Temeljna je istina kršćanske vjere da postoji jedan jedini Bog u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je stvorio i uzdržava u postojanju sve što jest te usmjerava cjelokupno stvorenje i čitavu povijest njihovu konačnomu cilju – sebi samomu. Pritom posebno mjesto u svemu stvorenju pripada čovjeku kojega je
„Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno … stvorio … da ga učini dionikom svoga blaženog života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku. On ga poziva i pomaže mu da ga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama. On sabire sve ljude, koje je grijeh raspršio, u jedinstvo svoje obitelji, Crkve. To čini po svome Sinu kojega je u punini vremena poslao kao Otkupitelja i Spasitelja. U njemu i po njemu Bog poziva ljude da postanu, u Duhu Svetome, njegova posinjena djeca i tako baštinici njegova blaženog života“ (KKC 1, tekst prilagođen).
No suočen s kršćanskim poimanjem Boga, jedan od problema za suvremenoga čovjeka jest prihvaćanje Božjega očinstva. Ljudi današnjice pitaju se tako: „Zašto govorimo o Bogu Ocu, a ne o Božici Majci? Zašto se, kada govorimo o Bogu, koristimo muževnim pojmovljem, odnosno pojmovljem određenim prikladnošću muškomu spolu? Ne bi li bolje bilo koristiti inkluzivniju terminologiju jer Bog u svojoj otajstvenosti nadilazi sve naše kategorije, uključujući i one o spolu (i rodu)? Štoviše, nije li sâm Bog transrodan?“ Možemo se tako pitati: zašto je uopće važno umiroviti tradicionalno pojmovlje i muževni govor o Bogu te usvojiti inkluzivniji govor?
Zašto je Bog Otac toliki problem za suvremenoga čovjeka?
Bog Otac kao obična projekcija zemaljskoga oca?
Zašto neki naši suvremenici osjećaju nemir kada se suoče s Bogom Ocem? Za početak, rekao bih da je problem otežanoga prihvaćanja ili čak odbacivanja Božjega očinstva dijelom egzistencijalne ili emocionalne naravi. Naime, izgleda da je nemali broj ljudi imao loše očeve ili otac uopće nije bio prisutan u njihovu domu. Iz toga bi razloga neki ljudi Božje očinstvo odmah mogli povezati s manjkavim ili nepostojećim primjerom očinstva u vlastitim životima. Drugim riječima, projiciraju sliku svoga zemaljskog oca na nebeskoga Oca. Možda u sebi razmišljaju na sljedeći način: „Ako je Bog Otac poput moga oca, onda je kršćansko poimanje Boga definitivno pogrješno i ne želim imati ništa s takvim Bogom!“ Stoga neki naši suvremenici odbijaju, bilo eksplicitno bilo implicitno, Božje očinstvo zbog lošega primjera svoga zemaljskog oca. (NB: Slično bi se moglo argumentirati da manjkavi ili nepostojeći primjeri majčinstva u vlastitim životima ljudi također utječu na njihovu sliku Boga. To nije zato što je Bog Otac ujedno i Božica Majka [više o tome kasnije u tekstu], nego zato što muškarac i žena, jer su stvoreni na sliku i priliku Božju, odražavaju nešto od Božjega savršenstva.)
Freudovske projekcije
Ipak, neku vrstu opravdanja za odbacivanje Božjega očinstva moderni čovjek dobiva od Sigmunda Freuda koji je (ne)slavno tvrdio da sva duhovna vjerovanja imaju materijalne uzroke i da je posljedično ideja Boga puko projiciranje slike zemaljskoga oca u nebo. Prema njegovoj teoriji, dijete izvorno gleda na vlastitoga oca kao svemogućega. Dijete sazrijeva i otkriva da njegov otac nije božanstvo, ali i dalje zadržava sliku svemogućega Oca – Boga. Prema Freudu, dijete nastavlja vjerovati u Boga, makar to više nije zbiljsko, već imaginarno biće (cf. De Marco & Wiker 2004, 210). Za Freuda tako čovjekov „osobni odnos prema bogu ovisi o odnosu prema stvarnom ocu, s njim se koleba i mijenja te da u osnovi bog nije ništa drugo, no uzvišeni otac“ (Freud 2000, 184).
