Rubricizam je pojam koji se često rabi kako bi se opisao pretjerani, ponekad gotovo legalistički naglasak na liturgijskim rubrikama – na njihovoj točnoj, doslovnoj i strogoj primjeni, ponekad bez uvažavanja šireg duhovnog i teološkog konteksta liturgije. Izvorno, rubricizam je jednostavno disciplina proučavanja ispravne primjene rubrika te tako ništa više pogrješno nego računalni tehničar ili Windows tech podrška. No, kao i u mnogim stvarima, karikatura izraza postala je redovito značenje pojma. U svojoj negativnoj verziji (o kojoj je ovdje i riječ), rubricizam može dovesti do situacije u kojoj se smisao obreda zamagljuje iza sitničave opsjednutosti formom (izvanjskim/vanjštinom), što su pojedini teolozi i liturgičari s pravom kritizirali i još uvijek kritiziraju, a one koje se kritizira uglavnom se naziva tradicionalistima. No, pritom je važno naglasiti: nisu svi koji vjerno slijede rubrike rubricisti, a još manje je istina da su svi „tradicionalisti“ ili oni koji ljube liturgijski red kruti formalisti.
Što je zapravo rubricizam?
Rubrike su propisi Crkve o liturgijskim gestama, riječima, oblicima i strukturama. One su dio Crkvenog zakona, a prema Zakoniku kanonskog prava, vjernici i klerici obvezni su vršiti svete obrede prema važećim liturgijskim normama; „U slavljenju sakramenata treba se vjerno držati bogoslužnih knjiga koje je odobrila mjerodavna vlast; „zato neka nitko u njima na svoju ruku ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja“ (CIC 846 §1). Rubricizam, međutim, nastaje kada se rubrike odvajaju od svrhe. Liturgija nije tek mehaničko ponavljanje, nego ima kao svrhu Božju slavu i posvećivanje vjernika. Stoga je rubricizam negativan kada promatra liturgiju gotovo isključivo kao skup pravila i tehničkih detalja, zanemaruje u potpunosti svrhu pravila i zaboravlja da rubrike služe liturgiji a ne obratno.
Stoga, rubricizam nije stvarna briga za liturgijski red koliko je pretjerivanje koje pomiče smisao liturgije na tehničku točnost kao da se radi o magijskim obredima.
No, u praksi je mnogo češće prisutno nešto drugo: optužbe za rubricizam koje dolaze iz smjera liturgijske samovolje.
Modernističke optužbe
Pojedini modernistički liturgičari skloni su svakoga tko upozori na važnost rubrika optužiti za iracionalni fundamentalizam ili „rubricizam“. No ta optužba najčešće ne počiva na stvarnosti, nego na odbijanju prihvaćanja Crkvenog autoriteta. Modernistička proizvoljnost je zapravo tendencija da se liturgiju, teologiju i Crkvenu disciplinu mijenja prema subjektivnim preferencijama, prilagođava modernoj kulturi bez ikakve stvarne potrebe te da se oslabi ili odbaci normativnost sama po sebi pa tako osim ako pastoralne prilike nalažu drugačije ili sl. postaje modernistička igraonica, a mladi to vole postaje nekakva mantra koja bi nas valjda trebala uvjeriti da dotični uopće znaju što mladi to vole ili da je to ikako bitno za, primjerice, prinos žrtve na oltaru.
Često upravo oni koji najviše optužuju druge za rubricizam zapravo čine njegovu suprotnost: liturgijski voluntarizam, odnosno samovolju, gdje svećenik – umjesto da bude sluga liturgije – postaje njezin tvorac i onaj koji svoju liturgijsku samovolju nameće drugima. Tako, taj svećenik postaje klerikalan u negativnom smislu te riječi umjesto sacerdotalan, tj. onaj koji vrši te obrede onako kako treba zbog njihove prave svrhe, posvećivanja Božjeg naroda.
Vjerno slijeđenje rubrika kao čin poslušnosti
Rubrike nisu dodatak liturgiji – one su njezin organski dio. One čuvaju vjeru i njezin izraz. Slijediti rubrike znači slijediti Crkvu a ne osobni ukus. U tom smislu, poslušnost rubrikama je dio kreposti poslušnosti samoj Crkvi.
Svećenik nije gospodar svetih stvari, nego njihov služitelj.
Slijediti rubrike, dakle, nije puka estetska preferencija, nego čin poslušnosti Crkvi. Modernist će često prigovoriti kako Bogu nije stalo do tehničkih detalja, nego do toga što je u tvom srcu. No, da je jednom pročitao makar zadnje poglavlje Knjige Izlaska, bilo bi mu jasno da je Bogu forma prilično bitna (što ne znači da nije bitno što je u tvom srcu – to je modernistička lažna dihotomija; usp. Lk 16,10: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran“).
Zaključak: nisu svi rubricisti isti
Konačno, treba reći jasno: oni koji iz ljubavi prema Crkvi i poslušnosti žele da liturgija bude slavljena prema propisima nisu rubricisti. Oni su jednostavno katolici koji razumiju da liturgija nije privatno vlasništvo. „Rubricizam“ je najčešće karikatura, ne ozbiljan prigovor.
Modernisti koji optužuju druge za rubricizam često time maskiraju vlastito odbacivanje forme koju je zadala Crkva pa tako njihov problem nije u ljubavi prema slobodi, nego u otporu prema poslušnosti.
Istinska liturgijska obnova (što modernisti vole koristiti kao izliku da drže mise na plaži na luft-madracu) ne dolazi iz samovolje, nego iz vjernog prihvaćanja liturgijskog nasljeđa Crkve.
Stoga, doista, nisu svi rubricisti pravljeni na kalup isti, a ponajmanje su to oni koji jednostavno žele da se sveta liturgija slavi onako kako Crkva zapovijeda.
Leopold Rotim