Postoji li vanjski svijet? Je li svijet u kojemu se nalazimo doista onakav kakvim nam se čini ili je riječ o pukoj iluziji? Je li doista riječ o materijalnome svijetu u kojemu susrećemo i spoznajemo druga bića, neživa i živa, uključujući biljke, životinje i ljude? Varamo li se toliko o svijetu oko nas da počnemo sumnjati da živimo u Matrici ili da smo dio eksperimenta nekoga ludog njemačkog znanstvenika? Ta si pitanja ljudi u normalnim okolnostima ne postavljaju jer se kao zdravorazumska pozicija uzima da vanjski svijet postoji i da je onakav kakvim nam se čini. Možda bi nam netko, nakon što postavimo ta pitanja, uzvratio više ili manje šaljivo prijeteći šakom i pozivajući nas da se približimo da nas uvjeri da je svijet doista onakav kakvim nam se čini.
Je li vanjski svijet onakav kakvim nam se čini?
No iako su to pitanja koja si čovjek obično ne postavlja, ipak se nakon prvoga susreta s filozofijom ili nakon gledanja filmova The Matrix (1999), Paprika (2006) ili Inception (2010) on nerijetko pita jesu li stvari doista onakve kakvima se čine. Primjerice, u Matrixu velika većina ljudi živi u virtualnome svijetu, a roboti se služe njihovim tijelima kao minijaturnim postrojenjima iz kojih crpe toplinsku i električnu energiju sve dok ljudska tijela jednostavno ne prestanu funkcionirati. U Paprici i Inceptionu uočavamo da je, kako radnja filma odmiče, likovima sve teže i teže razlikovati san od jave do te mjere da im više nije jasno što je san a što java. Znači li to da smo dio Matrice ili sna nekoga sanjara? Ili smo možda dio eksperimenta ludoga njemačkog znanstvenika koji bilo posebnim halucinogenim supstancijama bilo električnim impulsima tako stimulira naš mozak da proizvede predodžbe za koje pogrješno smatramo da se odnose na zbiljske, materijalne predmete, iako to zapravo nije slučaj? Kako pokazati da vanjski svijet nije rezultat zloduhove obmane, odnosno da sve ono što nam daju naša osjetila nije stvarno, već obična iluzija (René Descartes)? Drugim riječima, kako znati da je vanjski svijet onakav kakvim nam se čini?
Pritom valja primijetiti da pitanje ne glasi samo: „Postoji li vanjski materijalni svijet?“ Radije, za nas je interesantnije pitanje: „Je li (u relevantnome smislu) svijet onakav kakvim nam se čini?“ Naime, ni scenarij Matrice ni scenarij mozgova u bačvi ni scenarij sanjara ne dovode u pitanje postojanje vanjskoga svijeta, nego naše znanje (ili čak mogućnost znanja) o njemu. Postojanje vanjskoga materijalnog svijeta pretpostavljeno je u sva tri scenarija – ljudska tijela i električni kablovi u prvome, znanstvenici i bačve u drugome, sanjar i neka vrsta postelje u trećemu. (NB: Jedini scenarij koji bi doista nijekao postojanje vanjskoga svijeta, a ne samo pouzdanost ili mogućnost našega znanja o njemu, onaj je solipsistički, prema kojemu ne postoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja.) No stvar je u tome što, ako bi neki od spomenutih scenarija bio ispravan, takav svijet ne bi bio onakav kakvim nam se čini.
Pitamo se stoga ponovno: „Je li (u relevantnome smislu) svijet onakav kakvim nam se čini?“ Drugim riječima, možemo li vjerovati našim osjetilima i intelektu da doista susrećemo i spoznajemo razno-razne predmete i živa bića, uključujući biljke, životinje i ljude? Makar naš spoznajni aparat ne funkcionirao onako kako bi trebao (primjerice, daltonist ne prepoznaje neke od boja, slabovidna ili slijepa osoba loše vidi ili ne može uopće vidjeti, nagluha ili gluha osoba slabo čuje ili uopće ne čuje itd.), možemo li spoznati ta materijalna bića i barem neke njihove značajke? Premda ono što sam ja doživio ne odgovaralo potpuno onomu što si ti doživio, možemo li se složiti da vanjski svijet postoji i da je ispunjen tim i tim bićima s tim i tim značajkama koje otkrivamo zahvaljujući našim osjetilima i intelektu?
