1. Uvod
Zamislimo da netko postupa s osobom koju volite na način na koji će je sigurno povrijediti – recimo da je neoprezno nosi na ramenima ili joj stavlja prepreku na put tako da će se ona sigurno spotaknuti. Ne biste li pokušali spriječiti da se voljenoj osobi što dogodi? Naravno da bi. Nadalje, zamislite se u situaciji u kojoj netko treba prenijeti relikviju s jednoga mjesta na drugo, no to čini na neprikladan ili nespretan način, tako da je vrlo izvjesno da će se relikvija oštetiti. Ne biste li ga zaustavili i upozorili ga da promijeni način na koji to radi? Naravno da bi. Osobe oko nas volimo, relikvije štujemo, ali naš odnos spram Boga toliko je poseban da ima i svoje ime – klanjanje (latria, adoratio). Odnos je to koji uključuje ali i nadilazi i ljubav i štovanje. Uzmite onda u obzir i sljedeće – u posvećenoj hostiji nalazi se Bog koji se radi našega spasenja ponizio do prilike kruha, kako bismo blagujući ga primali duhovnu hranu, čistili se od grijeha i pripremali za konačno gledanje Njega licem u lice. Štoviše, punina tijela i krvi, duše i božanstva druge božanske osobe nalazi se u svakoj čestici posvećene hostije. Pitajte bilo kojeg svećenika i reći će vam koliko mrvica ostaje na tjelesniku i plitici. A pod prilikom svake od njih nalazi se Bog. Slično se događa i s hostijama primljenim u ruku. Premda postoje osobe koje će vrlo pažljivo postupati s euharistijom kada ju prime na ruku, polizati dlan i pažljivo konzumirati svaku preostalu česticu, iskustvo nemarnoga pričešćivanja na ruku mnogih koji to čine pokazuje da je neizbježno da će mnoge čestice pasti na pod gdje će biti gažene. Gazit ćemo Boga![1] Tko od nas iskreno smatra da je to na bilo koji način u redu, prihvatljivo, dopustivo? Ne bismo dopustili da se to dogodi osobi koju volimo. Ne bismo dopustili da se to dogodi niti relikviji. A primanjem pričesti na ruku dopuštamo da se to dogodi Onomu koji nas je stvorio.
Najbolji argument za primanje pričesti na ruku na koji sam naišao jest da je to običaj drevne Crkve koji su odobravali ili čak preporučivali Crkveni oci. Ako je tomu tako, tko se ne će zapitati: Pa zašto bi Crkva onda uopće mijenjala običaj tako ugledna podrijetla i prelazila na pričest na usta? U ovom tekstu namjera mi je pokazati da zagovornici pričesti na ruke ne mogu na temelju otaca opravdati ponovno uvođenje pričesti na ruku, kako primanje pričesti na usta upravo jest način koji slijedi i bolje utjelovljuje otačke uvide o obredu pričesti te kako je Crkva dobro znala što radi kada je prije više od 1000 godina počela uvoditi pričešćivanje na usta kao obavezan način pričešćivanja.
Da je drevna praksa primanja pričesti uključivala pričest na ruku nije sporno. Ako su izvori koji bi nam točno mogli opisati obred kojim su se kršćani pričešćivali u ranoj Crkvi uglavnom izvedeni, praksa pričesti na ruku bila je prisutna barem u razdoblju crkvenih otaca i u vrlo ranom srednjem vijeku. Imamo brojna svjedočanstva poput Tertulijana, Origena, Ćirila Jeruzalemskoga, Bazilija Velikoga, Ivana Zlatoustoga, Augustina, Bede Časnoga ili Ivana Damašćanskoga.[2] Ipak, za opravdanje prakse primanja pričesti na ruku nije dovoljno samo to što je ta praksa postojala. Na primjer, postojale su i prakse pranja ruku prije pričesti[3] ili obaveza žena da na ruke prije primanja pričesti stave komad platna,[4] no sama ta činjenica očito nije dovoljna da bismo smatrali kako te prakse treba uvesti i danas. Zašto? Najmanje dva su razloga. Prvi je što je stav da je neka praksa bolja samo zato što je stara, a koji nazivamo arheologizmom, već odbacio papa Pio XII. Kako piše u svojoj enciklici o liturgiji Mediator Dei 61: “Zaista je liturgija starih vremena dostojna poštivanja; ali neki stari običaj, samo zato što je star, ne znači odmah da je zgodniji i bolji, ili sam po sebi, ili s obzirom na kasnija vremena i nove prilike.” Drugi nam je razlog dostupan već nakon kraćeg promišljanja o posljedicama ovakvog stava. Pretpostavimo li da su prakse ranije Crkve intrizično bolje od onih kasnijih, dužni smo pristati i na stav da je Crkvi nemoguć disciplinarni napredak, da svaki obred koji vršimo drugačije no što je to činjeno nekada već načelno, dakle neovisno o bilo kakvim okolnostima, predstavlja određeno nazadovanje.[5]
Stoga, kako općenito vremenska ranost neke prakse nije sama dovoljna za opravdanje njezina ponovna uvođenja, a želimo li pozivanjem na crkvene oce opravdati ponovno uvođenje primanja pričesti na ruke, potrebno je pokazati pozivajući se na autore koje pritom koristimo ne samo da su je smatrali primjerenom, nego i da njihovi uvidi u primjerenost te prakse pokazuju da je ona objektivno bolja i više u skladu s otajstvom euharistije.[6] Stoga predlažem da pomnije promotrimo otačke citate koji se najčešće koriste za opravdanje prakse pričesti na ruku, kao i njihova razmatranja o euharistiji.
2. Crkveni oci i primanje pričesti
Jedan od tekstova koji zagovornici pričesti na ruku najčešće citiraju dolazi od svetoga Ćirila Jeruzalemskoga:[7]
21. Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar ne ćeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?[8]
Već u gore navedenom citatu možemo pročitati Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela [pričešću], blaguj. Obred primanja pričesti o kojemu sveti Ćiril govori očito uključuje više od samoga primanja pričesti na ruku – uključuje i posvetu očiju posvećenom hostijom. Nadalje, zagovornici primanja pričesti na ruku rijetko će čitateljima ponuditi i nastavak citata svetoga Ćirila.