Međutim, premda je nedvojbeno da jezik vjere crpi „iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici“ (KKC 239), smatram da je Freudov argument neuvjerljiv i da je riječ o traljavome argumentu protiv Božje opstojnosti. Ne samo što se u ovome slučaju osobe koje posežu za takvom vrstom argumentacije naizgled ne žele suočiti s jako dobrim razlozima za Božju opstojnost (vidi također ovdje, ovdje, ovdje i ovdje) nego je i dotični argument zapravo logička pogrješka tzv. zablude porijekla (engl. genetic fallacy), prema kojoj prosuđujemo da su određena vjerovanja koja drži naš sugovornik neistinita isključivo zbog njihovoga porijekla ili načina nastanka. Predstavi se (možebitni) nastanak nekoga vjerovanja p te se na temelju toga prosuđuje je li vjerovanje p istinito ili ne.
Primjerice, budući da je Ivan odrastao u katoličkoj obitelji, gdje su ga odgajali da vjeruje u Božju opstojnost, kada god brani neko vjerovanje iz svoje religijske tradicije, onda se automatski diskvalificira ono što tvrdi jer, mogao bi netko argumentirati, on drži i brani to vjerovanje zato što su ga roditelji tako odgojili. No argument koji Ivan nudi treba se razmotriti neovisno o njegovoj vjerskoj pozadini i načinu nastanka vjerovanja te vidjeti može li izdržati test valjanosti i istinitosti. Prema tome, čak i ako bismo pokazali da je kršćansko poimanje Boga Oca nastalo projekcijom na nebo našega zemaljskog oca, ne slijedi nužno da je kršćanstvo neistinito, pogotovo zato što imamo druge dobre razloge vjerovati da je kršćanski teizam istinit.
Bog Otac? Hoćemo Božicu Majku!
Međutim, postoji drugi način odbacivanja Božjega očinstva, a koji dolazi iz feminističkoga i trans-aktivističkoga kampa. Naime, za nemali je broj tih autora oslovljavanje Apsoluta imenom „Bog Otac“ ili nekim drugim muževnim pojmom ostavština minuloga patrijarhalnog vremena. Riječ je o nečemu što smo davno trebali nadići i uključivost nam nalaže da božanstvo oslovljavamo „prihvatljivijim“ rječnikom koji bi odgovarao senzibilitetu i ušima ljudi našega doba. Pritom će neki uputiti na sámo Sveto pismo, argumentirajući da se Bog objavljuje kao transrodan (više o tome nešto kasnije u tekstu).
Zašto onda ne bismo mogli govoriti o Božici Majci ili pak pozdrav „hvaljen Bog“ zamijeniti s „hvaljena Božica“ ili nekim drugim primjerenijim, neutralnijim pozdravom? Ne bismo li djelomično ili čak u potpunosti trebali odustati od Boga kao Oca kako bismo ljudima našega vremena, a pogotovo pripadnicima „seksualnih manjina“, približili Boga koji je ljubav?
No u ovome ću tekstu pokazati kako tomu nije slučaj. Ostavljajući po strani da se druga božanska osoba utjelovila kao muško, ponudit ću razloge zašto i dalje inzistirati na imenu „Otac“ za Boga i zašto bismo, kada se referiramo na Boga, trebali koristiti „On“, a ne „Ona“.
Zašto je Bog On, a ne Ona?
Počet ćemo s potonjim pitanjem: zašto bismo, kada oslovljavamo Boga, trebali nastaviti koristiti „On“, a ne „Ona“? Kao što objašnjava američki filozof Edward Feser, „budući da je nematerijalan i bestjelesan, Bog nije životinja te prema tome nije razumska životinja ili ljudsko biće. A budući da nije ljudsko biće, doslovno nije ni muškarac ni žena. On je bespolan“ (Feser 2017, 246-247). No zato što je Bog bespolan, neki suvremeni autori u želji da budu politički korektni, nespretno oslovljavaju Boga kao „On/Ona/Ono“. Ipak, napominje Feser, „tradicionalna je praksa bila karakterizirati Boga u muževnim pojmovima“ (ibid., 247) i postoje dobri filozofijski razlozi u prilog tradicionalnoga korištenja muževnih pojmova.
