Ne spašavaj Čehe ako se nisi spreman brinuti za njih!

Prije nekoliko mjeseci hrvatskom su javnosti odjekivale žestoke rasprave o pobačaju povodom tzv. slučaja Čavajda. Tom je prilikom naš Luka objavio tekst kojim je upozorio na problem kontrole narativa o pobačaju. Ukratko, on je argumentirao da pobornici pobačaja guraju narativ kojemu je svrha dehumanizacija kako nerođenih tako i branitelja života, upozoravajući ljude (a pogotovo kršćane) da ne nasjednu na taj narativ jer će u protivnome postati korisni idioti.

Ipak, u središtu ovoga teksta nije taj slučaj, već prigovor jedne komentatorice. Ona piše:

Vezano za konkretan slučaj, kad su roditelji njegovatelji prosvjedovali za svoja prava, nitko iz Hoda za život nije prosvjedovao s njima. Da je takvim i sličnim antiabortivnim udrugama doista stalo do kvalitete života ozbiljno bolesne djece, pozvali bi sve svoje članove da se u što većem broju odazovu na takve i slične prosvjede. Dok to ne čine, ne mogu ih shvatiti ozbiljno. Pozivaju na suosjećanje i ljubav prema takvoj djeci, potiču njihovo rađanje, a kad treba poduzeti aktivne mjere u tom pogledu, nema ih za vidjeti ni za čuti.

Ne spašavaj Čehe ako se nisi spreman brinuti za njih!

Već i kratka refleksija nad ovim komentarom lako osvjetljuje da ima nešto problematično u njemu. Ideja vodilja argumenta otprilike je sljedeća: nisu li se protivnici pobačaja spremni brinuti za tu neubijenu djecu, ne bi se trebali niti boriti za njihovo neubijanje. Ne djeluje li vam ova tvrdnja već na prvu kao duboko problematična, razmislite o nekoliko analognih: nisu li se liječnici hitne službe spremni brinuti za reaniminirane osobe, ne bi ih trebali niti reanimirati; nisu li se spasioci na plaži spremni brinuti za ljude koje spašavaju, ne bi ih trebali niti izvlačiti iz vode; nisu li se pripadnici gorske službe spašavanja spremni brinuti za Čeha koji se u japankama penje na Velebit, trebali bi ga tamo i ostaviti. Ne moramo stati na spašavanju ljudskih života. Nije li vegan spreman makar uložiti trud kako bi otkupio koju farmu goveda, ne bi se trebao niti boriti protiv bifteka; nemaju li zagovornici udomljavanja pasa barem dva psa po kvadratnom metru stana, trebali bi napustiti svoj aktivizam; nisu li borci protiv ugljičnoga otiska svoj već sveli na nulu, ne bi se trebali zalagati ni za mjere koje bi ga smanjile za 20%. Nadalje, ne će li mi automehaničar napraviti generalku, ne bi mi trebao niti promijeniti ulje; ne će li mi ličioci oličiti cijeli stan, ne bi trebali niti samo jednu sobu; ne će li nastavnik hrvatskoga jezika naučiti djecu baš svakoj jezičnoj finesi, ne bi ih trebao niti učiti o razlici između imenica i glagola. Štoviše, mogli bismo reći i da ličioci koji se nisu spremni do kraja svoga radnog vijeka brinuti da mi stan bude oličen ne bi trebali niti prihvatiti posao ličenja moga stana, a slično će vrijediti i za mehaničara ili nastavnika. Uostalom, zašto da sada uči djecu razlici između određenoga i neodređenoga vida pridjeva ako nije spreman poučiti ih i finesama upotrebe zareza, jednom kada im te finese zatrebaju. Jasno, navedeni primjeri djeluju posve apsurdno. Ipak, svi dijele istu strukturu: nisi li spreman učiniti maksimalno dobro, nemoj činiti ni ono manje.