22. Tada, nakon što se ste blagovali Tijelo Kristovo, približite se Čaši Njegove Krvi, ne pružajući svoje ruke, nego pognuti govoreći u duhu klanjanja i štovanja Amen, posvetite se poslužujući se Krvlju Kristovom. I dok je vlažnost još na vašim usnama, dodirnite ju svojim rukama i posvetite svoje oči i čelo i druge osjetilne organe. Tada čekajte na molitvu i dajte hvalu Bogu koji vas je ocijenio dostojnim tako velikih otajstava.[9]
Obred primanja pričesti koji sveti Ćiril preporuča očito nije samo pričest na ruku, već uključuje puno više. Ne čini se opravdano izdvojiti samo djelić toga obreda i reći da je baš to ono sveti Ćiril preporučuje. Uostalom, praksa blagoslova očiju posvećenom hostijom i ljubljenja iste jednako je stara,[10] zašto ne i nju ponovo uvesti? Ovomu ćemo se citatu vratiti kasnije, no prije nego što krenemo dalje samo obratite pažnju koliko snažno naglašava potrebu da niti jedna čestica ne bude izgubljena.
Sljedeći otački citat koji zagovornici prakse primanja pričesti na ruku nude jest onaj svetoga Ivana Damašćanskoga:
Kruh i vino nisu samo likovi tijela i krvi Kristove (Ne dao Bog!), nego pobožanstveno tijelo samoga Gospodina; jer Gospodin je rekao Ovo je moje tijelo a ne Ovo je lik moga tijela; i moja krv, a ne lik moje krvi. A u prethodnoj je prilici rekao židovima: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko (Iv 6, 53, 55). I nadalje onaj koji mene blaguje živjet će (Iv 6, 57).
Zato se sa strahom, čiste savjesti i sigurnom vjerom približimo i nedvojbeno će nam biti kao što vjerujemo, ne sumnjajući ni u što. Odajmo mu [Tijelu Kristovu] počast u potpunoj čistoći i duše i tijela, jer je dvojako. Približimo mu se s gorljivom čežnjom i rukama postavljenim u oblik križa primimo tijelo Raspetoga; i dodirnimo naše oči i usne i čelo i sudjelujmo u božanskoj žeravici kako bi vatra žudnje koja je u nama s dodatnom vrućinom koja dolazi od žeravice potpuno sagorjela naše grijehe i prosvjetlila srca i kako bismo mogli biti zapaljeni i pobožanstvljeni sudjelovanjem u božanskoj vatri.
Svim svojim snagama, dakle, čuvajmo se da ne primimo pričest od heretika ili ju podijelimo njima; Ne dajte svetinje psima! kaže Gospodin, Niti svoga biserja bacajte pred svinje (Mt 7, 6), kako ne bismo postali sudionicima u njihovom beščašću i osudi.[11]
Kao i u prethodnom slučaju i ovomu ćemo se tekstu još vratiti kasnije. Za sada će biti dovoljno da primijetite da, kao i sveti Ćiril, i sveti Ivan govori o obredu koji uključuje primanje pričesti u ruku, ali se nikako ne može svesti samo na to.
Sljedeći tekst na koji se u ovoj raspravi može naići jest 93. pismo Bazilija Velikoga:
Nepotrebno je naglasiti da nije ozbiljan prijestup ako bi netko u vremenu progona bio primoran uzeti pričest u vlastitu ruku bez prisutnosti svećenika ili službenika, kao što stari običaj dopušta ovu praksu zbog samih [tih] činjenica. Svi pustinjaci u pustinji, gdje nema svećenika, čuvajući pričest u svom domu, sami ju uzimaju. A u Aleksandriji i u Egiptu većina laika čuvaju pričest u svojim kućama i blaguje ju kada im odgovara. …A čak i u crkvi, kada svećenik daje djelić, primatelj ima potpunu moć nad njim i podiže ju k svojim usnama vlastitom rukom.[12]
Bazilije opravdava primanje pričesti na ruku u razdoblju progona. Istina, on to čini pozivajući se na slučaj pustinjakâ kojima nije dostupan svećenik i već postojeću praksu crkava u Aleksandriji i Egiptu, no sama činjenica potrebe obrane te prakse i korištenje razmjerno teških riječi nije ozbiljan prijestup snažno indicira da je bila sporna.
Važna je i činjenica da je sveti Bazlije živio tik nakon završetka progona kršćana, odnosno u vremenu prije opće gradnje posebnih građevina namijenjenih bogoštovlju. Šira gradnja crkava počinje tek nakon Milanskoga edikta 313. godine, a do onda se bogoštovlje uglavnom odvijalo u kućama samih kršćana. Stoga praksa nošenja posvećene hostije kući kako bi bila blagovana idućih dana, a koju spominju Tertulijan i Hipolit i na koju se Bazilije poziva,[13] ne može biti upotrijebljena za opravdanje pričesti na ruku jer je očito uvjetovana okolnostima u kojima se Crkva danas ne nalazi.[14] Dokument Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o pričesti Memoriale domini izričito povezuje tu praksu s upotrebom pričesti kao popudbine (Viaticum) u razdobljima progona. U skladu je s time i Jungmannov (1955: 360-361) stav: “Ali općenito,nakon što je Crkva konačno stekla slobodu i mir, primanje Sakramenta ograničeno je na bogoslužje, čija se učestalost povećala.”[15] Slično, nošenje posvećene hostije na duža putovanja bilo je uvjetovano opasnošću istih, dakle okolnostima u kojima se danas jednostavno ne nalazimo.
Za kraj pregleda otačkog učenja o primanju pričesti na ruke evo i jednog podužeg citata svetoga Ivana Zlatoustoga iz njegove 3. homilije o Poslanici Efežanima.
