Pobačaj je ozakonjeno naručeno ubojstvo

Kada sam prvotno započeo s pisanjem ovoga teksta, htio sam krenuti sa „zamislite…“ „Zamislite da država legalizira naručeno ubojstvo i učini ga besplatnim, dostupnim i sigurnim“. Nažalost, ne trebam vas pozivati da zamišljate prvi dio toga scenarija jer pobačaj je već zakonit u Republici Hrvatskoj do 10. tjedna trudnoće, a naši političari žele produžiti to razdoblje do 12. tjedna. Nekim našim političarima ni to nije dosta, već bi htjeli ostvariti i drugi dio scenarija i još više liberalizirati zakon o pobačaju. Mirando Mrsić, bivši ministar rada i mirovinskoga sustava i predsjednik stranke Demokrati, nedavno je iznio prijedlog koji

„ide za time da se vrlo jasno definira kada se može učiniti pobačaj, da žena ima pravo izbora, da nema nikakvih savjetovanja nakon što žena donese odluku, da nema nikakvog vremena čekanja u kojem bi žena trebala promisliti o odluci i da sam zahvat treba ići na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranja [sic!]. Ne samo to, sve metode kontracepcija koje se u Hrvatskoj u ovom trenutku plaćaju, trebaju ići na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje“.

Mrsić je osim toga kazao da „žene zaslužuju suvremeni zakon koji će čuvati njihovo pravo na izbor, koji će omogućiti da taj medicinski zahvat bude dohvatljiv i da bude omogućen svima, a ne da opet imamo priziv savjesti, da se de facto u nekim bolnicama taj zahvat ne može izvesti“. Bojan Glavašević je pak na Twitteru podržao prijedlog nekadašnjega ministra napisavši: „Pobačaj mora biti besplatan, dostupan i siguran. Bez pitanja, bez čekanja, bez savjetovanja. Prijedlog @drMrsic je dobar jer prekid trudnoće regulira upravo na takav način, i dobit će moju podršku“. Ukratko, nekim našim političarima nije dovoljno ozakonjeno naručeno ubojstvo, već pobačaj žele učiniti besplatnim, što dostupnijim i sigurnijim, a pritom liječnicima zabraniti priziv savjesti radi tobožnjega ženina prava na pobačaj i reproduktivno zdravlje.

Međutim, ne pretjerujem li u svojoj prosudbi ako pobačaj nazivam „ozakonjenim naručenim ubojstvom“? Zašto za pobačaj koristiti emocionalno nabijeni pojam kao što je „naručeno ubojstvo“? Nisu li prema ovome mome stavu liječnici koji vrše pobačaj neka vrsta mafijaša i plaćenih ubojica, a žene koje dolaze k njima naručitelji? Nisu li, posljedično, svi koji zagovaraju pobačaj – bili oni političari, predstavnici raznih NGO-ova i borci za socijalnu pravdu ili obični građani Republike Hrvatske – zagovornici ozakonjenja „naručenoga ubojstva“, odnosno da ono ostane zakonito? Neki bi osim toga mogli prigovoriti kako ovakva retorika neće pomoći u raspravi o pobačaju, već će ljude odvratiti od čitavoga pitanja, pa čak ih učiniti neprijateljski raspoloženima prema tom pitanju.

Ovim ću se prigovorima vratiti kasnije u tekstu. Zasada bih samo htio napomenuti da svi navedeni prigovori polaze od pretpostavke da pobačaj nije ozakonjeno naručeno ubojstvo. Ta se pak pretpostavka temelji na stajalištu da fetus nije ljudsko biće ili – daleko raširenije – ako jest, da nije osoba. No što ako je fetus doista ljudsko biće?[1]

