Nemali je broj onih koji smatraju da se sve verzije kozmološkoga argumenta mogu svesti na sljedeći „osnovni“ oblik: Sve što postoji ima uzrok; svemir postoji; dakle, svemir ima uzrok. No ako prihvatimo prvu premisu, odnosno da „sve što postoji ima uzrok“, onda naš sugovornik koji baš nije sklon Božjemu postojanju ili barem nije sklon (kozmološkim) argumentima za njegovo postojanje, može uzvratiti sljedećim nizom prigovora: ako sve ima uzrok, što je uzrokovalo Boga?; zašto uopće pretpostaviti da sve što postoji ima uzrok?; zašto uopće smatrati da uzrok svemira treba biti Bog? No ovdje stvari postaju malo čudne: oni koji kritiziraju kozmološke argumente najčešće ne navode, niti su u stanju navesti mislioca koji je branio tu „osnovnu“ verziju kozmološkoga argumenta. Edward Feser tako piše da nijedan od najboljih zastupnika kozmološkoga argumenta u povijesti filozofije i teologije nije branio „taj glupi argument“. Ni Platon, ni Aristotel, ni Avicena, ni al-Gazali, ni Majmonid, ni Averroes, ni Akvinac, ni Ivan Duns Škot, ni Leibniz, ni Samuel Clarke, ni Reginald Garrigou-Lagrange, ni Mortimer Adler, ni William Lane Craig, ni Richard Swinburne, (a ni Alexander Pruss, ni Robert Koons, ni David Oderberg, ni Edward Feser)… Ipak, to strašilo nastavlja živjeti i taj se argument toliko duboko ukorijenio u umove mnogih da će ga teško biti ukloniti. No u čemu je točno problem?
Uzmimo bilo koju verziju kozmološkoga argumenta i vidjet ćemo da nijedna od njih ne tvrdi da „sve što postoji ima uzrok“. Kalām verzija tvrdi da sve što počne postojati ima uzrok, a budući da je svemir počeo postojati, onda slijedi da svemir ima uzrok. Ili (jednu moguću) leibnizovsku verziju kozmološkoga argumenta[1]:
(1) Bilo koja stvar koja postoji ima objašnjenje svojega postojanja, ili u nužnosti vlastite naravi ili u izvanjskome uzroku.
(2) Ako svemir ima objašnjenje svojega postojanja, to je objašnjenje Bog.
(3) Svemir postoji.
(4) Dakle, svemir ima objašnjenje svojega postojanja. (iz 1, 3)
(5) Dakle, objašnjenje je postojanja svemira Bog. (iz 2, 4)
Konačno, tomističke verzije kozmološkoga argumenta polaze od iskustvene datosti koju nije moguće objasniti po sebi, zatim se primjenjuje načelo uzročnosti, a potom se isključuje beskonačni regres, da bi se zaključilo na transcendentnu zbiljnost koju svi zovu Bog. Pritom Akvinac koristi sljedeće verzije kauzalnoga principa: sve što se giba, giba se od nekoga drugoga (jer gibati nije ništa drugo nego izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost, a izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost može učiniti samo zbiljsko biće); sve što je kontingentno, odnosno sve što može biti, a ne mora, ima uzrok; ili manje očita formulacija: sve što pripada drugome a nije od njegove biti, pripada mu zbog nekoga uzroka.
Svim je gore navedenim verzijama kozmološkoga argumenta zajedničko što nijedna od njih ne tvrdi da „sve što postoji ima uzrok“. Toma Akvinski čak izričito niječe da sve što postoji ima uzrok. On je smatrao da se „biti uzrokovan od drugoga ne odnosi na biće ukoliko je biće; u suprotnom bi svako biće bilo uzrokovano od drugoga, tako da bi trebali ići u beskraj u uzrocima – što je nemoguće“ (SCG II,52,5). „Osnovna“ je verzija kozmološkoga argumenta, prema tome, „strašilo“, tj. napad na argument koji smo sami izmislili da bismo ga mogli lakše opovrgnuti. Pritom se uopće se ne dotičemo argumenta našega sugovornika, nego preuveličavamo i karikiramo njegove stavove da bismo ih mogli lakše pobiti. No kako se pojavio taj „izrod“? Tko je zaslužan za to „strašilo“?