Uzmite u obzir one koji su sudjelovali u žrtvama staroga Saveza, koliku li su vršili uzdržljivost? Kako se nisu ponašali? Što nisu činili? Uvijek su se pročišćivali. A vi, kada se približite žrtvi, pred kojom i sami anđeli dršću, mjerite li ovu stvar razdobljem u godini [misli na uskrsnu obvezu pristupanja pričesti]? I kako ćete se predstaviti pred sudbenom stolicom Kristovom, vi koji drsko stojite pred Njegovim tijelom okaljanih ruku i usana? Ne biste bili odvažni poljubiti kralja nečistim usnama, ali Kralja nebesa ljubite nečistom dušom? To je sramota. Recite mi, biste li odabrali doći na Žrtvu neopranih ruku? Ne, pretpostavljam da ne biste. Radije biste odabrali ne doći uopće nego zaprljanih ruku. A onda, tako skrupulozni kakvi jeste u ovoj maloj stvari, dolazite zaprljane duše i usuđujete se tako je dodirnuti? A ipak, ruka ju drži samo nakratko, dok se u duši ona u potpunosti razlaže. Što, ne vidite li temeljito očišćeno sveto posuđe, onako sjajno? Naše bi duše morale biti čišće od njega, svetije, sjajnje. A zašto takve? Zato što je to posuđe napravljeno radi nas. Ono ne blaguje Onoga koji je u njima, ono Ga ne zamjećuje. No mi zamjećujemo, doista. Sada dakle, ne biste odabrali upotrijebiti zaprljano posuđe, a prilazite zaprljane duše? Primijetite ovo golemo nesuglasje. U druga vremena ne dolazite, ne, iako ste često čisti; no za Uskrs, ma kako očito krivo djelo učinili, vi dolazite. O, kakva li je sila običaja i predrasude! Uzalud je svakodnevna Žrtva, uzalud stojimo pred oltarom; nema nikoga tko bi blagovao. Ovo vam ne govorim da biste blagovali bilo kako, nego da biste se učinili dostojnim blagovati. Niste li dostojni Žrtve, niste li sudjelovanja? Ako ne, tada niste niti molitve [misli na ono što danas nazivamo euharistijskom službom]. Čujete glasnika kako stoji i govori da svi koji vrše pokoru mole. Koji ne sudjeluju, vrše pokoru. Ako ste od onih u pokori, ne biste trebali sudjelovati; jer onaj koji ne sudjeluje jedan je od onih u pokori.[16] Zašto, dakle, kaže Odstupite vi koji niste dostojni moliti., a vi imate drskosti ostati na mjestu? Ali ne, vi niste od njih, vi ste od onih koji su zaslužili sudjelovati, a ipak ste ravnodušni oko toga i smatrate tu stvar ništavnom.
Preklinjem vas, pogledajte: kraljevski je stol postavljen pred vama, anđeli poslužuju za stolom, Kralj sâm je ondje, a stojite li ondje u čudu? Jesu li vaše halje uprljane, a ipak to ne uzimate u obzir? Ili su čiste? Tada padnite ničice i blagujte. Svaki dan On dolazi vidjeti goste i razgovara sa svima njima. Da, u ovom trenutku On govori vašoj savjesti. Prijatelji, kako to da stojite ovdje, a nemate halje za svadbenu gozbu? Nije rekao Zašto si sjeo? Ne, prije nego je sjeo već ga je proglasio nedostojnim da uopće uđe. Ne kaže Zašto si sjeo i jeo?, nego Zašto si ušao? A ovo su riječi koje upravo upućuje svakome i svima nama koji ovdje stojimo s tako besramnom drskošću. Jer svatko tko ne sudjeluje u otajstvima stoji ovdje s besramnom drskošću. Iz toga se razloga oni koji su u grijehu prvi otpuštaju; jer baš kao kad je gospodar prisutan za stolom, nije pravo da budu prisutni sluge koji su ga uvrijedili, nego ih se sklanja s puta; jednako i ovdje kada je žrtva iznešena i Krist je, Jaganjac Gospodnji, žrtvovan; kad čujete riječi Pomolimo se zajedno, kada vidite da se zastori podižu,[17] tada zamislite da se nebesa otvaraju odozgo a anđeli se spuštaju![18]
Stoga kao što nije prikladno da bilo tko od neiniciranih bude prisutan, nije niti da budu oni koji su inicirani, no istovremno okaljani. Zamislite da je neko pozvan na gozbu, opere ruke, sjedne, bude spreman za stolom, ali nakon svega odbije blagovati, recite mi ne vrijeđa li čovjeka koji ga je pozvao? Ne bi li bilo bolje da uopće nije došao? Način na koji ste došli ista je stvar. Pjevali ste himan[19] s ostalima; izjavili ste da pripadate onima dostojnima neodlazeći s onima koji nisu dostojni. Zašto ostati, a ne sudjelovati kod stola? Reći ćete Nisam dostojan. Tada ste također nedostojni zajedništva koje ste imali u molitvama. Jer Duh se ne spušta posvuda samo pomoću prinosa, nego i pomoću hvalospjeva. Ne vidimo li vlastite sluge kako prvo spužvom ribaju stol, čiste kuću a onda postavljaju zabavu? To je ono što se čini molitvama, pozivom glasnika. Ribamo crkvu, da se tako izrazim, sa spužvom, kako bi sve stvari bile postavljene u čistoj crkvi, kako nigdje ne bi bilo “ljage ni nabora” (Ef 5, 27). Nedostojne su, doista, i naše oči ovih prizora, a nedostojne su i naše uši. Kada bi čak i životinja dotakla brdo [Sinaj], pisano je, “neka bude kamenjem zasut[a]“ (Izl 19, 13). Oni, dakle, nisu bili dostojni niti položiti nogu, a ipak su kasnije i prišli blizu i vidjeli [mjesto] gdje je Bog stajao. I vi možete, poslije, približiti se i gledati; ipak, kada je prisutan, otiđite. Nije vam dozvoljeno biti ovdje ništa više nego katekumenu. Jer nije isto nikada ne dohvatiti otajstva i, kada ste ih dohvatili, spotaknuti se o njih i prezreti ih i učiniti sebe nedostojnim ove stvari. Moglo bi se ući u još razmatranja, još i gorih od ovih. Kako ne bih suviše opteretio vaše razumijevanje, i ove će dostajati. One koje ova razmatranja nisu dovela k ispravnom gledanju, sigurno ne će niti daljnja.[20]
Sad, sveti Ivan Zlatousti u ovom tekstu doduše spominje pričest na ruku, no ne zadržavajući se na samim vanjskim radnjama obreda primanja pričesti, najviše pažnje posvećuje poticanju na ispravnu unutarnju raspoloženost pričesnika. Prije nego se u nastavku teksta detaljnije posvetimo pravoj temi ovoga citata, odnosno otačkim razmatranjima o primanju pričesti općenito, samo obratite pažnju da sveti Ivan naziva nedostojno primanje pričesti sramotom, da više od pričesti na ruku spominje obred pranja ruku prije pričesti te da smatra kako nekršteni, katekumeni i oni u teškom grijehu moraju otići nakon onoga što danas nazivamo Službom riječi.[21] Štoviše, i ovomu posljednjemu očito pridaje puno veću težinu nego primanju pričesti u ruku nazivajući već i samo prisutvovanje ekvivalentu današnje Euharistijske službe besramnom drskošću, prezirom otajstava i uvredom Boga.
