Prema 2. članku Nacrta prijedloga Zakona o životnom partnerstvu, koji u trenutku pisanja ovoga teksta još čeka na drugo čitanje u Saboru Republike Hrvatske, mogućnost sklapanja životnoga partnerstva ograničena je na “zajednic[e] obiteljskog života dvije osobe istog spola”. U tekstu ću argumentirati da je ovaj propis, nedopuštanjem životnoga partnerstva osoba različitoga spola te ograničavanjem broja osoba koje uzajamno mogu sklopiti životnopartnerski odnos na svega dvije, neopravdano suviše restriktivan i time nepravedno diskriminirajući prema poliamornim životnim zajednicama.[1]
U Hrvatskoj je 1. prosinca 2013. održan državni referendum s pitanjem: “Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” Očekivano, središnja rasprava pred referendum bila je ona o opravdanosti predložene ustavne definicije, a najčešći je prigovor bio da takva definicija nepravedno isključuje mogućnost braka među osobama istoga spola.[2] Međutim, ta definicija ujedno isključuje mogućnost grupnih i višestrukih brakova i jedan od standardnih argumenata protiv napuštanja spolnih ograničenja u definiciji braka upravo je taj da se pravnim dopuštanjem istospolnih brakova otvara mogućnost legalizacije poligamnih brakova.[3] Ovdje ću braniti inačicu toga argumenta. Ako je uspješna, trebala bi pokazati da ne postoje uvjerljivi razlozi za različito pravno tretiranje životnih zajednica istospolnih parova (dalje u tekstu ‘ŽZIP’) i poliamornih životnih zajednica (nadalje ‘PŽZ’).
Načiniti dobar slippery slope argument nije banalna stvar i barem se neki od argumenata toga tipa protiv proširenja pravne definicije braka na ŽZIP ne čine pretjerano uvjerljivima. Ponekad se tako može čuti da bi pravno priznavanje istospolnih brakova moglo nekako dovesti do društvenoga prihvaćanja brakova u kojima bi jedan ili više članova bili djeca, ili ne-ljudske životinje, ili čak neživi predmeti, no rijetko je kada dan dobar razlog zašto se misli da bi se takvo što moglo dogoditi. Smatrate li da bi pravna definicija braka morala uključiti ŽZIP, no ne i životnu zajednicu Rusha Limbaugha i njegova kauča, imate, barem na prvi pogled, sasvim uvjerljiv odgovor: sklapanje braka pretpostavlja obaviješten i dragovoljan pristanak, a ni dijete ni pas ni kauč obaviješten i dragovoljan pristanak ne mogu dati. Međutim, taj odgovor očito ne isključuje PŽZ kao legitimne kandidate za dodjelu pravnoga statusa braka i mislim da se slično uvjerljiv razlog za njihovo isključenje niti ne može dati. Naprotiv, tvrdim da pravno priznavanje istospolnih brakova racionalno obvezuje na dopuštanje poligamnih brakova.
Evo zašto mi se čini da bi to bio slučaj. Sasvim općenito, ako se već predlaže, iz ovih ili onih razloga, preinaka određene definicije isključivanjem ili slabljenjem nekih od njezinih definicijskih uvjeta, savršeno je opravdano pitati kako se razlozi koje nudimo odnose spram preostalih definicijskih kriterija. Smatramo li da imamo razloge za isključenje uvjetā poput različitosti spola partnera koji stupaju u brak, razumno je pitati ne će li nas isti ili dovoljno slični razlozi također prisiljavati na odbacivanje uvjetā poput ograničenja broja partnera na svega dvoje ili zahtjeva da partneri nisu bliski srodnici – ili, zaista, zahtjeva za njihovim dragovoljnim pristankom. Pritom bi neki od definicijskih kriterija braka mogli proći neokrnjeni razlozima u pitanju – uvjet dragovoljnoga pristanka, recimo – no neki bi pak mogli pasti zajedno sa spolnim ograničenjima. Vjerujem da je potonje slučaj sa zahtjevom monogamnosti. Naime, mislim da se može pokazati da za bilo koji koliko-toliko plauzibilan argument za proširenje pravne definicije braka kako bi ova obuhvatila ŽZIP postoji analogan argument za uključenje PŽZ-a u definiciju braka.