Za početak, ne možemo Boga oslovljavati kao „Ono“ jer u Bogu postoje intelekt i volja, a ovi su atributi određujući za osobnost. Stoga, kada govorimo o Bogu, neprikladno je koristiti neosoban pojam „Ono“,[1] već to mora biti pojam poput „On“ ili „Ona“ koji izražava osobnost. No zašto se tradicionalno koristilo „On“, a ne „Ona“? Feser ističe da razlog za to pronalazimo u Božjemu odnosu prema svijetu koji više nalikuje očinskomu negoli majčinskomu odnosu. Feser objašnjava:
„Biologijski gledano, očeva uloga u prokreaciji aktivna je ukoliko oplođuje, a majčina je uloga pasivna ukoliko biva oplođena. Nema promjene u očevoj fiziologiji kao posljedica oplođivanja, dok u majčinoj fiziologiji postoji radikalna promjena. Majka postaje fizički ovisnija o ocu koji se mora brinuti za svoju družicu i njihovo nerođeno dijete – čak i ako, nažalost, neki očevi ne obavljaju svoju dužnost po tome pitanju. Kao što ta tužna činjenica naznačuje, otac nije ni na koji način fizički ovisan o svojoj družici ili njihovu djetetu zbog čega može (premda ne bi trebao) otići sa scene. Postoji i doslovna fiziologijska veza između djeteta i majke koja ne postoji između djeteta i oca koji je doslovno udaljeniji tijekom čitavoga procesa trudnoće“ (ibid.).
Feser naznačuje da u gornjemu primjeru postoje očite analogije s Božjim odnosom prema svijetu:
„Bog je aktivan utoliko što stvara svijet, dok je svijet pasivan utoliko što biva stvoren od Boga. Kao čista zbiljnost (lat. actus purus, op. a.), Bog je potpuno nepromjenjiv, dok je svijet mješavina zbiljnosti i mogućnosti koji se stalno mijenja. Svijet u potpunosti ovisi o Bogu u svakome trenutku, dok Bog ni na koji način ne ovisi o svijetu. Svijet ne bi postojao bez Boga premda bi On mogao postojati bez [svijeta]. Bog je također krajnje različit od svijeta, radije nego istovjetan s njim (kao u panteizmu) ili čak u kontinuitetu s njim (kao u panenteizmu)“ (ibid.).
Prema tome, uzimajući ključne elemente klasičnoga teizma, „najprirodniji i najmanje pogrješan način karakteriziranja Boga jest očinskim, a time i muževnim pojmovima“ (ibid., 248). Naime, muževnim pojmovljem izražavamo Božju transcendenciju, a ženstvenim izražavamo Božju imanenciju i da bismo na ispravan način uspjeli izraziti Božji odnos prema svijetu, oba su nam pojmovlja potrebna. Ipak, primjerenije je dati prednost muževnom pojmovlju kada govorimo o Bogu. Kao što Feser pojašnjava, majčinske bi slike sugerirale da je Bog promjenjiv ili u kontinuitetu sa svijetom, što bi upućivalo bilo na panteističko bilo na panenteističko poimanje Boga koje je protivno sa slikom Boga kao nepromjenjivoga, nematerijalnoga, vječnoga i čiste zbiljnosti.
Božanska objava: „Nitko nije otac kao što je to Bog!“
Druge religije i Stari zavjet
Objasnivši s filozofijske strane zašto za Boga koristimo muževne pojmove, pitamo se sada što nam sáma božanska objava kaže o ovome pitanju. U tome će nam pomoći Sveto pismo, Katekizam Katoličke Crkve, njemački teolog Ludwig Ott i francuski teolog Gilles Emery OP.
Katekizam u kratkim crtama objašnjava shvaćanje Božjega očinstva u religijama općenito, a potom i kako su ga shvaćali Izraelci:
„U mnogim religijama Bog je zazivan kao ‘Otac’. Božanstvo se često smatra ‘ocem bogova i ljudi’. U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta (cf. Pnz 32,6; Mal 2,10). Još više, Bog je Otac Izraelu, svomu ‘prvorođencu’ (Izl 4,22), zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja (cf. 2 Sam 7,14). No Bog je osobito ‘Otac sirota’, siročadi i udovica, koji žive pod njegovom dobrohotnom zaštitom (cf. Ps 68,6)“ (KKC 238, tekst prilagođen).
Emocionalni problem Božjega očinstva
Katekizam zatim odgovara na ono što smo ranije nazvali egzistencijalnim ili emocionalnim problemom Božjega očinstva:
„Označujući Boga imenom ‘Otac’ govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva (cf. Iz 66,13; Ps 131,2) koja još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrješivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo (cf. Ps 27,10), iako im je on izvor i mjerilo (cf. Ef 3,14-15; Iz 49,15): nitko nije otac kao što je to Bog“ (KKC 239, tekst prilagođen).
Ili kao što piše Gilles Emery: „Bog nije Otac Sina na način ljudskih bića (ni na način ljudskih očeva ni na način ljudskih majki). Božje očinstvo nije muškost. Bog je Otac, ali nije muško“ (Emery 2011, 115, naglašavanje autorovo).