Ovo su bila četiri citata koji se najčešće upotrebljavaju u opravdanju ponovnog uvođenja izvanrednog oblika primanja pričesti, onoga na ruku. Vidjeli smo da zapravo jedino sveti Bazilije Veliki doista opravdava taj običaj, no da to čini za slučaj progona pozivajući se na okolnosti u kojma se Crkva više ne nalazi. Ostali spomenuti oci očito govore o relevantno drugačijim obredima čije bi uvođenje zagovornici pričesti na ruku teško prihvatili.
3. Detaljniji pogled na primanje pričesti u otačkom vremenu
Vraćajući se u povijest Crkve ne moramo stati ovdje nego možemo pogledati još neke običaje otačkoga vremena vezane uz primanje pričesti koji su bili na snazi, a danas ih se više ili uopće ne držimo ili to činimo u puno manjoj mjeri. Malu se djecu pričešćivalo samo pod prilikom vina.[22] Sveti Cezarije iz Arlesa (umro 542.) u svojim je propovijedima tražio od vjernika koji su u braku da se kroz cijelu korizmu uzdržavanjem od bračnoga čina pripremaju za uskršnju pričest.[23] Obred pričesti uključivao je koralno pjevanje antifone, cijelog ili dijela psalma, Slava Ocu i još jednom antifone na kraju.[24] Na pontifikalnim je misama bio običaj poljubiti biskupa ili barem njegovu ruku prije primanja pričesti,[25] a na istoku se (već od 6. stoljeća), i ne samo ondje, zahtjevala prostracija prije prilaska oltaru i primanja pričesti.[26] Netko bi doduše mogao prigovoriti da navođenje ovih običaja nije primjereno temi pričesti jer ne pripadaju rimskome obredu, no to je upravo ono što se i vidi iz otačkih citata koje se upotrebljava za opravdanje pričesti na ruku – riječ je o drugačijim obredima.
Još važnije mjesto od navedenih običaja drevne Crkve zauzima euharistijski post. Prema Augustinu (Pismo 54, 6) euharistijski je post univerzalna norma, za razliku od, kako ćemo vidjeti, pričesti na ruku. Sveti Bazilije u svojoj Homiliji o postu koja je stoljećima bila dio službe čitanja Rimskoga časoslova za 4. nedjelju korizme kaže: “Bez posta nezakonito je dodirnuti Žrtvu, ne samo u sadašnjem mističnom i istinskom bogoslužju, nego i prema Zakonu, u onim žrtvama koje su prinošene u stara vremena kao pralikovi istinske.”[27] Ivan Zlatousti u Homiliji o 1. poslanici Korinćanima (27, 7). preporučuje post ili barem ozbiljnu umjerenost u jelu i piću čak i poslije primanja pričesti. Ako je zagovornicima pričesti na ruku toliko stalo do vraćanja na drevne prakse, zašto ih se češće ne čuje kako se zalažu za nepripuštanje pričesti onih koji su prekršili ovo drevno i još uvijek važeće,[28] iako gotovo do neprepoznatljivosti umanjeno pravilo?
Sljedeće pitanje koje si možemo postaviti jest je li pričest na ruke bila baš univerzalna norma Crkve. Papi svetomu Sikstu I. (115.-125.) pripisuje se tvrdnja da nitko osim klera ne bi smio svojim rukama doticati niti liturgijsko posuđe, iz čega jasno slijedi da to vrijedi i za sama otajstva. Ako autorstvo ove tvrdnje i jest sporno, Nova katolička enciklopedija ipak ju smješta u rano 6. stoljeće.[29] Sveti Efrem Sirijski (303.-376.) opisujući primanje pričesti kao da dolazi iz ispružene Kristove ruke implicira primanje pričesti na usta,[30] a u liturgiji svetoga Jakova, najstarijem cjelovito očuvanom obredu istočnih crkava koji je još u upotrebi, a o kojemu piše sveti Ćiril Jeruzalemski u na početku navedenom citatu, molitva prije dijeljenja pričesti izravno govori o stavljanju pričesti na usta vjernika.[31] Sveti Grgur Veliki u trećoj knjizi Dijalogâ piše kako je papa sveti Agapet I. stavio pričest bolesnomu u usta, sinoda u Rouenu[32] kaže da “Svećenik ne bi smio staviti svetu euharistiju u ruke bilo kojemu laiku ili ženi, nego jedino u njihova usta.”[33], a sinoda u Cordobi (839.) izričito osuđuje heretičku sektu zvanu kasijani zbog njihova odbijanja primanja pričesti izravno u usta.[34] Iako običaj pričesti na usta smješta tek u deveto stoljeće, Jungmann donosi više primjera ranije prakse.[35] Šagi-Bunić pojavu običaja pričesti na usta smješta već u četvrto stoljeće na istoku, a u sedmo na zapadu.[36] Kao što je lako vidljivo, običaj primanja pričesti na ruke, iako relevantno proširen, nije u otačkom razdoblju bio univerzalna norma Crkve.[37]
4. Preko crkvenih otaca do obaveze primanja pričesti na usta