Razlozi za proširenje pravne definicije braka
Pogledajmo neke od standardnih argumenata za proširenje pravne definicije braka na “homoseksualne brakove”. Navest ću ih ovdje tri. Nazovimo ih, redom, argumentom iz diskriminacije, argumentom iz društvene funkcije braka i argumentom iz integracije. Držite li ove argumente uvjerljivima, no ujedno se protivite legalizaciji višestrukih i grupnih brakova, mislim da imate problem: u imalo plauzibilnoj formulaciji ovi se argumenti jednako odnose na PŽZ kao i na ŽZIP. Ili, mrvicu opreznije, za svaki se od njih može konstruirati paralelan argument koji bi se odnosio na PŽZ.
Diskriminacija. Ugrožava li odredba braka kao životne zajednice žene i muškarca ljudska prava osoba homoseksualnih sklonosti ili životnoga stila? Vjerovanje da tomu jest tako čini mi se kao najčešći razlog koji protivnici takve definicije braka nude za njezino proširenje. No, ako važeća pravna definicija braka nepravedno diskriminira osobe u istospolnim životnim zajednicama, ne može li se jednako reći i za osobe poliamornoga životnoga stila? Definicija braka posve jednako isključuje mogućnost istospolnih i poligamnih brakova. Još gore, ako su poligamni brakovi važan ili raširen dio neke religijske ili kulturne tradicije (islamske ili mormonske, na primjer), možda bi se moglo argumentirati da se u tom slučaju radi o kršenju vjerskih sloboda i diskriminaciji na osnovi religijske pripadnosti, jednako koliko i na osnovi spolne orijentacije ili životnoga stila. Ne vidim kako bi se uvjerljivo mogla braniti tvrdnja da se u jednom slučaju radi o nepravednoj diskriminaciji i kršenju ljudskih prava, ali u drugome ne. Radi li se u oba slučaja o zajednicama obiteljskoga života u koje odrasli ljudi ulaze slobodnom odlukom, što bi moglo biti opravdanje za takvu tvrdnju? Uostalom, svi pravni i birokratski problemi s kojima se suočavaju ljudi u ŽZIP-u (posvajanje djece partnera, nasljeđivanje imovine i sl.) također su problemi osoba u PŽZ-u. Ne bi trebalo kažnjavati nekoga zato što voli drukčije, ne mislite li? Obitelj je obitelj, kažu.
Društvena funkcija braka. Jedan od mogućih razloga protiv slabljenja definicije braka kako bi ona uključila ŽZIP taj je da bi takva promjena bila jednostavno nepotrebna ili da moguća društvena dobit takve odluke ne može opravdati njezine troškove. Funkcija je braka kao društvene institucije, mogao bi ići argument, reprodukcijska i socijalizacijska, a reprodukcijski i socijalizacijski potencijal istospolnih parova vrlo je ograničen i subvencioniranje istospolnih životnih zajednica izjednačavanjem njihova statusa s onim braka bilo bi rasipno trošenje društvenih resursa. Očit odgovor na taj argument jest da osobe u ŽZIP-u mogu imati djecu i da nema razloga vjerovati da bi socijalizacijsku ulogu vršile lošije no partneri međusobno različitoga spola. Međutim, slažemo li se s takvim odgovorom i smatramo da je to dobar razlog za pravno priznavanje istospolnih brakova, jednako mora vrijediti za PŽZ. Taj se razlog izravno preslikava na PŽZ. Može li PŽZ imati reproduktivnu funkciju? Naravno. Štoviše, raznospolna PŽZ tu je u očitoj prednosti pred ŽZIP-om. Može li odgojnu funkciju vršiti barem jednako dobro kao ŽZIP? Ne vidim zašto ne. Nije li problem odgajaju li dijete dvije mame, zašto bi bilo loše ima li ono tri mame? I opet, raznospolna PŽZ mogla bi biti u prednosti već i time što nudi odgojne imitacijske modele oba spola. Što bi tu mogla biti osnova različitoga zakonskoga tretiranja istospolnih parova i istospolnih ljubavnih trojki, na primjer?