No iako Bog, koji je čisti duh, nikako nije na sliku čovječju (protiv Feuerbacha i Freuda), iz čega slijedi da nije ni muško ni žensko i da u njemu nema razlike spolova, ipak „’savršenosti’ muškoga i ženskoga odražavaju nešto od beskonačnoga Božjeg savršenstva: to su savršenstva majčinstva i ona očinstva i supružništva“ (KKC 370, tekst prilagođen). Međutim, kao što ćemo kasnije vidjeti, premda Sveto pismo koristi i majčinske slike za Boga, nikada ne naziva Boga Majkom.
Novi zavjet: „Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“
Što pak Novi zavjet naučava o Bogu Ocu? Tamo uočavamo da nam sâm Isus Krist objavljuje prvu osobu Presvetoga Trojstva kao Oca. Katekizam pojašnjava:
„Isus je objavio da je Bog ‘Otac’ u nečuvenome smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorođenom Sinu, koji je opet vječno Sin samo u odnosu prema svome Ocu: ‘Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti’ (Mt 11,27)“ (KKC 240, tekst prilagođen).
No na što Isus smjera kada govori o Ocu? Ludwig Ott napominje da
„[k]ada Isus govori o Ocu na nebesima govori ili ‘moj Otac’ ili ‘tvoj Otac’ ili ‘vaš Otac’, ali nikada ‘naš Otac’ (‘Oče naš’ nije Isusova vlastita molitva, nego molitva Njegovih učenika; cf. Mt 6,9). Isusove tvrdnje, koje svjedoče Njegovu istobitnost s Ocem, dokazuju istodobno da se Njegovo božansko Sinovstvo i božansko Očinstvo trebaju shvatiti u istinskome, fizičkome smislu (cf. Mt 11,27: ‘Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti’; Iv 10,30: ‘Ja i Otac jedno smo’; Iv 5,26: ‘Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi’). Ivan naziva Isusa jedinorođenim Sinom Božjim, a sveti Pavao vlastitim Sinom Božjim. (Iv 1,14: ‘I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine’; Iv 1,18: ‘Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog (Vulg.: Sin) – koji je u krilu Očevu, on ga obznani’; cf. Iv 3,16.18; 1 Iv 4,9; Rim 8,32: ‘Ta on ni svojega Sina nije poštedio’; cf. Rim 8,3).
Poput apostola, Isusovi protivnici također su shvatili Božje očinstvo kao istinito i pravo. (Iv 5,18: ‘Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom’)“ (Ott 2010, 102-103).
Gilles Emery pak objašnjava:
„Nazivati prvu osobu [Trojstva] Ocem nije pribjegavanje metafori i načinu govorenja o aktivnosti nerođenoga, već radije znači imenovati Isusova Oca njegovim vlastitim imenom u skladu s onim što je Isus objavio. U svojoj ispovijesti vjere kao i u liturgiji i katehezi Crkva slijedi jezik samoga Isusa: Otac“ (Emery 2011, 113).
Polako nam tako postaje jasno da je nastojanje da se ime „Bog Otac“ zamijeni s nekim drugim imenom potpuno promašeno. Biblijski gledano, Boga se nikada nije nazivalo Majkom kao što je bio slučaj u nekim drugim religijama, makar se na Njega primjenjuju neke majčinske osobine. Štoviše, Isus nam objavljuje prvu božansku osobu kao Oca. Iz toga bi razloga bilo protivno božanskoj objavi kada bismo iz liturgije, kateheze i svakodnevnoga govora vjere uklonili ime „Bog Otac“ i zamijenili ga nekim drugim pojmom koji bi (navodno) bio prikladniji za ovo naše doba.
Pokazuje li Sveto pismo da je Bog transrodan?
Prije nego što nastavimo dalje, možemo se pitati: „Ne pokazuje li Sveto pismo da je sâm Bog transrodan?“ Neki će poput rabina Marka Sametha tako reći da hebrejski izvornik Staroga zavjeta nudi izrazito fleksibilan pogled na rod/spol[2] i da bismo tetragram umjesto s desna na lijevo trebali čitati s lijeva na desno: JHVH tako postaje „Hu/Hi – On/Ona“. Drugim riječima, Bog Izraela dvospolno (ili dvorodno) je božanstvo. Ostavljajući po strani anakronističko čitanje Biblije i činjenicu da u ovome slučaju trebamo odustati od jednoga od temeljnih jezičnih pravila hebrejskoga jezika, odnosno čitanja s desna na lijevo, spomenuto je tumačenje pogrješno – Bog nije transrodan.
