„Tko sam ja? Zašto sam ovdje? Kamo idem? Što mi je činiti sa životom?“ Pitanja su to koja si je svatko od nas postavio i brojni su mislioci kroz povijest nastojali ponuditi odgovor na ta pitanja. Neki su smisao života tražili (i traže) u pukome tjelesnom užitku ili pak u rafiniranome uživanju u umjetničkim djelima i glazbi. Drugi će pak provoditi (i provode) život odgovornosti kako za sebe tako i za druge, makar smatrali da nas iza smrti ništa ne čeka. No ono što mi iz kršćanske perspektive vjerujemo jest da u konačnici istiniti odgovor na pitanje o smislu života može ponuditi jedino Onaj koji nas je stvorio i postavio na ovaj svijet, na ovo mjesto i u ovo vrijeme. Međutim, problem nije samo znati koji su smisao i svrha našega života nego i kako živjeti smisleno te postići svrhu našega života. Smatram da nam upravo sv. Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove, može pomoći živjeti naš život smisleno i postići svrhu za koju smo stvoreni.
Načelo i temelj
Sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama, koje se temelje na njegovim duhovnim iskustvima, piše:
„Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni“ (DV 23, prijevod blago izmijenjen).
Ovaj tekst, koji objašnjava čovjekovo podrijetlo kao i njegovu svrhu i kako je postići, predstavlja tzv. Načelo i temelj duhovnih vježbi i ignacijevske duhovnosti, a iz njega se može jasno vidjeti kako pobjeda nad samim sobom i uređivanje vlastita života (cf. DV 21) imaju za cilj čovjeka učiniti spremnijim odgovoriti na svrhu za koju je stvoren, a ta je Gospodina Boga svoga hvaliti, štovati, služiti mu i tako spasiti svoju dušu.
Stvorenje upućuje na Boga
Međutim, da bi čovjek ostvario taj svoj konačni cilj, potrebno je imati ispravan odnos ne samo sa Stvoriteljem već i sa stvorenjima. Sveti Ignacije napominje da su „ostale stvari na zemlji stvorene … radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren“ (DV 23). Načelo i temelj pojašnjava nam da stvorenja ovoga svijeta nisu tek slučajno tu, već ih je Bog stvorio kako bi, s jedne strane, očitovala Njegovu dobrotu i slavu, a s druge Bog ih je stvorio radi čovjeka. Stvorenja tako mogu pomoći čovjeku spoznati Boga i približiti mu se. Mogli bismo reći da sveti Ignacije predlaže sakramentalni pogled na stvarnost. Drugim riječima, bića ovoga svijeta upućuju na svoj Izvor i Uvir, na Onoga koji ih je stvorio, koji ih trajno uzdržava u postojanju i koji im trajno daje moć djelovanja.
Budući pak da je Bog na intiman način prisutan u svome stvorenju (cf. DV 235), slijedi da Boga možemo pronaći svuda oko nas: u prirodi i njezinoj ljepoti, u drugim ljudima, u susretima s ljudima, u međusobnim razgovorima, šetnjama, u svemu što vidimo, kušamo, čujemo, razumijemo i činimo. Tȁ, kao što sv. Ignacije navodi u jednome od svojih pisama, „njegovo Božansko Veličanstvo zaista jest u svemu po svojoj prisutnosti, moći i biti“ (Pismo 240). Ignacije nas tako poziva da „tražimo i pronalazimo Boga u svim stvarima“.
Zahvalnost
Zastanemo li i promotrimo li svijet oko nas, otkrivamo da nam Bog po svojim stvorenjima očituje ljubav, obasipa nas mnogim darovima i bezbrojnim milostima i to nas sasvim prirodno i spontano potiče na zahvalnost. I dok nam je poznato da se nasuprot zahvalnosti nalazi nezahvalnost, smijemo se pitati: „Koliko je uopće problematična nezahvalnost?“ Sveti Ignacije smatra da je jako problematična. O nezahvalnosti će napisati sljedeće:
„Čini mi se u svjetlu Božanske Dobrote… kako je nezahvalnost najgnjusniji grijeh te kako ga pred licem našega Stvoritelja i Gospodina trebaju prezirati sva njegova stvorenja sposobna uživati njegovu božansku i vječnu slavu. Jer, ona je zaborav primljenih milosti, dobročinstava i blagoslova. Kao takva je uzrok, počelo i izvor svih grijeha i nevolja“ (Pismo 55).
Sveti Ignacije nastavlja: „Naprotiv, zahvalno priznanje primljenih blagoslova i darova ljubi se i cijeni ne samo na zemlji, nego i na nebu“ (ibid.). Potrebno je tako njegovati stav zahvalnosti, a izbjegavati nezahvalnost.