Integracija. Za kraj, pogledajmo i jedan “konzervativan” argument za pravno priznavanje istospolnih brakova. Katkada se može čuti da bi integracija ŽZIP-a unutar institucionalnoga okvira braka imala kao posljedicu suzbijanje raširenoga promiskuitetnoga ponašanja unutar gay supkulture promoviranjem “tradicionalnih” obrazaca interakcije u ljubavnoj vezi i time, umjesto ugrožavanja društvene uloge braka, voditi svojevrsnoj rehabilitaciji “bračnih vrijednosti”. I opet, ako je to dobar razlog, nešto bi slično moralo vrijediti i za PŽZ. Lako je konstruirati sličan argument za legalizaciju poligamnih brakova. Moglo bi se reći, na primjer, da bi društveno prepoznavanje životnih zajednica više partnera kao poželjnu posljedicu imalo smanjeno traženje seksualnoga uzbuđenja izvan veze, manji broj preljuba i razvoda i time dovesti do jačanja same institucije braka. Čini li vam se to opravdanje neuvjerljivim – pa, rekao bih da je uvjerljivo upravo koliko i odgovarajuće opravdanje za ŽZIP.
Nijedan od navedenih argumenata za proširenje definicije braka sam po sebi ne nudi razumnu osnovu za pripisivanje različitoga pravnoga statusa ŽZIP-u i PŽZ-u. Vjerojatno bi se dalo naći još pokoji argument, naravno, no mislim da će jednako vrijediti i za njih. Smatrate li neki od tih argumenata uvjerljivim razlogom za priznavanje statusa braka ŽZIP-u, morali biste stoga prihvatiti proširenje definicije braka i na PŽZ. Ili, jasno, pokušati pronaći kakav dobar dodatni razlog za isključenje PŽZ-a.
Razlozi za nepriznavanje poliamornih brakova
Gore smo neuspješno pokušavali naći argument za proširenje definicije braka na ŽZIP, a koji ne bi ujedno bio i argument za priznavanje statusa braka PŽZ-u. Probajmo sad poći obrnutim putem i potražiti argument za isključenje PŽZ-a iz prikladne definicije braka, a koji ne će ujedno biti i argument za isključenje ŽZIP-a. Uspijemo li – a pritom gore navedeni argumenti za proširenje definicije braka zaista drže vodu – imamo u rukama opravdanje za definiciju braka koja bi uključivala ŽZIP, ali ne i PŽZ. Možda je nešto slično slučaj sa srodničkim brakovima: većinu argumenata za pravno priznavanje istospolnih brakova dalo bi se poopćiti tako da uključi i njih, ali naspram toga imamo dobre neovisne razloge zašto srodničke brakove ne bi trebalo dopustiti.[4] Međutim, mislim da ova strategija u slučaju poliamornih brakova ne može uspjeti. I opet je razlog isti: svaki koliko-toliko uvjerljiv argument za isključenje PŽZ-a iz opsega definicije braka ujedno će isključivati ŽZIP.
Navest ću ovdje svega dva takva argumenta: najprije tipičan argument skliske padine, a zatim, možda iznenađujuće, argument iz tzv. tradicionalnih vrijednosti. Prvi zato što mi se pokušaj neke inačice slippery slope argumenta ovdje čini kao najviše obećavajući pristup, drugi zato jer je de facto rabljen u odbijanju zahtjeva za legalizacijom poligamije.