Primjerice, u svome tekstu za First Things novozavjetni učenjak Robert A. J. Gagnon objašnjava zašto je pogrješno čitati tetragram kao „Hu/Hi – On/Ona“:
„Bibličari se općenito slažu da je ‘Jahve’ izveden iz trećega lica jednine glagola ‘biti’ (hajah), bilo da je riječ o qal imperfektu (‘on jest’ ili ‘on će biti’) ili o uzročnome hifil imperfektu (‘on dovodi u postojanje, on stvara’). Ovo stajalište potvrđuju brojni dokazi: tumačenje dano u Izl 3,14 (‘Ovako kaži Izraelcima: ‘ehjeh‘ [‘Ja jesam’ ili ‘Ja ću biti’ (koji jesam / koji ću biti)] posla me k vama’); korištenje skraćenih oblika Jahve na kraju (‘Jah’ ili ‘Jahu’) ili početku (‘Jeho’ ili ‘Jo’) hebrejskih imena; pisanje [riječi] ‘Jabe’ poznate Samarićanima; te transliteracija ‘Jao’, ‘Ja-ou-e’ i ‘Ja-ou-ai’ u nekim grčkim tekstovima.“
Gagnon zaključuje: „Nijedan povijesni dokaz ne podržava Samethovo čitanje – samo njegova vlastita seksualna ideologija.“ Gagnon napominje da iako je istina da hebrejska Biblija Boga opisuje i (pretežito) muževnim i ženstvenim slikama (cf. Iz 42,14; 49,15; 66,13; Hoš 13,8; Br 11,12; Pnz 32,11; Hoš 11,1-4), reći da Bog nadilazi spol, ne znači da je Bog „transrodan“, dodajući kako nije slučajnost što se Boga nikada ne zamišlja kao ženu Izraela ili Crkve, već uvijek kao njezina muža, niti se ikada Boga oslovljava kao Majku.
No naš nas sugovornik poziva da ozbiljnije promotrimo majčinske i općenito ženstvene slike koje se koriste za Boga. Primjerice, u Izaiji čitamo: „Šutjeh dugo, gluh se činjah, svladavah se; sad vičem kao žena kada rađa, dašćem i uzdišem“ (Iz 42,14, naglašavanje moje) ili pak: „Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu“ (Iz 66,13). Očito je da Bog nije žena koja rađa ili majka koja tješi, nego se njegovo vikanje uspoređuje s vikanjem žene kada rađa, odnosno njegova utjeha koju će udijeliti svomu narodu uspoređuje se s majčinim tješenjem sina. Ipak, ne govore li nam ove i slične ženstvene slike nešto o samome Božjem identitetu? Da, govore nam o Božjemu suosjećanju i milosrđu, o Njegovoj prisnoj ljubavi prema nama, ali nikako da Boga možemo oslovljavati kao Božicu Majku ili nekim neutralnijim pojmom poput Bog Roditelj.
Primjerice, kada Mojsije kaže: „Zar sam ja rodio [ovaj narod]“ (Br 11,12) ili kada sv. Pavao piše Galaćanima: „dječice moja, koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19) ili pak kada sâm Isus kaže: „Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste“ (Lk 13,34), govore li oni nešto o svome spolnom (ili rodnom) identitetu? Naravno da ne. Slično, ženstvene slike koje se koriste za Boga ne upućuju na njegov spolni (ili rodni) identitet te iz toga nikako ne slijedi da je primjereno istodobno koristiti i „Bog Otac“ i „Božica Majka“. Jasno, Bog nije ni muško ni žensko, već nadilazi ljudske razlike spolova. Ipak, kao što ističe Mark Brumley, biblijski autori svejedno koriste muževni jezik kada govore o Bogu dok se „ženstveni jezik primjenjuje na Boga kao da se koristi za muževno biće“.
Moglo bi se tu još mnogo toga reći, ali bih čitatelje radije usmjerio na Gagnonov tekst u kojemu pokazuje da tzv. elastični pogled na spol/rod u hebrejskoj Bibliji nije elastičan kakvim ga neki nastoje prikazati, a i da antički svijet nije njegovao rodnu fluidnost kao što bi to Mark Sameth i njemu slični željeli vjerovati.
Bilo kuda analogija svuda!
Ipak, premda nam i filozofija i teologija nude dobre razloge da nastavimo koristiti ime „Bog Otac“, svejedno bi ponekoj osobi moglo biti nelagodno koristiti to ime, kako zbog toga što se danas pod utjecajem feminizma nedovoljno naglašava Božje očinstvo tako i zbog njezina neugodnog iskustva s vlastitim ocem. No ta osoba treba primijetiti da kada govorimo o zemaljskome ocu i nebeskome Ocu, riječi „Otac“ koristimo istodobno u sličnome i različitome značenju.