Bertrand Russell u svome je tekstu Why I Am Not a Christian? odbacio kozmološki argument napadajući upravo gore navedeno strašilo: „ako sve ima uzrok, onda Bog mora imati uzrok“, a ako nešto može biti bez uzroka, onda to može biti svijet, a ne Bog. No „ćaća“ toga strašila nije Russell, nego se u potrazi za „ćaćom“ moramo uputiti u 18. stoljeće te se susresti s jednim od najvećih, ako ne i najvećim „mučkim provokatorom“ u povijesti filozofije – Davidom Humeom. On je u svome djelu Razgovori o prirodnoj religiji na sljedeći način izložio prvu premisu kozmološkoga argumenta: „Sve što postoji mora imati uzrok ili razlog svoga postojanja.“ Tu uočavamo određenu Humeovu zbunjenost. No riječ je o procesu stvaranja hibrida, koji je započeo u djelu Rasprava o ljudskoj naravi. Hume u tome djelu isprva dobro predstavlja kauzalni princip: sve što počne postojati ima uzrok. Ipak, ubrzo dolazi do pomutnje i Hume piše da „sve što postoji ima uzrok“, što s pravom odbacuje kao glupost. Samo što tu „glupost“ nitko nikada nije branio, a ni dan-danas nitko je ne brani. Prema tome, Hume i Russell (kao i svi njihovi intelektualni sljedbenici poput Daniela Dennetta) ne odbacuju autentičnu verziju načela uzročnosti, nego „grozotu pustoši“, čudnovatoga hibrida između načela uzročnosti i načela dovoljnoga razloga. Ili kao što primjećuje američki filozof W. Norris Clarke u svome članku A Curious Blind Spot in the Anglo-American Tradition of Antitheistic Argument, ta tobožnja verzija načela uzročnosti metafizičko je čudovište, kombinacija klasične skolastičke i kartezijansko-racionalističke tradicije, i kao takav nema smisla ni u jednoj od njih, a gore bi navedenu formulaciju odbacile obje tradicije.[2] Tako je iz „sve što počne postojati ima uzrok“ i „sve što postoji ima razlog/objašnjenje svoga postojanja“ nastalo „sve što postoji ima uzrok“.
Kako ne bismo ponavljali grješke, valja pojasniti razliku između načela uzročnosti i načela dovoljnoga razloga. Ovdje ću – slijedeći Fesera – navesti tri[3]:
1) I dok uzrok mora biti stvarno različit od svoje posljedice, ne treba postojati stvarna razlika između dovoljnoga razloga i onoga čega je dovoljni razlog. Naime, uzrok mora biti različit od posljedice jer uzrokovati znači ozbiljiti mogućnost, a nijedna se mogućnost ne može sama ozbiljiti, nego mora biti ozbiljena od nečega što je već u zbiljnosti. S druge pak strane, ideja dovoljnoga razloga ne uključuje u sebi ozbiljenje mogućnosti. Stoga, iako Bog kao čista zbiljnost (actus purus) nema uzrok, dovoljan razlog njegova postojanja treba tražiti u tome što je čista zbiljnost. To što je čista zbiljnost, a ne nešto što treba biti ozbiljeno, čini njegovo postojanje inteligibilnim ili objašnjivim. Dakle, Bog nije uzrok sama sebe, no on je vlastiti dovoljni razlog.
2) Iako sve što postoji nema uzrok, sve što postoji ima dovoljan razlog svojega postojanja. Dovoljan razlog stvari koja ima uzrok nalazi se u nečemu različitome od te stvari, dok ono što nema uzroka ima dovoljan razlog u samome sebi. Ili kao što sam već ranije naznačio: Bilo koja stvar koja postoji ima objašnjenje svojega postojanja, ili u nužnosti vlastite naravi ili u izvanjskome uzroku. Prema tome, svi su uzroci razlozi u smislu da učinak čine inteligibilnim, no nisu svi razlozi uzroci.