Skliska padina. Evo kako bi otprilike mogao ići argument. Priznaju li se poliamorni brakovi, svako ograničenje broja bračnih partnera bilo bi posve proizvoljno. Dopustimo li brakove s tri ili četiri bračna partnera, što bi moglo opravdati zabranu braka s pet ili šest ili stotinu članova? Nemamo na raspolaganju nikakvu nearbitrarnu granicu broja bračnih partnera. No, s rastom broja članova, usložnjavaju se i odnosi koje bi institucija braka morala regulirati. Kako u slučaju grupnoga braka s deset članova, na primjer, postupati s nasljeđivanjem imovine, raspodjelom imovine u slučaju razvoda braka, skrbništvom i roditeljskim pravima i sl.? Pravna rješenja morala bi biti komplicirana, teško provodljiva, skupa ili nepravedna – i time bi zapravo učinila samu instituciju braka sumnjivo korisnom ili čak očito nepotrebnom. Najbolje je rješenje jednostavno zakonski ukloniti mogućnost višestrukih brakova.
Problem je s ovim argumentom, ako je uopće uspješan, što je on ujedno argument protiv priznavanja dvočlanih istospolnih brakova. Rovovi se kopaju gdje ih je lakše braniti. Želimo li spriječiti klizanje niz teorijsku padinu povlačenjem kakve nearbitrarne granice, ta granica očito nije priznavanje istospolnih ljubavnih parova kao kandidata za status braka uz nijekanje istoga statusa npr. istospolnim ljubavnim trojkama. Od tzv. tradicionalnoga braka do priznavanja istospolnih brakova potreban je daleko veći teorijski iskorak nego od dvočlanih do tročlanih istospolnih brakova. Želite li braniti ograničenje definicije braka na životne zajednice muškarca i žene, na raspolaganju vam je širok izbor metafizičkih, kulturalnih i mitoloških opravdanja. Možete se, na primjer, s većim ili manjim uspjehom pozivati na reproduktivnu i psihičku komplementarnost spolova, odgojnu prednost životnih zajednica partnerā različitoga spola, povijesnu uspješnost tradicionalne institucije braka, religijsku i kulturalnu ukorijenjenost, patološki karakter homoseksualnosti i što već ne. S druge strane, na što bismo se mogli pozvati želimo li zanijekati “pravo na brak” trima mamama, ako ga već dopuštamo dvjema mamama? I evo nas opet na skliskoj padini.
Tradicionalne vrijednosti. Jedan mogući odgovor jest da je monogamija tradicionalna vrijednost zapadnih društava i da stoga, za razliku od ŽZIP-a, pravna definicija braka ne bi trebala uključivati PŽZ. Možda djeluje neobičnim da bi tko, braneći pravno priznavanje braka između dvije osobe istoga spola, išao odgovarati na slippery slope prigovor pozivanjem na “tradicionalne vrijednosti”, no lako bi moglo biti da je zazivanje tradicije još najbolje što zagovornici legalizacije tzv. homoseksualnih brakova imaju za ponuditi u odbacivanju poliamornih brakova. Upravo je to obrazloženje dao Vrhovni sud Britanske Kolumbije u studenom 2011. u odluci kojom odbacuje zahtjev da se, slijedeći uklanjanje uvjeta različitosti spola partnerā iz pravne definicije braka, također odbaci uvjet koji broj partnera ograničava na svega dvoje. Institucija monogamnoga braka, kaže se u presudi, “temeljna [je] vrijednost u zapadnom društvu od najranijih vremena” (a fundamental value in western society from the earliest of times), a ova bi institucija bila ugrožena priznavanjem poligamnih brakova.[5] No gdje li smo ono već čuli da bi brak kao tradicionalna vrijednost bio ugrožen proširenjem definicije braka? Očit je problem s pozivanjem na tradicionalne vrijednosti u raspravi o braku što ono jednostavno djeluje uvjerljivije branite li njime – pazite sad – tradicionalni brak.
