Na današnji dan slavimo svetkovinu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti, odnosno dan kada je Riječ tijelom postala da bi prebivala među nama (usp. Iv 1,14). Danas se spominjemo dana kada Bog posla arkanđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici Mariji koja je bila zaručena s mužem imenom Josip. Tada je arkanđeo navijestio da će Marija postati ni manje ni više nego Bogorodicom, da će roditi Sina Božjega, Spasitelja svijeta, kojemu će „Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1,32-33). Čuvši otajstvene riječi Božjega poslanika, ponizna i vjerna djevica Marija odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38).
Djevica Marija – „nova Eva“
To „da“ okrenulo je naglavačke ne samo Marijin život nego i čitav svijet. Tim je „da“ djevica Marija poništila Evino „ne“, postavši „novom Evom“, majkom svih ljudi. Po „da“ djevice Marije ostvarilo se Božje obećanje koje su patrijarsi, proroci, izraelski narod i čitavo čovječanstvo željno iščekivali. Po „da“ djevice Marije u svijet je ušla Riječ Božja u kojoj bijaše život i svjetlo, po kojoj sve postade (usp. Iv 1,3), po kojoj Bog sazda svjetove (usp. Heb 1,2). Po „da“ djevice Marije Bog je očitovao čovječanstvu da ga, usprkos tomu što mu je taj isti ljudski rod rekao „ne“ i okrenuo leđa da bi sebe učinio bogom i štovao stvorenje umjesto Stvoritelja, nije prestao ljubiti, da ga nije napustio i zaboravio, tȁ „[m]ože li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).
Zašto je Bog postao čovjekom?
Da, Bog je postao čovjekom i ušao u ljudsku povijest. No zašto je Bog postao čovjekom? Možda bi ovdje bilo primjereno pokušati uz Božju pomoć prodrijeti u otajstvo utjelovljenja kako bismo shvatili dubinu, širinu i visinu Božje ljubavi prema nama. Mogli bismo reći da se druga božanska osoba umesovila, postavši ljudima u svemu slična osim u grijehu, da bi izvela ljudski rod iz tame i privela ga u kraljevstvo svjetlo, da bi ga izbavila iz kandži Neprijatelja ljudske naravi i lanaca grijeha te mu darovala slobodu djece Božje. Čovjek je pak u kandže Zloga i ropstvo grijeha upao kada su naši praroditelji riječju i djelom Bogu poručili „ne“, čime su se lišili posvetne milosti i mimonaravnih darova. Naravno, svemoćni Bog mogao je postati čovjekom čak i da naši praroditelji nisu sagriješili, ali Sveto pismo pokazuje nam da je Bog postao čovjekom kako bi izbrisao izvorni grijeh i njegove posljedice te iscijelio našu ranjenu narav. I tako u punini vremena, „odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4,4-5).
Bog je postao čovjekom iz ljubavi prema čovjeku
Međutim, nije tu kraj priče! Bog koji je sáma Ljubav postao je čovjekom upravo kako bi ljudskomu rodu priopćio svoju dobrotu i ljubav te mu otvorio vrata u istinski život: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Bog koji je sáma Istina postao je čovjekom kako ljudi ne bi lutali tragajući za Njim, da se ne bi izgubili na putu prema Vječnome gradu, već da bi hodili u svjetlu, a ne u tami i laži. Bog koji je sámo Svjetlo postao je čovjekom da bismo mi imali puninu udioništva u božanskoj naravi, odnosno „Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog“ (sv. Augustin). Ili riječima sv. Atanazija Aleksandrijskoga: Riječ Božja „postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog; učinio se vidljivim u tijelu kako bismo mi mogli pojmiti nevidljivoga Oca, a on sam podnio je nasilje od strane ljudi kako bismo mi baštinili neraspadljivost“. Utjelovivši se i bivajući s nama i među nama, Bog je očitovao koliko je uzvišena naša ljudska narav, a i koliko nam je dostojanstvo udijelio učinivši nas zajedničarima svoje naravi (usp. 2 Pet 1,4). Zbog toga snažno odzvanja upozorenje sv. Lava Velikoga: „Spoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo, i ti koji si postao dionik božanske naravi nemoj se opakim životom vraćati u staru bijedu“.
Zahvalnost i ljubav kao odgovor
Moglo bi se još mnogo toga izreći i iznijeti na vidjelo iz prebogatih riznica kršćanske mudrosti, no vjerujem da je ovo dovoljno da bi u nama pobudilo zahvalnost i potaknulo nas na odgovor ljubavi prema tako divnomu Spasitelju, Isusu Kristu. Tȁ on „je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetomu od Marije Djevice: i postao čovjekom“ (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Neka nam ova svetkovina Navještenja Gospodinova bude poticaj da svakoga dana rastemo u svijesti svoga neizmjernog dostojanstva djece Božje, da žarče ljubimo Boga i svoje bližnje te da svakim novim danom budemo spremniji zajedno s Blaženom Djevicom Marijom našemu Spasitelju i Otkupitelju odgovarati: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“
Luka Ilić