Ekskurs: Što činiti kada susretneš solipsista?
Prikladno je ovdje kratko se zaustaviti da bismo ukazali na problematičnost solipsizma. To se može izraziti sljedećom poluanegdotom koju je ispričao američki filozof Alvin Plantinga u svome predavanju na Franjevačkome Sveučilištu Steubenville (blago prepravljena i skraćena inačica): „Jednom sam sreo solipsista dok sam bio mlad filozof na Sveučilištu Wayne State. Čuo sam da na kampusu postoji pravi, živući solipsist. Ispostavilo se da je riječ o sveučilišnome profesoru na medicinskome fakultetu. Otišao sam ga posjetiti i imali smo ugodan razgovor. Bio je prilično srdačan i ljubazan. Mislim, s obzirom na to da sam bio puki plod njegove mašte, smatrao sam da se prema meni prilično dobro ponio. Kada sam nakon nekoliko minuta otišao, jedan od njegovih mlađih kolega povukao me u stranu i rekao: ‘Znate, mi jako dobro brinemo o dr. Tomu-i-Tomu, jer kada on ode, svi mi odlazimo.’”
Rješenje: Vjerovanje temeljno na ispravan način
Pitamo se sada ponovno: „Je li (u relevantnome smislu) svijet onakav kakvim nam se čini?“. Jedno je moguće rješenje da, slijedeći Alvina Plantingu, kažemo da je vjerovanje „svijet u kojemu se nalazimo onakav je kakvim nam se čini“ (ili, protiv solipsizma, „vanjski materijalni svijet postoji“) vjerovanje temeljno na ispravan način (engl. properly basic belief). Riječ je o vjerovanju koje nije utemeljeno na drugim vjerovanjima, nego je radije dio temelja čovjekova sustava vjerovanjā. Drugi primjeri vjerovanjā temeljnih na ispravan način su „vidim knjigu“, „probudio sam se prije nekoliko sati“ i „ljudi oko mene su dobre volje“. Riječ je o vjerovanjima koja iako ih ne izvodimo iz drugih, temeljnijih vjerovanja, ona sâma nisu bez osnove. Naime, postoje određene okolnosti koje utemeljuje takva vjerovanja. U navedenim bi primjerima to bile okolnosti da je ispred mene doista knjiga, da se vrlo dobro sjećam kada sam se probudio i da se ljudi oko mene ponašaju kako bi se ponašali ljudi dobre volje. K tomu, iz spomenutih vjerovanja izravno slijede i vjerovanja kao što su „postoje knjige“, „ljudi oko mene posjeduje unutarnja stanja“ i „svijet postoji dulje od 5 minuta“. Premda bismo mogli reći da su u strogome smislu samo prvospomenuta vjerovanja temeljna na ispravan način, u labavijemu smislu to možemo tvrditi i za ova druga jer izravno, odnosno bez nekoga posebnog argumenta, i nedvosmisleno slijede iz prvih.
Što je onda s vjerovanjima „svijet je onakav kakvim nam se čini“ ili „vanjski materijalni svijet postoji“? Smatram da ih izvodimo bez nekoga posebnog argumenta, točnije iz činjenice da materijalne stvari oko nas dohvaćamo svojim osjetilima. Stoga smatrati da je svijet onakav kakvim nam se čini ili da vanjski svijet postoji potpuno je racionalno. Čak i ako ponekad naš spoznajni aparat ne funkcionira kako treba (primjerice, nakon više piva pričinilo nam se da je ispred nas klokan, a to je bio naš susjed), imamo povjerenje da je u normalnim okolnostima taj isti spoznajni aparat pouzdan. Imamo tako stav temeljnoga povjerenja prema stvarnosti, odnosno možemo ne samo znati da vanjski svijet postoji (što god podrazumijevali pod tim pojmom „znanje“) nego i da je svijet onakav kakvim nam se čini. Štoviše, mogli bismo reći da su oni koji nemaju taj stav temeljnoga povjerenja zapravo iracionalni.