1. O statusu fetusa

1.1. Je li fetus ljudsko biće?

Na našem smo blogu već pisali o temi pobačaja i s njime povezanim temama. Na poseban bih način istaknuo dva teksta. U tekstu „Je li pobačaj protuustavan?“ Rochejacquelein pokazuje da fetusi doista imaju „ustavom jamčeno pravo na život, a zakoni kojima se dopušta pobačaj sami bi bili protuustavni“. U drugom pak tekstu pod naslovom „Requiem razuma ili pobačaj u Hrvatskoj“ Fred Delacroix argumentira da „ljudska zigota ima pravo na život, odnosno, ne smijemo je namjerno lišavati života“ te potom potvrđuje kako je „[p]obačaj namjerno lišavanje života ljudskog bića, dakle, pobačaj je narušavanje temeljnog ljudskog prava na život“. Fred ujedno nudi odgovore na uobičajene kritike pobornika pobačaja, odnosno nudi „dekonstrukciju praznih termina“: 1) pravo žene na vlastito tijelo; 2) pobačaj kao oblik kontracepcije; 3) pravo na izbor; i, konačno, 4) pravo na reproduktivno zdravlje.

Ipak bih se odlučio s vama podijeliti nekoliko misli na njihovu tragu. U raspravi oko pobačaja prvo je pitanje: je li fetus ljudsko biće ili ne?[2] Biološka je činjenica da ljudski život započinje začećem. Tu će činjenicu posvjedočiti bilo koji medicinski udžbenik, a također i sljedeći navodi:[3]

a) „Razvoj ljudskog bića počinje oplodnjom, procesom kojim se dvije visoko specijalizirane stanice, spermij muškarca i ženina jajna stanica, ujedine kako bi doveli do novog organizma, zigote“ (Jan Langman);

b) „Zigota je ljudski život … jedna je činjenica koju nitko ne može zanijekati; ljudska bića nastaju pri začeću“ (Landrum B. Shettles);

c) „Svaki ljudski život počinje kao kombinacija dvije stanice: ženskog jajašca i puno manjeg muškog spermija. Ta malena jedinica, ne veća od točke na ovoj stranici, sadrži sve potrebne informacije da naraste u kompleksnu… strukturu ljudskoga tijela. Majka ima samo pružiti hranidbene tvari i zaštitu“ (John Clark);

d) „Ljudski razvoj započinje nakon sjedinjenja muške i ženske spolne stanice ili zametnih stanica u procesu poznatom kao oplodnja (začeće)“ (Keith L. Moore);

e) „Zigota – ova stanica, formirana spajanjem jajne stanice i spermija… predstavlja početak ljudskog bića“ (Keith L. Moore i T.V.N. Persaud);

f) „Iako je život kontinuirani proces, oplodnja je kritički trenutak jer, pod uobičajenim okolnostima, njome se formira novi, genetski zaseban ljudski organizam“ (Ronan O’Rahilly i Fabiola Müller);

g) „Razvoj započinje s oplodnjom, procesom pri kojem se muška gameta, spermij, i ženska gameta, oocit, ujedinjuju da bi nastala zigota“ (Thomas W. Sadler);

h) „Završetkom oplodnje, postoji jedinstveno genetički ljudsko biće“ (C. Christopher Hook);

i) „Netočno je reći da biološki podaci ne mogu biti odlučni… Znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život započinje sa začećem“ (Micheline Matthews-Roth);

j) „Nakon što je oplodnja završila, novo ljudsko biće počinje postojati. Ovo više nije pitanje ukusa ili mišljenja… ovo je čisti eksperimentalni dokaz. Svaki pojedinac ima vrlo uredan početak, pri začeću“ (Jerome Lejeune);

k) „Egzaktni trenutak početka osobnosti i ljudskoga tijela jest u trenutku začeća“ (McCarthy de Mere);

l) „Prema svim kriterijima moderne molekularne biologije, život je prisutan od trenutka začeća… Znanost ima vrlo jednostavno poimanje čovjeka; čim je začet, čovjek je čovjek“ (Hymie Gordon).

Hrvoje Juko u tekstu „Pobačaj“ navodi da embriji od trenutka oplodnje posjeduju sve biološke oznake života: homeostaza, organizacija, metabolizam, rast, adaptacija tijekom određenog vremenskog perioda, stimulativnost i, konačno, mogućnost reprodukcije. Ako vam ni to nije dosta, uputio bih vas na zbirku citata različite stručne literature iz biologije koju je objavilo sveučilište Princeton, a koji uz neke spomenute navode donose dodatne koji podupiru tvrdnju da ljudski život počinje začećem.