No makar nam iz ovoga bilo jasno da trebamo njegovati zahvalnost, razborito je pitati se: „Kako nam je uspjeti u tome i što nam ovdje može biti od pomoći?“ Ignacije smatra da se odgovor krije u svakodnevnome egzamenu (cf. DV 43), koji se sastoji u tome da u proživljenome danu uz pomoć Božjega Duha tragamo za Božjom prisutnošću, promatrajući kako sâm dan tako i iskustva i susrete koji su nas približili Bogu kao Njegov dar.
Toliko-koliko
Vidimo da nam Načelo i temelj objašnjava da sve što postoji na ovome svijetu očituje Božju ljubav i to onda u nama dovodi (ili bi barem trebalo dovesti) do stava zahvalnosti prema Bogu. No sveti je Ignacije također svjestan da „ostale stvari na zemlji“ mogu biti prepreka našemu konačnom cilju ako se njima neuredno i neodgovorno služimo. Ovdje dolazimo do ignacijevskoga načela tantum-quantum (hrv. toliko-koliko). Prema tome načelu, stvarima se trebamo poslužiti toliko koliko nas podupiru u našemu određenju, a toliko treba da ih se otresemo koliko nas u tome priječe.
Primjerice, internet nam može itekako poslužiti da bismo intelektualno rasli, zabavljali se, komunicirali s ljudima ili obavljali svoj posao ili apostolat. Stoga, ako se na ispravan način njime služimo, internet može biti pomoć našemu duhovnom, psihičkom i intelektualnom razvoju. No neuredan odnos prema internetu i sadržaju koji se nalazi na njemu može ne samo naškoditi nama samima i našim međuljudskim odnosima provodimo li previše vremena na internetu ili čak i razvijemo ovisnost o njemu, već i našemu odnosu s Bogom zato što zanemarujemo našu komunikaciju i prijateljevanje s Njim, odnosno molitvu.
Razlučivanje duhova
Međutim, kako otkriti što nas više približava, odnosno udaljava od Boga? Odgovor leži u razlučivanju duhova. Nastojat ćemo osjetiti i prepoznati koje pokrete u duši izaziva ovo ili ono ponašanje, ovo ili ono iskustvo. Uz Božju ćemo pomoć promotriti koja to iskustva u nama izazivaju duhovnu utjehu, odnosno što nas potiče na veću ljubav prema Njemu, što umnaža vjeru, ufanje i ljubav u nama, što nas to vodi prema većoj nutarnjoj slobodi i nutarnjemu veselju „koje poziva i privlači k nebeskim stvarima i na rad oko spasenja vlastite duše, dajući joj mir i pokoj u njezinu Stvoritelju i Bogu“ (DV 316).
Isto ćemo tako uz Gospodinovu pomoć promotriti koja to iskustva dovode do duhovne suhoće, odnosno do zamračenosti duše, uzburkanosti u njoj, pobuda na niske i zemaljske stvari, nemira uslijed različitih uzrujavanja i napasti te što nas potiče na nepouzdanje, beznadnost, nedostatak ljubavi, „gdje se sva duša osjeća lijenom, mlakom, žalosnom i kao rastavljenom od Stvoritelja i svoga Gospodina“ (DV 317).
Kada pak otkrijemo koje nas to stvari i iskustva više približavaju Bogu i svrsi za koju smo stvoreni, tim ćemo se onda stvarima služiti, a ta iskustva njegovati. Isto vrijedi i obrnuto: kada otkrijemo koje nas to stvari i iskustva udaljuju od Boga i svrhe za koju smo stvoreni, neuredan ćemo odnos prema spomenutim stvarima nastojati ukloniti, a iskustva izbjegavati.
Ignacijevska indiferentnost
Prirodno je stoga pitati se kakav bi trebao biti naš stav prema stvorenjima, uključujući i čovjeka? Sveti nas Ignacije poziva da se učinimo indiferentnima ili „neopredijeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno“ (DV 23). Pritom ‘ignacijevsku indiferentnost’ trebamo shvatiti ne kao ravnodušnost ili nezainteresiranost, već kao nutarnju slobodu ili nenavezanost na stvorenje.
Nadalje, učiniti se indiferentnim ili nenavezanim ne znači da ima nešto loše u stvorenju, tȁ Bog je stvorio nebo i zemlju, sva stvorenja, uključujući čovjeka iz ljubavi i kako bi očitovao svoju dobrotu i slavu. Kao što piše u Knjizi mudrosti: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu“ (Mudr 11,24-12,1).
