Je li moguće promišljati o Bogu s distance i hladno, a da pritom ni pozitivan ni negativan odgovor na pitanje o Božjoj opstojnosti uopće ne utječe na naš život? U svome nam remek-djelu Ispovijesti sveti Augustin (354–430) svjedoči da je nemoguće promišljati o Bogu kao da nas se to ne tiče, jer pitanje o Božjoj opstojnosti nije samo jedno od pitanja, nego najvažnije pitanje koje si čovjek može postaviti. Tȁ o odgovoru na to pitanje ovisi ni manje ni više nego čitava ljudska egzistencija i već nam početak Ispovijesti svjedoči u prilog toj egzistencijalnoj težini pitanja o Božjoj opstojnosti. Biskup Hipona svoje Ispovijesti započinje molitvom:
„Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma (Ps 145,3); velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere (Ps 147,5).
I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvog stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš (Jak 4,6; 1 Pt 5,5).
Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja.
Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“ (Conf. I.1.1.).
U Ispovijestima nam sveti Augustin predstavlja čovjeka koji čezne i traga za veličanstvenim i hvale dostojnim Bogom. Taj čovjek, to sićušno, krhko, grješno i smrtno stvorenje, svoj cilj i smiraj može pronaći jedino u Bogu koji ga je stvorio za sebe.
No ovdje se zajedno s Augustinom možemo pitati: trebamo li Boga prije zazivati ili hvaliti jer kako zazivati nešto za što ne znamo? Opasnost je tu, kako sâm sveti Augustin ističe, zazvati nešto drugo u neznanju. Ili ga trebamo prije poznavati nego zazivati? Ako je tomu tako, kako zazvati Onoga u koga još ne vjerujemo? Sveti Augustin želi naglasiti kako je za razvoj vjere potreban netko tko će nam tu vjeru predati. On će i ponuditi odgovor na gore navedena pitanja: „Daj da te tražim, Gospodine, zazivajući te, i da te zazivam vjerujući u te: propovijedali su nam, naime, o tebi. Zaziva te, Gospodine, vjera moja koju si mi dao, koju si mi udahnuo po čovještvu Sina svoga, po službi propovjednika svoga“ (Conf. I.1.1.). K tomu, Augustinova molitva „daj da te tražim, Gospodine, zazivajući te, i da te zazivam vjerujući u te“ svjedoči kako je čovjek, onda i kada takoreći pronađe Boga, pozvan čitavoga svog života pronalaziti kamenčiće koji nedostaju u mozaiku.
Sveti Augustin u svome razmišljanju neizravno upozorava na opasnost da nešto drugo zauzme mjesto Boga. Ne radi se samo o prijetnji da čovjek time promaši konačnu svrhu svoga postojanja – upoznati Boga, ljubiti ga i po završetku zemaljskoga puta uživati vječno i savršeno blaženstvo – nego i o žalosti što se već ovdje na zemlji uzalud troši vrijeme jer nije ranije upoznao i uzljubio Boga. Kao što će sveti Augustin kasnije zapisati:
„Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim” (Conf. X.27.38.).
Sveti Augustin pokazuje nam u Ispovijestima da je pitanje o Bogu ujedno i pitanje o čovjeku. Drugim riječima, sâm je čovjek jedno veliko pitanje koje svoj odgovor, u konačnici, pronalazi u Bogu. Istodobno, Augustin nam objašnjava da čovjek u svojoj ograničenosti nikada ne može doći do potpunoga odgovora ne samo o stvorenju već i o samome sebi. Time ne želim reći kako sveti Augustin zastupa skepticizam i/ili agnosticizam, nego da je on itekako svjestan ograničenosti ljudske spoznaje. Augustin postavlja pitanje za pitanjem i znakovito je da kada dođe do odgovora na pitanje, otvaraju se nova pitanja. No ako ograničenost spoznaje vrijedi za bića ovoga svijeta i samoga čovjeka, tim više vrijedi za Boga. Naime, Bog je
„[s]vevišnji, predobri, premoćni, svemogući; najmilosrdniji i najpravedniji; najskriveniji i najočitiji; najljepši i najjači! Ti si stalan i nedokučiv; nepromjenljiv, a sve mijenjaš; nikad nov, nikad star, a sve obnavljaš i u starost dovodiš oholice da i ne opaze (Job 9,5); uvijek djeluješ i uvijek miruješ; skupljaš, a ništa ne trebaš; nosiš, ispunjaš i zaštićuješ; stvaraš, uzdržavaš i usavršuješ; tražiš, premda ti ništa ne nedostaje. Ljubiš, ali se ne raspaljuješ; revnuješ, ali si bez straha; kaješ se, ali te ne boli; srdiš se, ali ostaješ miran; mijenjaš svoja djela, ali ne mijenjaš svoje odluke; uzimaš što nađeš, a nikada nisi izgubio; nikada nisi oskudan, a veseliš se dobitku; nikada nisi lakom, a tražiš kamate. Dajemo ti, da bi nam bio dužnik, a tko ima išta što nije tvoje? Vraćaš dugove, a nikome nisi dužan; otpuštaš dugove, a ništa ne gubiš“ (Conf. I.4.4.).