Ni prigovor skliske padine ni pozivanje na tradicionalne vrijednosti ne uspijevaju pružiti uvjerljiv razlog za pripisivanje različitoga pravnoga statusa ŽZIP-u i PŽZ-u. Opet, dalo bi se navesti tu još poneki argument, ali vjerujem da bi jednako vrijedilo i za nj.
Zaključimo dosad rečeno. Ako sam u pravu u ovoj kratkoj analizi standardnih argumenata za proširenje pravne definicije braka na ŽZIP i standardnih argumenata protiv proširenja pravne definicije braka na PŽZ, izgleda da nemamo na raspolaganju dovoljno dobar razlog za uskraćivanje PŽZ-u pravnoga statusa jednakoga onome ŽZIP-a. Mislite li da su argumenti za slabljenje uvjetā iz odredbe braka uvjerljivi, morali biste dopustiti i poliamorne brakove. No također, ne mislite li da su uvjerljivi – a, naravno, sam ne mislim jesu – koji god pravni status željeli pripisati ŽZIP-u, morali biste pristati isti status dodijeliti i PŽZ-u. Prava partnerā u zajednicama obiteljskoga života dviju osoba istoga spola uređena budućim Zakonom o životnom partnerstvu morala bi se tako jamčiti i osobama u životnim zajednicama s tri ili više članova bilo kojega spola.
Ili bismo jednostavno mogli odustati od cijele te pizdarije sa Zakonom o životnom partnerstvu.
[1]‘Polyamory‘ ima šire značenje od ‘poligamije’, obuhvaćajući širi spektar ne-ekskluzivnih ljubavnih odnosa, pa radije rabim ‘poliamorna životna zajednica’ nego ‘poligamna životna zajednica’. Posebno, za razliku od “tradicionalne” poligamije, poliamorne životne zajednice uključuju zajednice obiteljskoga života triju i više osoba istoga spola.
[2] Na referendumu je odluka “za” ili “protiv” ovisila, sve u svemu, ponajviše o tome smatra li se predloženu definiciju opravdanom ili ne. Istovjetna definicija braka (“Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca”) već se nalazila u članku 5. hrvatskoga Obiteljskog zakona, ali se njezinom ugradnjom u ustav postrožuju uvjeti pod kojima se ona može promijeniti. Stoga, barem načelno, “za” su mogli glasovati i oni koji, iako se ne slažu s važećom pravnom definicijom, smatraju da bi se za njezino mijenjanje moralo imati jači demokratski legitimitet od saborske većine dovoljne za promjenu Obiteljskog zakona, dok su “protiv” mogli biti i oni koji, iako se slažu s postojećom pravnom definicijom, misle da među funkcijama ustava ne bi trebalo biti definiranje braka.
[3] Možda bi tko htio tvrditi da odredba braka kao “životne zajednice žene i muškarca” sama po sebi ne isključuje mogućnost (barem nekih oblika) višestrukih brakova, no u kontekstu tzv. tradicionalnoga shvaćanja braka, kojega je ta definicija pokušaj artikulacije, smisao je jasan.
[4] Zapravo, rekao bih da su izgledi za opravdanje srodničkih i “međugeneracijskih” brakova u slučaju pravnoga priznavanja istospolnih brakova puno jači no što sugeriram tekstom, ali to ću pitanje ovdje ostaviti po strani.
[5] Preciznije, odlukom se poligamni brakovi ostavljaju izvan zakona zbog štete (harm) koje poligamna praksa čini ženama, djeci, društvu i instituciji monogamnoga braka, no popis štetnih posljedica poligamije dan u presudi čini se da malo ima veze sa samom poligamijom, a više, u boljem slučaju, s ekonomskim i socijalnim uvjetima ne-zapadnih društava u kojima je prisutna poligamija te, u gorem slučaju, s mizandrijom, rasizmom i žilavim kulturalnim predrasudama prema ne-zapadnim društvima. Kako bilo, nijedna od navedenih navodnih štetnih posljedica poligamije (osim možda one spram institucije monogamnoga braka) ne može se razumno pripisati konsenzualnim poliamornim životnim zajednicama triju mama.