Predlažem da se sada vratimo gore navedenim citatima kako bismo vidjeli što nam doista ovi, ali i drugi crkveni oci poručuju o primanju pričesti.[38] Kod svetoga Ćirila Jeruzalemskoga mogli smo vidjeti da zahtijeva adoraciju posvećenih kruha i vina, odnosno da kaležu pristupamo pognuti … u duhu klanjanja i štovanja. Također, već sam upozorio koliko snažno naglašava oprez kod primanja pričesti i blagoslova njome kako niti jedna čestica ne bi bila izgubljena. Prava je tema citata svetoga Ivana Damašćanskog dostojno i primjereno pristupanje pričesti. Nakon što nas je podsjetio da se pod prilikama kruha i vina nakon posvećenja nalazi pobožanstveno tijelo samoga Gospodina sveti Ivan traži od nas da sa strahom, čiste savjesti i sigurnom vjerom… ne sumnjajući ni u što odamo počast u potpunoj čistoći i duše i tijela i približimo mu se s gorljivom čežnjom… kako bismo mogli biti zapaljeni i pobožanstvljeni sudjelovanjem u božanskoj vatri. Ranije navedeni citat svetoga Ivana Zlatoustog nije jedini u kojem upozorava na vrijednost pričesti i potrebu za dostojnim primanjem iste. U tekstu O svećenstvu Zlatousti piše:
A kada [svećenik] zazove Duha Svetoga i prinese najstrašniju žrtvu te stalno rukama dodiruje Gospodina svega svijeta, recite mi, koje ćemo mu mjesto dati? Kako veliku čistoću i kako stvarnu pobožnost moramo tražiti od njega? Jer razmislite kakve moraju biti ruke koje služe u ovim stvarima i kakva usta koja govore ove riječi [posvećenja] te ne bi li duša koja prima tako velikoga duha trebala biti čišća i svetija od bilo čega na ovomu svijetu?[39]
Kod Tertulijana možemo pročitati kako Osjećamo bol ako bi bilo što od vina ili kruha, čak i ako su naši, bilo ispušteno na pod.[40] Origen pak upozorava: Navikli ste sudjelovati u božanskim otajstvima pa znate da kada ste primili Tijelo Gospodnje pobožno upotrebljavate svaku pažnju kako niti čestica ne bi pala i kako ništa od posvećenog dara ne bi propalo. Ocjenjujete se krivima, i to s pravom, ako bi bilo što kroz nemar bilo izgubljeno.[41] Sveti Efrem Sirijski kaže …ne gazite nogama niti odlomke [posvećene hostije]. Najmanji od odlomaka ovoga Kruha može posvetiti milijune ljudi…[42]
Iz u ovom tekstu navedenih citata jasno je vidljivo da oci inzistiraju na vrijednosti euharistije, na potrebi za dostojnim i primjerenim primanjem pričesti te da se svijest da se i u najmanjem komadiću pod prilikom posvećenoga kruha krije Kralj nebesa nalazi u Crkvi od ranih dana. Opasnost zloupotrebe (bilo padom čestica na pod, bilo upotrebom u svetogrdne svrhe) i rastuće poštovanje spram euharistije o kojima oci tako zorno svjedoče doveli su do toga da Crkva propiše primanje pričesti isključivo na usta.[43] Na taj je način, uz izbjegavanje mogućega svetogrđa, uklonjena briga oko inače posve primjerenoga obrednoga pranja ruku prije i poslije pričesti te još veća briga da bi koja od čestica mogla nedostojno završiti na tlu.[44]
Dakle, niti je današnji obred primanja pričesti na ruku taj koji crkveni oci preporučuju niti je bio univerzalna norma cijele Crkve. Čak i kada bi pričest na ruku zadovoljavala ta dva kriterija, to ne bi bilo dovoljno za njezino ponovno uvođenje jer postoje i mnoge druge prakse koje također zadovoljavaju te kriterije, no na koje se ne bismo bili spremni vratiti. S druge strane, uzmemo li ozbiljno što oci govore o pričesti, lako je vidjeti da je baš primanje pričesti na usta običaj koji je više u skladu s njihovim uvidima.
Za kraj, izvjesno je da je Crkva uvela pričest na usta kao redovan oblik primanja pričesti vjernika kao onaj koji bolje odgovara naravi euharistije, odnosno koji sâm bolje generira ispravnu unutarnju i vanjsku raspoloženost pričesnika. Sad, netko bi mogao reći da ima ljudi kod kojih primanje pričesti na ruke više pomaže njihovoj duhovnosti ili da na taj način dublje doživljavaju otajstvo. Na to bi se moglo odgovoriti da je posve moguće da ima ljudi za čiju bi osobnu duhovnost najučinkovitije bilo da na koljenima ukližu pred svećenika ili pričesti pristupe u stoju na rukama. Ako kao jedini kriterij uzmemo što bi najbolje utjecalo na nečiju osobnu pobožnost, teško je vidjeti zašto ne dozvoliti i ovakve radnje ili, uostalom, promjenu bilo kojega dijela mise u tu svrhu. Naravno, reći će naš sugovornik, no primanje pričesti na ruke ne uvodimo samo zato, nego i zato što imamo potvrde da se tako činilo u prošlosti. Tada mu možemo predložiti da pročita ovaj tekst o pričesti u kojem se nadam da sam pokazao kako je praksa pričesti na usta upravo provedba uvida o vrijednosti pričesti koje su nam oci ostavili u naslijeđe. Kaže li da postoji pastoralna potreba, odnosno da je narod Božji htio tu promjenu, jednostavno ga možemo uputiti na Memoriale Domini, indult kojim se pričest na ruke dozvoljava kao izvanredni oblik primanja pričesti, a koji istovremeno jasno niječe da su biskupi cijeloga svijeta smatrali kako postoji potreba za tom promjenom i iz kojega je vidljivo da je riječ pastirskoj nježnosti svetoga Pavla VI. kojom ozakonjuje neposluh određenih biskupa. O ovoj temi i onomu što Crkva danas uči o primanju pričesti više pročitajte u drugom nastavku.