3) Konačno, načelo se uzročnosti tiče stvarnosti koja je neovisna o ljudskome umu, dok se načelo dovoljnoga razloga barem dijelom tiče umskoga razumijevanja stvarnosti koja je neovisna o ljudskome umu, jer se načelo poziva na inteligibilnost, objašnjenje i slično. Uzročnost je tako ontološki pojam, dok je objašnjenje epistemološki pojam. Razlike odražavaju kontekst u kojem su se pojavila ta dva načela: načelo uzročnosti u kontekstu aristotelovske teorije o zbiljnosti i mogućnosti, a načelo dovoljnoga razloga u kontekstu modernoga racionalizma.
Što nam je činiti? Ispravna bi odluka bila slijediti savjet W. Norrisa Clarkea:
U prisutnosti smo filozofske tradicije koja je uistinu mehaničko ponavljanje, tradicije koja je davno prestala gledati van sebe kako bi ispitala stvarnost i provjerila postoji li uopće suparnik kojega tako slavodobitno i lakoćom ruši… Čini se da je krajnje vrijeme da bi oni koji i dalje slijede tu tradiciju antiteističkih argumenata trebali graciozno i ponizno priznati kako su njihovi argumenti mrtvi te nam dopustiti da nastavimo sa sadržajnijim problemima u pogledu filozofskoga argumenta za i protiv Božje opstojnosti.[4]
Nadam se da je ovime postalo dovoljno jasno kako zastupnici kozmoloških argumenata ne tvrde da „sve što postoji ima uzrok“, nego da je riječ o „metafizičkome čudovištu“, nakaradnoj tvorevini koja je nastala u krilu antiteističke tradicije, a koje se napokon trebamo riješiti kako bismo se mogli usredotočiti na istinski važna pitanja o Bogu.
Luka Ilić
[1] Hrvoje Juko – Dalibor Renić, „Pojam kontingencije u argumentima za Božje postojanje Tome Akvinskoga i G. W. Leibniza“, Obnovljeni život, 70 (2015) 2, 172.
O leibnizovskoj je verziji kozmološkog argumenta pisao Rochejaquelein u tekstu Čarobni svijet ateizma III: problem kontingentnosti i teistički odgovor.
[2] W. Norris Clarke, „Curious Blind Spot in the Anglo-American Tradition of Antitheistic Argument“, u: The Creative Retrieval of Saint Thomas Aquinas: Essays in Thomistic Philosophy, New and Old (Fordham: Fordham University Press, 2009), 62.
[3] Usp. Edward Feser, Scholastic Metaphysics: A Contemporary Introduction (Heusenstamm: Editiones Scholasticae, 2014), 108.
[4] „[W]e are here in the presence of a philosophical tradition that is truly in a self-repetitive rut, a tradition that has long since ceased to look outside of itself to check with reality and see whether the adversary it so triumphantly and effortlessly demolishes really exists at all… [I]t would seem to be high time that those who still follow this particular tradition of antitheistic argument should have the grace and humility to acknowledge that their argument is dead, and let us get on with more substantive problems with regard to philosophical argument for and against the existence of God.“ u: W. Norris Clarke, „Curious Blind Spot in the Anglo-American Tradition of Antitheistic Argument“, 62-63.
Corrigenda, 4. veljače 2019.
Tekst sam dotjerao stilski i unio nekoliko manjih izmjena i ispravaka, a značajnije su izmjene: 1) proširio sam popis mislilaca koji nikada nisu branili premisu da „sve što postoji ima uzrok“; 2) završetak teksta.