U ovom bih kontekstu htio također usmjeriti na Delacroixov tekst „O izjavi Dubravka Lepušića ili o pseudoznanosti“ u kojem podsjeća da je Ustavni sud Republike Hrvatske, kada je razmatrao probleme vezane uz pobačaj, zatražio stručno mišljenje različitih stručnjaka iz relevantnih domena znanosti. Fred Delacroix podsjeća na zajedničko mišljenje članova „Povjerenstva za davanje stručno-znanstvenog mišljenja medicinske znanosti o pitanjima vezanim za početak ljudskoga života i dozvole prekida trudnoće“ u kojemu stoji: „Uz jedno izdvojeno mišljenje, Povjerenstvo smatra da je neosporiva znanstvena činjenica da je tijekom trudnoće riječ o ljudskom životu u fazama zametka (embrija) i ploda (fetusa)“ (kurziv dodan). Također piše da obrazloženje Ustavnoga suda navodi i pojedinačna stručna mišljenja. U jednom od njih, prof. dr. sc. Zvonko Rumboldt s Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, piše sljedeće: „Početak života ljudske jedinke može se različito definirati, držim da je najprimjereniji za tu definiciju trenutak oplodnje“ (podcrtano u izvorniku).

Fred u svome tekstu podsjeća i na sastanak užega vodstva klinike za ženske bolesti i porode 14. rujna 2009. godine, na kojemu su: „…prof. dr. sc. Slavko Orešković, predstojnik Klinke, prof. dr. sc. Velimir Šimunić, pročelnik Zavoda za humanu reprodukciju, prof. dr. sc. Josip Đelmiš, pročelnik Zavoda za perinatalnu medicinu, prof. dr. sc. Dubravko Barišić, pročelnik Zavoda za ginekološku kirurgiju i urologiju, prof. dr. sc. Ante Čorušić, pročelnik Zavoda za ginekološku onkologiju, doc. dr. sc. Emilija Juretić, pročelnik odjela za novorođenčad i nedonoščad, doc. dr. sc. Slobodan Mihaljević, pročelnik odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i liječenje boli te prof. dr. sc. Damir Babić, predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju KBC-a Zagreb“ raspravljali o molbi Ustavnog suda, na kojemu su naveli: „Jednoglasno smo zaključili da za nas život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice“ (dodano podebljanje). Prema tome, neosporna je biološka činjenica da ljudski život započinje začećem. Stoga je očito da je fetus ljudsko biće u biološkome smislu.

Međutim, zagovornik pobačaja mogao bi se složiti s time da je fetus ljudsko biće, a ipak tvrditi da bi pobačaj trebao biti i ostati zakonit. Time bi ujedno izbjegao problem nijekanja fetusova čovještva: razlika između odrasloga pripadnika vrste homo sapiens i fetusa jest u tomu što je u prvome slučaju riječ o osobi, a u drugome nije. Tvrdio bi tako da iako je fetus ljudsko biće, nije osoba. Samo osoba – argumentira zagovornik pobačaja – posjeduje pravo na život, a budući da fetus nije osoba, onda ne posjeduje pravo na život. O problematičnosti ovakve argumentacije pisao je već Rochejacquelein u gore spomenutome tekstu, pa vas upućujem na njegov tekst.

1.2. Je li fetus osoba?[4]

Ipak bih onomu što je već napisao Rochejacquelein pridodao kratko razmišljanje o statusu fetusa kao osobe. Za potrebe rasprave uvest ću dva elementa aristotelovske metafizike: 1) nauk o zbiljnosti i mogućnosti; i 2) nauk o formi i materiji. Kada Aristotel govori o zbiljnosti i mogućnosti, odnosno o aktu i potenciji, onda tvrdi da u svakoj stvari našega iskustva možemo razlikovati dvije temeljne osobine: onakva kakva jest (zbiljnost) i onakva kakva bi mogla biti (mogućnost). Na primjer, stol preda mnom je smeđ, ali mogao bi biti zelen ako ga obojim. No kada govorimo o mogućnosti, ne mislimo pritom da je bilo što moguće. Primjerice, kućna mačka ne posjeduje sposobnost da riga vatru poput zmaja jer to ne spada na njezinu narav, koliko god to vrijeđalo naš znanstveno-fantastični senzibilitet. (Da ipak previše ne vrijeđam ZF senzibilitet, napomenuo bih kako je zamislivo da je evolucijski razvoj išao drugačijim tijekom i da se u mački na neki nevjerojatan način razvila sposobnost riganja vatre. No u naravi mačke o kojoj mi govorimo ne postoji sposobnost riganja vatre i nije u njezinoj moći da riga vatru.) Dakle, mogućnost neke stvari ne utemeljujemo na našoj maštovnoj sposobnosti, nego na naravi stvari kako ona zbiljski jest (usp. Feser 2009, 10-11).

