Nekidan je svijetom odjeknula vijest da je u atentatu ubijen Charlie Kirk (1993–2025), kršćanin, muž i otac dvoje djece te konzervativni aktivist. Makar se ne slagali s njegovim stavovima, pa i načinom razmišljanja, možemo prepoznati njegov plemeniti (a cinici bi rekli „idealistički i suludi“) način razmišljanja o važnosti dijaloga između suprotstavljenih strana, što se moglo vidjeti u njegovim javnim razgovorima s razno-raznim ljudima o važnim društvenim temama u seriji naslovljenoj „Prove Me Wrong – Dokaži da sam u krivu“. Ta me serija podsjeća na onu američkoga komičara i konzervativnoga komentatora Stevena Crowdera „Change My Mind – Promijeni mi mišljenje“, gdje Steven, a u ovome slučaju Charlie, nastoji kroz razgovor s osobom koja im je redovito svjetonazorski suprotstavljena argumentirano izložiti, primjerice, zašto je pobačaj moralno zlo.
Upravo je za vrijeme jednoga takvog razgovora na Sveučilištu Utah Valley Charlie Kirk mučki ubijen. Time su se obistinile njegove riječi o tome što će se dogoditi kada dijalog prestane. Odgovarajući na pitanje jedne prolaznice o tome zašto obilazi sveučilišta i kampuse, zašto vodi izazovne razgovore s ljudima o važnim i kontroverznim društvenim temama, Charlie Kirk je rekao: „Kada ljudi prestanu razgovarati, događa se nasilje, događa se građanski rat zato što počneš misliti da je druga strana toliko zla i oni gube svoju čovječnost.“
Nakon što se proširila vijest da je Charlie Kirk ubijen, mnogi su, naravno, izrazili svoju bol, zgražanje zbog suludoga nasilja i sućut njegovoj obitelji. Nažalost, nisu izostali brojni oni koji su se radovali što je Charlie ubijen, što su njegovi najmiliji ostali bez sina, muža i oca. Isticali su da je na neki način sâm kriv za svoju smrt jer je zagovarao Drugi amandman Ustava SAD-a koji jamči pravo američkim građanima da posjeduju i nose oružje. Jesu li ti ljudi svjesni da su takve optužbe slične onima kada se ženu optužuje da je sama kriva za svoje silovanje zato što se oskudno odijevala? Ne bih rekao, ali vjerujem da bi svaki pokušaj razumskoga objašnjavanja tim ljudima zašto je radost zbog smrti onih s kojima se svjetonazorski ne slažemo vrijedna prezira, nažalost, bio uzaludan. U glavama nemaloga broja ljudi koji su se radovali kada su čuli vijest o atentatu, Charlie Kirk je bio fašist i zao čovjek koji je iznosio opasne i radikalne ideje i svijet je bolje mjesto bez njega. Ne treba dugo tražiti da pronađemo takve komentare, pogotovo na Blueskyju ili Redditu, pa čak i u mainstream medijima, i stranim i domaćim. I nije tu riječ o anonimnim trolovima, nego se brojni s imenom i prezimenom raduju zbog Charliejeve smrti. Te zlurade reakcije potvrđuju istinitost njegovih riječi: „Mnogo se o osobi može zaključiti po tome kako reagira kada netko umre.“
Oni koji potpisuju takve, prezira vrijedne stavove, kao da su ohrabreni da ih iznose zbog prividne anonimnosti i sablasti bezličnosti koje vladaju društvenim mrežama, a koje im onemogućuju susret licem u lice s drugim te da drugoga vide kao osobu s vlastitim radostima, nadanjima, ranjivostima, trpljenjima i strahovima, kao biće – i ovdje ću se pozvati na kršćansku antropologiju – stvoreno na sliku i priliku Božju. Mogu se ne slagati s drugim osobama, a ponekad i žestoko, ali lice drugoga me podsjeća (ili bi me barem trebalo podsjećati) da je i taj drugi stvoren na sliku i priliku Božju, da je i taj drugi dragocjen u Božjim očima, da Bog ne mrzi nijedno stvorenje koje je stvorio, uključujući onoga s kojim se ne slažem, i da je Bog postao čovjekom ne samo radi moga spasenja i spasenja mojih prijatelja i onih koji su mi prihvatljivi nego i radi spasenja mojih neprijatelja. Sjetit ću se onih situacija u kojima je Isus, premda je znao žestoko kritizirati pismoznance i farizeje, sjeo za stol i družio se s njima. Čak i ako nisam vjernik, mogu u licu drugoga prepoznati nešto više od stavova s kojima se ne slažem, mogu prepoznati nekoga s kojim, nakon svih naših neslaganja, mogu otići na pivo i nazdraviti. Taj susret licem u lice, to pivo s osobom s kojom se ne slažem otjerat će sablast bezličnosti koja opsjeda društvene mreže i brojne medije.
Na početku sam istaknuo da je Charlie Kirk bio kršćanin i, po svjedočanstvima mnogih, nastojao je vjerno nasljedovati Krista. Charlie je vjerovao da je Isus umro na križu i uskrsnuo i time nam darovao istinski život. Upravo je tu vjeru izrazio nekoliko dana prije svoje smrti na X-u: „Isus je pobijedio smrt da bi ti mogao živjeti.“ Neka Gospodin milostiv bude Charlieju i utjeha njegovoj obitelji, neka mu oprosti svaki njegov grijeh i daruje mu mjesto osvježenja, svjetlosti i mira. I nemojmo zaboraviti Charliejeve riječi: „Kada ljudi prestanu razgovarati, događa se nasilje.“ Odbacimo stoga sablast bezličnosti što vlada društvenim mrežama i odimo na pivo, gdje ćemo se sa svojim neistomišljenicima susresti licem u lice i razgovarati.
Luka Ilić