S ljubavlju za sve, Vaš Rochejaquelein
[Corrigenda, 19. veljače 2020. Nekoliko manjih pravopisnih i stilskih popravaka.]
I meni se čini da argumenti koji vrijede za ŽZIP vrijede i za PŽZ, pa zagovarati prvo, a ne i drugo, ili mu se čak protiviti, nije baš koherentna pozicija. Načelno, PŽZ je jedna različitost i ako se promoviraju različitost i ljudska sloboda, ne vidim zašto bi takve zajednice bile izostavljene. Samo treba u onu kraticu LGBTI dodati još jedno slovo, pa da se još malo pojača queer populacija. 🙂
BTW, precizno govoreći, monogamija nije baš uobičajena u zapadnim društvima, možda čak i u većini društava. Uobičajena je sukcesivna poligamija, institucionalizirana ili ne. Osobe koje cijeli život imaju jednog i istog partnera/partnericu također nisu baš “normalne”. I one zaslužuju slovo. 🙂
To što neki argumenti mogu vrijediti za više ideja ne predstavlja nikakav imperativ zagovaratelju jedne ideje da zastupa i drugu ideju.
Zagovaratelj može zagovarati izjednačavanje prava po svim varijantama po nekoj osnovi ili ostvarivanje posebnog prava važećeg za jednu varijantu po nekoj osnovi. U ovom slučaju govorimo dakle o pravu na brak i o pravu na udruživanje partnera u neku drugu legaliziranu zajednicu po osnovi spolne orijentacije. Međutim, to dakako može biti i bilo kakvo drugo pravo.
Ono što je bitno, zagovaramo da neko pravo bude ostvarivo po svim varijantama ili samo po nekim varijantama jedne osnove i nudimo za to neke argumente. Neki od tih argumenata mogu se, makar prividno, primijeniti i na drugu osnovu, a u slučaju braka ili nekog drugog oblika partnerskog udruživanja, osnove po kojima zagovaramo određeno pravo mogu biti razne – ostvarivanje prava po osnovi rasne pripadnosti, ostvarivanje prava po osnovi spolne orijentacije, ostvarivanje prava po osnovi rodbinske veze, ostvarivanje prava po osnovi brojnosti partnera itd.
Čak i kada bi izjednačavanje prava ili ostvarivanje posebnog prava po svakoj od tih osnova generiralo potpuno jednak psiho-socijalni učinak, to ne bi bio imperativ zagovaratelju jedne opcije da zagovara i druge opcije. Ni logički, ni intelektualni a ponajmanje moralni. Samim tim što se radi o različitim *osnovama* po kojima se traži izjednačavanje nekog prava, dovoljna “isprika” bi bila neupućenost u tematiku. Ako netko ne razumije tematiku osnove, zašto bi imao ikakvu obvezu nešto u njoj zagovarati?!
Međutim, ne treba ići toliko daleko jer sama činjenica da navedene kombinacije stvaraju različit efekt na funkcioniranje i pojedinca i društva daje razlog zagovarateljima jedne ideje ne samo da ne zagovaraju, nego i da budu protivnici druge i vice versa.
Kada bi primjenjivost nekog argumenta na više osnova bila imperativ zagovarateljima ŽZIP da budu zagovaratelji PŽZ, onda bi i zagovaratelji TB (tradicionalni brak) imali imperativ biti zagovaratelji PŽZ ili neke druge opcije jer bi se pronašli neki argumenti primjenjivi na obje osnove i tome slično. Čisti nonsens.