Jedan je od glavnih protestantskih prigovora katolicima tradicionalno bio nepoznavanje Svetoga pisma. Drugim riječima, protestanti su optuživali katolike da im Biblije služe isključivo za skupljanje prašine. Taj prigovor ima određenu težinu, ali pogrješno je misliti da je nečitanje Biblije svojstveno samo katolicima već je prisutno i kod drugih kršćanskih zajednica. K tomu, kao što ističe otac Dwight Longenecker, katolici i protestanti koriste Sveto pismo na drugačiji način, što je ujedno izvor drukčijih vrsta biblijskoga znanja: i dok bismo mogli reći da je Sveto pismo za protestante u prvome redu „pravilnik“, izvor doktrine i ispravnoga moralnog nauka, za katolike je Biblija prvenstveno „molitvenik“, odnosno koriste se njome u prvome redu u kontekstu razmatranja i (liturgijskoga) slavlja.[1]
Ipak, ovaj tekst ne bih htio pretvoriti u tužaljku poradi nečitanja Biblije, a niti u uspoređivanje katoličkih i protestantskih navika čitanja Svetoga pisma. Radije, htio bih potaknuti na čitanje Biblije i smatram da postoje najmanje četiri dobra razloga zašto bismo trebali čitati Sveto pismo, ali vjerujem da bi se sigurno moglo pronaći još pokoji razlog.
Sveto pismo kao duhovna hrana
Prvo, u Svetome pismu pronalazimo hranu za svoj duhovni život i rast u svetosti.[2] Sveti Pavao objašnjava da je „[s]ve Pismo, bogoduho, korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (2 Tim 3,16-17). Oci Drugoga vatikanskog sabora napominju da je
„[u] riječi Božjoj pak tolika moć i sila da je ona uporište i životna snaga Crkve, a djeci Crkve ona je jedrina vjere, hrana duše te čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo na izvrstan način vrijede riječi: ‘Živa je naime i djelotvorna riječ Božja’ (Heb 4,12), ‘ona ima moć graditi i dijeliti baštinu među svima posvećenima’ (Dj 20,32; usp. 1 Sol 2,13)“ (Dei verbum 21).
U tome kontekstu valja istaknuti lectio divina ili božansko čitanje Svetoga pisma, odnosno pristupanje Svetomu pismu u dijalogu s Bogom.[3] Papa emeritus Benedikt XVI. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Verbum Domini razlaže četiri koraka lectio divina: čitanje, meditacija, molitva i kontemplacija. Predšasnik pape Franje objašnjava:
„[Lectio divina] započinje čitanjem (lectio) teksta, koje dovodi do pitanja o istinskomu razumijevanju njegova sadržaja: što tvrdi biblijski tekst u sebi? Bez toga trenutka postoji opasnost da tekst postane izgovor da nikada ne iziđemo iz vlastitih ideja. Potom dolazi meditacija (meditatio) u kojoj se postavlja pitanje: što biblijski tekst govori nama? Ovdje svatko osobno, ali i kao zajednica, treba dopustiti da bude dirnut i doveden u pitanje jer nije riječ o tomu da se razmišlja o riječima izgovorenima u prošlosti, nego u sadašnjosti. Nakon toga slijedi trenutak molitve (oratio) koja pretpostavlja pitanje: što ćemo mi reći Gospodinu kao odgovor na njegovu Riječ? Molitva kao prošnja, zagovor, zahvala i hvala prvi je način na koji nas Riječ mijenja. Konačno, lectio divina završava kontemplacijom (contemplatio) za vrijeme koje usvajamo kao Božji dar njegov način gledanja u prosuđivanju stvarnosti i pitamo se: koje obraćenje uma, srca i života od nas traži Gospodin? Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: ‘Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno’ (Rim 12,2). Kontemplacija, naime, usmjerena je tomu da u nama stvori mudrosnu viziju stvarnosti, koja odgovara Bogu, i oblikovati u nama ‘misao Kristovu’ (1 Kor 2,16). Riječ Božja pokazuje se ovdje kao kriterij razlučivanja: ona je ‘živa … i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca’ (Heb 4,12)“ (Verbum Domini 87).
Spomenutim koracima papa Benedikt XVI. dodaje peti korak, odnosno djelovanje: „Osim toga dobro je podsjetiti na to da se božansko čitanje (lectio divina) ne zaključuje u svojoj dinamici dok ne preraste u djelovanje (actio) koje potiče vjernikov život da se učini darom za druge u ljubavi“ (ibid). A ako bismo htjeli pronaći uzor u kojemu se na najizvrsniji način sažima i ispunjava taj proces, uputili bismo na Majku Božju. Blažena Djevica Marija je, kao što objašnjava Papa emeritus, model poslušnoga prihvaćanja Božje riječi za svakoga vjernika jer „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19; usp. 2,51). „Ona je otkrila duboku vezu koja u velikome Božjemu planu međusobno povezuje naizgled nepovezane događaje, djela i stvari“ (Verbum Domini 87).