Nadalje, kada govorimo o zbiljnosti i mogućnosti, potrebno je učiniti daljnje distinkcije (usp. Feser 2008, pogl. 2). To će nam „cjepidlačenje“ biti od koristi za raspravu o statusu fetusa kao osobe. Budući da sam ljudsko biće, razumska sam životinja, a jer sam razumska životinja, posjedujem sposobnost govorenja. Zato što posjedujem tu moć, ponekad je realiziram i govorim. Posjedovanje moći govora proizlazi iz činjenice da sam razumska životnja. Posjedovanje sposobnosti govora jest „drugotna zbiljnost“ u odnosu na moje bivanje razumnom životinjom koja je „prvotna zbiljnost“, dok je realiziranje te sposobnosti „drugotna zbiljnost“ u odnosu na posjedovanje te moći koja je „prvotna zbiljnost“. Pritom valja imati na umu da mi tu moć posjedujemo makar je ne ostvarivali, primjerice kada spavamo. Slične se distinkcije mogu učiniti i kada je riječ o mogućnosti. Na primjer, ne govorim španjolski, no svejedno posjedujem mogućnost govoriti ga tako da ga naučim. To možemo nazvati „prvotnom mogućnošću“ za govorenje španjolskoga. Međutim, čak i kada ga naučim, neću ga čitavo vrijeme koristiti, makar bih ga mogao govoriti u bilo kojem trenutku u kojem to poželim. Slijedi da posjedujem sposobnost govorenja španjolskoga u drugome smislu, a to možemo nazvati „drugotnom mogućnošću“ za govorenje španjolskoga. No steći ovu „drugotnu mogućnost“ govorenja španjolskoga, odnosno da govorim kada to poželim, ujedno je vrsta zbiljnosti, utoliko što zbiljski posjedujem sposobnost govoriti španjolski. Drugim riječima, drugotna je mogućnost također vrsta prvotne zbiljnosti. A kada doista koristim svoju novu sposobnost govorenja španjolskoga, čin govorenja predstavlja drugotnu zbiljnost u odnosu na tu prvotnu zbiljnost. Moglo bi se napisati još više o zbiljnosti i mogućnosti, ali je napisano dovoljno za potrebe naše rasprave.

Što je pak s aristotelovskim naukom o formi i materiji, odnosno s hilemorfizmom (usp. Feser 2008, pogl. 2; Feser 2009, 13-16)? Ne ulazeći u detalje, treba napomenuti da su, prema tom nauku, stvari našega iskustva sastavine forme, koja ih čini upravo onakvima kakve jesu, i materije, odnosno ono od čega je neka stvar. Uzmimo, primjerice, ranije spomenuti smeđi stol: sastavljen je od drveta (materija) i forme smeđega dvonožnoga objekta s radnom plohom (forma). Valja pritom imati na pameti da stol nije samo materija, niti je samo forma, već forma i materija zajedno tvore stol.