Pozdrav Luka, kažeš “Uzmimo bilo koju verziju kozmološkog argumenta i vidjet ćemo da nijedna od njih ne tvrdi da „sve što postoji ima uzrok“. Kalām verzija tvrdi da sve što počne postojati ima uzrok, a budući da je svemir počeo postojati, onda slijedi da svemir ima uzrok.” i ako je to tako, slažem se s tobom. Ne treba trošiti vrijeme na opovrgavanje strašila.
S druge strane, ne vidim kako ti to pomaže, jer nije dokazano ni da sve što počinje postojati ima uzrok niti da je svemir počeo postojati, niti da ako te dvije premise i jesu istinite da je taj uzrok Bog.
Nego, da li mi možeš reći da li je moguće zamisliti svemir koji isključuje Boga i kakav bi to svemir morao biti da postojanje Boga kao uzroka ne bi bilo nužno za njegovo postojanje?
Moja ti je preporuka da umjesto prepucavanja na internetu uzmeš neke od navedenih autora i pročitaš ih jer sami odgovaraju (barem kod Akvinca, Fesera i Leibniza) na tvoja pitanja.
Nisu budale pa da im nije palo na pamet ne razraditi nešto toliko važno dublje te nisu ostali na dokazivanju nužnog transcedentnog bića, nego su ga i definirali.
A što se tiče Akvinca i Fesera, za njihove je argumente potpuno nebitno pitanje o vječnosti ili vremenosti svemira.
Kako nisi imao gotovo nikakvog kontakta s filozofijom iz prve ruke, Povijest filozofije Fredricka Coplestona bi bio dobar početak uz naknadno čitanje primarnih izvora. Meni je mnogo pomogao, kako ne studiram filozofiju.
Nisu budale definitivno, ali nisu imali taj luksuz da mogu čitati povijest filozofije, nego su je morali stvarati. Kao i u svemu, svaki početak je težak, pa su takvi bili i počeci filozofije – puni grešaka. Ja imam razumijevanja za njihovu situaciju i ne zamjeram im što su razmišljali tako što su razmišljali. Međutim, od njihovog vremena prošle su stotine godina i danas postoje puno funkcionalniji alati za kozmološka istraživanja od recikliranja tuđih ideja.
Pozdrav imbehind, hvala na tvom komentaru.
Ovim sam tekstom nastojao odgovoriti na prigovor koji se često predbacuje kozmološkim argumentima (KA), odnosno da sve verzije KA imaju sljedeći osnovni oblik: Sve što postoji ima uzrok; svemir postoji; dakle, svemir ima uzrok, a taj je uzrok Bog. Nadam se da je bilo dovoljno jasno i uvjerljivo da nitko nikada nije branio tu “osnovnu” verziju KA. I ponavljam što je napisao W. Norris Clarke:
“Čini se da je krajnje vrijeme da bi oni koji i dalje slijede tu tradiciju antiteističkih argumenata trebali graciozno i ponizno priznati kako su njihovi argumenti mrtvi te nam dopustiti da nastavimo sa sadržajnijim problemima u pogledu filozofskog argumenta za i protiv Božjeg postojanja.”
Nakon što smo se riješili strašila, možemo se usredotočiti na sadržajnije stvari. Ovdje bih se složio s VivaVoxLegis: dobrano bi se okoristio detaljnim proučavanjem različitih verzija KA na njihovim izvorima: bilo da je riječ o klasičnim autorima poput Akvinca, al-Gazalija ili Leibniza, bilo da je riječ o našim suvremenicima kao što su Craig, Oderberg, Feser ili Pruss. Ta oni će daleko bolje nego ja odgovoriti na tvoje dvojbe i prigovore.
Nadalje, proučavanjem povijesti ideja čovjek spoznaje da je povijest upravo recikliranje tuđih ideja. “Nema ničeg novog pod suncem”. Ako je tomu tako, onda valja proučavati “početke filozofije” jer 1) njihova rješenja mogu baciti novo svjetlo na određene probleme i tako nam pomoći riješiti ih; 2) što će nas spriječiti da ne ponovimo njihove greške?