Pravo i nepravo značenje Božjega očinstva
Uzmimo tako sámo Božje očinstvo i na što se sve odnosi ime „Otac“. Možemo tako govoriti o Božjemu očinstvu 1) u metaforičkome i 2) u pravome smislu riječi. Kao što Ludwig Ott objašnjava:
„Sveto pismo često govori o Božjemu očinstvu u nepravome, prenesenome značenju. Trojedini je Bog Otac stvorenja, iznad svega razumskog stvorenja, na temelju stvaranja, uzdržavanja i providnosti (naravni poredak), a posebno na temelju njihova uzdizanja u stanje milosti i božanskoga posinjenja (nadnaravni poredak). Cf. Pnz 32,6; Jer 31,9; 2 Sam 7,14; Mt 5,16.48; 6,1-32; 7,11; Iv 1,12; 1 Iv 3,1ff.; Rim 8,14ff.; Gal 4,5ff.“ (Ott 2010, 102, naglašavanje moje).
Međutim, Ott napominje kako božanska objava također uči da
„postoji u Bogu očinstvo u istinskome i pravome smislu koje pripada samo Prvoj Osobi, a koje je uzor nepravoga Božjeg očinstva čovjeku i svega stvorenog očinstva (cf. Ef 3,14). Isus je smatrao Boga Svojim Ocem u jedinstvenome i isključivome smislu“ (ibid., naglašavanje moje).
Otkrivamo tako da kada govorimo o Božjemu očinstvu, na umu bismo trebali imati tzv. analogno korištenje imena „Otac“. Gilles Emery pojašnjava da je „nužno prepoznati mnoge relacije na temelju kojih se Boga naziva Ocem: On je 1) Otac svoga jedinog Sina; 2) naš Otac u Sinu; 3) Otac svih ljudskih bića; 4) Otac svijeta“ (Emery 2011, 115). Emery objašnjava da se „ime ‘Otac’ analogno primjenjuje na Boga kako bi označilo, prvo, njegov odnos prema vječnome Sinu; drugo, njegov odnos prema pravednima koji žive u milosti; treće, njegov odnos providnosnoga Stvoritelja svih ljudi; te, četvrto, njegov odnos prema svemu stvorenju” (ibid.).
Zašto ne pripisivati Bogu ime „Otac“ jednoznačno, odnosno raznoznačno?
No zašto ne bismo ime „Otac“ (a i bilo koje drugo ime koje pripisujemo Bogu i stvorenjima) koristili u istome smislu ili pak u potpuno različitome smislu kada to ime pripisujemo Bogu Ocu i ljudskim očevima? U prvome slučaju to znači da ime „otac“ pripisujemo Bogu i stvorenju na isti način kao što pripisujemo pojam „mačka“ Mikiju, Sivku i Xeni, a u drugome da se ime „otac“ u slučaju Boga i stvorenja odnosi na potpuno različite stvari koje nemaju nikakve veze jedna s drugom kao u slučaju „kose“ na glavi, „kose“ kao alata i planinske „kose“. Drugim riječima, zašto ne bismo ime „Otac“ koristili na univočan ili jednoznačan način, odnosno na ekvivočan ili raznoznačan način?
Kada bismo Bogu ime „Otac“ (ili bilo koje drugo ime) pripisivali raznoznačno, ne bismo nikada mogli bilo što pripisati Bogu jer, objašnjava sv. Toma Akvinski, „u tome slučaju ne bi se iz stvorenja moglo ništa spoznati o Bogu, ni dokazati, nego bi se uvijek padalo u pogrješno zaključivanje raznoznačnosti“ (STh. I, q. 13, a. 5, resp.). Posljedično, ime „Otac“ u tome slučaju ne bi imalo nikakve veze s bilo kojim stvorenim očinstvom, a onda ne bi ni imalo smisla govoriti da je Bog Otac.
S druge pak strane, ništa ne možemo ni univočno ili jednoznačno pripisati Bogu. Naime, točno je kako mi spoznajemo da se „ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom … po djelima razabire“ (Rim 1,20), odnosno mi svjetlom naravnoga razuma možemo spoznati Božju opstojnost, neke Njegove atribute i Njegove operacije. Ipak, stvorenje ne uspijeva objaviti puninu Božje moći i bitka jer je beskrajno manje od svoga Tvorca. Drugim riječima, stvorenja nam doista nešto objavljuju o Bogu, ali istodobno uočavamo da ograničeno stvorenje ne može u potpunosti očitovati neograničenoga i beskrajnoga Boga.