Nadalje, unutar forme možemo razlikovati između supstancijalne i akcidentalne forme (usp. Feser 2008, pogl. 2). Prva obuhvaća one osobine stvari koje su bitne za nju, odnosno supstancijalna forma čini supstancijom ili stvar onakvom kakva jest. S druge strane, akcidentalne su forme one osobine stvari koje nisu dio njezine biti, bez kojih stvar kao takva može postojati ako ih ne bi imala ili ako bi se promijenile. Na primjer, imati radnu ili sličnu površinu dio je supstancijalne forme ili biti stola, ali biti smeđ nije. Biti razumna životinja za Aristotela je bit ili supstancijalna forma ljudskoga bića, dok imati plavu ili zelenu kosu to nije jer netko može biti razumna životinja bez obzira na boju kose. Treba također spomenuti kako među formama, kao i među zbiljnostima, postoji određena hijerarhija. Stvar posjeduje supstancijalnu formu ili bit, što u slučaju ljudskoga bića znači da je razumna životinja. Osim toga postoje određena svojstva koja nisu dio te stvari, ali nužno proizlazi iz njezine biti. Kod čovjeka bi to bila sposobnost za smijeh koja proizlazi iz činjenice da je razumna životinja. Konačno, tu su akcidentalne osobine stvari, koje – kako smo napomenuli ranije – može i ne mora imati, a da to ne utječe na njezinu narav. Primjerice, imati dugu ili kratku kosu ne utječe na bit čovjeka kao razumne životinje.

Međutim, kakvu ulogu ima nauk o zbiljnosti i mogućnosti te formi i materiji (potonji je samo posebni slučaj nauka o zbiljnosti i mogućnosti)? Najprije treba napomenuti kako je za aristotelovsko-tomističku filozofiju forma živoga ljudskoga tijela razumna duša, a budući da – kao što smo imali prilike vidjeti u prethodnom potpoglavlju – ljudski organizam kao takav počinje postojati od trenutka začeća, razumna je duša prisutna od začeća. Naravno, bitne osobine ljudskih bića kao razumnih životinja poput sposobnosti unošenja nutrijenata, osjećanja svijeta oko njih ili mišljenja razvijaju se potpuno tek dobrano nakon začeća. No to ne znači da nisu prisutni. Ovdje se možemo poslužiti Aristotelovim razlikovanjem između zbiljnosti i mogućnosti (usp. Ibid, pogl. 4). Naime, razumnost, sposobnost kretanja i hranjenja i druge osobine prisutne su od začeća „u mogućnosti“ ili kao inherentne mogućnosti. Pritom „u mogućnosti“ označava sposobnost koju biće ima u sebi zahvaljujući svojoj naravi ili biti, kao što mačka ima mogućnost igrati se s klupkom u dnevnome boravku, makar u ovome trenutku vani lovila poljske miševe.

U tom smislu već zigota u sebi posjeduje sposobnost ili „usmjerenost prema“ zbiljskome ostvarivanju moći razuma, volje i drugih karakteristika, koje drveni stol nema; koje nemaju spermij i jajna stanica promatrani zasebno. Pozivajući se na raniju distinkciju, možemo reći da zigota, zahvaljujući svojoj naravi ili formi, posjeduje razumnost kao „prvotnu zbiljnost“, makar ne još kao „drugotnu zbiljnost“, dok ju drveni stol, spermij i jajna stanica ne posjeduju. U najboljem slučaju, kao primjerice kada je riječ o spermiju i jajnoj stanici, samo posjeduju sposobnost da se pretvore u nešto što posjeduje tu „prvotnu zbiljnost“. I protivno lošem sarkazmu ateista i boraca za društvenu pravdu, ejakulacija nije holokaust jer spermij nije ljudsko biće. Jajna stanica i spermij mogu biti „ljudska bića u mogućnosti“ u širemu smislu: spajanjem jajne stanice i spermija nastaje ljudsko biće. Međutim, zigota nije „ljudsko biće u mogućnosti“ ili „razumna životinja u mogućnosti“, nego zbiljsko ljudsko biće, odnosno razumna životinja, koja nije u potpunosti razvila svoje inherentne mogućnosti (usp. Ibid).

