Nedavno se pojavila vijest o zgroženim vjernicima kojima je svećenik u blagoslovu podijelio naljepnice koje su sadržavale sliku iznad. Naravno, svakom tko nije um pokvario studijem umjetnosti jasno je da se radi o vrlo ružnoj slici. Ljudi izgledaju sablasno, boje su kao iz horor filma, životinje izgledaju kao zlodusi i sl.
Ipak, čak i u ovoj eklatantnoj ružnoći koju je dovoljno ostenzivno definirati, pojavilo se hvalitelja carevog ruha. Tako je npr. fra Ante Babić, „dobar poznavatelj crkvene umjetnosti“, izjavio:
„Centralni i najvažniji lik naljepnice, što je i razumljivo, predstavlja djetešce Isusa položeno na slamicu zlatno-žute boje. Ta boja najbolje potvrđuje da je on ono nebesko svjetlo koje se rodilo u svetoj božićnoj noći. Drugi likovi su svi u tamnim bojama, ali svi su usmjereni, u klanjajućem stavu, prema tom čudesnom svjetlu koje zrači iz božanskog djeteta.
Uz dijete Isusa u sredini naljepnice dominira izuzetno mlad, elegantan ženski lik. Taj lik predstavlja Isusovu majku. Umjetnik je ovdje prikazuje jako mladom, skladnom i ljupkom, koja daje naslutiti da je njen sklad i ljupkost odsjaj njene nutarnje čistoće. Upada u oči lijepo počešljana kosa, podsjeća na djevojku iz našega naroda, koja se spremila za neko slavlje. Možda je umjetnik pred sobom imao upravo jedan takav prikladan lik, neke njemu poznate djevojke, da mu posluži kao predložak i da nam svima poruči kako je djevojački sklad, ljepota, pogotovo ako vanjštinu prati ljepota i sklad duše i srca, nešto na čemu se zaustavlja i Božje oko. A povijest Crkve nam pokazuje da su svi oni na kojima se zaustavljalo Božje oko Crkvi i svijetu donosili mnogo svjetla, ljepote i radosti. A to je događaj Božića izvan božićnog vremena. Upravo s tom nakanom blagoslivljaju se obitelji o Božiću.“
Uglavnom, ova izjava nam daje naljepničku trilemu: ili fra Ante gleda drugu sliku od nas ostalih ili mu je um pokvario studij umjetnosti ili se šali. Naime, kad netko vidi takvo groteskno crno dekoltirano upojavljenje koje više liči na prikaze vještica nego na Djevicu Mariju, zbilja je komično čitati o „jako mladoj, skladnoj i ljupkoj djevici“, „lijepo počešljanoj“, „elegantan ženski lik“, to što izgleda kao gavran je „odraz unutarnje čistoće“. Tako, ako niste znali, car ima divan plašt, njegovi uresi i dragulji daju naslutiti kako mu je sućina puna etičkih ali i dijanoetičkih kreposti.[1] Njegova unutarnja krasota naslućuje se preko brokatnog oplećnjaka, a snaga u elegantnim tematskim gaćama sa Spužvabobom.
Podsjeća me ova salata riječi na drugu abominaciju koju sam vidio, a to je „umjetnički performans“ u Stuttgartu gdje su Isusa u jaslicama prikazali kao ženu umotanu u neku foliju. Impresivno je kakvo se bezvrijedno smeće prikazuje umjetnosti, a još impresivnije kakvim floskulama se opisuje. Uzgred rečeno, imamo dobar tekst o tome na blogu. No, tu bitku smo već kapitulirali kad smo dopustili da prekrasne klasične crkve zamijene brutistički bezdušni betonski behemoti.
Jedan od autora na Konzervativcu, Ivan Knezović, napomenuo mi je da Djevica Marija na slici izgledaju posebno „ružno“ upravo zato što gotovo da nema lice. Lice je, naime, ključna točka svakog prikaza i slikanje bez lica se stilski koristi za strašenje ili prikazivanje lika kao neljudskog, demonskog i sl. Zato, primjerice, tu tehniku koriste sotonisti: u prikazima svete obitelji miču lica, a često ostavljaju sve ostalo. Na primjer, ovo je prikaz s jednog popularnog „sotonističkog“ glazbenog albuma:
No, ova cijela stvar donijela je na vidjelo jedan drugi problem. Naime, čak su i uobičajene naljepnice koje svećenici nose na blagoslov uglavnom stilski nespretne. Ovisi od kojeg se proizvođača kupi koje godine, no vjerujem da se dobrom dijelu ljudi ne sviđaju. A čak i da se sviđaju, problem je što se lijepe po vratima, pa ih je onda teško skinuti – to je čisto narav naljepnice. Tada ispadne da se vrata pretvaraju u ropotarnicu starih sličica.
Kako se ovaj problem rješavao prije? Jesu li svi ljudi kroz povijest Crkve i ovog običaja lijepili sličice po vratima? Odgovor je puno elegantniji od toga. Na svetkovinu Bogojavljenja blagoslivljala se kreda posebnim blagoslovom. Ideja je bila da se na nadvratnik iznad vrata doma upiše formula: stoljeće + C + M + B + godina. U principima i smjernicama službenog direktorija pučke pobožnosti i liturgije ističu se autentične tradicije vezane za Bogojavljenje, jedna od kojih je:
„blagoslov kuća, na čijim su nadvratnicima ispisani križevi spasenja zajedno s indikacijom godine i inicijalima sveta tri mudraca (C+M+B). Ovi se inicijali ujedno mogu interpretirati kao „Christus mansionem benedicat“ (Krist blagoslivlja kuću), a upisuju se blagoslovljenom kredom…“[2]
Po ovom se dokumentu vide daljnji nedostatci prakse sličica: na hrvatskom, naravno, više nema duplog značenja (Caspar, Melchior, Balthasar + Christus mansionem benedicat), ostaje nam samo G+M+B što je referenca isključivo na mudrace. Drugo, slova upisana kredom na nadvratniku s vanjske strane su doista elegantna jer nema nikakvih upitnih slika, a i lako ih je obrisati i modificirati pri dolasku nove godine. Nadalje, pisanje po nadvratniku simbolično je bogatije od lijepljenja po vratima: stavljanje simbola na nadvratnik budi sjećanje na starozavjetno mazanje krvi na nadvratnik kako bi anđeo smrti zaobišao kuću – jasan znak zaštite kuće i obitelji u njoj.
Tako da, sugeriram da bi, umjesto zbilja neimpresivnih sličica na likovnoj, duhovnoj i simboličnoj razini, bilo puno prikladnije i elegantnije vratiti blagoslov krede i jednostavno upisati prikladne simbole blagoslova na nadvratnik ili gdje god je moguće oko ulaznih vrata.
Fred Delacroix
[1] Za ljubitelje filozofskih pojmova, dijanoetičke vrline ili umne kreposti su navike činjenja dobra u kontekstu rukovođenja vlastitim razumom. Primjerice, intelektualna poniznost ili praktična mudrost.
[2] Radi se o vlastitom prijevodu. Tekst se nalazi na točki 118.
Ovratnik i nadvratnik nisu isto!
Ispravljeno. Hvala!