Slučaj Čavajda: tko kontrolira narativ o pobačaju?

Slučaj Čavajda ponovno je pokrenuo raspravu o pobačaju.
Slučaj Čavajda ponovno je pokrenuo raspravu o pobačaju.

Posljednjih se dana u Hrvatskoj vode žestoke rasprave po pitanju pobačaja. Čitavu je stvar u žižu zbivanja vratio slučaj Čavajda. Naime, nerođenomu je djetetu Mirele Čavajda u 25. tjednu trudnoće dijagnosticiran tumor na mozgu. Kao što piše u objavi Ivane Paradžiković: „Posljednja četiri tjedna toliko je uznapredovao da su bebine šanse da preživi… nikakve. Ako kojim slučajem preživi, bit će s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama.”

Mirela Čavajda tražila je pobačaj, ali su je u zagrebačkim bolnicama odbili. Odlučila je tako pobaciti nerođeno dijete u Sloveniji (na savjet liječnice iz bolnice Sveti Duh), a potom je izjavila da se odlučila na javni istup „za žene i svu našu djecu”. (Cinik u meni pita se: „Koju djecu? Djecu koja su ubijena iz lažne sućuti jer, eto, čak i ako bi preživjela, ne bi to bio normalan život? Djecu koja su pobačena jer ne odgovaraju nečijemu poimanju normalnoga života? Ili pak misli da se bori za djecu koja će nekim čudom ipak preživjeti trudnoću, pa onda sama odlučivati o ubijanju vlastitoga potomstva?”)

Klerofašistički fanatici žele katoličku džamahiriju?

Reakcije pobornika pobačaja na slučaj Čavajda nije trebalo dugo čekati. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavio je tako da mu je

„neprihvatljivo kada govorimo o prekidima trudnoće zakonski dozvoljenima, do 10. tjedna bez medicinskih indikacija, u gradskoj bolnici Sv. Duh svi liječnici i sve medicinske sestre na ginekologiji imaju priziv savjesti. To mi je neprihvatljivo, da se u gradskoj bolnici takva stvar dogodila.”

Grad Zagreb odlučio je slijediti svoga ljubljenog vođu i na službenoj Facebook stranici ističe da slučaj Čavajda „predstavlja primjer diskriminacije žena u pogledu ostvarivanja njihovih Ustavom zajamčenih prava na slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu, no također i na zdravstvenu skrb”. (NB: O tome je li pobačaj ustavan ili ne pisao je naš Rochejaquelein.) Nadalje, u istoj objavi stoji da „[u]skrata medicinske skrbi koju je doživjela pacijentica Mirela Čavajda od strane četiri klinike u Zagrebu predstavlja ozbiljno kršenje ljudskih prava, ženskih reproduktivnih prava i prava pacijenata te takvim pacijenticama ozbiljno ugrožava i fizičko i psihičko zdravlje”. Osim što pobačaj žele prikazati u svjetlu borbe za ljudska prava, službenici Grada Zagreba raspravu o pobačaju implicitno postavljaju u kontekst nasilja nad ženama.

No nisu se samo Tomašević i Grad Zagreb oglasili o slučaju Čavajda. Za razliku od Grada Zagreba, Fred Matić eksplicitno na svome Twitter-profilu spomenuto pitanje postavlja u kontekst nasilja nad ženama: „U situaciji u kojoj se ponovno pokazuje da žene u Hrvatskoj ne mogu dobiti zdravstvenu skrb koja im zakonski pripada, podsjećam da je uskrata medicinske skrbi oblik rodno uvjetovanog nasilja”. Predsjednik Zoran Milanović ističe pak da država i vlasnik bolnice moraju osigurati dostupnost pobačaja, a predsjednik SDP-a Peđa Grbin izvijestio je u petak da su oporbene stranke prikupile potpise kako bi se već idući tjedan u Saboru raspravljalo o novome Zakonu o medicinskome postupku prekida trudnoće što je Ustavni sud naložio još 2017. godine, ali se Vlada o tome nije ni očitovala.

Javili su se i „teolozi” poput Lane Bobić i Marka Vučetića kako bi komentirali slučaj Čavajda. I dok Lana Bobić u klasičnoj maniri natražnoga feminističkog novogovora ističe da je uskrata pobačaja pitanje „reproduktivne pravde” i da nedostupnost pobačaja znači kako su žene „zakinute za dostojanstvenu medicinsku skrb”, stavljajući čitavu stvar poput Freda Matića u kontekst nasilja nad ženama, Marko Vučetić svojom objavom na Facebooku pokazuje da ne razumije (ili ne može razumjeti) kako pitanje pobačaja nije „vjersko pitanje”, već pitanje naravnoga moralnog zakona. Drugim riječima, u etičkome vrjednovanju pobačaja nije potrebno nikakvo pozivanje na bilo koju religijsku tradiciju, nego se, kao što sam argumentirao u nizu Pobačaj: pravo ili ubojstvo? (vidi također ovdje i ovdje), na temelju znanstvenih činjenica i filozofijskih argumenata može pokazati da je pobačaj hotimično usmrćivanje nevine osobe. No primjer Vučetića pokazuje da i dalje treba promicati lažni narativ da je pitanje pobačaja vjersko pitanje, a ne pitanje zaštite temeljnoga ljudskog prava najkrhkijih pripadnika ljudske vrste, odnosno prava nerođenih na život.