Ukratko, prema klasičnome stajalištu, fetus posjeduje razumnost, volju i druge osobine kao „prvotnu zbiljnost“, no još ih ne može koristiti jer nisu u potpunosti razvijene. No znači li to da je fetus osoba? Problem je u razlici između klasičnoga i modernoga shvaćanja pojma osobe, na što Rochejacquelein upozorava u svome tekstu. Ako osobu shvaćamo služeći se najosnovnijim psihološkim kriterijima osobnosti, a to su osjećajnost, emocionalnost, razum, sposobnost komuniciranja, samosvijest i moralno djelovanje, fetus neće ispuniti uvjete osobnosti. Naime, kao što smo vidjeli, fetus posjeduje te osobine, ali makar prisutne, ne može ih realizirati jer se još nisu razvile. Prema ovome bi stajalištu pobačaj bio dopušten jer iako je riječ o ljudskome biću, nije riječ o osobi. Međutim, situacija je još i gora kao što nam pokazuje slučaj Petera Singera i drugih koji – kao što Rochejacquelein ističe – „više ili manje otvoreno prihvaćaju da usmrćivanje male djece nije moralno pogrješno u onoj mjeri u kojoj je moralno pogrješno usmrtiti normalno odraslo ljudsko biće“. Zahtjevi za legalizaciju poslijeporođajnoga pobačaja nisu tema satiričnih tekstova ili nekakav distopijski scenarij, nego stvarnost (vidi također ovdje).

No, s druge strane, klasična filozofska tradicija nije imala takvo redukcionističko shvaćanje osobe. Standardnu definiciju osobe nudi Boecije (c.480–524) prema kojemu je osoba „individualna supstancija razumske naravi“ (lat. persona est naturae rationalis individua substantia). Promotrimo li definiciju, uočit ćemo da su ključni pojmovi „individualna“ i „razumska“. Komentirajući tu definiciju, Toma Akvinski objasnio je da se spomenuta definicija odnosi na ljudska bića jer su odvojena jedna od drugih i, prema tome, individue ili pojedinci, a i zato što su razumska, odnosno vladaju sobom i svojom aktivnošću. Za Tomu, osoba označava poseban naziv kojim razlikuje supstancije razumske naravi od drugih supstancija i, kao što ističe Kevin D. O’Rourke, korištenje pojma slijedi iz intrinzičnih kvaliteta djelatnika, a ne temelji se na društvenome prihvaćanju ili zakonu. O’Rourke napominje kako Akvinac smatra da je prisutnost razumske duše dovoljno za osobnost, a pojam „osoba“ on ne ograničava samo na razumsku dušu, niti samo na dušu kao takvu, već se taj pojam odnosi na čitavo ljudsko biće, na njegovo tijelo i dušu kao integralno jedinstvo.

Što iz napisanog slijedi? Ako je biološka činjenica da ljudski život započinje začećem, a razumna duša prisutna od samoga početka, odnosno od začeća, onda je fetus kao ljudsko biće osoba.

2. Pobačaj kao ozakonjeno naručeno ubojstvo

No ako je fetus doista ljudsko biće, odnosno osoba, onda pobačaj nije puki „prekid trudnoće“ ili „izbor“ (da iskoristimo pro-choice eufemizme), već je riječ o ubojstvu, odnosno o lišavanju života s umišljajem. Nadalje, ako je liječnik taj koji ubija dijete, onda je žena koja dolazi kod njega kako bi prekinula trudnoću naručitelj ubojstva. Ako je pak pobačaj zakonit u nekoj državi, odnosno ako ga se može obavljati u određenim okolnostima, onda je riječ o ozakonjenome naručenome ubojstvu.

Vraćajući se na ranije navedene prigovore o tome da je pretjerano nazivati pobačaj ozakonjenim naručenim ubojstvom, iz dosad napisanoga utvrđujem da nije. Ubojstvo, bilo ono naručeno ili ne, emocionalno je nabijen pojam tako da ako pobačaj shvatimo kao naručeno ubojstvo, a jest, onda nije čudno da izaziva daleko više emocionalnih reakcija negoli bacanje opuška na cestu. Ne iznenađuje, stoga, što pobornici pobačaj nazivaju „prekidom trudnoće“ ili „izborom“. Nadalje, smatram da se u slučaju pobačaja suočavamo s jedinstvenom situacijom: u nijednoj drugoj situaciji ne bismo se prenemagali da opravdamo više od 40 milijuna ubijenih osoba godišnje u svijetu, ali kada je riječ o pobačaju, onda smo tome skloni. Naša je sablazan zbog okrutnoga mučenja životinja opravdana, ali koliko bi više trebali biti opravdani sablazan, zgražanje i ljutnja zbog činjenice da se svake godine ubija milijune ljudi uz zeleno svjetlo države? No, nažalost, živimo u vremenu u kojemu psi, mačke i ostale životinje imaju veća prava od nerođena djeteta.