Savršenstvo ili smrt

Već na prvi pogled vidljive su barem dvije sporne stvari u maksimi nisi li spreman učiniti maksimalno dobro, nemoj činiti ni ono manje. Prva jest ta što se čini da u mnogim slučajevima, ili čak i svima, nije moguće odrediti maksimalno dobro koje bi trebalo u potpunosti opravdati naše početno djelovanje. Vratimo se na primjer pobačaja. Neka se protivnik ubijanja djece doista i pobrine za spašeno dijete, udomi ga i odgoji u ljubavi. Ipak, uvijek će mu se moći prigovoriti da je mogao još više se potruditi, više se žrtvovati za njega, dati mu više. A nije li se barem potrudio učiniti maksimalno dobro, nije trebao učiniti ni ono manje. Odnosno, nije li savršen udomitelj, nije mu trebao niti spašavati život.

Uzmimo za sljedeći primjer komentatoricu s početka teksta. Nije li svoj prigovor dovela do logičke savršenosti, maksimalne retoričke uvjerljivosti, izvela iz njega (baš sve?) logičke posljedice… nije ga trebala niti navoditi. Čak i da je sve to učinila, opet bismo joj, na primjer, mogli prigovoriti da nije ponudila i vrhunsko utemeljenje etike koje ima odgovore na sve relevantne prigovore. Neka joj i to uspije, hladno bismo mogli reći da joj to ništa ne vrijedi jer nije riješila neke fundamentalne logičke probleme, poput neodlučivosti. U oba je navedena slučaja jasno vidljivo da nema nekoga maksimalnog dobra do kojega bismo mogli doći, a koje bi onda u potpunosti opravdalo naš početni postupak. Ličioci uvijek mogu bolje ličiti, mehaničari popravljati, liječnici liječiti, nastavnici poučavati, komentatorice komentirati. Uzmemo li da je maksimalno dobro minimum, njihovo djelovanje postaje nemoguće za opravdati.

Paraliza djelovanja

Druga je sporna stvar ta što ovakav stav paralizira naše djelovanje, čak i kada bi bilo moguće ostvariti maksimalno dobro. Nisam li spreman ljudima oko sebe pružiti maksimalnu količinu ljubavi, ne bih trebao ni ovu koju im pružam. Ne krasi li me maksimalna krepost, ne bih uopće trebao kreposno djelovati. No zašto stati na moralnome djelovanju? Uostalom, i vanmoralne radnje mogu biti uspješnije odrađene. Mogao sam bolje naložiti vatru, skuhati bolju kavu, popušiti manje cigareta, nježnije stiskati tipke tipkovnice, jače odmaknuti zavjesu kako bih imao više svjetla. Pokušam li dosljedno primijeniti sporni kriterij, naći ću se u situaciji da se doslovno ne smijem pomaknuti jer ni to vjerojatno ne ću učiniti maksimalno dobro. Zapravo, kad bolje razmislim, nisam čak ni siguran dišem li maksimalno dobro. Očito, ideja da je za djelovanje potrebno makar pokušati ostvariti maksimalno dobro jednostavno je neprovediva čak i kada bi takvoga maksimalnog dobra bilo.

Spašavanje života kao zaokružena radnja

Sad, zagovornik spornoga kriterija mogao bi oslabiti svoju tvrdnju i reći da ono što je kod boraca protiv ubijanja djece sporno nije to što nisu spremni dati svoj maksimum u brizi oko spašene djece, već to što ne zadovoljavaju neki niži kriterij. Ideja je, nagađam, da bi ljudi koji se bore protiv pobačaja bili slični ličiocima koji ostavljaju pola sobe neoličenom, mehaničarima koji promijene samo polovicu ulja ili nešto slično. Na primjeru spasitelja i liječnika lako je vidjeti da nije moguće povući analogiju između ovih slučajeva i borbe protiv pobačaja. Ako bi komentatorica s početka bila u pravu, boriti se protiv pobačaja bilo bi jednako spašavanju u kojem se osobu koja se utapa dovuče do mjesta na kojem je voda duboka 5 metara i onda ga se ostavlja da sam pliva dalje ili spuštanju dehidriranoga Čeha u japankama do nadmorske visine od 1000 metara i ostavljanju da se dalje sam snađe. No analogon ovih slučajeva bila bi borba da se pobačaj vremenski odgodi, a ne ta da ga se ukine. Razlika u odnosu na ličioce koji ostavljaju pola sobe neoličenom jest ta što oni nisu učinili ono što je dovoljno kako bi izvršili ono što su započeli, radnju koja ima svoj prirodan završetak. No spašavanje nečijega života barem tipično jest radnja koja je u sebi zaokružena, koja ima svoj cilj do kojega je moguće doći. Uspješno odgovaranje od pobačaja u svakome je konkretnom slučaju uspjeh, ostvarenje cilja te radnje, bez obzira na to što će se kasnije zbivati.