Važno je imati na umu da sv. Ignacije Lojolski ne odbacuje dobrotu i ljepotu stvorenja. Štoviše, sâm Ignacije priznaje tu dobrotu i ljepotu te je stvoreno smatrao Božjim darom. Kao što svjedoči njegova Autobiografija: „Osobitu je utjehu primao u gledanju neba i zvijezda. To je činio često i dugo jer je tada osjećao u sebi jako veliku težnju da služi Našemu Gospodinu“ (Auto. §11). Međutim, Ignacije je svjestan da neuredan odnos prema stvorenju može imati loše, pa i katastrofalne posljedice po nas jer bi nas mogle udaljiti od svrhe za koju smo stvoreni. Kao da u tome Ignacijevu oprezu možemo čuti slavne riječi sv. Augustina:
„Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim” (Ispovijesti X.27.38).
Imajući sve ovo na umu, ne čudi nas Ignacijev poziv na oprez kada je riječ o našemu odnosu spram Božjega stvorenja.
Biti indiferentni prema zdravlju, dugome životu, novcu i ugledu
Sljedeći pak reci Načela i temelja modernomu čovjeku predstavljaju izazov: „tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom“ (DV 23). Ovi Ignacijevi primjeri
„podsjećaju na stoičku misao i zadiru u elementarni nagon za vitalnošću (zdravlje – bolest), posjedovanjem (bogatstvo – siromaštvo), priznanjem (slava – sramota) i tu-bitkom (dug – kratak život). Ovi su primjeri tako sablažnjivi, budući da su upravljeni prema čovjekovu nagonu za samopotvrđivanjem, s njegovim različitim dimenzijama, spram kojega čovjek treba steći odstojanje. Volja za preživljavanjem, koja se pokazuje u navedenim oblicima nagona, po sebi je nešto moralno neutralno. Međutim, ona lako zadobiva tendenciju ljubomorne isključivosti. Bezuvjetnoj volji za zdravljem, novcem, ugledom i dugim životom danas se puno žrtvuje, nerijetko na čovjekovu štetu“ (Terstriep 2011, 139).
Ignacijev izazov pogotovo je važan za našu današnju kulturu koja prenaglašava vrijednost zdravlja, dugoga života, fizičke ljepote, novca i časti. Sveti Ignacije ne želi reći da su te stvari same po sebi pogrješne, već da naš odnos prema njima može biti i nerijetko jest problematičan. Iz toga nam razloga sveti Ignacije želi pomoći biti neopredijeljenima, odnosno slobodnima, jer će nas neuredan odnos prema zdravlju, dugome životu, bogatstvu i ugledu učiniti njihovim robovima. Drugim riječima, navežemo li se na zdravlje, dug život, bogatstvo i ugled, oni će postati naši bogovi, idoli. Naravno, Ignacije ne smatra ni prenaglašavanje asketizma pozitivnim, ali u današnje doba daleko je veća opasnost od pretjerivanja u našemu odnosu prema zdravlju, dugome životu, bogatstvu i ugledu negoli prema postu i mrtvljenju.
Magis
Načelo i temelj objašnjava nam tako da je čovjek pozvan biti slobodan, ali ta indiferentnost, odnosno nenavezanost nije svrha samoj sebi, nego, kao što smo imali priliku vidjeti, smjera na unutarnju slobodu koja nam je potrebna kako bismo ostvarili cilj za koji smo stvoreni i odgovorili na Božji plan za naš život. Nadalje, Načelo i temelj poziva nas da prepoznamo dobrotu i ljepotu stvorenja ovoga svijeta, ali nas upozorava da njegujemo uredan odnos prema njima, da budemo slobodni od navezanosti. Konačno, Načelo i temelj poziva nas da odbacimo okove robovanja zdravlju, dugomu životu, bogatstvu i častima, a, odlučimo li uložiti više truda u slušanje što nam sveti Ignacije govori, vidjet ćemo da će nas to voditi i k nadilaženju životarenja u osrednjosti, bezvoljnosti, tromosti i nezainteresiranosti.
Što nam je onda činiti? Sveti Ignacije Lojolski odgovara: težiti magisu, tj. onomu što nam više pomaže rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjima, onomu što nam više pomaže njegovati odgovarajući odnos prema stvorenju, onomu što nas više približava svrsi za koju smo stvoreni – dioništvu u božanskome dobru.
Luka Ilić
Korištena literatura
- Augustin, Aurelije. 1973. Ispovijesti (Zagreb: Kršćanska sadašnjost).
- Lojolski, Ignacije. 2012. Duhovne vježbe, 9. izd. (Zagreb: FTI). U tekstu: DV.
- ———. 2013. Radi, moli, voli: Misli i meditacije za radosniji život, 6. izd. (Split: Verbum).
- Terstriep, Dominik. 2011. „Zašto ne? Indiferencija Ignacija Lojolskoga“. Diacovensia, Vol. 19, No. 1 (2011), 135-144.