Analogno korištenje imena „Otac“
Prema tome, ime „Otac“ trebali bismo pripisivati Bogu na analogan način. No što mislimo pod analognim korištenjem pojmova? Primjerice, reći ćemo da je večera bila dobra, da je čovjek dobar i da je Bog dobar, ali pritom riječ „dobar“ ne koristimo u istome značenju. Kada kažemo da je večera bila dobra, mislimo da je bila ukusna i skladno aranžirana. Kada kažemo da je čovjek dobar, mislimo na njegovo ispravno i vrlo djelovanje. Kada kažemo da je Bog dobar, mislimo da je Bog sáma dobrota, njezin izvor i temelj. Ipak, postoji dovoljna sličnost da bismo riječ „dobar“ mogli pridijevati večeri, čovjeku i Bogu. Možemo tako reći da riječ „dobar“ u ova tri slučaja koristimo djelomično u istome, a djelomično u različitome značenju. Posljedično, ime „otac“ trebali bismo pridijevati Bogu i stvorenju djelomično u istome, a djelomično u različitome značenju.
Prema sv. Tomi Akvinskome, „Boga … možemo imenovati samo po stvorenjima…. Pa tako, što god se pripisuje Bogu i stvorenjima, pripisuje im se zato što postoji stanoviti odnos stvorenja prema Bogu kao počelu i uzroku u kojemu na uzvišeniji način pretpostoje sva savršenstva stvari (STh. I, q. 13, a. 5, resp.). Primjećujemo tako da se analogno korištenje imena za Boga temelji na tzv. analogiji bića (lat. analogia entis), a koja proizlazi iz činjenice da je Bog Stvoritelj i izvor svega bitka. Mogli bismo reći da cjelokupno stvorenje ima Božji pečat na sebi. Ili riječima Katekizma:
„Sva stvorenja imaju određenu sličnost s Bogom, a na najosobitiji način čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Različita savršenstva stvorenih bića (njihova istinitost, dobrota i ljepota) odražavaju dakle beskrajno Božje savršenstvo. Stoga možemo govoriti o Bogu polazeći od savršenosti njegovih stvorenja, ‘jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati i o njihovu Tvorcu’ (Mudr 13,5)“ (KKC 41).
Ipak, trebalo bi ovdje razjasniti put spoznaje Boga po analogiji. Pritom možemo razlikovati tri koraka. U prvome koraku možemo reći da je Bog istinit, dobar ili lijep zbog Božje djelatne i egzemplarne uzročnosti (creatio i participatio). To bi bila tzv. via affirmationis ili causalitas. Budući da je Bog djelatni uzrok svih stvari, a djelatni uzrok sadrži u sebi svaku savršenost koja je u učinku, „slijedi da Bog, začetnik svega stvorenoga, posjeduje svaku istinsku savršenost stvorenoga“ (Ott 2010, 49). No dok se „jednostavne ili čiste savršenosti, koje označavaju neku savršenost bez nedostatka kao život, ljubav, razumijevanje, jedinstvo, istina, dobrota“ (Relja 2021, 235), Bogu pripisuju formalno, mješovite savršenosti, „koje sadrže nešto konačno u svome pojmu, pripisuju mu se u prenesenome (metaforičkome ili antropomorfnome) značenju“ (Ott 2010, 49).
Međutim, afirmativni govor o Bogu trebamo nadopuniti negativnim govorom: Bog nije istinit, dobar, lijep itd. na isti način kao i Njegova stvorenja. To je tzv. via negativa koja „Bogu poriče svaku nesavršenost koja se nalazi u stvorenju, pa i inherentna ograničenja stvorene savršenosti koja je utemeljena na konačnosti stvorenja“ (ibid.). Pritom trebamo primijetiti da se poricanjem neke nesavršenosti implicira afirmacija, pa i eminencija (npr. beskrajan = odsutnost ograničenja, tj. punina bitka).
Konačno, treći je korak onaj eminencije ili uzvišenosti (via eminentiae), u kojemu potvrđujemo da Božje savršenosti beskrajno nadilaze savršenosti stvorenja. Primjerice, Bogu pridijevamo dobrotu na naduzvišen ili nadodličan način koji beskrajno nadilazi ono što možemo razumski dohvatiti i shvatiti.
No čak i ako čovjek može nešto reći o Bogu, on uočava da „se ne može opaziti neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja a da se između njih ne opazi još veća različitost“ (IV. lateranski sabor, pogl. 2.). Drugim riječima, što se tiče savršenoga, apsolutno jednostavnoga i neizrecivoga Boga, ne možemo shvatiti što jest, već što nije, i u kojemu su odnosu ostala bića spram njega (cf. ScG I.30).