Dobro treba činiti čak i kada je nepotpuno

Netko bi kao protuprimjer tvrdnji da je spašavanje života zaokružen čin i već samo po sebi uspjeh mogao navesti situaciju u kojoj se nečiji život nalazi u dvostrukoj ugrozi, na primjer slučaj osobe koja se i utapa i proživljava teško krvarenje. Borba protiv pobačaja bila bi, nagađam, tada analogna spasiocu koji doduše izvuče osobu iz vode, no ne pruži joj primjerenu pomoć glede njezina krvarenja. Ako bi spasioc doista posjedovao znanja, vještinu i opremu uz pomoć kojih bi mogao sanirati spomenuto krvarenje, a to ne bi učinio, mogli bismo možda biti u napasti reći da ju nije niti trebao spašavati. Ipak, bili bismo u krivu jer je samim spašavanjem iz vode spasioc dao priliku ozlijeđenomu da doista i preživi – tko zna što se može dogoditi jednom kada je prva ugroza izbjegnuta. Analogno, čak i u situaciji kada je izgledno da će se nerođeno dijete čije smo ubojstvo spriječili naći u nekoj drugoj ugrozi, barem smo mu pružili šansu – ako ga aborter ubije, dijete nužnošću ne će imati šansu preživjeti niti bilo što drugo. Vrijedi li to za slučaj smrtne ugroze koja slijedi nakon spašavanja nečijega života, utoliko će više vrijediti i kada je ono što slijedi spašavanje manje opasno. Stoga visoka vjerojatnost odrastanja u teškim duhovnim ili materijalnim okolnostima ne može biti navedena kao opravdanje dopuštanja ubojstva toga nerođenog djeteta jednako kao što niti izgovor da će pacijent imati smanjenu kvalitetu života ne može opravdati branjenje amputacije ruke s neizlječivom sepsom.

Protivnici pobačaja ne čine dovoljno! Ili ipak čine?

Vratimo se na tvrdnju da ono što je sporno kod boraca protiv pobačaja nije to što ne ostvaruju ili barem ne pokušavaju ostvariti maksimalno dobro za spašeno dijete, već to što ne zadovoljavaju neki niži kriterij da bismo njihovo djelovanje mogli navati dobrim. Prigovor bi tada glasio: Oni ne čine dovoljno. Protivnici ubijanja nerođene djece bi, stoga, bili slični već spomenutomu spasitelju koji doduše osobu izvlači iz vode, no iako i zna i može zaustaviti njezino krvarenje, to ipak ne čini. Ovdje vrijedi primijetiti dvije stvari.

Prvo, iako bismo s pravom u slučaju spasitelja negodovali na njegovo nepružanje pomoći spašeniku koji krvari, to ne bismo činili zato što ga je spasio iz vode, već zato što ga ne pokušava spasiti od sljedeće ugroze. No ako se spasitelju koji i zna i može zaustaviti spašenikovo krvarenje, a to ne učini, može s pravom reći da nije ispunio svoju dužnost, isto će vrijediti i za sam čin izvlačenja iz vode. Uostalom, kako je moguće nekomu istovremeno prigovoriti i to što nije pomogao oko kasnije ugroze i držati kako je prihvatljivo ne pomoći oko ugroze koja joj prethodi i čije je uspješno razrješenje nužan uvjet razrješavanja one koja slijedi? Analogno, ako držite da bi se borci protiv pobačaja više trebali brinuti za spašenu djecu, vi zapravo afirmirate potrebu da ih se spašava. Da upotrijebimo malo drugačiju sliku, smatrate li da dijete treba znati razliku između aorista i imperfekta, nužnošću smatrate i da dijete treba znati razlikovati glagolska vremena. Poopćeno, smatrate li da netko ima pravo na neko dobro, nužnošću smatrate i da ima pravo i na dobro o kojem ovo prvo dobro ovisi. Stoga prigovarač s početka teksta umjesto da ospori borbu protiv pobačaja, zapravo potvrđuje njezinu vrijednost. Štoviše, pošto je nečiji život nužan uvjet za ostvarivanje dobara koje prigovarač smatra da bi ih svatko trebao imati, on i ne htijući afirmira i hitnost borbe za život te djece.

