije molitve dodavao i treću na nakanu obraćenja pogana. Usp. Jungmann (1951, 2: 348 i bilj. 23 i 25).
[10] Usp. Adam (1993: 172-173), Jungmann (1976: 206-212), Kunzler (2020: 349-350), Pažin (ovdje).
[11] Usp. Kunzler (2020: 349).
[12] Neobičnost Kunzlerova stava možda će se jasnije vidjeti pomislimo li na sljedeću metaforu. Vozimo se s društvom prema Zadru i svi razmišljamo o njemu. Doduše, vozač razmišlja u cesti prema Zadru, suvozač o određenome kafiću na plaži, a putnici na zadnjoj klupi o tradicionalnoj misi na starocrkvenoslavenskom i o ljepoti zadarskoga sutona. Iako je očito da u ovome vozilu vlada izniman sklad usmjerenja duša putnikâ, prema Kunzleru bilo bi nešto problematično u tome što je svaki od putnika mislima usmjeren na drugačiji aspekt grada Zadra.
[13] Za detaljniji prekrasan osvrt na sadržaj ove dvije molitve usp. Jungmann (1951, 2: 349-350).
[14] Usp. Jungmann (1951, 2: 353).
[15] Usp D1747.
[16] Usp. Jungmann (1951, 2: 357).
[17] Usp. Ritus servandus in celebratione Missae X., 4. O opravdanosti postupka usp. O’Connell (1940: 382).
[18] U skladu s Fortescueovom (2017: 59) praksom, riječ ablucija ovdje koristim za obredno čišćenje kaleža, a purifikacija za obredno čišćenje prstiju koji su dodirivali Presveto. Nije rijetkost da se u literaturi obje radnje nazivaju ablucijom.
[19] Usp Jungmann (1951, 2: 294).
[20] Usp. Jungmann (1951, 2: 369, 371).
[21] Usp. Jungmann (1951, 2: 372).
[22] Spominjanje Bogorodice na prvome mjestu poslije Boga imamo zahvaliti sv. Bernardu i cistercitima. Usp Jungmann (1951, 1: 301).
[23] Usp. Kniewald (1937: 229).
[24] Za ogroman popis usp. Bona (1674, 2: 565-570) ili, nešto kraći, Kniewald (1937: 229).
[25] Usp. Jungmann (1951, 1: 301).
[26] Usp. Jungmann (1976: 168).
[27] Intercession of the Church, or more particularly of the priest, was, for the first millenary, the form in which the sacramental power of penance was exercised.
[28] Usp Jungmann (1951, 1: 300, bilj. 16.)
[29] Usp Jungmann (1951, 1: 300) i (1976: 167). Štoviše, Misereatur je bila jedna od molitvi koja je bila toliko proširena i među pukom, da njezin tekst nerijetko uopće nije bio zapisivan. Usp. Jungmann (1951, 1: 304).
[30] Usp Jungmann (1951, 1: 306).
[31] Uostalo, i svećenikov je Confiteor na početku obreda oduvijek promatran kao njegova privatna molitva, a do 12. st. to je isključivo i bio. Usp. Dobszay (2010: 33), Fortescue (1917: 225), Jungmann (1976: 164).
[32] Nije, naime, nužno da se itko osim njega pričešćuje. Usp. učenje i kanone Tridentskoga sabora o misnoj žrtvi u D1738-1759, a posebno D1747.
[33] Usp. Ostrowski (2016) (ovdje).
[34] Za kanonsku regulaciju običaja usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 23-28.
[35] Usp. Jungmann (1951, 2: 373 i d.).
[36] Takav propis čak i u 18. st., dakle osjetno nakon posttridentske obnove liturgije, nalazimo u liturgijskim knjigama Francuske i Njemačke. Usp. Jungmann (1951, 2: 372).
[37] Usp. General Rubrics of the Roman Missal, čl. 502.
[38] Usp. Fortescue (2017: 84).
[39] Usp. isto.
[40] Usp. Fortescue (2017: 85), Kniewald (1937: 284).
[41] Usp. Jungmann (1951, 2: 400).
[42] Usp. Jungmann (1951, 2: 400 i d.). Prekrasan je i običaj koji nalazimo u Monte Cassinu u 12. st. da se poslije pričesti moli evanđeoski hvalospjev Nunc dimittis. Usp. Jungmann (1951, 2: 404).
[43] Od 1955. g. dozvoljene su najviše dvije komemoracije, odnosno ukupno tri molitve.
[44] Za detaljniju obranu smislenosti umnažanja proprija vidi Kwasniewski (ovdje).