Prema tome, trebamo čitati Sveto pismo jer je ono hrana za naš duhovni život. Iz toga razloga Crkva, prepoznajući važnost čitanja Biblije za duhovni život vjernika, udjeljuje oprost za čitanje Pisma: potpuni oprost ako barem pola sata čitamo Sveto pismo, a djelomični ako čitamo Sveto pismo manje od pola sata kao duhovno štivo.
Proučavanje Svetoga pisma duša je svete teologije
Drugi se razlog tiče središnjega značenja Svetoga pisma za svetu teologiju. U dokumentu Dei verbum koncilski oci objašnjavaju kako
„sveta teologija ima svoje uporište u pisanoj Božjoj riječi, koja joj je, zajedno sa Svetom predajom, trajan temelj; u njoj se teologija snažno učvršćuje i uvijek pomlađuje istražujući u svjetlu vjere svu istinu skrivenu u Kristovu otajstvu. Sveta pak pisma sadržavaju Božju riječ i, jer su nadahnuta, uistinu jesu Božja riječ; stoga proučavanje Svetoga pisma treba biti takoreći duša svete teologije. A istom se riječju Pisma zdravo hrani i sveto osvježuje također služba riječi, to jest pastoralno propovijedanje, kateheza i svekolika kršćanska pouka, u kojoj liturgijska homilija mora imati iznimno mjesto“ (DV 24).[4]
Uočavamo da se spomenuti razlog ne tiče samo teologa već i službe riječi, odnosno pastoralnoga propovijedanja, kateheze i svekolike kršćanske pouke, „u kojoj liturgijska homilija mora imati iznimno mjesto“ (ibid). Koncilski oci objašnjavaju da je zbog toga
„nužno da svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali, koji se kao đakoni ili katehete legitimno posvećuju služenju riječi, prianjaju uz Pisma ustrajnim svetim čitanjem i marnim proučavanjem da nitko od njih – dok mora dijeliti povjerenim mu vjernicima prebogato blago Božje riječi, napose u svetom bogoslužju – ne postane ‘jalov propovjednik Božje riječi izvana, jer ju ne sluša iznutra’.[5]“ (ibid, 25)
Opći poziv na čitanje Svetoga pisma
Međutim, poziv na čitanje i proučavanje Svetoga pisma nije ograničen samo na teologe, bili oni klerici ili laici. Nadalje, pogrješno bi bilo misliti da su jedino klerici, monasi i redovnici (te pokoji laik teolog) pozvani redovito čitati Sveto pismo, nego je taj poziv upućen svim kršćanima. U tome se kontekstu valja prisjetiti riječi svetoga Ivana Zlatoustoga, crkvenoga naučitelja iz IV. stoljeća, koji u svojoj drugoj propovijedi o Matejevu evanđelju predbacuje prisutnim vjernicima da ne bi znali ponoviti ni jedan psalam ili drugi odlomak iz Pisma kada bi se to od njih zatražilo, ali bi zato znali savršeno otpjevati ili izrecitirati tko zna kakve već ne svjetovne pjesme. „No“, mogao bi netko uzvratiti, „ja nisam monah, tȁ imam ženu i djecu i skrbim o kućanstvu“. Ivan Zlatousti odgovara da je takvo razmišljanje – kako je čitanje Biblije samo za monahe – vrlo opasno. Štoviše, ističe da je vjernicima u svijetu potrebnije negoli monasima. Zašto? Zato što oni u svijetu svakodnevno bivaju ranjavani i njima je najpotrebniji lijek. „Stoga, opasnije je nego nečitanje Pisama smatrati ih suvišnima. To su đavolske izmišljotine“ (sv. Ivan Zlatousti, II. homilija o Evanđelju po Mateju 10).
Upravo jer su bili svjesni središnjega značenja Svetoga pisma za duhovni život, oci Drugoga vatikanskog sabora uputili su poziv svim vjernicima da
„čestim čitanjem božanskih Pisama izuče ‘najuzvišenije poznavanje Isusa Krista’ (Fil 3,8). ‘Jer nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista.’[6] Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu, bilo svetim bogoslužjem posve ispunjeni božanskim riječima bilo pobožnim čitanjem ili također putem ustanova i drugih za tu stvar prikladnih pomagala, koja se u naše vrijeme uz odobrenje i na poticaj crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno šire. I neka imaju na umu da molitva mora pratiti čitanje Svetoga pisma da bi ono postalo razgovorom između Boga i čovjeka; jer ‘kad molimo, mi ga oslovljavamo; kad božanske izreke čitamo, mi ga slušamo’.[7]“ (Dei verbum 25)
Prema tome, kao katolici trebali bismo njegovati ljubav prema Svetome pismu, uvijek imajući na umu da čovjek ne živi samo o kruhu, već o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta (usp. Mt 4,4).
Nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje kulture
Konačno, poznavanje Biblije nije samo ključno za duhovni napredak već je i od središnje važnosti za razumijevanje europske kulture, pa tako i hrvatske. Naime, kako razumjeti i uopće zamisliti Notre-Dame, Michelangelova Davida, Bachovu Muku po Mateju, Sienkiewiczev Quo vadis? i nebrojena druga umjetnička djela bez biblijskoga konteksta? Naravno da to nije moguće i pokušati ih razumjeti ne uzimajući u obzir da je izvor njihova nadahnuća kao i razlog njihova postojanja Sveto pismo dovelo bi do apsurdnih tumačenja tih djela. Ili kao što se navodi u Hrvatskoj enciklopediji:
„Važnost Biblije prelazi okvire njezine vjerske upotrebe. Biblija, enciklopedija židovske religije, povijesti, filozofije i književnosti, s kršćanstvom i helenizmom dobiva svjetsko značenje. Preko nje su hebrejski, grčki, a i latinski jezik, stil, pojmovi, estetika i moral duboko impregnirali jezike, misaoni svijet i mentalitet europskih narodâ. Biblijski prijevodi postali su temelj i plodno tlo za osnivanje i razvoj pismenosti i književnosti mnogih naroda, pa tako i hrvatskoga. Hrvatsku kulturu, kao i ostale europske kulture, posebice likovne umjetnosti i književnost, nemoguće je razumjeti bez poznavanja biblijskog sadržaja. Terminološki i tematski Biblija je prožela hrvatsku književnost od M. Marulića (Judita u versih harvacki složena, Davidijada) do S. S. Kranjčevića i M. Krleže (Adam i Eva, Saloma).“
Prema tome, parafrazirajući slavni Jeronimov navod, analogno bismo mogli tvrditi da je nepoznavanje Pisama nepoznavanje vlastite kulture.
Vjerujem da je ovo što sam napisao dovoljno da bih pokazao kako je čitanje Biblije ključno za kršćanina, odnosno da bi svaki vjernik trebao usvojiti riječi psalmista: „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Ps 119,105). Također je od velike važnosti i za sve one koji žele razumjeti kulturu koju je Pismo oblikovalo i proželo. Uzmimo, stoga, Sveto pismo u ruke i primimo se čitanja kako bismo iz „neiscrpive riznice nebeskoga nauka“ i „preobilnoga vrela spasenja“[8] stekli „najuzvišenije poznavanje Isusa Krista“.
Luka Ilić
[1] Treba osim toga imati na umu razliku između protestantskoga i katoličkoga shvaćanja Svetoga pisma. Protestanti su se tako tradicionalno držali sola Scriptura načela, odnosno tvrde nešto poput sljedećega: „Sveto pismo je jedino dostatno, sigurno i nezabludivo mjerilo svake spasonosne spoznaje, vjere i poslušnosti“ (Baptistička ispovijed 1.1), odnosno „Sveto Pismo jedina je Riječ Božja i stoji ponad predaje i crkvenog učiteljstva“ (Ruben Knežević, Šesto Sola Reformacije?). S druge pak strane, katolici drže da se „nadnaravna objava, prema vjeri sveopće Crkve, … nalazi ‘u pisanim knjigama i nepisanoj predaji, koju su sami apostoli primili iz ustiju samoga Krista, ili koju su apostoli primili govorom Duha Svetoga, koja je kao rukom predana stigla sve do nas’“ (Dei filius 2). Katolici tako smatraju da su „Sveta predaja i Sveto pismo obaju zavjeta … poput zrcala u kojem Crkva putujući zemljom promatra Boga od kojega sve prima, dok ne bude dovedena da ga licem u lice gleda kakav jest (usp. 1 Iv 3,2)“ (Dei verbum 7). Katoličko je shvaćanje da su „Sveta predaja i Sveto pismo usko … međusobno povezani i imaju udjela jedno u drugome. Oboje se, naime, proistječući iz istoga božanskog izvora, na neki način stapa u jedno i teži istomu cilju“ (ibid, 9). Konačno, dok za protestante tradicionalno vrijedi da je samo Sveto pismo nezabludivo pravilo za tumačenje Pisma (usp. Baptistička ispovijed 1.9), katolici pak drže da je
„[z]adaća … autentičnoga tumačenja pisane ili predane Božje riječi povjerena … samo živomu crkvenom učiteljstvu, koje tu vlast obnaša u ime Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad Božje riječi, nego joj služi naučavajući samo ono što je predano, time što to po božanskome nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže te iz ovoga jednoga pologa vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati“ (Dei verbum 10).