Prema našim predšasnicima možemo zauzeti dva stava: ili stav “modernih” (kako nam ga je iznio Ivan iz Salisburyja) ili onaj Bernarda iz Chartresa.
Stav “modernih” je: „Što hoće taj stari magarac? Čemu nam tumači izreke i djela starih? Mi crpimo znanje sami iz sebe; mi, mladi, ne priznajemo stare.“
Dok Bernard piše:
„Mi smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova. Tako možemo vidjeti više i dalje od njih, ne zato što smo oštrijeg vida ili viši rastom, nego zato što nas oni nose uvis i uzdižu nas svojom divovskom visinom.“
No ako budemo pretjerano uzdizali “novo” nad “starim”, onda smo u velikoj opasnosti da upadnemo (ili smo već upali) u argumentum ad novitatem, odnosno da je nešto bolje/ispravnije/istinitije samim time što je novo. Jasno, suprotna bi opasnost bila pretjerano uzdizati “staro” nad “novim” i time upasti u zamku zvanu argumentum ad antiquitatem, tj. nešto je bolje/ispravnije/istinitije samim time što je staro ili što se tako oduvijek radilo.
Do sljedećeg čitanja…
Smatram da moderni čovjek odgovore na kozmološka pitanja može krenuti tražiti samo u kozmologiji, kao grani fizike i znanosti, a nikako u filozofiji. Ljudi koji su živjeli prije par sto godina nisu imali luksuz poznavanja znanstvene metode, dovoljan opseg znanja iz temeljnih znanosti kao ni eksperimentalne i inžinjerske vještine koje bi im omogućile istraživanje kozmoloških pitanja na zadovoljavajući način. Zbog toga su se okrenuli onome što im je bilo dostupno – ka filozofiji. Danas je, kako rekoh, pogotovo što se tiče kozmologije, filozofija mrtva. Jedino što nam preostaje je ili povijesno proučavanje filozofije ili pak recikliranje onoga što je već rečeno.
Dakle, ne radi se o “starom” i “novom” u ovom slučaju, nego o dvije posve različite spoznajne metode od kojih je jedna došla do svojeg zenita, iznjedrila drugu koja je ovu prvu posve zamijenila.
Po morima i oceanima danas ne plove jedrenjaci s dobrim razlogom. Zamijenili su ih prvo parobrodi, pa brodovi sa motorima na unitrašnje izgaranje, a dans postoje čak i brodovi na atomski pogon. Jedra se koriste još samo za osobno zadovoljstvo, u sportske svrhe, kao edukacijsko sredstvo i ukoliko se želi udovoljiti nekim višim ciljevima kao što su npr. ekologija. Slično je i sa filozofijom.
S obzirom da dakle ne želiš uopće razumjeti njihove argumente niti ih u dobroj vjeri razmotriti, što tu uopće radiš?
Prema tvojim dogmama oni su a priori u krivu, usprkos tome što nisi čitao niti njih niti suvremene preglede njih ili suvremene filozofe koji se bave istom tematikom. Zašto uopće postavljaš pitanja na koja ne želiš čuti odgovor?
Da li ja moram pročitati sabrana djela Al-Ghazalija na arapskom jeziku ili recikliranje istog od strane WLC-a da bi mogao raspravljati o jednostavnoj temeljnoj tvrdnji “Kalām verzija tvrdi da sve što počne postojati ima uzrok, a budući da je svemir počeo postojati, onda slijedi da svemir ima uzrok.”. Smatram da ne moram jer me ne zanimaju interpretacije nego sam argument.
Filozofirati može svatko i ne treba mi diploma filozofije ili teologije da bi se time bavio. Ako mi ne vjeruješ, razmisli malo o tome koliko filozofa u povijesti, o kojima s se uči u udžbenicima, ima tu diplomu?
I nije istina da ne želim čiti odgovor. Želim, ali ga nema. Recimo, nisam vidio da je itko, a pogotovo Al-Ghazali ili WLC dokazao da je svemir počeo postojati. Ili da je uzrok Bog. Ili da je taj bog onaj isti kršćanski…