Descartes protiv demonskih obmanjivača
No možda nam nešto smrdi u Plantinginu rješenju i treba nam još snažnije jamstvo za vjerovati da postoji vanjski svijet i da je onakav kakvim nam se čini. Tu nam od pomoći može biti francuski filozof René Descartes (1596–1650) koji se s ovim problemom suočio u svojim Razmišljanjima o prvoj filozofiji. On se pita: „Što ako nas vara zloduh i sve što nam daju osjetila zapravo je iluzija? Slijedi li iz toga da vanjski svijet ne postoji ili da nije onakav kakvim nam se čini?“ Descartes odgovara da je znanje o vanjskome svijetu moguće i to na temelju Božje opstojnosti. Naime, znati da Bog postoji možemo i bez pretpostavljanja postojanja vanjskoga svijeta. Također možemo znati da je Bog savršeno dobar i stoga nije obmanjivač. No onda imamo razloga vjerovati da Bog ne bi dopustio da su naša clara et distincta (jasna i odjelita) vjerovanja koja spontano i naravno nastaju (kao što su vjerovanja temeljna na ispravan način) toliko radikalno pogrješna da nisu nikakav pouzdan vodič o tome kakav svijet doista jest.
Pokaži nam da vanjski svijet nije onakav kakvim nam se čini
K tomu, skeptik pokušava opovrgnuti razloge zašto misliti da svijet nije onakav kakvim nam se čini, ali nam pritom ne nudi razloge zašto misliti da živimo u Matrici, da smo mozgovi u bačvi ili dio sna nekoga sanjara. Isto kao što u dokazivanju Božje neopstojnosti nije dovoljno samo opovrgnuti razloge zašto misliti da Bog postoji već i dati razloge zašto misliti da ne postoji, tako i u dokazivanju teze da svijet nije onakav kakvim nam se čini trebamo ponuditi i razloge zašto misliti da je takva teza istinita. Iz činjenice da znamo pogriješiti o vanjskome svijetu jednostavno ne slijedi da ne možemo ništa znati o njemu. K tomu, premda ono što sam ja doživio potpuno ne odgovara onomu što si ti doživio, iz toga ne slijedi da vanjski svijet ne postoji i da nije ispunjen tim i tim bićima s tim i tim značajkama koje otkrivamo zahvaljujući našim osjetilima i intelektu. Stoga je itekako racionalnije imati temeljni stav povjerenja prema stvarnosti i smatrati da je svijet onakav kakvim nam se čini.
Možda ipak postoji šansa da smo u Matrici?
Naravno, sve ovo ne isključuje potpuno da smo ipak dio Matrice, da nas obmanjuje demon ili neki suludi njemački znanstvenik, da smo dio nekoga sna. Ipak, premda nije moguće potpuno ukloniti jednu od ranije spomenutih mogućnosti, ipak njegujemo zdravorazumski stav temeljnoga povjerenja prema stvarnosti i ustvrđujemo da je racionalno vjerovati da vanjski svijet postoji i da je (u relevantnome smislu) svijet onakav kakvim nam se čini.
Luka Ilić
Dio “O Ideji”, Enciklopedija filozofskih znanosti, Hegel
„Subjektivnost je negacija objektivnosti, ali ova negacija nije ništa nego objektivnost postavljena u sebi samoj — dakle, ona je bitak koji se odnosi prema sebi, i time živ.“
U Znanosti logike izražava kao:
“Subjektivno je negacija objektivnog, a objektivno je negacija subjektivnog.”
U svojoj obostranoj negaciji su identični jer je istina svakog u onom drugom.
Luka, što misliš pod time da je svijet u relevantnom smislu onakav kakav nam se čini? Tko bi bili “mi” da bi nam se svijet činio istim? Ne mogu misliti ni dva pripadnika iste supkulture da bi im se svijet činio istim, a kamo li pubertetliju i staricu.
Ako je u relevantnom smislu to da svijet jest, tu nema privida.