Međutim, kako nam ovo pomaže bolje shvatiti Božje očinstvo? Slijedeći via affirmationis, potvrđujemo sličnost između Božjega i svakoga stvorenog očinstva, ali pritom shvaćamo da Bog nije Otac na način ljudskih otaca, poričući u Bogu svaku nesavršenost koja se nalazi u stvorenome očinstvu (via negativa). Naposljetku, priznajemo da je jedino Bog Otac na nadodličan ili naduzvišen način koji nadilazi sve naše ljudske kategorije. Drugim riječima, nema Oca doli Boga Oca.
Rješenje emocionalnoga problema Božjega očinstva?
Vjerujem da smo ovime došli do rješenja za intelektualni problem Božjega očinstva. Vidjeli smo da iako Božje očinstvo dijeli sličnosti sa zemaljskim ili ljudskim očinstvom, ipak Bog „nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo (cf. Ps 27,10), iako im je on izvor i mjerilo (cf. Ef 3,14-15; Iz 49,15): nitko nije otac kao što je to Bog“ (KKC 239). Stoga je od ključne važnosti imati na umu da kada kažemo da je Bog Otac, trebamo razlikovati pravo i nepravo Božje očinstvo, a k tomu trebamo biti svjesni da ime „Otac“ pripisujemo Bogu i čovjeku na analogan način. Nadalje, vidjeli smo da iz toga što Bog nadilazi ljudske razlike spolova, ne slijedi da je transrodan, a niti Sveto pismo podržava takvo gledište. Konačno, ne samo teologija već i sáma nam filozofija nudi dobre razloge zašto bismo trebali zadržati tradicionalno korištenje muževnih pojmova za Boga.
Međutim, premda smo ponudili dobre filozofijske i teologijske razloge zašto smatrati da bismo Boga trebali oslovljavati imenom „Otac“, to ne rješava nužno egzistencijalni ili emocionalni problem. Naime, nekima bi moglo teško pasti njegovati odnos s Bogom Ocem dijelom zato što se danas pod utjecajem feminizma nedovoljno naglašava Božje očinstvo, ali i dijelom zbog lošega primjera ili čak odsutnosti njihovih vlastitih očeva. No upravo u suvremenome svijetu u kojemu je otac često isključen iz obitelji i života djece mnogi ljudi teže za očinskom ljubavi. Prema tome, hrabrije govoriti o Bogu kao ocu može biti od posebne pastoralne važnosti.
Potrebno je tako ljudima pomoći obnoviti sliku istinskoga očinstva, onoga Božjega, pomažući im uspostaviti odnos s Bogom Ocem putem molitve i sakramentalnoga života. Ljude današnjice trebamo usmjeriti na Očevu ljubav koji „je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Tȁ Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,16-17). Naše suvremenike trebamo usmjeriti na Boga Oca koji se, kada nas ugleda izdaleka, gane, potrči prema nama, padne nam oko vrata i izljubi nas (cf. Lk 15,20). Čineći to, pomoći ćemo ljudima obnoviti njihov odnos s Bogom Ocem te ih usmjeriti prema cilju za koji su stvoreni – vječno zajedništvo s Bogom, Ocem i Sinom i Duhom Svetim.
Luka Ilić
Korištena literatura
- DeMarco, Donald & Wiker, Benjamin. 2004. Architects of the Culture of Death (San Francisco: Ignatius Press).
- Emery, Gilles. 2011. The Trinity: An Introduction to Catholic Doctrine on the Triune God (Washington, D.C.: The Catholic University of America Press).
- Feser, Edward. 2017. Five Proofs of the Existence of God (San Francisco: Ignatius Press).
- Freud, Sigmund. 2000. Totem i tabu (Velika Gorica: Naklada Stari Grad).
- Ott, Ludwig. 2010. Grundriß der katholischen Dogmatik (Bonn: verlag nova & vetera).
[1] Ovdje je važno spomenuti da se u hrvatskome „ono“, za razliku od engleskoga „it“, ponekad koristi i za osobe. Primjerice, „dijete“ i „božanstvo“ srednjega su roda, pa stoga za dijete i božanstvo možemo reći „ono“. Ipak, ako korištenjem „ono“ impliciramo neosobnost kod Boga, onda „ono“ nikako nije primjeren naziv za Boga.
[2] Iako engleski jezik posjeduje riječ za „spol“ (sex), redovito se koristi riječ „rod“ (gender) kako za „spol“ tako i za „rod“. Stoga, nemojte se začuditi zbog nedosljednoga prevođenja riječi gender kroz ovo potpoglavlje.