Kako bismo mogli prevesti Glavaševićevu tvrdnju da „pobačaj mora biti besplatan, dostupan i siguran“? Iz dosad napisanoga slijedi da bi ispravan prijevod bio: „ozakonjeno naručeno ubojstvo mora biti besplatno, dostupno i sigurno“. Ne samo da su Glavašević, Mrsić i njima slični za pobačaj, već su ujedno za to da mi kao građani Republike Hrvatske financiramo ozakonjeno naručeno ubojstvo i da ono bude dostupno svim ženama jer ne učiniti to je, kako Mrsić kaže, „nedopustivo … prema svim ženama u Hrvatskoj“.

Konačno, što bi značilo učiniti pobačaj sigurnim? To bi značilo da učinimo sigurnim naručeno ubojstvo. Ukratko, zamislite muškarca ili ženu koji, primjerice, žele srediti svoga supružnika. I umjesto silnoga prikrivanja tragova i tajnih sastanaka s plaćenim ubojicom zbog straha od reperkusija poput zatvorske kazne, ode lijepo u državni, županijski ili općinski ured, ispuni koji formular i država će mu omogućiti ubojicu koji će, protivilo se to njegovoj savjesti ili ne, morati izvršiti određenu mu zadaću ubijanja.

3. „Bez pitanja, bez čekanja, bez savjetovanja“

Na kraju bih se htio osvrnuti na Mrsićevu izjavu „da nema nikakvih savjetovanja nakon što žena donese odluku [o pobačaju], da nema nikakvog vremena čekanja u kojem bi žena trebala promisliti o odluci“ ili, kako Glavašević piše, „bez pitanja, bez čekanja, bez savjetovanja“. Uvjeren sam da će biti onih koji će mi predbacivati bezosjećajnost prema ženama koje žele pobaciti. Spočitnut će mi da ne shvaćam kako su neke djevojke i žene prisiljene od strane svoga dečka ili obitelji da počine pobačaj. Upozorit će me da ja ne razumijem što znači nositi u utrobi dijete koje je začeto silovanjem ili incestom; da ja ne razumijem što znači nositi u utrobi dijete s tjelesnim malformacijama; da ja ne razumijem što znači nositi u utrobi dijete i znati da ga čeka život u teškoj bijedi; da ja ne razumijem što znači nositi u utrobi dijete jer nisam žena itd.

No većina ranije navedenih razloga daje dobar povod za savjetovanje i davanje vremena čekanja u kojem bi žena trebala promisliti o odluci. Primjerice, što ako je žena prisiljena na pobačaj? Prema prijedlogu nekih naših političara, „bez pitanja, bez čekanja, bez savjetovanja“. Nadalje, nisam imao spomenuta stravična iskustva; ne trebam promišljati o budućnosti svoga djeteta; i, konačno, ne posjedujem tzv. „žensko iskustvo“ (što je, uzgred rečeno, apsurdno glup argument). Međutim, to što nisam žena i što ne znam što znači proživjeti gore navedene strašne situacije ne priječi me u prosuđivanju nekoga čina kao moralno pogrješnoga i da ga nazivam njegovim pravim imenom. Štoviše, vjerujem da kao društvo trebamo pomoći tim ženama nudeći im savjetovanje, dajući im vrijeme da promisle o svojoj odluci i konkretno im pomažući riješiti njihove teške situacije i dvojbe. Pogotovo kada uzmemo u obzir žene koje žale što su počinile pobačaj. Stoga, ako mislimo da pomažemo ženama čineći pobačaj „besplatnim, dostupnim i sigurnim“, varamo se jer im time jedino olakšavamo pristup ubijanju njihova nerođena djeteta.

Prema tome, ako je pobačaj ozakonjeno naručeno ubojstvo, a jest, kao društvo trebamo nastojati oko toga da ga zabranimo. Mislim da je krajnje vrijeme da učinimo taj civilizacijski iskorak.