Mislav Šolta
LITERATURA:
Adam, A. (1993) – Uvod u katoličku liturgiju, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zadar
Basil of Caesarea – Letter 93, https://www.newadvent.org/fathers/3202093.htm, pristupljeno 2.5.2020.
Bradshaw, P. F. (2002) – The Search for the Origins of Christian Worship – Sources and Methods for the Study of Early Liturgy, Oxford University Press, Oxford
Cyril of Jerusalem – Catechetical Lecture 23, https://www.newadvent.org/fathers/310123.htm, pristupljeno 2.5.2020.
Duchesne, L. (1904) – Christian Worship – Its Origin and Evolution, McLure, M. L. (prev.), Society for Promoting Christian Knowledge, London
Foederatio Internationalis Una Voce – Positio N. 3 – The Manner of Receiving Holy Communion, http://www.unavoce.ru/pdf/FIUV_PP/FIUV_PP3_CommunionFinal.pdf, pristupljeno 2.5.2020.
Fortescue, A. (1917) – The Mass — A study of the Roman liturgy, Longmans, London
Jedin, H. (1995) (ur.) – Velika povijest Crkve, drugi svezak, Bajsić, V. (prev.), KS, Zagreb
John Chrysostom – Homily 3 on Ephesians, https://www.newadvent.org/fathers/230103.htm, pristupljeno 2.5.2020.
John Chrysostom – On the Priesthood, Book IV., https://www.newadvent.org/fathers/19226.htm, pristupljeno 2.5.2020.
John of Damascus – An Exposition of the Orthodox Faith, Book IV., https://www.newadvent.org/fathers/33044.htm, pristupljeno 2.5.2020.
Jungmann, J. A. SI (1955) – Missarum Sollemnia – The Mass Of The Roman Rite – Its Origins and Development, Vol. 2., Brunner, F. A. (prev.), Benziger Brothers, Inc.
New Catholic Encyclopedia, Vol. 13., The Catholic University of America i Thomson – Gale, Washington D. C., 2003.
Origen (2002) – Homilies on Genesis and Exodus, Heine, R. E. (prev.), The Catholic University of America Press, Washington D. C.
Ratzinger, J. – Benedikt XVI. (2015) – Duh liturgije, Pervan, T. (prev.), Verbum, Split
Schaff, P. (1956) (ur.) – Nicene and Post-Nicene Fathers: First Series, Volume XIII. St.Chrysostom: Homilies on Galatians, Ephesians, Philippians, Colossians, Thessalonians, Timothy, Titus, and Philemon, WM. B. Eerdmans Publishing Company, Gran Rapids
Schneider, A. (2012) – Dominus Est – It Is the Lord!, Gregoris, N. L. (prev.), Asian Trading Corporation, Bangalore
Steuart, B. OSB (1953) – The Development of Christian Worship, Longmans, London
Šagi-Bunić, T. J. OFMCap (1984) – Euharistija u životu Crkve kroz povijest, KS, Zagreb
Thompson, B. (1975) – Liturgies of the Western Church, The William Collins & World Publishing Company, Cleveland i New York
Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996.
Weltin, E. G. (2003) – Sixtus I, Pope, St. u New Catholic Encyclopedia, Vol. 13., str. 194.
[1] Niste li uvjereni da se i pri normalnom rukovanju hostijama s njih odlomljuju čestice, predlažem da pogledate ovaj video. Nažalost, to nije jedina moguća posljedica ove prakse. Mnogi su doživjeli ili barem čuli da je netko iznio posvećenu hostiju iz crkve, a zabilježeni su i slučajevi prodaje iste preko eBaya. Još strašnija stvar koja se događa jest održavanje takozvanih crnih misa – sotonističkih rituala u kojim se obešćaščuje ukradena posvećena hostija – a čije bi održavanje bilo bitno otežano vraćanjem na isključivu praksu pričesti na usta.
[2] Usp. Fortesque (1917: 373) ili za detaljan popis praćen citatima pogledajte ovdje.
[3] Usp. Jungmann (1955: 380).
[4] Usp. Duchesne (1904: 224), Fortescue (1917: 373), Jungmann (1955: 380).
[5] Ovakav bi stav donio još i mnoge druge probleme. Uzmemo li da su relevantna razdoblja diciplinarnog vrhunca razdoblja rane Crkve i crkvenih otaca, bilo bi razumno za očekivati da možemo povući vremensku granicu kada točno ona završavaju. Ovdje, naime, ne bi bila riječ o maloj stvari – ta riječ je o ispravnom slavljenju Boga – stoga grubo ocrtane granice na koje možemo naići u povijesnoj literaturi jednostavno ne bi zadovoljavale. Također, ako je ranost neke prakse u povijesti Crkve dovoljna za uspostavljanje njezine intrizične nadmoćnosti, bilo bi opravdano pitati se i o odnosu razdoblja rane Crkve i otačkoga razdoblja. Ako vođeni tim kriterijem prihvatimo da je razdoblje rane Crkve nadmoćno onom otačkom, trebamo li se, na primjer, u liturgiji vratiti na starogrčki jezik kojim se prva tri stoljeća služila Rimska crkva?
[6] Doduše, zagovornik pričesti na ruku mogao bi oslabiti svoju poziciju tako da tvrdi da otački citati pokazuju da je ta praksa jednako dobra. U četvrtom poglavlju pokazujem da je praksa pričesti na usta više u skladu s otačkim razmatranjima o euharistiji, čak i ako nije nužno praksa kojom su se sami služili. Oslabi li zagovornik pričesti na ruku svoju poziciju još više tvrdeći kako otački citati pokazuju da pričest na ruku nije relevantno lošija mogli bismo ga jednostavno pitati zašto mijenjati dobru praksu za neku ne-relevantno lošiju. Bilo kako bilo, u ovom tekstu i njegovom nastavku nadam se pokazati da niti jedna od tih pozicija ne bi bila obranjiva čak ni kada bi imale podršku crkvenih otaca, a koju zapravo nemaju.
[7] Vrijedi spomenuti da postoji spor oko pitanja je li sveti Ćiril uopće autor ovoga teksta. Usp. Bradshaw (2002: 113).
[8] Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, 5, 21, preuzeto odavde.