Dalo bi se tu navesti još brojne druge više i manje poznate likove koji su reagirali na slučaj Čavajda kako bi izrazili svoju podršku i podijelili svoje misli o bešćutnim i nemilosrdnim klerofašističkim fanaticima koji žele kontrolirati žene i njihova tijela. Prema pobornicima ubijanja nevine djece, pripadnici ultrakonzervativne gmizajuće revolucije Hrvatsku žele pretvoriti u katoličku džamahiriju te tako konačno ostvariti scenarij iz Sluškinjine priče. I nemali je broj ljudi u Hrvatskoj prihvatio taj narativ.

Kontrola narativa o pobačaju

Vidimo tako da je u čitavoj raspravi o pobačaju riječ o kontroli narativa. Budući da pobornici ubijanja nerođene djece kontroliraju narativ, pobačaj, riječima grofdarkule, mogu definirati „kao medicinski zahvat, dio ženskog reproduktivnog zdravlja i ljudsko pravo”. Nadalje, na temelju te kontrole mogu tvrditi da je uskraćivanje pobačaja „rodno uvjetovano nasilje”, što god ta kombinacija riječi značila. Mogu također koristiti floskule poput „moje tijelo, moj izbor” ili „poštovanje ženskoga prava na izbor je svetinja” (to je svojevremeno izjavio Bruno Šimleša), premda je riječ o idiotskome blebetanju koje je, kao što je argumentirao Fred Delacroix, potpuno prazno i nema apsolutno nikakve veze u kontekstu rasprave o pobačaju. Konačno, zahvaljujući toj kontroli narativa o pobačaju, mogu se predstaviti kao oni kojima je istinski stalo do sudbina ljudi, monopolizirajući tako humanost i suosjećajnost. (Inače, jeste li primijetili da je čitavo pitanje o poremećajima i/ili bolestima nerođenih onoliko važno koliko pomaže liberalizaciji pobačaja kao takvoga i da se u čitavoj stvari radi o lažnoj sućuti koju se koristi radi ostvarivanja političkih ciljeva? To pokazuju i izjave ranije spomenutih političara i aktivista.)

Međutim, kao branitelji života ne smijemo pristati na narativ i rječnik pobornika ubijanja nevine djece. Naime, pristati na taj narativ, kao što to čine neki političari, znači u startu izgubiti. Zašto? Zato što su pobornici ubijanja nerođene djece tako postavili pravila igre da ih ne možemo pobijediti koristeći ta ista pravila. Radije, pobačaj trebamo nazvati onim što jest – ozakonjenim naručenim ubojstvom. Nadalje, pristati na narativ pobornika pobačaja znači pristati na dehumanizaciju kako nerođenih tako i branitelja života. Trebamo prokazati sve pokušaje da se zakon o pobačaju liberalizira i boriti se protiv takvih nastojanja. Trebamo prepoznati da pobornici ubijanja nevine djece koriste srceparajuće tragedije kao oružje kako bi pobačaj u konačnici učinili dostupnim, besplatnim i sigurnim. Štoviše, ne samo da ne smijemo popustiti ni centimetra nego i trebamo krenuti u ofenzivu: trebamo preuzeti kontrolu nad narativom o pobačaju i aktivno raditi na tome da se zlo i pošast pobačaja napokon zakonski zabrani. Borimo se za prava nerođenih do kraja!

Luka Ilić

2 komentara Dodajte vaš
  1. Ako vas takva borba ispunjava, samo dajte. No mislim da inicijative za zabranu abortusa nemaju većinsku podršku u Hrvatskoj, pa nisam sigurna u budućnost takve borbe.
    Vezano za konkretan slučaj, kad su roditelji njegovatelji prosvjedovali za svoja prava, nitko iz Hoda za život nije prosvjedovao s njima. Da je takvim i sličnim antiabortivnim udrugama doista stalo do kvalitete života ozbiljno bolesne djece, pozvali bi sve svoje članove da se u što većem broju odazovu na takve i slične prosvjede. Dok to ne čine, ne mogu ih shvatiti ozbiljno. Pozivaju na suosjećanje i ljubav prema takvoj djeci, potiču njihovo rađanje, a kad treba poduzeti aktivne mjere u tom pogledu, nema ih za vidjeti ni za čuti.
    Možda bi nešto malo i kokodaknuli da slučajno imamo lijevo-liberalnu vlast. Ovako s desnom vladom, od takvih i sličnih udrugica nikad ne čujemo ni pisak.

  2. Vezano za tekst o ustavnosti pobačaja, vidim da je napisan prije 2017. kad je presuđeno da je pravo na abortus u sukladnosti s Ustavom, dakle pobačaj nije protuustavan. Ne znam koje su kvalifikacije dotičnog autora, pošto je pod pseudonimom. Međutim, ukoliko nije riječ o pravnom stručnjaku, onda nije ni kvalificiran osporavati navedenu presudu i procjenjivati ustavnost te odluke. Vidim da je ponuđen i link na neku pravnu analizu stranke Hrast, no taj link nije funkcionalan.

Odgovori