Drugo, čini se da je prigovaračeva pozicija ta da se ne radi o tome da tek neki od boraca protiv pobačaja ne čine dovoljno, već da ima nešto načelno, ili barem tipično nepotpuno u toj borbi. Ako je slika spašenika koji ima teško krvarenje i spasitelja koji ima i znanje i sredstva za zaustaviti to krvarenje uspješna analogija, tada bi vrijedilo da borci protiv pobačaja barem tipično imaju i znanja i sredstva za poboljšati kvalitetu života spašene djece. Ipak, očito je da to nije slučaj. Borba protiv pobačaja vodi se na mnogim razinama koje traže razmjerno specifična znanja, no ne uključuju nužnošću i sposobnost za cjelovitu brigu o spašenoj osobi. Moguće je istovremeno biti i vrhunski pravnik i ispodprosječan odgojitelj, vrstan filozof u materijalnoj neimaštini, ginekolog koji je zbog nedostatka liječnikâ po cijele dane u svojoj ordinaciji ili političar koji se uz borbu protiv pobačaja bavi i zaštitom građanskih prava. Bismo li trebali sve njih već načelno isključiti iz borbe protiv pobačaja jer nemaju bilo znanja bilo materijalne mogućnosti bilo vremena posvetiti se cjeloživotnoj brizi oko spašenoga djeteta? Većina roditelja nema visoku razinu znanja iz matematike, bismo li im trebali braniti da pokažu djetetu Pitagorin poučak? Ili, da se vratimo na analogiju sa spasiteljem, bismo li trebali zabraniti spašavanje ako spasioc nema i opremu i znanje i mogućnost rješavanja sljedećih ugroza za spašenikov život? Očito je da je odgovor u sva tri slučaja slučaja Ne. Moguće je imati znanja, sposobnosti i mogućnosti učiniti neko dobro, ovdje spasiti nečiji život, a biti neznalica, nesposoban ili nemoćan učiniti neko sljedeće dobro, ovdje pobrinuti se za duhovne i materijalne uvjete osobe čiji smo život spasili. Štoviše, ne samo da je moguće, nego je baš to tipično i slučaj.

Zaključak

Vidjeli smo da je maksima nisi li spreman učiniti maksimalno dobro, nemoj činiti ni ono manje duboko problematična. Često, ili možda čak i nikada, nije tako da postoji neko maksimalno dobro koje bi zadovoljavalo uvjet i opravdalo naše postupanje. Ako bismo zadržali ovu maksimu, morali bismo prihvatiti da naša djelovanja često ili nikada nisu u tome smislu opravdana. No čak i kada bi barem načelno bilo moguće ostvariti maksimalno dobro koje je uvjet opravdanosti našega djelovanja, vidljivo je da je ta maksima u praktičnome smislu neprovediva i vodi u potpunu paralizu djelovanja. Nadalje, smatra li komentatorica da je borba protiv pobačaja neopravdana jer se zaustavlja na spašavanju života i ne nastavlja brigu o spašeniku, lako je pokazati da je spašavanje života zaokružena radnja koja ima svoj prirodan cilj i završetak. Briga o rođenome djetetu hvalevrijedna je radnja, ali ne i uvjet spašavanja života toga djeteta. Stvar je, zapravo, upravo obrnuta. Osoba čiji život borci protiv pobačaja nisu uspjeli spasiti nužnošću ne će moći primiti nijedno od dobara za koje komentatorica smatra da bi ih svi trebali imati. Posljednje, teško je vidjeti zašto bi nas ograničenost naših kompetencija i praktičnih mogućnost trebale ograničavati u činjenju onoga dobra koje znamo i možemo učiniti.

Za kraj, dobro je pomoći baki nositi cekere od dućana do doma, iako joj nećete i skuhati ručak. Dobro je pokazati djetetu kako se računa površina kruga, iako ne znate prvih milijun znamenki od π. Dobro je usisati stan, iako nećete oprati i prozore. Jednako, dobro je nekomu spasiti život, čak i ako mu ne možete baš ništa drugo dobro učiniti.