Ili riječima otaca Prvoga vatikanskoga sabora:
„Budući pak da neki ljudi krivo tumače ono što je sveti tridentski sabor spasonosno odredio o tumačenju božanskog Pisma, kako bi ograničio lakoumnost duhova, Mi obnavljajući isti dekret, izjavljujemo da je njegov smisao ovaj, da u stvarima vjere i ćudoređa, ukoliko to spada na izgradnju katoličkog nauka, onaj smisao svetog Pisma treba smatrati za istiniti, koji je držala i drži sveta majka Crkva, na koju spada suditi o pravom smislu i tumačenju svetog Pisma; zbog toga, nitko ne smije samo sveto Pismo tumačiti protiv tog smisla i protiv jednodušne suglasnosti otaca“ (Dei filius 2).
[2] Usp. Pio XII., Divino afflante Spiritu 9.
[3] Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici Verbum Domini upućuje na primjere svetoga Augustina i Origena koji svesrdno preporučuju božansko čitanje Svetoga pisma:
Kao što kaže sveti Augustin: „Tvoja je molitva riječ koju izgovaraš Bogu. Kada čitaš Bibliju, Bog ti govori; kada moliš, razgovaraš s Bogom“. Origen, jedan od velikih učenjaka takvoga načina čitanja Biblije, smatra da je za razumijevanje Pisma više od studija potrebna bliskost s Kristom i molitva. Zapravo, Origen je bio uvjeren da je povlašteni način upoznavanja Boga ljubav i da nema istinske scientia Christi ukoliko se ne zaljubi u Njega. Veliki aleksandrijski teolog u svomu Pismu Grguru savjetuje: „Posveti se čitanju (lectio) božanskih Pisama; s ustrajnošću se tomu predaj. Zauzmi se u čitanju (lectio) s nakanom da povjeruješ i da se svidiš Bogu. Ako se za vrijeme čitanja (lectio) nađeš pred zatvorenim vratima, pokucaj i otvorit će ti onaj vratar o kojemu je Isus rekao: ‘Njemu vratar [vrata] otvara’. Posvećujući se na taj način božanskomu čitanju (lectio divina), odano i s nepokolebljivim pouzdanjem u Boga tragaj za smislom božanskih Pisama, koji se u njima skriva u bogatoj punini. Međutim, ne smiješ se zadovoljiti time da kucaš i tražiš: kako bi shvatio ono što je Božje, neophodno ti je potrebna molitva (oratio). Upravo da bi nas na nju potaknuo, Spasitelj nam nije samo rekao: ‘Tražite i naći ćete’, i ‘Kucajte i otvorit će vam se’, nego je pridodao: ‘Ištite i dat će vam se’“. (Verbum Domini 86; usp. Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, srijeda, 2. svibnja 2007.)
[4] Valja spomenuti papu Lava XIII. koji u svojoj enciklici Providentissimus Deus, želeći dati dodatnu snagu svomu učenju i poticajima, podsjeća kako su, od samih početaka kršćanstva, „svi oni koji su bili poznati po svetosti života i svetome učenju posvetili veliku i stalnu pažnju Svetomu pismu“ (PD 7). Spominje tako primjere apostolskih otaca kao što su sveti Klement Rimski, sveti Ignacije Antiohijski i sveti Polikarp, kao i apologeta poput svetoga Justina i svetoga Ireneja. Ističe potom primjere Origena, svetoga Klementa i Ćirila Aleksandrijskoga, Euzebija iz Cezareje i svetoga Ćirila Jeruzalemskoga, kapadocijskih otaca (sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur iz Nise i sveti Grgur Nazijanski) i svetoga Ivana Zlatoustoga na Istoku te Tertulijana, svetoga Ciprijana, svetoga Ambrozija, svetoga Lava Velikoga, svetoga Grgura Velikoga i, najpoznatije među njima, svetoga Augustina i svetoga Jeronima na Zapadu. Zatim spominje i druga značajna imena koja su se nakon vremena crkvenih otaca posvetila biblijskomu studiju i pomogla napretku biblijske znanosti. Među njima na poseban način ističe dvojicu: svetoga Bernarda i svetoga Tomu Akvinskoga.
[5] Sveti Augustin, Sermones 179,1.
[6] Sveti Jeronim, Commentariorum In Isaim Prophetam Libri Duodeviginti, Prol.
[7] Sveti Ambrozije, De Officiis Ministrorum I,20,88.
[8] Lav XIII., Providentissimus Deus 5.