U ovome meditativnom izlaganju uočavamo napetost među različitim Božjim atributima. Premda su pobornici klasičnoga teizma kroz povijest izložili dobra, pa i izvrsna rješenja tih navodnih protuslovlja, u konačnici ta napetost ostaje i koliko god raslo čovjekovo spoznanje i razumijevanje Boga, nikada neće uspjeti iscrpiti Boga, odrediti mu granice i obuhvatiti ga. Ne iznenađuje stoga Augustinovo apofatičko poimanje Boga kao „Neshvatljivoga“ s čim je povezana i poznata rečenica koja izražava njegovu temeljnu misao: „Si comprehendis, non est Deus – Ako shvaćaš, nije Bog“.
Stoga se čovjek ne smije zadovoljiti mišlju da je pronašao Boga, da ga je razumski obuhvatio i iscrpio, jer bi time zapravo posvjedočio koliko je još daleko od Njega. Svodeći Boga na vlastite predodžbe, pokušavao bi ukrotiti Neukrotivoga. Što god čovjek rekao o Bogu, mora biti svjestan da, riječima IV. lateranskog sabora – s kojima bi se sveti Augustin zasigurno složio – „ne može se opaziti neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja, a da se među njima ne opazi još veća različitost“. Umjesto toga, čovjek je pozvan čitavim svojim bićem i kroz čitav svoj život u istini tražiti Onoga koji ga sâm potiče na tu potragu, Onoga koji ga je stvorio za sebe, Onoga koji jedini može dati mir njegovu nemirnom srcu.
Taj čovjek koji čezne i traga za Bogom uz radost osjeća i žalost. Radost ga prožima jer otkrio je Onoga koji ga jedini može ispuniti, koji jedini može dati smiraj njegovu nemirnom srcu, ali s druge strane tu je i svijest o vlastitoj prošloj i sadašnjoj grješnosti i manjkavosti. Otkrivamo tako da je za Augustina čovjekova egzistencija paradoksalna – čovjek je veličanstvena ruševina.
Veličanstven je čovjek jer ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku da bi upoznao i uzljubio Boga, da bi postao zajedničarom božanske naravi, dionikom božanskoga života. No čovjek je ujedno i ruševina jer se odmetnuo od svoga Stvoritelja te krenuo putem grijeha i smrti. Međutim, sveti Augustin ne očajava pred činjenicom svoje grješnosti i krivice, nego njeguje nadu kako je Bog njegov spasitelj te da će ga On sâm očistiti od njegovih grijeha, obnoviti ruševinu i sjajem uresiti veličanstveni Božji hram.
Prema tome, čovjek nije ostavljen da bude pitanje bez odgovora, lutalac bez cilja, nego otkriva, s jedne strane, da je Trojedini Bog – „za kojega biti i živjeti nisu dvije različite stvari, jer je vrhovni bitak i vrhovni život jedno te isto“ (Conf. I.6.10.) – vrelo iz kojega čovjek prima bitak i život, a s druge strane taj je isti Bog cilj kojemu čovjek teži, smiraj za kojim čezne, blaženstvo za kojim izgara.
Sveti nam Augustin tako već u prvih šest glava svojih Ispovijesti predstavlja svu egzistencijalnu težinu pitanja o Bogu. Kao što sam naznačio na početku, čovjeku je nemoguće biti nezainteresiran i ravnodušan promatrač kada razmišlja o pitanju Postoji li Bog?, tȁ o tome pitanju ovisi ni manje ni više negoli njegova cjelokupna egzistencija, kako ona ovdje na Zemlji tako i ona u vječnosti.
Luka Ilić
[Corrigenda, 12. svibnja 2025.]
Tekst sam proširio i stilski dotjerao.