[9] “Then after you have partaken of the Body of Christ, draw near also to the Cup of His Blood; not stretching forth your hands, but bending , and saying with an air of worship and reverence, Amen , hallow yourself by partaking also of the Blood of Christ. And while the moisture is still upon your lips, touch it with your hands, and hallow your eyes and brow and the other organs of sense. Then wait for the prayer, and give thanks unto God, who has accounted you worthy of so great mysteries.” Cyril of Jerusalem, Catechetical Lecture 23, 22. Nije li naznačeno drugačije, svi su prijevodi djelo autora.
[10] Usp. Jungmann (1955: 379).
[11] “The bread and the wine are not merely figures of the body and blood of Christ (God forbid!) but the deified body of the Lord itself: for the Lord has said, This is My body, not, this is a figure of My body: and My blood, not, a figure of My blood. And on a previous occasion He had said to the Jews, Unless you eat the flesh of the Son of Man and drink His blood, you have no life in you. For My flesh is meat indeed and My blood is drink indeed. And again, He that eats Me, shall live (John 6:51-55).
Wherefore with all fear and a pure conscience and certain faith let us draw near and it will assuredly be to us as we believe, doubting nothing. Let us pay homage to it in all purity both of soul and body: for it is twofold. Let us draw near to it with an ardent desire, and with our hands held in the form of the cross let us receive the body of the Crucified One: and let us apply our eyes and lips and brows and partake of the divine coal, in order that the fire of the longing, that is in us, with the additional heat derived from the coal may utterly consume our sins and illumine our hearts, and that we may be inflamed and deified by the participation in the divine fire.
With all our strength, therefore, let us beware lest we receive communion from or grant it to heretics; Give not that which is holy unto the dogs, says the Lord, neither cast ye your pearls before swine (Matthew 7:6), lest we become partakers in their dishonour and condemnation.” John Damascene, An Exposition of the Faith 4, 13
[12] “…It is needless to point out that for anyone in times of persecution to be compelled to take the communion in his own hand without the presence of a priest or minister is not a serious offense, as long custom sanctions this practice from the facts themselves. All the solitaries in the desert, where there is no priest, take the communion themselves, keeping communion at home. And at Alexandria and in Egypt, each one of the laity, for the most part, keeps the communion, at his own house, and participates in it when he likes. … And even in the church, when the priest gives the portion, the recipient takes it with complete power over it, and so lifts it to his lips with his own hand. …” St. Basil of Caesarea, Letter 93.
[13] Usp. Jungmann (1955: 360).
[14] Steuart (1953: 182) tvrdi kako je posvećen kruh nošen kući kako bi bio blagovan u one dane kada nije bila služena misa. Već sinode u Zaragozi (380.) i Toledu (397.-400. godine) zabranjuju bilo kome iznositi i dijelić hostije izvan crkve. Usp. Jedin (1995: 126) i Jungmann (1955: 361, bilj.7).
[15] “But in general, after the Church had finally gained freedom and peace, the reception of the Sacrament was restricted to the divine services which had meanwhile increased in frequency.”
[16] Za razjašnjujući komentar ovoga teksta usp. Schaff (1956: 64).
[17] Za razjašnjujući komentar ovoga teksta usp. isto.
[18] Usp. Mt 22, 1-14 i Lk 14, 16-24.
[19] Misli na himan Sanctus. Usp. Schaff (1956: 64).
[20] “Consider those who partook of the sacrifices under the old Covenant, how great abstinence did they practise? How did they not conduct themselves? What did they not perform? They were always purifying themselves. And do you, when you draw near to a sacrifice, at which the very Angels tremble, do you measure the matter by the revolutions of seasons? And how shall you present yourself before the judgment-seat of Christ, thou who presumest upon His body with polluted hands and lips? You would not presume to kiss a king with an unclean mouth, and the King of heaven do you kiss with an unclean soul? It is an outrage. Tell me, would you choose to come to the Sacrifice with unwashen hands? No, I suppose, not. But you would rather choose not to come at all, than come with soiled hands. And then, thus scrupulous as you are in this little matter, do you come with soiled soul, and thus dare to touch it? And yet the hands hold it but for a time, whereas into the soul it is dissolved entirely. What, do you not see the holy vessels so thoroughly cleansed all over, so resplendent? Our souls ought to be purer than they, more holy, more brilliant. And why so? Because those vessels are made so for our sakes. They partake not of Him that is in them, they perceive Him not. But we do —yes, verily. Now then, you would not choose to make use of a soiled vessel, and do you approach with a soiled soul? Observe the vast inconsistency of the thing. At the other times you come not, no, not though often you are clean; but at Easter, however flagrant an act you may have committed, you come. Oh! The force of custom and of prejudice! In vain is the daily Sacrifice, in vain do we stand before the Altar; there is no one to partake. These things I am saying, not to induce you to partake any how, but that you should render yourselves worthy to partake. Are you not worthy of the Sacrifice, nor of the participation? If so, then neither are you of the prayer. You hear the herald, standing, and saying, As many as are in penitence, all pray. As many as do not partake, are in penitence. If you are one of those that are in penitence, you ought not to partake; for he that partakes not, is one of those that are in penitence. Why then does he say, Depart, you that are not qualified to pray, while you have the effrontery to stand still? But no, you are not of that number, you are of the number of those who are qualified to partake, and yet art indifferent about it, and regardest the matter as nothing.
Look, I entreat: a royal table is set before you, Angels minister at that table, the King Himself is there, and do you stand gaping? Are your garments defiled, and yet do you make no account of it?— or are they clean? Then fall down and partake. Every day He comes in to see the guests, and converses with them all. Yes, at this moment is he speaking to your conscience; Friends, how are you standing here, not having on a wedding garment? He said not, Why did you sit down? No, before he sat down, He declared him to be unworthy, so much as to come in. He says not, Why did you sit down to eat, but, Why did you come in? And these are the words that He is at this very moment addressing to one and all of us that stand here with such shameless effrontery. For every one, that partakes not of the mysteries, is standing here in shameless effrontery. It is for this reason, that they which are in sins are first of all put forth; for just as when a master is present at his table, it is not right that those servants who have offended him should be present, but they are sent out of the way: just so also here when the sacrifice is brought forth, and Christ, the Lord’s sheep, is sacrificed; when you hear the words, Let us pray together, when you behold the curtains drawn up, then imagine that the Heavens are let down from above, and that the Angels are descending!