Korištena literatura

a) Edward Feser. 2008. The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism. South Bend: St. Augustine’s Press. Kindle.

b) Edward Feser. 2009. Aquinas: A Beginner’s Guide. Oxford: Oneworld Publications.

Luka Ilić

---

[1] U ovome ću tekstu slijediti pojmovnik koji je predložio Rochejacquelein. U svome je tekstu „Je li pobačaj protuustavan?“ na sljedeći način definirao riječi „fetus“ i „pobačaj“: „Radi jednostavnosti, riječ ‘fetus’ odnosi se … na biološki ljudski organizam u cijelome razdoblju od začeća do rođenja, a ‘pobačaj’ isključivo na namjerno izazvan ili propuštanjem omogućen prekid trudnoće kojega je cilj ili očekivana posljedica smrt fetusa“.

[2] Ako fetus nije ljudsko biće, to povlači za sobom određene probleme. Primjerice, možemo se pitati „kada fetus postaje ljudskim bićem?“, „zašto baš tada postaje ljudskim bićem, a ne u nekom drugome trenutku trudnoće?“, itd. Suočen s tim problemima, zagovornik pobačaja mogao bi tvrditi da je fetus ljudsko biće u mogućnosti. Drugim riječima, fetus nije ljudsko biće, ali je u mogućnosti to postati. No i dalje bi vrijedila ranije navedena pitanja, samo nešto preformulirana. Na primjer, sada se pitamo: „zašto se ta mogućnost ozbiljila u tom trenutku trudnoće, a ne prije ili poslije?“, „ozbiljuje li se ta mogućnost za vrijeme trudnoće ili nakon?“, „ako se ta mogućnost ozbiljuje poslije rođenja, u kojem se trenutku ozbiljuje: s tri, deset ili pedeset godina?“, pa sve do pitanja: „ozbiljuje li se uopće ta mogućnost?“ Uočavamo da bi ovakav način razmišljanja mogao lako otvoriti vrata za nijekanje čovještva i onih koji su se već rodili. Nadalje, budući da prema ovakvome stajalištu fetus ne bi bio ljudsko biće, slijedilo bi da razlog njegova postajanja ljudskim bićem bio ljudski „fiat! – neka bude!“, ali očito je da je to potpuno arbitratno i mogli bismo uzeti različite stadije razvoja fetusa – pa i već rođenoga djeteta – i argumentirati da upravo u tom trenutku postaje čovjekom. Prema tome, nijekanje da je fetus ljudsko biće, predstavlja implicitno nijekanje da smo i mi već rođeni ljudska bića.

[3] Ne želeći pretjerano opteretiti glavni tekst, reference na navode odlučio sam staviti u fusnotu. Prvih sedam navoda preuzeto je iz knjiga i to redom:

a) Jan Langman. 1975. Medical Embryology, 3. izdanje. Baltimore: Williams and Wilkins, 3.

b) Landrum B. Shettles. 1983. Rites of Life: The Scientific Evidence for Life Before Birth. Grand Rapids: Zondervan, 40.

c) John Clark (ur.). 1985. The Nervous System: Circuits of Communication in the Human Body. Toronto: Torstar Books, 99.

d) Keith L. Moore. 1988. Essentials of Human Embryology. Toronto: B.C. Decker Inc., 2.

e) Keith L. Moore, T.V.N. Persaud. 1993. Before We Are Born. Essentials of Embriology and Birth Defects, 4. izdanje. Philadelphia: W.B. Saunders Company, 1.

f) Ronan O’Rahilly, Fabiola Müller. 1996. Human Embriology & Teratology, 2. izdanje. New York: Wiley-Liss, 8.

g) Thomas W. Sadler. 2018. Langman’s Medical Embryology, 14. izdanje. Philadelphia: Wolters Kluwer Health, 14.

Drugih pet navoda izjave su svjetski uglednih znanstvenika koji su 1981. godine svjedočili pred sudskim potpovjerenstvom Senata Sjedinjenih Američkih Država o pitanju: „kada počinje ljudski život?“

[4] U izlaganju slijedim ono što je Edward Feser napisao u drugome i četvrtome poglavlju svoje knjige The Last Superstition (2008), kao i u drugom poglavlju knjige Aquinas (2009).