As then it is not meet that any one of the uninitiated be present, so neither is it that one of them that are initiated, and yet at the same time defiled. Tell me, suppose any one were invited to a feast, and were to wash his hands, and sit down, and be all ready at the table, and after all refuse to partake; is he not insulting the man who invited him? Were it not better for such an one never to have come at all? Now it is just in the same way that you have come here. You have sung the Hymn with the rest: you have declared yourself to be of the number of them that are Worthy, by not departing with them that are unworthy. Why stay, and yet not partake of the table? I am unworthy, you will say. Then are you also unworthy of that communion you have had in prayers. For it is not by means of the offerings only, but also by means of those canticles that the Spirit descends all around. Do we not see our own servants, first scouring the table with a sponge, and cleaning the house, and then setting out the entertainment? This is what is done by the prayers, by the cry of the herald. We scour the Church, as it were, with a sponge, that all things may be set out in a pure church, that there may be neither spot nor wrinkle. Ephesians 5:27 Unworthy, indeed, both our eyes of these sights, and unworthy are our ears! And if even a beast, it is said, touch the mountain, it shall be stoned. Exodus 19:13 Thus then they were not worthy so much as to set foot on it, and yet afterwards they both came near, and beheld where God had stood. And you may, afterwards, come near, and behold: when, however, He is present, depart. You are no more allowed to be here than the Catechumen is. For it is not at all the same thing never to have reached the mysteries, and when you have reached them, to stumble at them and despise them, and to make yourself unworthy of this thing. One might enter upon more points, and those more awful still; not however to burden your understanding, these will suffice. They who are not brought to their right senses with these, certainly will not be with more.” St. John Chrysostom Homily 3 on Ephesians
[21] Usp. i Jedin (1995: 285).
[22] Usp. Šagi-Bunić (1984: 37), Fortescue (1917: 377), Jungmann (1955: 385).
[23] Usp. Šagi- Bunić (1984: 41).
[24] Usp. Duchesne (1904: 187).
[25] Usp. Fortescue (1917: 373-374).
[26] Usp. Jungmann (1955: 377, bilj. 25).
[27] “Without a fast it is unlawful to touch the Sacrifice, not only in that mystic and true worship of God which now is, but also according to the law, in those sacrifices which were offered of old time as figures of the true.”
[28] Usp. kan. 919. Zakonika kanonskoga prava.
[29] Usp. Weltin (2003: 194).
[30] Sermones in Hebdomada Sancta, 4, 5. Usp. Schneider (2012:31) i http://www.unavoce.ru/pdf/FIUV_PP/FIUV_PP3_CommunionFinal.pdf, str. 4.
[31] Usp. isto i Jedin (1995: 278).
[32] Ako je datiranje Katoličke enciklopedije točno održana je 650. godine. Jungmann (1955: 381-382) ju smješta u 878.
[33] Citat preuzet iz Jungmann (1955: 381-382).
[34] Usp. Jungmann (1955: 381).
[35] Usp. isto.
[36] Usp. Šagi-Bunić (1984: 81).
[37] Teško je uz tolike protuprimjere vidjeti odakle Adamu (1993: 173) tvrdnja da je pričest na ruke izvoran obred.
[38] Za lijep pregled otačkih citata o pričesti usp. Schneider (2012).
[39] “And whenever he invokes the Holy Spirit, and offers the most dread sacrifice, and constantly handles the common Lord of all, tell me what rank shall we give him? What great purity and what real piety must we demand of him? For consider what manner of hands they ought to be which minister in these things, and of what kind his tongue which utters such words, and ought not the soul which receives so great a spirit to be purer and holier than anything in the world?” St. John Chrysostom, On the Priesthood 6, 4. Još je ljepši i znakovitiji tekst Zlatoustog onaj iz Homilije o 1. Korinćanima 24, 8, no kojega zbog njegove duljine izostavljam kako ne bih dodatno opteretio ovaj citatima ionako bogat tekst.
[40] “We feel pained should any wine or bread, even though our own, be cast upon the ground.” Tertullian, De corona 3
[41] “You are accustomed to take part in the divine mysteries, so you know how, when you have received the Body of the Lord, you reverently exercise every care lest a particle of It fall, and lest anything of the consecrated gift perish. You account yourselves guilty, and rightly do you so believe, if any of it be lost through negligence.” On Exodus 13, 3. Origen (2002: 380)
[42] “…do not trample underfoot even the fragments. The smallest fragment of this Bread can sanctify millions of men…” Sermones in Hebdomada Sancta 4, 4. Citat preuzet iz http://www.unavoce.ru/pdf/FIUV_PP/FIUV_PP3_CommunionFinal.pdf, str. 5., bilj. 23.
[43] Kako Ratzinger (2015: 87) piše: “Ta spoznaja: ‘on je tu, cijel tu, i on ostaje tu’, u srednjemu je vijeku s posve novim intenzitetom sinula cjelom kršćanstvu.” Usp. i Jungmann (1955: 381). Ne može se reći da je promjena u obliku kruha za posvetu, odnosno korištenje tanjih hostija (usp. Fortescue (1917: 373), Thompson (1975: 43-44)), sama dovoljna za objašnjenje promjene u primanju pričesti. Dva su razloga za ovo. Prvo, sama promjena u hostiji mogla je biti uzrokovana liturgijskom potrebom. Zašto pretpostaviti drugačije? Drugo, vidjeli smo da su već postojali svi potrebni uvjeti za prelazak na obaveznu pričest na usta poput straha od zloupotrebe ili brige oko dostojnog postupanja s Presvetim. Uostalom, baš će briga da niti kap posvećena vina ne padne na pod dovesti do prakse da se puk pričešćuje samo pod prilikama kruha. Usp. Fortescue (1917: 377).
[44] Usp. Jungmann (1955: 381 i d.), Jedin (1995: 639). Usp. i bilj. 13.
